Ja ne vjerujem u riječi. Zapravo ne vjerujem u mogućnost kako bismo dimenzijom riječi do u točnost mogli prenijeti dimenziju postojanja nečega, a pogotovo ne vjerujem u točnost prijenosa riječima svih onih filigranskih osjetilnosti koje nas čine. Riječima branimo uvjerenja, stavove, osjećaje, a upravo su njihovi izboji iz nas ponekad (često!?) u koliziji s izrečenim. Kada se branimo - napadamo. Tko li od toga može pobjeći? RAstanak je odluka. Riječ koja ima svoj obraz. Svoje lice. Nečije oči. I uvijek ćemo uporno gledati kako ta riječ zvuči u nečijim očima. Za dolazak nekome potrebna je odluka, ali ta odluka nastala je promišljanjem, konzulitiranjem, osluškivanjem, koketiranjem s tuđim prosudbama - usporedbama. I ima jednu veliku prednost, pred tom odlukom su rasprostrte sve mogućnosti. Ova potonja je rezultat osobnog procesa odlučivanja, iako i okolina ima svoj utjecaj, on je zanemariv, a za razliku od dolaska, rastanak ima samo jednu mogućnost-posljedicu koje smo itekako svjesni. Stoga, ja ne vjerujem u riječi. Sve napisano ne može prenijeti jednu molekulu misli koja mi se čini prepoznatom u svim tvojim riječima ovoga posta. A ne može se bez riječi. One su kao zvona. A mi čujemo vibracije, zvukove koje te riječi stvaraju.
19.09.2010. (22:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jer vidimo i čujemo samo ono što se slaže s našim svijetom kakvi smo mi to ljudi... ovo je bolno istinito a pjesmu ti neću komentirati jer mogla bi puno reći...i pitati....
20.09.2010. (19:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bitan je taj osjećaj poslije izrečenog. Ako se osjećamo oslobođeno, skinutih okova, ako smo napokon prodisale, onda je to to. Svako žaljenje koje se kasnije pojavi, žaljenje je za onim što je moglo biti.Ali nije bilo jer nije. Volim titraj zraka koji se stvara kad kažem kraj. Volim slobodu svoga izbora. I snagu koja izbija iz tvojih riječi.
23.09.2010. (08:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Odlično, nek bude tako, da ostaneš slobodna!
18.09.2010. (17:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meroveus
Ja ne vjerujem u riječi. Zapravo ne vjerujem u mogućnost kako bismo dimenzijom riječi do u točnost mogli prenijeti dimenziju postojanja nečega, a pogotovo ne vjerujem u točnost prijenosa riječima svih onih filigranskih osjetilnosti koje nas čine. Riječima branimo uvjerenja, stavove, osjećaje, a upravo su njihovi izboji iz nas ponekad (često!?) u koliziji s izrečenim. Kada se branimo - napadamo. Tko li od toga može pobjeći? RAstanak je odluka. Riječ koja ima svoj obraz. Svoje lice. Nečije oči. I uvijek ćemo uporno gledati kako ta riječ zvuči u nečijim očima. Za dolazak nekome potrebna je odluka, ali ta odluka nastala je promišljanjem, konzulitiranjem, osluškivanjem, koketiranjem s tuđim prosudbama - usporedbama. I ima jednu veliku prednost, pred tom odlukom su rasprostrte sve mogućnosti. Ova potonja je rezultat osobnog procesa odlučivanja, iako i okolina ima svoj utjecaj, on je zanemariv, a za razliku od dolaska, rastanak ima samo jednu mogućnost-posljedicu koje smo itekako svjesni. Stoga, ja ne vjerujem u riječi. Sve napisano ne može prenijeti jednu molekulu misli koja mi se čini prepoznatom u svim tvojim riječima ovoga posta. A ne može se bez riječi. One su kao zvona. A mi čujemo vibracije, zvukove koje te riječi stvaraju.
19.09.2010. (22:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cistiliste
hrabro..iako uh..ajde ako je to nužnost..onda dobro
20.09.2010. (17:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nina...
jer vidimo i čujemo samo ono što se slaže s našim svijetom
kakvi smo mi to ljudi...
ovo je bolno istinito
a pjesmu ti neću komentirati jer mogla bi puno reći...i pitati....
20.09.2010. (19:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Volupta
ispravno.
21.09.2010. (07:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa k od tesara
ja znam da je gotovo
i da sam konačno sama otišla
tek kad se prestanem svađati s prznicom sobom - u glavi.
22.09.2010. (09:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah Bernardht
Bitan je taj osjećaj poslije izrečenog.
Ako se osjećamo oslobođeno, skinutih okova, ako smo napokon prodisale, onda je to to. Svako žaljenje koje se kasnije pojavi, žaljenje je za onim što je moglo biti.Ali nije bilo jer nije.
Volim titraj zraka koji se stvara kad kažem kraj. Volim slobodu svoga izbora. I snagu koja izbija iz tvojih riječi.
23.09.2010. (08:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
primakka
tako treba!
27.09.2010. (14:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...