Komentari

sub-littera.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • Valcer

    Zamišljeno...i pomalo tužno...

    avatar

    24.04.2010. (11:24)    -   -   -   -  

  • Tristia

    I uvijek ćemo tragati za tim Mjestom,
    dok ne upoznamo osobu u koju ćemo pohraniti
    sve što osjećamo, sve naše što ćemo uz nju lakše prihvatiti.
    Jer tijelo je hram, a duša jedan od najčvršćih stupova.

    avatar

    24.04.2010. (16:50)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    O, da...

    avatar

    24.04.2010. (17:09)    -   -   -   -  

  • slobodni stih

    da nije našeg tijela, niti duša ne bi mogla ništa od svoga proživjeti... zato volim svoje tijelo... ono je "nosač" duše na mjesta koja želi otići

    avatar

    24.04.2010. (19:58)    -   -   -   -  

  • sve bih ponovo

    ohooo pa još kako...
    neopisivo je malo
    i nema ime
    al postoji svakako
    grlim

    avatar

    24.04.2010. (22:36)    -   -   -   -  

  • Nina...

    upravo napisah jednu pjesmu
    mislim da ću je objaviti noćas ili sutra
    mogla bih ti je sad staviti ovdje ko kom
    al neću...nek bude premjera ipak tamo
    a ti ćeš znati najbolje...;))
    evo posvećujem ti je...
    zašto baš tebi
    pa eto
    baš zbog fotelje možda
    il možda ovog posta

    avatar

    24.04.2010. (22:54)    -   -   -   -  

  • Sarah Bernardht

    Postoji.Time se dodirujemo, a ne samo rukama. To su nam ticala, tako se prepoznajemo. Time se ljubimo, zbog toga opraštamo il ne opraštamo, blagoslivljamo ili se ljutimo. Zbog toga nemamo godina i zbog toga lutamo.

    avatar

    25.04.2010. (01:55)    -   -   -   -  

  • matebalota

    Razočarati ću te, a i sve vas. Ako postoji spremište, onda je to grob.
    A pokaza nam Bog, da nismo ništa bolji od stoke. Kako dišu oni tako
    dišemo i mi. Kako umire stoka tako umiremo i mi. Sve je od praha,
    smrću vraća se u prah. No ipak, kakav bi to bio život kad ne bi bila nada?
    A nada je predivna. Zato, Bog garantira.

    avatar

    25.04.2010. (18:59)    -   -   -   -  

  • toluen

    Duša utjelovljena u tijelo (materiju) rađa ego.

    Duša nije zarobljenik (kakav dojam stvara naš ego misleći zapravo na sebe, ne poznajući dušu) jer svaki puta kada isključimo ego (san je jedan prirodan način) ona dobija svoju slobodu. No u ovom tijelu odabrala je to što ima jer je to jedini način da se izrazi dok postoji u ovom materijalnom svijetu.

    Jedini tko se istinski pati je ego jer za njega doista ne postoji nikakva budućnost, smrtan je i nepovratno nestaje sa tijelom. Duša nema taj problem, zna za to i neprekidno (nam) pruža jedini lijek ovoj boljci - govor tišine. Ako (kada) ego istinski posluša govor tišine i prepozna što poručuje tada malo po malo prestaje postojati i patnja u bilo kojem obliku.

    Nakon toga ostaje samo bivanje. Postojanje u svoj punini i ljepoti trenutka kakav god on bio s nama kao njegovim sukreatorom.

    :-)

    avatar

    27.04.2010. (14:58)    -   -   -   -  

  • T.

    smatram da ne postoji ništa što nas ostavlja na zemlji nakon smrti.
    ili igdje dalje.
    nastali od dvije stanice,
    postajemo prah.
    možda zvuči beznadno, ali ja se ne želim zavaravati.
    ako postoji, neka me iznenadi :)

    avatar

    27.04.2010. (19:14)    -   -   -   -  

  • glazbena raznolikost

    na mome blogu kratki video minuta i šest sekundi, treba ga vidjeti

    avatar

    28.04.2010. (08:22)    -   -   -   -  

  • cistiliste

    eh a zašto sam ja već na početku ovog zapisa...onak.."vidjela" tarot kartu- vraga?..zarobljenici? možda, možda dobrovoljni..možda i ne...:)

    avatar

    28.04.2010. (20:55)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Dakako - postoji. Sve ono što učinimo odlazi na to mjesto prije nas. Potom odlazimo "mi" razbrajajući još za života s nekom "savješću" jesmo li činili prave stvari u dosljednosti naše pojave blisko vezane s univerzalnim principom shvaćanja bivanja. I prema nekim pradavnim preokupacijama ljudi nazvat ćemo ga "posljednjim sudom", dvoranom Maat, ili nekim ekvivalentom konačnosti. E sad, postoji li tako zamišljeni konačni obračun kod O.K. korala, gdje se sukobljuju sile dobra i sile zla - to ipak ne vjerujem. Ali vjerujem kako već sada u nama postoji mjesto usko povezano s predožbom onog "mjesta", i kako sebe nagrađujemo i kažnjavamo predmnijevajući kako smo nešto učinili "dobro" ili "loše". Ne radi nekog općeg principa dobra, ili vrline, već radi samih nas. Koliko smo "mi" uspjeli biti dosljedni "prototipu mi" koji je u nas usađen? - tako nekako bi to trebalo glasiti. Ljudski razum to sve promatra matematički tako da stavlja znak jednakosti između relacija. A po kojem zakonu bi trebala biti jednakost? - Po ljudskom zakonu - nesavršenom, poluslijepom i nedorađenom. To ćemo dakle odbaciti. Mora postojati neka zbirna odredivost poput vremena u kojoj smo poslušni kotačići. Tada sve što učinimo već je odavno predodređeno. Takvu jednakost ne prihvaćam. Smatram kako moramo biti veći od onoga u što smo stavljeni. Veći i od prostora i od vremena. A sve ostalo: mjesto konačne presude, nagrade, ili kazne posljedična je nesavršenost maratonske utrke koja neće trajati 42 km, već traje 100 m, ili 1000 km, kako tko za sebe preuzme daljinu. Mjesto koje tražiš, a kada stavimo na stranu arhetip mjesta, jest mjesto koje ćeš sama odrediti i prema kojemu ćeš se ravnati. I po mome, nema ljudskog suda koji bi mogao reći to nije tvoje mjesto.

    avatar

    29.04.2010. (12:05)    -   -   -   -  

  • Y Tu Mama Tambien

    Postoji i nije ni malo romantično.

    avatar

    29.04.2010. (20:52)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...