mom anđelu
uvijek sam vjerovala da si samnom, da si tu negdje, da me štitiš. od samog mog početka života, priče oko toga,
od djeteta, djevojčice koja je bila i voljena i zaboravljena; i okružena ljubavlju, i isključena od nje; pretvorena u tajnu kojoj nema nikakvog traga.
i kasnije, nije bilo sve lijepo, lako ni jednostavno, ali uvijek je postojao jedan paralelan put,
po kojem si me ti lagano i neprimjetno gurao, usmjeravao i ja sam njime prirodno i lako kročila.
i dostigla ono što je vrijedno sačuvati za čitav život.
sad sam tu, na rubu provalije i samo se uzdam da me nisi napustio.
nemogu sama sebi definitati ovo stanje koje nazivamo življenje. upravlja li nešto mojim mislima, kretnjama, postupcima i emocijama. ili sve počinje iz ove nakupine kostiju, mišića i živaca prekrivenih kožom. što to čini mene mnom, što me izdvaja od drugih, isto tako njih, svakog za sebe od ostalih. pokušavam osvijestiti sebe i vidjeti se kakvom me drugi vide, razlikuje li se ta slika i dojam od sveg što se unutar mog bića zbiva. jesam li dobra, lijepa i poštena ili suprotno - ružna, uobražena, glupa i pokvarena. uopće ne znam. stojim li iza svojih postupaka, jesu li odraz mog htjenja ili su slučajni pokret tijela i jezika. kako da budem svjesna tog što činim, mogu li u svakom trenutku stajati iza onog što predstavljam. pokušavam to, ali u trenutku već se nešto zbiva a da ja to nisam ni bila odlučila ni izabrala. i tako život teče i toči se i sve ga manje preostaje.
@svismoisti
...
ovdje sam jer sam tako puno govorila na onom svom starom blogu. što više mogu tamo reći a što već nisam rekla?
@svismoisti - viridiana.blog.hr
Niti jedan proizvod čovjeka (naročito oni koji nisu napravljeni sa ljubavlju) ne može se baš ničim usporediti sa fascinantnom neposrednošću, snagom i trajnošću onoga što je priroda uvijek bila i ostala unatoč našim naporima da je ukrotimo. A što je najbolje beskonačna je i savršeno dostupna u svakom trenutku. Kao ogromno multidimenzionalno platno na kojem nebeski slikar neprekidno i neumorno miješa različite kombinacije oblika i boja. Čak i onda kada su prevladavajuće nijanse različite varijante između bijeloga i sivoga ovu snagu i ljepotu nije moguće ne osjetiti kada joj dozvolimo da nas ispuni.
...Voda života nosi nas pored novih krajolika koji nikada nisu isti iako sliče na ono što smo već vidjeli i doživjeli.
toluen
Poput prognanika lutam ulicama najdrevnijeg grada,
grada koji je prvi stvoren.
Moja me duša vodi, nesigurna i nemirna.
Zašto li je uznemirena?
Zar se izgubila ili zbunila
u potrazi za novim prebivalištem?
Osjećam se poput mjesečara,
napuštena i pobijeđena.
Žudim za žalom i visokim brežuljcima
i onom plavom lađom
koja na obali me čeka.
Matilde Kusminsky_Richter
Ovdje govor može naći samo
jedan biser istine;
kad se na željeni cilj stigne,
ne osta ništa osim tišine.
F. Al-din Atar - Govor ptica
Na jednom majušnom planetu koji već milijunima godina juri prema ničemu, rađamo se usred boli, rastemo, borimo se,
razboljevamo se, patimo, nanosimo patnju, urlamo, umiremo, i drugi se rađaju da bi nanovi započeli tu jalovu komediju.
Je li cijeli naš život niz bezimenih krikova u pustinji ravnodušnih zvijezda?
Ernesto Sabato
.....
..stalno moraš dokazivati da si negdje, premda znaš da si nigdje, znaš da su utvrde te stvarnosti sagrađene od pijeska i da
nestaju jednako lako kao što nastaju, nisu više od umišljaja između dva vala, priča mašte..
Marina Šur Puhlovski Nesanica
.....
Vjerojatno postoje riječi upućene upravo našem položaju koje bi, kad bismo ih zbilja mogli čuti i razumjeti, za naš život
bile ljekovitije od jutra ili proljeća, a možda bi za nas navukle nov izraz na lica stvari. Kolikim ljudima se otvorilo novo doba
u životu nakon čitanja neke knjige.
Možebit da za nas postoji knjiga koja će rastumačiti naša čudesa i razotkriti nam nova. Trenutačno neizgovorive stvari
mogli bismo negdje naći izgovorenima. Ista pitanja koja uznemiruju, zbunjuju i smućuju nas nadolazila su u svoje doba
svim mudrim ljudima; i nitko nije bio izostavljen, a svatko je na njih odgovarao sukladno mogućnostima, svojim riječima
i svojim životom.
Ne znam ništa što ohrabruje više od neupitne sposobnosti čovjekove da uzdigne svoj život svjesnim nastojanjem. Već je nešto
biti kadar naslikati određenu sliku ili isklesati kip i tako učiniti nekoliko predmeta lijepima, ali daleko je uzvišenije klesati i slikati
samo ozračje i medij kroz koji gledamo, za što smo moralno kadri. Utjecati na kakvoću dana, to je najviša umjetnost.
Walden - H Thoreau
Rastanak sa sobom
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubini noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa
a.b. šimić
<