na uskrs, prije 6 godina dogodilo se nešto.
jedne su oči pogledale u moje nekako drugačije, dublje od drugih.
i nešto se dogodilo, neki potres svih osjetila izvana.
a još dublje bilo je pogođeno neko mjesto unutar mene same.
osjećala sam te oči za sobom i na sebi kad sam im okretala leđa.
nakon dva dana, u tako velikom gradu, znajući samo moje ime i prezime,
pronašao me.
osjećala sam se, prvi puta u životu, odabranom za nešto veliko, posebno.
izvučena iz mase, prepoznata, vrijedna potrage.
pokrenulo se.
zaplovila sam lađom nepoznatim vodama.
dubinski uzdrmana, sve što je dotad imalo vrijednost i neupitno značenje
postalo je samo pozornica po kojoj sam se kretala
ustreptala, izbezumljena, željna, gladna, nestrpljiva,
zatvorena u svom tom ludilu, prikrivajući se od njih, svojih najdražih.
no svijet je mjesto u kojem srećemo razne ljude.
i te oči su skrivale štošta i polako se razotkrivale.
bliskost i svemirske daljine, letovi prostranstvima i padovi u ambise
uslijedili su.
uzdizalo me i bacalo, zanosilo i lomilo.
i shvatila sam da sam usred priče koja ne može imati sretan kraj.
a kraj je nekad tako dug, kao da mu ni nema kraja.
i ništa ne znam;
svo znanje, iskustvo, pamet i razum gube bitke jednu za drugom.
ali i sve silne emocije koje su me razdirale do bola gube snagu.
ne možemo promijeniti nekoga,
ne možemo prihvatiti,
ne možemo podnjeti,
ne možemo razriješiti mračnu njegovu dubinu.
teško je, tako je teško otjerati od sebe nekoga tko nas
je jednom samo pogledao dublje nego itko drugi.
Post je objavljen 04.04.2010. u 21:39 sati.