utorak, 30.09.2008.

Mrtve hobotnice ne plešu step

Nikada nisam razumio ljude koji bi za pogreb najmilijih osoba, osim za fotografije, dodatno platili da im se napravi i video zapis ukočenih poznatih i nepoznatih sućutnih lica kako bi ih na miru u osami mogli proučavati u dugim zimskim noćima uz prigušenu svjetlost vatre sa kamina dok čekaju Djeda Božićnjaka koji svake godine sve više kasni zbog nenaplaćenih potraživanja od raznih svjetskih sponzora čije darove raznosi.
Moja stara bila je jedna od tih sakupljačica. Zato sada imam kolekciju od petnaest video kazeta, a najdraža mi je ona na kojoj je djedov sprovod. U to vrijeme fotografi nisu imali moćno oružje poput Adobe Premier programa, već bi morali biti domišljati kao što je sam Ed Wood svojevremeno bio. Trčkarali bi sa kamerom okolo i bilježili baš sve : tko je u kuhinji i što se sve tamo jede i pije, tko je vani u dvorištu i daje novce za kuću, a na djedovom sprovodu najčešće je snimana soba ukrašena nekim zamamnim mrtvačkim mirisom u kojoj je jadnik ležao u otvorenoj kašeti otvorenih usta; ta soba je bila ispunjena ljudima, a u isto vrijeme tako pusta. Crno-bijela snimka, crno-bijeli svijet.
Tražio sam pogledom Valeriju, djevojku koja je u to vrijeme bila zaljubljena u mene, ali ja u nju ne. Ipak, ne mogu poreći da mi je bilo drago što se zatreskala u mene. Sada, iz ove perspektive, žalim što je nikada nisam upitao čime sam to zaokupio njenu pažnju. Nisam bio baš neki ljepotan; prosječan momak osrednjeg rasta, a na nosu su mi stršile neke staromodne socijalne naočale za vid. Jedino, hm, moguće je da me zapazila kada sam bio kapetan košarkaške momčadi našeg sedmog de. Zabio sam dvije trice sa centra u finalu školskog natjecanja gdje smo dobro isprašili favorizirane osmaše. Kada god se prisjetim te utakmice, prisjetim se i Zokija koji se upucao u glavu u ljeto 1992. čisteći očev pištolj. Stegne me u grlu, jer sam ga ostavio na klupi cijelu utakmicu zbog svoje sebičnosti. Da bar mogu vratiti film unatrag i pustiti ga da me zamijeni, pa makar izgubili trideset razlike, nije bitno.

Tino opet kasni i daje mi dodatno vrijeme za neka druga sjećanja. Vani kiši. Sjedim u Senadovim kolicima sklopljenih očiju dok preslušavam sve ploče Dean Martina koje imam. Senad je bolovao od progerije…bio mi je poput brata. Vodio sam ga na sve svoje domaće utakmice. Pričao mi je o Holceru, kako ga podsjećam na njega i da me čeka blistava nogometna budućnost. Volio je tu staru loptašku gardu, puno je čitao o njima. Živio je za Hajduk. Rekao je prije smrti da to učinim za njega, da se popnem na krov svijeta. Nakon što je umro prekinuo sam nogometnu karijeru. Zaludila me jedna tenisačica. Zbog nje sam napustio nogomet i učlanio se u teniski klub za koji je nastupala, te je pratio na svim njenim putovanjima. Bivši prijatelji iz nogometnog kluba nikada mi to nisu oprostili. Što je najgore, ta veza uopće nije dugo potrajala. Otišla je u Ameriku da bi se usavršavala. Povela je i trenera sa sobom.

Senade, evo sjedim u tvojim kolicima i cmizdrim kao najveća pičkica. A zašto? Što mi je sve ovo trebalo? Kasnije sam se htio vratiti nogometu, ali ponos me uništio. Vjerujem i njih. I onda se vratio Karlo nakon dvogodišnjih arheoloških istraživanja u jugoistočnoj Kini i u staroj kuglani otvorio stolnoteniski klub, te me nagovorio da pristupim istom, znajući da taj sport volim skoro kao i nogomet.
Ali, da ti skratim priču Senade. Bila je subota, nas četvorica za dva stola igramo. Uruši se krov kuglane, njih trojica na licu mjesta poginu, a ja, evo, danas sjedim tu u tvojim kolicima i pričam ti…dok Tino ne dođe.

Samo da ti još ispričam tko je Tino. On je moj stari prijatelj iz školskih dana koji me dobrovoljno trpi gurkajući kolica po gradu jer sam mu savršen paravan za dilanje opijata.
Nije nešto dobre volje danas. Nabio je kapuljaču na glavu i šuti. Šutim i ja, briga me. Ionako uvijek cijedim riječi iz njega dok prolazimo gradom.
Ostavlja me kraj izlaznih vrata restorana i kreće na drugi kat gdje obično odrađuje te svoje robno-novčane razmjene. A ja svaki put, dok čekam, padnem u trans i doživljavam neobična iskustva.

Ovaj put ulicom je protutnjao neki stari kamion pun svježe ribe. Kako je naglo uletio u zavoj, iz jedne je kašete pred restoran ispala hobotnica. Učinila mi se mrtva. Glavni kuhar je izašao na stražnja vrata restorana, prišao joj i…
Ne. Nije bilo kuhara. Navukli su se najtmurniji oblaci koje sam ikada u životu vidio i počela je padati kiša intenzitetom kojeg ovaj kraj ne pamti. Kroz guste kapi kiše ugledao sam siluetu koja se uzdiže sa pločnika, pruža mi pipke i moli za ples. Naslutio sam da je ovo kiša koja nikada neće prestati. Barem ne ovaj put.




- 00:20 - Komentari (35) - Isprintaj - #

subota, 27.09.2008.

Gore iznad duge nikad nema tuge

Imam djevojku koju nemam
njeni snovi su ružni.
Stalno odvlači je neka neman
oboje smo tužni.

Djevojko, ako me noćas trebaš
zovi, samo zovi.
A ti nemani koja vrebaš
više je ne lovi!

Imam domovinu, zovem je teta
brine se o meni.
Kada je pljujem to je ne smeta
nikad se ne pjeni.

Domovino, ako me noćas trebaš
zovi, samo zovi.
Vratit ću se ja sa neba
mijenjat će me Bowie.




- 21:05 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 20.09.2008.

Stranac u noći

Živim blizu autobusnog kolodvora u specifičnom predjelu grada utaboren u specifičnom stanu sa specifičnim pogledom na močvaru. Ljeta su ovdje komarična, a zime pingvinične. Močvara me inače tim svojim specifičnim vonjem podsjeća na…evo ga – jebem mu mater ušljivu, da mu jebem! Jedan i petnaest. To je onaj što je krenuo iz Zagreba u pet i po, znam ga po zvuku; koliko puta stisne kvačilo i doda gas kada ulijeće u zavoj prije samog kolodvora. Pa još i trubi kao da je neki prekooceanski brod koji nije vidio obalu barem mjesec dana. A ovaj drugi, što krene u pet, kasni uvijek oko pet minuta za ovim prvim. Nije mi jasna politika prijevozne tvrtke ovog drugog koji je u biti prvi dok ne dođu negdje do Macole. Kladim se da onda vozačima lijepo uleti žderačina, pijačina, crijevna istovarčina, a ne bi me čudilo da se sasvim u tajnosti obavlja i nekakva jebačina dok putnici ispijaju svoju već petu dnevnu bljutavu kavu ne razbijajući takvim stvarima uopće glavu. Njima je samo bitno da stignu na odredište. Ne pitaju se ti izdrndani jadnici kako je meni svako drugu večer dočekivati i ispraćati kotrljajuće cirkuse koji te iste izdrndance poput bubnja Hrvatske lutrije dobro ispremiješaju prije nego ih izbace na potezu od metropole do Dubrovnika. Dosta im je i njihovog jada, ćutim.

Smirio sam se u zadnje vrijeme, iako me mnogi odveć poznaju uglavnom kao smirenog, uglađenog mladog gospodina. Cigarete sam zamijenio žvakaćim gumama, a često kupujem i one okrugle gume koje kada se ručno stišću dodatno smiruju. Njima gađam prolaznike koji mi ponekad dignu tlak, što je veliki napredak u mojoj duševnoj stabilizaciji s obzirom da sam u takvim prigodama prije koristio pivske boce.

Uglavnom, ta dva autobusa dođu na peron jedan za drugim u razmaku od pet minuta. Vozači su uglavnom dobro raspoloženi; smješkaju se, međusobno zadirkivaju jedni druge u granicama njihove normale, zapale po jednu, dvije, te uglavnom razmijene kakvu kovertu ili paketić. Ta mi procedura nije bila jasna dok jednu večer nisam ugledao lika…znate ono kad buljite u 3D sliku, pa konačno skužite neki tajni objekt u prostoru koji vam je stalno promicao unatoč silno uloženoj koncentraciji da se taj isti objekt što prije upeca u mrežu vaše očne vidnosti? E, pa tako i ja nedavno skužih jedan pokretni objekt na kolodvorskoj nadstrešnici. Nisam ga bio uočio jer je nepokretno ležao jedno vrijeme čekajući da se oba autobusa uparkiraju jedan do drugog. Onda je dobacio paketić jednom od vozača, te se vješto spustio sa nadstrešnice i razmijenio koju riječ sa tim istim vozačem sve dok nisu zamijetili da se iz daljine u pravcu kolodvora približavaju dva plavca. Tada se misteriozni lik, koji raznosi paketiće nama nepoznatog sadržaja, poput Spidermana uzverao natrag na nadstrešnicu i otpuzao u nepoznatom. U narednom periodu od petnaestak dana sve sam češće viđao ta dva murjaka u sitne noćne sate, a misterioznom liku ni traga, ni glasa. Čak su i vozači bili tiši nego inače dok su pušili cigaretu, dvije, ili dok bi zadirkivali jedni druge u granicama njihove normale.

Kažem vam, nema ničeg ljepšeg za smirenje od kasne noćne šetnje rivom dok Neretva protječe u blizini, a hladni povjetarac nudi jedino osvježenje u ovoj suhoparnoj ljetnoj vukojebini. Ponekad mi se, dok pogledom sjeckam ustajalost tmine, učini da se rijeka vraća natrag prema mostu baš kao kada gledate podivljale konje koji vuku kočiju tako brzo da vam se učini kako se kotači okreću unatrag iako kočija ide naprijed.
Na playeru vrtim samo Interpol – Antics, a doma idem tek nakon što se u stvari Time to be small čvrsti bas obračuna sa oštrim gitarama dok stihovi iskaču poput iskrica iz vatrene buktinje :

when the cadaverous mob
saves its doors for the dead man
you cannot leave


Mama uvijek zaspi u naslonjaču prije nego se vratim, pa je najčešće moram prenijeti do kreveta i pokriti. Pravo da vam kažem, i nije nešto zahtjevna posljednjih mjeseci. Nahranim je dvaput dnevno i operem dvaput tjedno. Od jutra do mraka dvaput joj uključim TV, a isključim ga, pogađate, dvaput. Za nju bih ako treba dvaput i poginuo. Eto, takva je moja mama. Najbolja na svijetu. Volim je više od jesenje kiše; kada je tužna donesem joj slatkiše i pjevušim joj dok ne zaspi, tiho, najtiše.

Svako drugu večer, baš nekako u ono vrijeme kada ova dva kotrljajuća cirkusa srljaju u parkirni dio kolodvora poput dva spermića kada jure u maternicu, sretnem privremenog susjeda Juru, koji živi u New Yorku, kako nosi pune vreće praznih boca. Hm, pomislio sam kako je težak život i u Americi dok ga jednom nisam ulovio kako izlazi iz stana krasno oblikovane gospođe Orhideje čiji je muž često na poslovnim putovanjima, a koju sam neki dan zamijenio za gospođu Patriciju za koju nisam znao da više ne stanuje u našoj zgradi. To sam saznao, kažem vam, taj dan kada sam nabasao na Orhideju. U biti, prvo se njen sinćić trčeći zapucao u mene, a kada sam ga pogladio po glavi i rekao kako je dosta narastao od kada sam ga vidio zadnji put, ona je sa smiješkom rekla da su doselili dan ranije, te da u tom periodu i nije nešto pretjerano mogao narasti, na što smo se oboje dobro nasmijali; ona slatko, a ja više onako kiselkasto.
Sada bar znam na koji je način Jure, zvani George, ženi pravdao povremene noćne šetnje. Punica je bila ponosna na zeta, a o njegovoj ženi da ne govorim. Sretan neki čovjek, ćutim.

Kada ne idem na rivu tada sjednem na jednu klupicu blizu kolodvora i promatram autobuse. Lažem. Ima neka djevojka koja već neko vrijeme svaku večer dolazi do govornice na kolodvoru i tamo se smijulji, migolji, šapće, cmokoće, cijuče, pjevuši, tetoši, plače, skače, šuti. Sviđa mi se jer me podsjeća na moju mamu kada je bila mlada.
Preksinoć je nije bilo, pa sam uglavnom gledao onu dvojicu murjaka i nastojao ne čuti viceve koje pričaju. Očito je bilo da su vješto napravili sačekušu za misterioznog lika koji raznosi pakete čiji nam je sadržaj nepoznat. No, autobusi su došli, napravili pauzu od petnaestak minuta, ali lik se nije pojavljivao niotkuda. I baš kada sam pomislio kako je ovo još jedna u nizu dosadnih izviđačkih noćiju, dogodi se nešto posve neočekivano čak i za čovjeka poput mene koji je navikao na svaku vrstu obrata.
Prvi autobus koji je krenuo zaklonio je ona dva drota, a baš se u tom trenutku gusti grm Buddleje koji je bio pozicioniran tri metra od mene počeo kretati, te ubrzavati održavavši brzinu usporedno sa autobusom. Tada su se sa vozačeve strane otvorila vrata, a iz grma je izletio paketić ravno u ruke vozačevog kompanjona. Nakon toga grm se zaustavio i nastavio vegetirati. Murjaci su krenuli pješice odmah iza autobusa uvidjevši kako je propao ulov i za tu večer. Među tom dvojicom budaletina prepoznao sam školskog kolegu Mladena kako prilazi vegetirajućem grmu Buddleje, otkopčava šlic i pušta mlaz. Iz mog kuta gledanja mjesečev je sjaj jasno ocrtavao lice lika koji raznosi paketiće čiji nam je sadržaj nepoznat, a o čije se čelo odbija blještava žuta tekućina dok glavu okreće u stranu sa gnušanjem. Kada me uočio kako sjedim na klupici Mladen je naglo prekinuo malu nuždu povukavši patent na hlačama. Mahnuo sam mu prijateljski.

- Ej, školski. – dobacio sam
- Evala školski. Sjediš? – rekao je
- Aha. Na guzici. Još uvijek.
- Čuvaj guzicu školski. Noću svakakvi ljudi šeću ovuda. – mudro je savjetovao
- Vidim. – rekoh
- Molim??
- Sidim.
- Aha. Aj, pomalo.
- Pomalo burazeru.

Nakon što su otišli ustao sam sa klupice, prošao pored grma i dobacio mu maramice koje sam imao u džepu, te rekao :

- Grme, obriši lice. Primi ovaj poraz muški.

Grm nije reagirao. Pretpostavio sam da se srami, pa sam produžio doma gdje me čeka moja uspavana mati.

Večeras je bila malo drugačija priča. Promatrao sam onu istu djevojku za govornicom, a onda su se standardno pojavila ova dva autobusa koji su mi zaklonili pogled. Poslušao sam dvije stvari na playeru čekajući da odu, pa da mogu uživati u pogledu. I baš kada sam skinuo slušalice sa ušiju začuo se ženski vrisak. Potrčao sam prema govornici i ugledao slušalicu kako se njiše, te djevojku kako bezglavo trči prema zgradi. Uzeo sam slušalicu u ruku i stavio na uho. Na znak bit će točno jedan sat, dvadeset devet minuta i pedeset pet sekundi. Točno tada oba vozača pokrenuli su svoje mašine.

- Bogme, točni kao švicarski sat. – pomislio sam

U trenutku dok sam poklapao slušalicu nešto mi se učinilo čudnim. Znate, ono kada vas prođu trnci jer osjećate nazočnost nečeg nadnaravnog. Predio govornice ispred mene bio je oblijepljen plakatom George Clooneya čije je lice bilo u prirodnoj veličini, a jezivi dio priče je bio što su mu se zjenice očiju micale. Da ne bi bilo zabune, meni u cijeloj toj priči ništa nije bilo jezivo jer sam odmah poput Nick Praskatona iskombinirao da je netko izrezao oči sa plakata, te da se taj netko nalazi sa druge strane govornice, u salonu automobila. I baš kada sam se okrenuo kako bih provjerio tko bi to mogao biti, pred govornicom su stajala dva dobro mi poznata drota. Prije nego što sam išta rekao, Mladen me upitao osobnu.

Može Dida, može. Igra...



- 00:36 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 10.09.2008.

Conor in da hood

Image Hosted by ImageShack.us

Bilo je negdje oko dva ujutro kada nas je Petrin frend iskrcao u centru centra, baš tamo gdje smo odsjeli. Hvala ti Petrin frende što si takav ko čoek i centriraš došljake ravno u njihova mala skučena udobna konačišta, a tebi Petra hvala što imaš čoeka za frenda. I tako, nekako smo se odteturali do sobe i zahrkali do zore sanjajući naše sinje more.

Koncert je navodno trebao početi u osam, ali kako smo prije koncerta bili u društvu koje je brojilo i dva novinara upoznata sa raznoraznim koncertnim informacijama (npr. da koncert ne počinje prije devet ipo - moj te pipo), tako smo spokojno sjedili u njihovom društvu i lokali do devet, a Stajp nas je čekao sa kartama i jebao nam mamu na kvadrat jer mu je Frog rekao da dođe u osam. Dakle, zaključak je da je Frog kriv. Mislim, sve u redu druže Frože, znam da si zaslužan što je Lutajući objavio knjigu, ali sa ovim potezom si kompromitirao sebe - doveo si u opasnost opstojnost jedinki Govnolenda koje bi ikada u doglednoj budućnosti mogle iole pomisliti da ponovno utječu ne neke od zagrebačkih pisaca u usponu. Sva sreća da je Stajp dobar ko čoek, baš ko onaj Petrin frend...e da, puštao je Conora u autu. To je definitivno dokaz da ne može biti loš ko čoek. Ok, neću više srati. Od sada samo pišam. Tko želi biti popišan neka se samo javi. Rasprava završena.

U biti, nije završena. Sada sam se sjetio, dok ovo pišem (pišam), kako si me na početku koncerta poslao sa Anom po pivo, pa sam propustio užitak u "First day of my life". Još sam morao gledati nekog ćelavog prdonju kako šmokljanski ono pivo toči...on mora da se gušio u nekoj svojoj samoći. Ma, ne znam. Još smo vas morali u onoj gužvi od nekoliko stotina ljudi tražiti. Došlo nam je da popijemo i naše i vaše pivo, pa da vas onda zdrobimo i napravimo dvije male kockice sa kojima bi kasnije igrali Jamb. Eto, to nam je došlo. Ali kasnije smo se ohladili jer nam je ljutnju zaokupilo drkanje po gitarama svih članova benda. To je bio kao nekakav uvod u koncert. Mislim, momci dobro drkaju, pravo ono pubertetski, ali, da ga jebeš, ne vjerujem da je itko u publici ikada čuo te njihove pjesmuljke. Ispravite me ako griješim, pa da vas pissnem in da fejs.

Malo sam čavrljao sa nekim ljudima prije i poslije koncerta i dojma sam da je većina razočarana što više nije izvodio svoje starije stvari. Iskreno, znao sam koliko je snažan ovaj zadnji album, tako da sam vjerojatno jedan od rijetkih koji je stvarno bio oduševljen sveukupnom izvedbom. Čovjek ima 28 godina, a već je 15 godina na sceni. Genij, što drugo reći. Veličina poput Waitsa definitivno. Evo primjera : Xiola je za Waitsa u Edinbourghu pljunula 100 funti, a ja za Conora u Zagrebu 81,90 kuna. Trebate još dokaza?

Jučer sam negdje oko podne stajao na Jelačić placu ispod sata i gledao prema suncu. Nisam se osjećao baš najbolje i maglilo mi se pred očima. A onda je došla ona - Kate Blanchett i obratila mi se. Vjerovao sam da se obraća nekome drugome, ali tada se odnekud pojavio i Gandalf u svom plavom plaštu i rekao : "da Stroče, obraća se tebi". Razgovarao sam sa njom očaran jedno desetak minuta, a naš razgovor prekinuo je Harry Potter koji je na plac dojahao na Pegazu, sišao sa konja, te me pljusnuo po licu vidjevši da nešto nije u redu sa mnom.
Protrljao sam oči i svijest mi se počela vraćati. Kate Blanchett u biti je bila jedna mlada dama koja me intervjuirala u vezi vrsta piva koja pijem, Gandalf je bio biološki otac od Nives Celzijus koji je čekao tramvaj, Harry Potter je bio moj stari frend Lutajući koji me odveo na kavu s više mlijeka, molim, a Pegaz, heh, on je bio tek obični planinski bicikl kojeg viđate na svakom uglu u gradu.

Dino je otišao. Svi imaju nešto za reći. Ja ću samo reći da znam zašto je otišao Kurt, znam zašto je otišao Dino, znam zašto je otišao bilo tko od glazbenika koji su otišli.

Kada već spominjem odlazak, baš kao i Conor ni ja ne želim umrijeti u bolnici. Kada dođe taj dan volio bih samo odšetati.

DODATAK :

Igy, probudi se!!! Ode nam i Ladan, jebote! Sjetno se vratim u vrijeme kada smo rasturali sve fliper aparate po gradu; kada se kava pila za dvije kune u Marca Pola...kada nam je važnije od gandžijanja bilo gledanje emisije u kojoj je Ladan redovito mamio osmijeh na lice Ozane Ramljak, a i mi smo se smijali mnogo. Bogme jesmo. To su bila vremena burazeru. I dan danas mi u glavi odzvanja njegov glas : trupa, trupica...






- 22:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 02.09.2008.

Ne mogu ništa napisati da ga jebeš!

1. Ne mogu ništa napisati da ga jebeš!
2. Vi što ste me urekli dobro se čuvajte!
3. Čitam i ja knjige o čarobnjaštvu, samo da znate!

Dobro, ovo je bila stilska vježba : "napiši tri usklične rečenice zaredom".
Sa uskličnikom ili bez, koga je briga. Činjenica je da ne mogu ništa napisati da ga jebeš.
Zato sam čvrsto odlučio sutra otići u jedan zaseok u zaleđu Neuma gdje živi baba Zijuša koja zijevanjem skida uroke. Zadnji put, prije nekih deset godina, stara je odnijela kod nje komade moje odjeće da preko njih osjeti jesam li ureknut ili ne. Baba je toliko zijevala da je taj dan završila u bolnici, a ja sam zahvaljujući njoj barem neko vrijeme živio bez uroka.

No, ne bih u ovaj kasni noćni sat o tim teškim temama da ga jebeš. Postoji i svjetlija strana života.
Npr., moja nevjesta je danas počela raditi u školi u malom mjestašcu nedaleko od Dubrovnika. Za početak je dobila jedan treći razred osnovne škole koji pohađaju četiri curice od kojih dvije, tj. pola razreda, imaju malih tehničkih poteškoća : jedna zbog zdravstvenih problema ne može ići na tjelesni odgoj, a ova druga uopće ne govori, osim kada je kući sa roditeljima.
Ova što ne govori prošlu je školsku godinu prošla s pet.

Eto, to bi bilo to. Laku noć drugari.

- 01:55 - Komentari (39) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se