Živim blizu autobusnog kolodvora u specifičnom predjelu grada utaboren u specifičnom stanu sa specifičnim pogledom na močvaru. Ljeta su ovdje komarična, a zime pingvinične. Močvara me inače tim svojim specifičnim vonjem podsjeća na…evo ga – jebem mu mater ušljivu, da mu jebem! Jedan i petnaest. To je onaj što je krenuo iz Zagreba u pet i po, znam ga po zvuku; koliko puta stisne kvačilo i doda gas kada ulijeće u zavoj prije samog kolodvora. Pa još i trubi kao da je neki prekooceanski brod koji nije vidio obalu barem mjesec dana. A ovaj drugi, što krene u pet, kasni uvijek oko pet minuta za ovim prvim. Nije mi jasna politika prijevozne tvrtke ovog drugog koji je u biti prvi dok ne dođu negdje do Macole. Kladim se da onda vozačima lijepo uleti žderačina, pijačina, crijevna istovarčina, a ne bi me čudilo da se sasvim u tajnosti obavlja i nekakva jebačina dok putnici ispijaju svoju već petu dnevnu bljutavu kavu ne razbijajući takvim stvarima uopće glavu. Njima je samo bitno da stignu na odredište. Ne pitaju se ti izdrndani jadnici kako je meni svako drugu večer dočekivati i ispraćati kotrljajuće cirkuse koji te iste izdrndance poput bubnja Hrvatske lutrije dobro ispremiješaju prije nego ih izbace na potezu od metropole do Dubrovnika. Dosta im je i njihovog jada, ćutim.
Smirio sam se u zadnje vrijeme, iako me mnogi odveć poznaju uglavnom kao smirenog, uglađenog mladog gospodina. Cigarete sam zamijenio žvakaćim gumama, a često kupujem i one okrugle gume koje kada se ručno stišću dodatno smiruju. Njima gađam prolaznike koji mi ponekad dignu tlak, što je veliki napredak u mojoj duševnoj stabilizaciji s obzirom da sam u takvim prigodama prije koristio pivske boce.
Uglavnom, ta dva autobusa dođu na peron jedan za drugim u razmaku od pet minuta. Vozači su uglavnom dobro raspoloženi; smješkaju se, međusobno zadirkivaju jedni druge u granicama njihove normale, zapale po jednu, dvije, te uglavnom razmijene kakvu kovertu ili paketić. Ta mi procedura nije bila jasna dok jednu večer nisam ugledao lika…znate ono kad buljite u 3D sliku, pa konačno skužite neki tajni objekt u prostoru koji vam je stalno promicao unatoč silno uloženoj koncentraciji da se taj isti objekt što prije upeca u mrežu vaše očne vidnosti? E, pa tako i ja nedavno skužih jedan pokretni objekt na kolodvorskoj nadstrešnici. Nisam ga bio uočio jer je nepokretno ležao jedno vrijeme čekajući da se oba autobusa uparkiraju jedan do drugog. Onda je dobacio paketić jednom od vozača, te se vješto spustio sa nadstrešnice i razmijenio koju riječ sa tim istim vozačem sve dok nisu zamijetili da se iz daljine u pravcu kolodvora približavaju dva plavca. Tada se misteriozni lik, koji raznosi paketiće nama nepoznatog sadržaja, poput Spidermana uzverao natrag na nadstrešnicu i otpuzao u nepoznatom. U narednom periodu od petnaestak dana sve sam češće viđao ta dva murjaka u sitne noćne sate, a misterioznom liku ni traga, ni glasa. Čak su i vozači bili tiši nego inače dok su pušili cigaretu, dvije, ili dok bi zadirkivali jedni druge u granicama njihove normale.
Kažem vam, nema ničeg ljepšeg za smirenje od kasne noćne šetnje rivom dok Neretva protječe u blizini, a hladni povjetarac nudi jedino osvježenje u ovoj suhoparnoj ljetnoj vukojebini. Ponekad mi se, dok pogledom sjeckam ustajalost tmine, učini da se rijeka vraća natrag prema mostu baš kao kada gledate podivljale konje koji vuku kočiju tako brzo da vam se učini kako se kotači okreću unatrag iako kočija ide naprijed.
Na playeru vrtim samo Interpol – Antics, a doma idem tek nakon što se u stvari Time to be small čvrsti bas obračuna sa oštrim gitarama dok stihovi iskaču poput iskrica iz vatrene buktinje :
when the cadaverous mob
saves its doors for the dead man
you cannot leave
Mama uvijek zaspi u naslonjaču prije nego se vratim, pa je najčešće moram prenijeti do kreveta i pokriti. Pravo da vam kažem, i nije nešto zahtjevna posljednjih mjeseci. Nahranim je dvaput dnevno i operem dvaput tjedno. Od jutra do mraka dvaput joj uključim TV, a isključim ga, pogađate, dvaput. Za nju bih ako treba dvaput i poginuo. Eto, takva je moja mama. Najbolja na svijetu. Volim je više od jesenje kiše; kada je tužna donesem joj slatkiše i pjevušim joj dok ne zaspi, tiho, najtiše.
Svako drugu večer, baš nekako u ono vrijeme kada ova dva kotrljajuća cirkusa srljaju u parkirni dio kolodvora poput dva spermića kada jure u maternicu, sretnem privremenog susjeda Juru, koji živi u New Yorku, kako nosi pune vreće praznih boca. Hm, pomislio sam kako je težak život i u Americi dok ga jednom nisam ulovio kako izlazi iz stana krasno oblikovane gospođe Orhideje čiji je muž često na poslovnim putovanjima, a koju sam neki dan zamijenio za gospođu Patriciju za koju nisam znao da više ne stanuje u našoj zgradi. To sam saznao, kažem vam, taj dan kada sam nabasao na Orhideju. U biti, prvo se njen sinćić trčeći zapucao u mene, a kada sam ga pogladio po glavi i rekao kako je dosta narastao od kada sam ga vidio zadnji put, ona je sa smiješkom rekla da su doselili dan ranije, te da u tom periodu i nije nešto pretjerano mogao narasti, na što smo se oboje dobro nasmijali; ona slatko, a ja više onako kiselkasto.
Sada bar znam na koji je način Jure, zvani George, ženi pravdao povremene noćne šetnje. Punica je bila ponosna na zeta, a o njegovoj ženi da ne govorim. Sretan neki čovjek, ćutim.
Kada ne idem na rivu tada sjednem na jednu klupicu blizu kolodvora i promatram autobuse. Lažem. Ima neka djevojka koja već neko vrijeme svaku večer dolazi do govornice na kolodvoru i tamo se smijulji, migolji, šapće, cmokoće, cijuče, pjevuši, tetoši, plače, skače, šuti. Sviđa mi se jer me podsjeća na moju mamu kada je bila mlada.
Preksinoć je nije bilo, pa sam uglavnom gledao onu dvojicu murjaka i nastojao ne čuti viceve koje pričaju. Očito je bilo da su vješto napravili sačekušu za misterioznog lika koji raznosi pakete čiji nam je sadržaj nepoznat. No, autobusi su došli, napravili pauzu od petnaestak minuta, ali lik se nije pojavljivao niotkuda. I baš kada sam pomislio kako je ovo još jedna u nizu dosadnih izviđačkih noćiju, dogodi se nešto posve neočekivano čak i za čovjeka poput mene koji je navikao na svaku vrstu obrata.
Prvi autobus koji je krenuo zaklonio je ona dva drota, a baš se u tom trenutku gusti grm Buddleje koji je bio pozicioniran tri metra od mene počeo kretati, te ubrzavati održavavši brzinu usporedno sa autobusom. Tada su se sa vozačeve strane otvorila vrata, a iz grma je izletio paketić ravno u ruke vozačevog kompanjona. Nakon toga grm se zaustavio i nastavio vegetirati. Murjaci su krenuli pješice odmah iza autobusa uvidjevši kako je propao ulov i za tu večer. Među tom dvojicom budaletina prepoznao sam školskog kolegu Mladena kako prilazi vegetirajućem grmu Buddleje, otkopčava šlic i pušta mlaz. Iz mog kuta gledanja mjesečev je sjaj jasno ocrtavao lice lika koji raznosi paketiće čiji nam je sadržaj nepoznat, a o čije se čelo odbija blještava žuta tekućina dok glavu okreće u stranu sa gnušanjem. Kada me uočio kako sjedim na klupici Mladen je naglo prekinuo malu nuždu povukavši patent na hlačama. Mahnuo sam mu prijateljski.
- Ej, školski. – dobacio sam
- Evala školski. Sjediš? – rekao je
- Aha. Na guzici. Još uvijek.
- Čuvaj guzicu školski. Noću svakakvi ljudi šeću ovuda. – mudro je savjetovao
- Vidim. – rekoh
- Molim??
- Sidim.
- Aha. Aj, pomalo.
- Pomalo burazeru.
Nakon što su otišli ustao sam sa klupice, prošao pored grma i dobacio mu maramice koje sam imao u džepu, te rekao :
- Grme, obriši lice. Primi ovaj poraz muški.
Grm nije reagirao. Pretpostavio sam da se srami, pa sam produžio doma gdje me čeka moja uspavana mati.
Večeras je bila malo drugačija priča. Promatrao sam onu istu djevojku za govornicom, a onda su se standardno pojavila ova dva autobusa koji su mi zaklonili pogled. Poslušao sam dvije stvari na playeru čekajući da odu, pa da mogu uživati u pogledu. I baš kada sam skinuo slušalice sa ušiju začuo se ženski vrisak. Potrčao sam prema govornici i ugledao slušalicu kako se njiše, te djevojku kako bezglavo trči prema zgradi. Uzeo sam slušalicu u ruku i stavio na uho. Na znak bit će točno jedan sat, dvadeset devet minuta i pedeset pet sekundi. Točno tada oba vozača pokrenuli su svoje mašine.
- Bogme, točni kao švicarski sat. – pomislio sam
U trenutku dok sam poklapao slušalicu nešto mi se učinilo čudnim. Znate, ono kada vas prođu trnci jer osjećate nazočnost nečeg nadnaravnog. Predio govornice ispred mene bio je oblijepljen plakatom George Clooneya čije je lice bilo u prirodnoj veličini, a jezivi dio priče je bio što su mu se zjenice očiju micale. Da ne bi bilo zabune, meni u cijeloj toj priči ništa nije bilo jezivo jer sam odmah poput Nick Praskatona iskombinirao da je netko izrezao oči sa plakata, te da se taj netko nalazi sa druge strane govornice, u salonu automobila. I baš kada sam se okrenuo kako bih provjerio tko bi to mogao biti, pred govornicom su stajala dva dobro mi poznata drota. Prije nego što sam išta rekao, Mladen me upitao osobnu.
Može Dida, može. Igra...
Post je objavljen 20.09.2008. u 00:36 sati.