Bilo je negdje oko dva ujutro kada nas je Petrin frend iskrcao u centru centra, baš tamo gdje smo odsjeli. Hvala ti Petrin frende što si takav ko čoek i centriraš došljake ravno u njihova mala skučena udobna konačišta, a tebi Petra hvala što imaš čoeka za frenda. I tako, nekako smo se odteturali do sobe i zahrkali do zore sanjajući naše sinje more.

Koncert je navodno trebao početi u osam, ali kako smo prije koncerta bili u društvu koje je brojilo i dva novinara upoznata sa raznoraznim koncertnim informacijama (npr. da koncert ne počinje prije devet ipo - moj te pipo), tako smo spokojno sjedili u njihovom društvu i lokali do devet, a Stajp nas je čekao sa kartama i jebao nam mamu na kvadrat jer mu je Frog rekao da dođe u osam. Dakle, zaključak je da je Frog kriv. Mislim, sve u redu druže Frože, znam da si zaslužan što je Lutajući objavio knjigu, ali sa ovim potezom si kompromitirao sebe - doveo si u opasnost opstojnost jedinki Govnolenda koje bi ikada u doglednoj budućnosti mogle iole pomisliti da ponovno utječu ne neke od zagrebačkih pisaca u usponu. Sva sreća da je Stajp dobar ko čoek, baš ko onaj Petrin frend...e da, puštao je Conora u autu. To je definitivno dokaz da ne može biti loš ko čoek. Ok, neću više srati. Od sada samo pišam. Tko želi biti popišan neka se samo javi. Rasprava završena.

U biti, nije završena. Sada sam se sjetio, dok ovo pišem (pišam), kako si me na početku koncerta poslao sa Anom po pivo, pa sam propustio užitak u "First day of my life". Još sam morao gledati nekog ćelavog prdonju kako šmokljanski ono pivo toči...on mora da se gušio u nekoj svojoj samoći. Ma, ne znam. Još smo vas morali u onoj gužvi od nekoliko stotina ljudi tražiti. Došlo nam je da popijemo i naše i vaše pivo, pa da vas onda zdrobimo i napravimo dvije male kockice sa kojima bi kasnije igrali Jamb. Eto, to nam je došlo. Ali kasnije smo se ohladili jer nam je ljutnju zaokupilo drkanje po gitarama svih članova benda. To je bio kao nekakav uvod u koncert. Mislim, momci dobro drkaju, pravo ono pubertetski, ali, da ga jebeš, ne vjerujem da je itko u publici ikada čuo te njihove pjesmuljke. Ispravite me ako griješim, pa da vas pissnem in da fejs.

Malo sam čavrljao sa nekim ljudima prije i poslije koncerta i dojma sam da je većina razočarana što više nije izvodio svoje starije stvari. Iskreno, znao sam koliko je snažan ovaj zadnji album, tako da sam vjerojatno jedan od rijetkih koji je stvarno bio oduševljen sveukupnom izvedbom. Čovjek ima 28 godina, a već je 15 godina na sceni. Genij, što drugo reći. Veličina poput Waitsa definitivno. Evo primjera : Xiola je za Waitsa u Edinbourghu pljunula 100 funti, a ja za Conora u Zagrebu 81,90 kuna. Trebate još dokaza?

Jučer sam negdje oko podne stajao na Jelačić placu ispod sata i gledao prema suncu. Nisam se osjećao baš najbolje i maglilo mi se pred očima. A onda je došla ona - Kate Blanchett i obratila mi se. Vjerovao sam da se obraća nekome drugome, ali tada se odnekud pojavio i Gandalf u svom plavom plaštu i rekao : "da Stroče, obraća se tebi". Razgovarao sam sa njom očaran jedno desetak minuta, a naš razgovor prekinuo je Harry Potter koji je na plac dojahao na Pegazu, sišao sa konja, te me pljusnuo po licu vidjevši da nešto nije u redu sa mnom.
Protrljao sam oči i svijest mi se počela vraćati. Kate Blanchett u biti je bila jedna mlada dama koja me intervjuirala u vezi vrsta piva koja pijem, Gandalf je bio biološki otac od Nives Celzijus koji je čekao tramvaj, Harry Potter je bio moj stari frend Lutajući koji me odveo na kavu s više mlijeka, molim, a Pegaz, heh, on je bio tek obični planinski bicikl kojeg viđate na svakom uglu u gradu.

Dino je otišao. Svi imaju nešto za reći. Ja ću samo reći da znam zašto je otišao Kurt, znam zašto je otišao Dino, znam zašto je otišao bilo tko od glazbenika koji su otišli.

Kada već spominjem odlazak, baš kao i Conor ni ja ne želim umrijeti u bolnici. Kada dođe taj dan volio bih samo odšetati.

DODATAK :

Igy, probudi se!!! Ode nam i Ladan, jebote! Sjetno se vratim u vrijeme kada smo rasturali sve fliper aparate po gradu; kada se kava pila za dvije kune u Marca Pola...kada nam je važnije od gandžijanja bilo gledanje emisije u kojoj je Ladan redovito mamio osmijeh na lice Ozane Ramljak, a i mi smo se smijali mnogo. Bogme jesmo. To su bila vremena burazeru. I dan danas mi u glavi odzvanja njegov glas : trupa, trupica...