Nikada nisam razumio ljude koji bi za pogreb najmilijih osoba, osim za fotografije, dodatno platili da im se napravi i video zapis ukočenih poznatih i nepoznatih sućutnih lica kako bi ih na miru u osami mogli proučavati u dugim zimskim noćima uz prigušenu svjetlost vatre sa kamina dok čekaju Djeda Božićnjaka koji svake godine sve više kasni zbog nenaplaćenih potraživanja od raznih svjetskih sponzora čije darove raznosi.
Moja stara bila je jedna od tih sakupljačica. Zato sada imam kolekciju od petnaest video kazeta, a najdraža mi je ona na kojoj je djedov sprovod. U to vrijeme fotografi nisu imali moćno oružje poput Adobe Premier programa, već bi morali biti domišljati kao što je sam Ed Wood svojevremeno bio. Trčkarali bi sa kamerom okolo i bilježili baš sve : tko je u kuhinji i što se sve tamo jede i pije, tko je vani u dvorištu i daje novce za kuću, a na djedovom sprovodu najčešće je snimana soba ukrašena nekim zamamnim mrtvačkim mirisom u kojoj je jadnik ležao u otvorenoj kašeti otvorenih usta; ta soba je bila ispunjena ljudima, a u isto vrijeme tako pusta. Crno-bijela snimka, crno-bijeli svijet.
Tražio sam pogledom Valeriju, djevojku koja je u to vrijeme bila zaljubljena u mene, ali ja u nju ne. Ipak, ne mogu poreći da mi je bilo drago što se zatreskala u mene. Sada, iz ove perspektive, žalim što je nikada nisam upitao čime sam to zaokupio njenu pažnju. Nisam bio baš neki ljepotan; prosječan momak osrednjeg rasta, a na nosu su mi stršile neke staromodne socijalne naočale za vid. Jedino, hm, moguće je da me zapazila kada sam bio kapetan košarkaške momčadi našeg sedmog de. Zabio sam dvije trice sa centra u finalu školskog natjecanja gdje smo dobro isprašili favorizirane osmaše. Kada god se prisjetim te utakmice, prisjetim se i Zokija koji se upucao u glavu u ljeto 1992. čisteći očev pištolj. Stegne me u grlu, jer sam ga ostavio na klupi cijelu utakmicu zbog svoje sebičnosti. Da bar mogu vratiti film unatrag i pustiti ga da me zamijeni, pa makar izgubili trideset razlike, nije bitno.
Tino opet kasni i daje mi dodatno vrijeme za neka druga sjećanja. Vani kiši. Sjedim u Senadovim kolicima sklopljenih očiju dok preslušavam sve ploče Dean Martina koje imam. Senad je bolovao od progerije…bio mi je poput brata. Vodio sam ga na sve svoje domaće utakmice. Pričao mi je o Holceru, kako ga podsjećam na njega i da me čeka blistava nogometna budućnost. Volio je tu staru loptašku gardu, puno je čitao o njima. Živio je za Hajduk. Rekao je prije smrti da to učinim za njega, da se popnem na krov svijeta. Nakon što je umro prekinuo sam nogometnu karijeru. Zaludila me jedna tenisačica. Zbog nje sam napustio nogomet i učlanio se u teniski klub za koji je nastupala, te je pratio na svim njenim putovanjima. Bivši prijatelji iz nogometnog kluba nikada mi to nisu oprostili. Što je najgore, ta veza uopće nije dugo potrajala. Otišla je u Ameriku da bi se usavršavala. Povela je i trenera sa sobom.
Senade, evo sjedim u tvojim kolicima i cmizdrim kao najveća pičkica. A zašto? Što mi je sve ovo trebalo? Kasnije sam se htio vratiti nogometu, ali ponos me uništio. Vjerujem i njih. I onda se vratio Karlo nakon dvogodišnjih arheoloških istraživanja u jugoistočnoj Kini i u staroj kuglani otvorio stolnoteniski klub, te me nagovorio da pristupim istom, znajući da taj sport volim skoro kao i nogomet.
Ali, da ti skratim priču Senade. Bila je subota, nas četvorica za dva stola igramo. Uruši se krov kuglane, njih trojica na licu mjesta poginu, a ja, evo, danas sjedim tu u tvojim kolicima i pričam ti…dok Tino ne dođe.
Samo da ti još ispričam tko je Tino. On je moj stari prijatelj iz školskih dana koji me dobrovoljno trpi gurkajući kolica po gradu jer sam mu savršen paravan za dilanje opijata.
Nije nešto dobre volje danas. Nabio je kapuljaču na glavu i šuti. Šutim i ja, briga me. Ionako uvijek cijedim riječi iz njega dok prolazimo gradom.
Ostavlja me kraj izlaznih vrata restorana i kreće na drugi kat gdje obično odrađuje te svoje robno-novčane razmjene. A ja svaki put, dok čekam, padnem u trans i doživljavam neobična iskustva.
Ovaj put ulicom je protutnjao neki stari kamion pun svježe ribe. Kako je naglo uletio u zavoj, iz jedne je kašete pred restoran ispala hobotnica. Učinila mi se mrtva. Glavni kuhar je izašao na stražnja vrata restorana, prišao joj i…
Ne. Nije bilo kuhara. Navukli su se najtmurniji oblaci koje sam ikada u životu vidio i počela je padati kiša intenzitetom kojeg ovaj kraj ne pamti. Kroz guste kapi kiše ugledao sam siluetu koja se uzdiže sa pločnika, pruža mi pipke i moli za ples. Naslutio sam da je ovo kiša koja nikada neće prestati. Barem ne ovaj put.
Post je objavljen 30.09.2008. u 00:20 sati.