Opis Bloga

Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Objavljeni tekstovi

Dijete je osoba. Nema zloceste djece!

NASILJE
Nasilje kod djece

Kako se obraniti od nasrtljivaca?

Zlostavljanje i posljedice

Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece

O nasilju
Što je nasilje?

O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere

PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo

VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga

1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?

2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti

3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)

KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Alternativa kažnjavanju djeteta

Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja

Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?

Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?

O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pasivna agresija

KAKO PORADITI NA NENASILJU:

Dijete je osoba

ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta

1. Nedostatak granica potiče agresiju

2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?

3. Zločin i kazna

4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja

Roditeljstvo i obitelj

Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine

Kako djetetu objasniti smrt?

Kako voljeti svoju obitelj?

Bracni sukobi

Nezaposlenost i obitelj

Obitelj: prava vrednota?

Nauciti razgovarati

Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"

Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?

Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?

Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ

Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu

Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca

Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca

Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje


ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.

Dijete prijetilo BOMBOM u skoli

Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?

Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro

Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?

Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem

O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?


ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA

Vase dijete ima dijabetes?

Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!

Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu

Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati

Inkluzija osoba s invaliditetom

Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?

Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom

RAZNO

Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva

Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu

Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan

Alkoholizam i posljedice

O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo

Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje

1. Trebamo VAŠU POMOĆ

Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"

Žene koje previše vole

Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a

PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu

Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito

Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid

Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom

Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja

Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan

Aktivno nenasilje

KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci

DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.

Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece

Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek

Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU


Što je ovom blogu cilj?



Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

METODE KOJE DJELUJU NA DIJETE BEZ VIKANJA I UDARANJA - Granice 4

METODE KOJE DJELUJU NA DIJETE BEZ VIKANJA I UDARANJA


Još uvijek ima zagovornika, osobito starijih generacija, da je batina izašla iz raja i da dijete ne zna što je disciplina ako ne dobije malo po turu, no sve ih je manje. Ako se pribjegne sili, efekti su trenutni, ali ne i trajni. Dijete koje fizički kažnjavamo svaki put kad nešto skrivi, ne učimo kako postati dobro i poslušno. Udaranje, šamaranje i batine djeci pokazuju kako je u redu udarati druge kako bi se riješio problem i može ih potaknuti da kažnjavaju druge na isti način kako se njih kažnjava. Fizičko kažnjavanje sprječava određena ponašanja samo na kratko vrijeme.

Čak se i na teško kažnjavanje djeca mogu naviknuti tako da kasnije kažnjavanje nema nikakav utjecaj na njih. Batine s vremenom postaju nedjelotvorne.

Batine uče djecu strahu, lošoj slici o sebi, osveti i ideji da je u redu tući nekoga koga voliš. Batine ne uče djecu da poštuju pravila, donose mudre odluke, niti da imaju unutarnju kontrolu.

Istraživanja su pokazala (SAD) da je fizičko kažnjavanje povezano sa smanjenim kognitivnim razvojem djeteta. Uočeno je da smanjenje fizičkog kažnjavanja može rezultirati smanjenjem maloljetničke delikvencije i manjim brojem problema u ponašanju odraslih.

Osim toga dokazano je da je fizička kazna vrlo stresna za dijete i da taj stres može trajati godinama. Fizičko kažnjavanje smanjuje dječje povjerenje u roditelje i općenito u odrasle osobe.
Nikada ne postoji dovoljno razloga za udaranje djeteta. Čak je i lupanje po turu neprihvatljivo.

Umjesto udaraca probajte neke nove načine kako biste djecu naučili kako se ponašati. To nije jednostavno kao udaranje. Zato treba vremena i prakse.
Uz strogost i dosljednost, dijete mora osjetiti našu ljubav, izraženu kroz štovanje njegove ličnosti i nastojanje da mu primjerenim pristupom pomognemo usvojiti pravila ponašanja.

Kako uspješno izgrditi dijete?

Prijekor ili prodika – ne smije trajati duže od jedne minute. Mora se primijeniti odmah po učinjenoj nepodopštini i treba se odnositi samo na tu nepodopštinu. Nakon prijekora treba slijediti emotivno ohrabrenje djeteta.

Da bi prijekor postigao puni učinak treba se pridržavati nekih pravila:

1. Djetetu treba točno reći zašto ga prekoravamo.
Npr. „Bacio si kamenje na djecu“ To preciziranje je neophodno, jer što je dijete mlađe to lakše i brže zaboravlja što smije, a što ne smije raditi, pa bi moglo i ne shvatiti zašto ga prekoravamo.

2. Važno je ponoviti pravilo ponašanja
Npr. „Rekla sam ti već da ne treba bacati kamenje.“ Ne treba nam biti teško to stalno ponavljati, jer pravila ponašanja nisu djetetu urođena, nego ih stječe učeći.

3. Kako bi dijete bolje shvatilo našu poruku treba mu učinjeno prikazati kao nešto što je loše najprije za njega, a tek potom za druge.
Npr. „Ako nastaviš bacati kamenje na prijatelje, oni će se naljutiti i neće se htjeti više igrati s tobom.“ S 2-3 godine dijete sve promatra kroz svoje potrebe, a teško shvaća tuđe. Osim toga nije u stanju sagledati posljedice svoga postupka, pa treba ukazati na njih.

4. Dijete treba prekorit istog trena kad napravi nepodopštinu a ne naknadno.
Npr. „Vidjet ćeš ti kad tata dođe kući.“ Dijete, naime, živi u sadašnjem vremenu i teško mu se prebaciti u budućnost ili prošlost. Njemu je neshvatljivo da ga se kažnjava kad su se stvari već smirile i kad se ne sjeća što je skrivilo.

5. Dajemo mu alternativu za njegovo ponašanje.
Npr. „Želiš se igrati s macom? Probaj joj baciti lopticu.“ (Upravo je gnjavilo mačku). Djetetu treba dati mogućnost izbora, a ne mu nešto naprosto zabranit. Nastojimo ga uvjeriti da ne osuđujemo njega nego loše djelo koje je učinilo.

6. Pokažimo mu da u njega imamo povjerenja.
Npr. „Znam da si razumio i da slijedeći put to nećeš uraditi.“ Nastojimo se ne naljutiti ako dijete ubrzo zaboravi što smo mu rekli. Ako zna da imamo u njega povjerenja imat će poticaj da se bolje ponaša, kako nas ne bi razočaralo i iznevjerilo naša očekivanja.

Tri reakcije djeteta

„Budeš li se inatio neću te više voljeti“ - to je okrutna rečenica koju psiholozi nazivaju tehnikom uskraćivanja ljubavi. Nekada tome pribjegavamo misleći da je to jedini način da urazumimo dijete. Budimo oprezni. Svi znamo naljutiti se na dijete što ne znači da ćemo ga zaista prestati voljeti. Malo dijete, međutim, to ne zna razlučiti i može pomisliti da se naša ljubav razbila poput vaze koju je upravo srušilo loptom. Na takvu neopreznu izjavu mogu reagirati na tri načina:

1. Postat će nesigurni - volimo ih ili ne. To je paralizirajući osjećaj koji sprječava dijete u učenju pravila ponašanja jer je obuzeto mišlju kako će ponovno zadobiti našu ljubav.
2. Ova reakcija je tipična za starije i lukavije dijete. Ono neće vjerovati jer zna da ćemo ga ipak voljeti, ali kad mu kažemo „ne volim te“ ono „promijeni kanal“, isključi se, ne sluša.
3. Dijete ni ne pokušava odgonetnuti je li tvrdnja istinita ili nije, te hoće li joj povjerovati ili ne. Njegove uši to odbijaju čuti i počinje se ponovno igrat kao da se ništa nije dogodilo.

U komunikaciji s djetetom koristite tzv. „JA“ rečenice, umjesto „TI“ rečenice. Rečenice koje počinju sa „JA“ uključuju poruke: „Želim“, „Mislim“, „Osjećam“, „Trebam“, „Hoću“ i sl.
One su iskren način komuniciranja, otvorene su, daju informaciju o stanju i potrebama osobe koja ih izgovara. S druge strane „TI“ poruke su najčešće procjenjujuće, kritične, daju djetetu nejasnu informaciju na temelju koje ne zna što odrasli misle, žele, trebaju, osjećaju, hoće i sl. U pravilu izazivaju otpor, ljutnju i potrebu za obranom od napada. Ovo osobito vrijedi za najdestruktivnije od svih TI poruka, a to su „TI uvijek“, „TI nikad“, „Zašto TI“ i sl.

Ukoliko se roditelji ili odgajatelji odluče za kaznu, ona nikako ne smije vrijeđat djetetovu ličnost, jer ponižavanjem u djetetu potičemo stvaranje negativne slike o samome sebi što je vrlo štetno za njegovo odrastanje. Svaka kazna mora biti djetetu objašnjena zašto ju je dobilo i što se od njega očekuje. Dijete nikako ne smije misliti da ga kažnjavamo jer ga ne volimo. Često kažnjavanje dijete navikne na zabranu i uskraćivanje i ono nije motivirano da promijeni svoje ponašanje. Neučinkovita je i prijetnja kaznama, jer dijete ubrzo shvati da odrasli samo prijete da će ga kazniti, a dosada nisu, te njihove prijetnje više ne shvaća ozbiljno. Međutim, kazna kakva god bila, pa makar i u pravo vrijeme, izaziva neugodu, što nije kod sve djece poticaj za bolje ponašanje.

Ako se određeno ponašanje jedanput kažnjava, a drugi put ignorira, a ponekad i pohvaljuje, dijete postaje zbunjeno. Ne zna što se stvarno od njega očekuje. Isti učinak bit će ako npr. roditelj za isto ponašanje kažnjava, a odgajatelj pohvaljuje ili obrnuto. Ako se odlučimo za kaznu, ona mora biti u pravo vrijeme, odmah nakon učinjenog djela. Dijete je tada u očekivanju reakcije odraslog i kazna tada može djelovat na korekciju njegovog ponašanja. Ukoliko se odlučimo na kaznu važno je voditi računa:

*

Da li je dijete nešto loše učinilo iz neznanja, da li mu je to prvi put?
*

Da dijete objasni zašto je učinilo loše djelo.
*

Da li je to ponašanje doista neprimjereno za njegovu dob?
*

Da li je baš sada pravo vrijeme za kažnjavanje?
*

Kakvu kaznu odrediti?
*

Da li su slične kazne bile učinkovite kod tog djeteta?
*

Koliko dugo kazna treba trajati?
Cilj kažnjavanja je popravljanje, a ne ponižavanje djetetove ličnosti. Dobar način kažnjavanja je lišavanje djeteta nekog zadovoljstva (uskraćivanje gledanja neke njemu omiljene emisije, kratkotrajno ga izdvojiti iz igre i sl.). Nedopustivo je uskraćivanje onoga što je djetetu potrebno za pravilan razvoj (hrana, odjeća, ljubav odraslih i sl.), kao i tjelesne kazne. Odrasli moraju dobro procijeniti djetetov prijestup, a u provođenju same kazne biti smireni. Kaznu kao odgojno sredstvo primjenjivati što rjeđe i to tek onda kad druga odgojna mjera ne pomaže.

Kako bi djeca znala što će mu odrasli (roditelj, odgajatelj), tolerirati, a što neće, važno je da odrasli postave djeci jasne granice ponašanja, odnosno uvjete pod kojima mogu sudjelovati u nekoj aktivnosti, te koje privilegije i pod kojim uvjetima mogu dobiti.

Važno je da granice budu JASNE, KONKRETNE, i DOBRO DEFINIRANE. Djetetu treba jasno reći što od njega želimo, koje opcije su mu na raspolaganju, te što je pozitivan ishod njegove suradnje. Npr. „Ići ćemo u šetnju kad igračke budu spremljene.“

Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i odgajatelja i djeteta, te omogućavati i vama i djetetu da dobijete što želite.

Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema, jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplicira odnos s djetetom. Dobro postavljene granice su usmjerene na pozitivan ishod djetetove suradnje. Treba ih postavit kao obećanje, a ne kao prijetnju. Npr. „Možeš dobiti lutku ako spremiš boje s kojima si crtala.“, a ne „Nećeš dobit lutku ako ne spremiš boje.“
Budite dosljedni! Ako niste spremni izdržati i nagraditi dijete ako ne obavi svoj zadatak nemojte ni postavljat granice. Ne popuštajte djetetovim pritiscima: „Još samo ovaj put.“, jer ćete inače pokazati djetetu da ne mislite ono što govorite i ne govorite ono što mislite, te da je u redu ako dijete ne poštuje granice koje ste postavili. Ako želite biti fleksibilni učinite to prije nego što dijete zahtjeva da popustite. Ako dijete ne uspije poštovati granice, obaviti svoj zadatak jer ste mu dali premalo vremena, ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo razvojni stupanj kako bi učinilo ono što ste željeli, to znači da ste loše postavili granice. U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte jasne upute ili više vremena.

U čemu se granice razlikuju od naredbi? Naredbe se najčešće temelje na kazni i negativnim posljedicama za neposlušnost, dok je postavljanje granice izbjegavanje konflikata i igre moći između odgajatelja i djeteta, jer djetetu ostavlja otvorena vrata da promijeni svoje ponašanje kako bi zadovoljilo svoje potrebe. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od emocionalne reakcije odgajatelja (ljutnja, neodobravanje), već dozvoljavaju pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okružju (negativne posljedice su jednostavno izostanak pozitivne). Granice ne smiju biti prijetnje emocionalnoj sigurnosti djeteta. Granice su posebno djelotvorne ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja.

Pohvale i nagrade

Pohvale i nagrade su odgojne mjere kojima odrasli (roditelji, odgajatelji, nastavnici) dijete potiču na određeno ponašanje (koje dijete već ima ili koje bi željeli da ima). Izriču se u obliku verbalne podrške („Bravo, to si lijepo učinio.“), u obliku pismene pohvale (u školi), u obliku različitih nagrada.
Pohvale i nagrade su učinkoviti motivacijski čimbenici. Većina stručnjaka kaže da vrijede puno više nego kazne, ali mogu izazvat i neželjeni efekt:

*

Ukoliko nisu primjerene djetetu i djelu koje je učinilo
*

Ukoliko dijete dobiva materijalne nagrade npr. za dobar uspjeh u školi, neće učenje doživjet kao osobnu potrebu za obrazovanjem nego nešto što se isplati, jer donosi skupu igračku, novac i sl.

Ako samo jedanput učini što se od njega očekuje, a dobije nagradu, dijete će tražiti da stalno nagrađujemo njegovu dobrotu. Pohvale i nagrade moraju imati značaj podrške roditelja i odgajatelja u pozitivnom razvoju djeteta. Pohvaljivati i nagrađivati treba dijete za učinjena djela prema njegovim mogućnostima, a ne prema očekivanjima odraslih.
Ne treba dijete posebno nagrađivati ako može učiniti bolje, jer neće potpuno iskoristiti svoje mogućnosti.

SREDSTVA POTICANJA

Priznanje
Kada dijete postigne određeni uspjeh, kada se zalaže i ustrajno je, odajemo mu priznanje. Priznanje je poticajna mjera ne samo za dijete kome je upućena, nego i za svu ostalu koja su prisutna ovom moralnom činu. Izražava se u obliku odobravanja, hrabrenja ili podržavanja.

Pohvala
Njome se odobrava postupak djeteta, izriče povjerenje ili priznaje za dobre rezultate, ponašanje i izvršenu aktivnost. Njome se upozorava na pozitivne odlike, sposobnosti i mogućnosti djeteta, te potvrđuje ispravnost postupka. Ovim se jača volja, razvija samosvijest i potiče na daljnji rad. Pohvala može biti pojedinačna i skupna. Treba nastojati da djeca rade zbog osjećaja dužnosti, a ne zbog pohvale.

Obećanje
Djeci se unaprijed najavljuje nešto ugodno u vidu pohvale ili nagrade. Kod djeteta jača volju za pozitivno djelovanje. Treba ga davati na kraći rok. Obećanje treba izvršiti.

Nagrada
To je najjače sredstvo poticanja pa ga treba umjereno primjenjivati. Nagrada ne smije postati samoj sebi svrha.

Što može biti nagrada (u obitelji, vrtiću)?

*

Sitna igračka (naljepnice, balon, slikovnice)
*

Sportska oprema (lopta, reket)
*

Kasete / CD-i
*

Posudit omiljenu video kasetu
*

Opremanje sobe (poster, svjetiljka)
*

Pažnja
*

Pohvala
*

Posebna privilegija
*

Dozvola da ostane budno duže nego inače
*

Dozvola da pozove prijatelja na večeru ili spavanje
*

Posebno vrijeme s jednim ili oba roditelja (odgajatelja)
*

Odlazak u kino, koncert, izlet, sportski događaj
*

Putovanje
*

Organiziranje zabave

Imajte na umu da nagrada bude motivirajuća za dijete i realistična, što znači da ju možete ispuniti.

Veličina i vrijednost nagrade nema veze s učinjenim postupkom, mora biti pravedna i prikladna. Tada će utjecat na razvitak dobrih navika i imat pozitivan učinak na razvoj djetetove ličnosti.

Što umjesto vikanja i udaranja?

Disciplinska tehnika: Preusmjerite djetetovo ponašanje

Kako:
Odvratite djetetu pažnju nekom igračkom ili predložite novu aktivnost umjesto da stalno govorite „Prestani“ ili „Nemoj“

Imajte na umu:
Ovaj pozitivan pristup dobro djeluje na predškolsku djecu, jer imaju slabu kontrolu impulsa i manjka im kognitivna sposobnost da shvate zašto govorite „Ne“


Disciplinska tehnika: Ignorirajte manje nepodopštine


Kako:
Izaberite koje ćete ponašanje ignorirati (npr. cviljenje ili psovanje, ali ne i udaranje). Ova taktika je također uspješna kod smirivanja „Kad prestaneš vrištati razgovarat ćemo o tome što želiš.“

Imajte na umu:
Neke dječje radnje više iritiraju nego što su štetne. Ako se previše na njih usmjerite, veća je vjerojatnost da ćete upasti u borbu moći ili da ćete pojačati to ponašanje.


Disciplinska tehnika: Hvalite razna ponašanja


Kako:
Svaki put kad dijete izabere da se ne ponaša problematično, pohvalite ga. (Npr. „Bilo je lijepo od tebe što si zamolio Ivu možeš li se igrati s njegovim autićima.“)

Imajte na umu:
Ovo je uspješno kod djece koja su sklona tvrdoglavosti i suprotstavljanju. Uvijek povežite pohvalu sa specifičnom radnjom. (Npr. „Sviđa mi se što si se sjetio pokupiti kockice.“)

Disciplinska tehnika:Omogućite tjelesnu aktivnost i opuštanje


Kako upotrijebiti:
Osigurajte da dijete ima dovoljno vremena i prostora za igru. Idite van na igrališta, ili na prostore za rekreaciju.

Imajte na umu:
To je dobra preventivna taktika. Mlađa djeca koja još ne mogu verbalizirati svoje osjećaje imati će koristi od toga što će pronaći način kako mogu ventilirati energiju.

Disciplinska tehnika: Izbjegavajte upotrebljavati „TI“ izjave, uvrede i kritike

Kako upotrijebiti:
Govorite o sebi, kako se osjećate i kako biste željeli da se dijete ponaša, a ne stvarajte generalne zaključke o djetetu na temelju jednog događaja. Ostanite mirni i neutralni koliko možete.

Imajte na umu:
Ovakav pristup dopušta djetetu da sačuva obraz i omogućuje mu da čuje što se od njega očekuje bez da se osjeća kritiziranim.

Disciplinska tehnika: Dajte mu izbora i mogućnosti

Kako upotrijebiti:
Omogućite jednostavne i praktične izbore kad je dijete svojeglavo. ( Npr.„Možeš uzeti lutku ili medu.“). Ali budite sigurni da ćete provesti tu odluku

Imajte na umu:
Ovaj pristup pomaže djetetu da ima kontrolu i čini ga sposobnim da napravi izbor. Izbjegavajte nudit previše različitih izbora.

Disciplinska tehnika: Ohrabrite dijete da se izrazi

Kako upotrijebiti:
Ohrabrite dijete da vam kaže kako se osjeća ili što misli. Kad vidite da dijete udari ili gurne drugo dijete, zaustavite ga i recite: „Reci mi što nije u redu.“

Imajte na umu:
Neku djecu treba ohrabriti da govore umjesto da se fizički izraze kad su ljuti. To se počinje već sa 2,5 god., ali ne očekujte da će djeca uvijek sve shvatiti.

Disciplinska tehnika: Ako ste nedostupni, jasno recite kad će te se moći posvetiti

Kako:
Ako ne možete odgovoriti na djetetovu potrebu za vama odmah (Npr. razgovarate), recite: „Ne mogu sada s tobom razgovarati, ali ću moći uskoro. Pričekaj malo.“

Imajte na umu:
Neka djeca trebaju mnogo individualne pažnje. S ovom metodom, prihvaćate djetetovu potrebu, ali uvažavate i sebe i svoje vrijeme. To je također dobar način da spriječite ispade bijesa.

Disciplinska tehnika: Ohrabrujte iskazivanje stajališta

Kako:
Kada se djeca svađaju, svakom djetetu dajte priliku da ispriča svoju verziju priče. („Reci mi što se dogodilo? Kako si se osjećao?“), a tada pitajte „Što možemo sada učiniti?“

Imajte na umu:
Ova strategija je upotrebljiva kod djece s vještinama govora (nakon 2,5 god., a odlična za 6-to godišnjake.) Omogućuje djeci da ih se čuje i sasluša. Također uči rješavanju problema.

Disciplinska tehnika: Učite o uzorku i posljedici

Kako upotrijebiti:
Postavite posljedice za djecu prigodne dobi („Molim te, pospremi igračke za stolom kad se više ne igraš. Nećemo napustiti sobu dok nije uredna.“)

Imajte na umu:
Ovo najbolje funkcionira ako postavite očekivanja i objasnite posljedice ponašanja unaprijed. Tada svakako to provedite i budite dosljedni.

Nužno je pratiti rad, ponašanje i zalaganje djeteta i motivirati ga za napredak. Ponekad će to biti pohvalom, ponekad možda i kaznom, ali nikako ne smijemo dijete ignorirati. Ako ne primjećujemo njegovo ponašanje, ni dobro ni loše, dijete neće imati osjećaj pripadnosti obitelji ili skupini u vrtiću, te će najvjerojatnije lošim ponašanjem pokušati svratiti pozornost na sebe.

Pripremila: Gordana Jelkić, odgojiteljica (preuzeto s ove web stranice)


31.01.2009. u 19:00 sati | 17 Komentara | Print | Link | Na vrh

ZLOČIN I KAZNA - Granice 3

Nakon nekoliko prevedenih tekstova o postavljanju granica i pravila djeci, objavljujemo post koji je napisala jedna mlada učiteljica, blogerica tičerica. Iako još nema vlastitu djecu, ima "kratko iskustvo rada u školi, i višegodišnje iskustvo odgajanja psa" i ovo su njena zanimljiva razmišljanja o temi.

Debata je otvorena i ispod ovog posta, veselimo se vašim što brojnijim komentarima, prijedlozima i idejama.

Mare



ZLOČIN I KAZNA

Kako su tema već nekoliko postova granice, pravila i kažnjavanje, evo, kapnut ću i ja koju „mudru“. Već sam ranije, u komentarima, spomenula kako roditeljskog iskustva nemam – ali stoga imam bogato iskustvo odgajane osobe, imam kratko iskustvo rada u školi, i višegodišnje iskustvo odgajanja psa. Iako se ovo zadnje mnogima čini beznačajno, meni je u mnogočemu promijenilo stavove prema odgoju djeteta, i odgoju uopće – dokazalo mi, između ostalog, koliko je odgoj bilo koga zahtjevan posao, pa se nadam da mi se neće zamjeriti ako budem vukla paralele i posuđivala primjere iz meni poznatog i iskustveno doživljenog konteksta.

Dakle, granice… Svi se slažemo da ih treba biti. Svi smo sporazumni da pravila trebaju postojati. Cjelokupni društveni poredak se temelji na pravilima. Ovo se mora, ovo se smije, ovo se ne smije. A svako kršenje pravila povlači za sobom sankcije, jer, ukoliko sankcija ne bi bilo, nitko se ne bi osjećao obvezan pridržavati se pravila. Pravila variraju: mogu biti društvene norme ponašanja, čije se kršenje sankcionira negodovanjem ili izopćavanjem iz zajednice, posrednim ili neposrednim putem. Mogu biti zakoni, za čija kršenja postoje propisane kazne.

Iz pozicije promatrača, čini mi se da se susrećemo s jednim problemom: djeca i mladi ne poštuju pravila, izuzev onih koja si sami stvaraju unutar svojih društvenih skupina. Uzrok tog problema je to što se odgoj djece u zadnjih desetak godina pretvorio u ples po žici: pred djecu se postavlja sustav pravila, no ta pravila nitko ne provodi, to jest, nitko ne sankcionira njihovo kršenje. A u slučaju da se dijete jednom, prekršivši pravilo, izvuče nekažnjeno, pokušat će opet. (Ne radi se tu samo o djetetu, ni odrasli nisu bolji, samo što se kod odraslih sankcioniranje ipak provodi mrvicu dosljednije.) Jedan primjer iz moje svakodnevice: imam pravilo da svaki sat dva učenika ponavljaju riječi iz prošlih lekcija (naravno, za ocjenu). Ako imam dva dobrovoljca, super. Ako nemam, otvaram imenik. Lijepo su mi se javljali neko vrijeme. A onda je došao taj dan: bila sam umorna i živčana, pomalo bezvoljna, nitko se nije javio, i ja sam samo prešla preko toga. Idući sat se opet nitko nije javio. Ni sat nakon toga. Moja greška: da sam taj sat nasumično odabrala dva učenika, idući sat bih opet imala dva dobrovoljca. (Potvrđeno: nakon što sam to napravila, ponovno se svaki sat javljalo dvoje učenika.)

Posljedice neprovođenja pravila su povećanje društveno neprilagođenog ponašanja u djece i mladih. Rastuća količina nasilja, kako nad vršnjacima, tako i nad odraslima s kojima dolaze u dodir: psihički teror koji vrše na roditeljima, i psihički, a ponekad i fizički teror nad učiteljima, profesorima i drugom djecom u školi.

Po mom skromnom mišljenju, uzroci tome su brojni i slojeviti, ali mogu se svesti na ovo: u drugoj polovini dvadesetog stoljeća donesen je epohalan zaključak: djeca su ljudska bića sa svim pravima koja im time pripadaju. Što je skroz u redu. I onda se krenulo u realizaciju tih ljudskih prava. Isto tako u redu. Potom se došlo do zaključka kako je kontraproduktivno, barbarski, a potom i protuzakonito, fizički kažnjavati djecu. To se napravilo tako da se fizičko kažnjavanje (zakonski) zabranilo, a da se nije ponudila nikakva alternativa. Dolazimo do toga da se govori kako je kažnjavanje, samo po sebi, negativno i kontraproduktivno. Djeca ne razumiju kaznu. Da, sigurno. Ponovno se vraćam na primjer iz života: moj pas. Došao je k meni kao štene, i trebalo ga je podučiti osnovnom redu: ne jedemo papuče, ne skačemo na ljude, dolazimo kad nas se pozove… Neke od stvari sam ga uspjela naučiti pozitivnom motivacijom: pozovem ga, on dođe, uvalim mu keksić. Druge stvari se nije moglo naučiti pozitivnom motivacijom: nagraditi ga kad god ne jede papuče? Ne bih rekla. Ne, nego ga kazniti kada ih jede. Novinama po guzi, malo ga stresti, viknuti na njega… I psić je jako brzo naučio da papuče, kao i drugi predmeti izuzev njegovih igračaka, nisu za žvakanje i rastavljanje na atome. A nitko me ne može uvjeriti da je moj pas (koliko god on pametan bio) inteligentniji od jednog djeteta, koje komunicira sa svijetom, crta, pjeva, igra se… No, tajna je u tome da između akcije i reakcije prođe kratka količina vremena. Istući novinama psića par sati nakon što je napravio svinjariju neće polučiti nikakav rezultat. On će tu kaznu povezati sa zadnjom stvari koju je učinio: veselo vas došao pozdraviti nakon što ste se vratili doma i ugledali svo rublje sa sušila izgriženo i razbacano. Ali, ako ga uhvatite dok kida to isto rublje sa sušila, i kaznite ga, pa to ponovite par puta, brzo će shvatiti da kidanje rublja/žvakanje papuča/uništavanje cvijeća/ostale svinjarije znači kaznu.

E, ako jedan psić može povezati akciju i reakciju, sigurno to može i jedno dijete. Dakle: kao i psića, dijete treba nagraditi (što može biti i jednostavna pohvala, ne mora mu se kupovati Playstation ako pospremi svoje igračke) kada učini nešto dobro, i kazniti kada učini nešto protivno pravilima. Kod djeteta je stvar malo kompliciranija, jer novinama po guzi baš i neće polučiti pretjerane rezultate, a i zbog toga što su djeca inteligentnija od psa, pa obično traže i objašnjenje. Možda to neće direktno reći: a zašto sam ja sada kažnjen? Ali će se pitati. Treba mu to objasniti dovoljno jednostavnim jezikom da bi to shvatilo. Ili, još bolje, kaznom primjerenom „zločinu“. Petogodišnjak je pokidao bakino cvijeće. Umjesto da mu se zabrani TV ili igranje s prijateljima, puno bolja ideja je kazniti ga time da baki mora pomoći posaditi novo cvijeće u vrtu. Zašto moraš saditi cvijeće umjesto da gledaš svoj nadraži crtić? Jer si ga ti pokidao. (U moje vrijeme bi kazna bila dvajs'pet po turu, i onda još pomoći baki da posadi cvijeće, no to je već druga priča. :D)

S druge strane, svi smo često prisustvovali šarmantnom događaju kada petogodišnjak u trgovačkom centru zavija poput tvorničke sirene, jer mu mama neće kupiti ovo ili ono. A mama ga vuče za sobom, on zavija, cijeli trgovački centar se ori, i mama ne poduzima ništa. Na kraju možda i popusti, pa mu kupi željenu a nepotrebnu glupost, ili odustane od kupovine i zaputi se doma sa svojom tvorničkom sirenom koja će zavijati još tko zna koliko dugo. U oba slučaja, dijete je prošlo bez sankcija za društveno neprihvatljivo ponašanje. Po čemu će dijete znati da je zavijanje u trgovačkom centru neprihvatljivo? Po tome što će dobiti svoju igračku? Onda će idući puta još jače zavijati. Po tome što su ono i mama otišli doma? Djetetu to ne znači puno u životu. Može mama do sutra objašnjavati da se ne smije urlikati ako nešto nije po tvom, ali ako za isto to urlikanje ne uslijedi kazna, teško da će dijete njezino „ne smiješ“ shvatiti ozbiljno.

Naša kultura ubrzano prihvaća zapadnjački model fokusiranja na djecu, gdje se djetetu dopušta sve, i ne kažnjava ništa. Dobar primjer za ovo je četverogodišnja rođaka. Došla je s mamom k nama. Spremno sam joj izvukla punu kutiju igračaka, moja sestra se igrala s njom. U jednom trenutku je htjela nešto reći svojoj mami, koja je upravo bila u pola rečenice. Počela je urlikati i udarati majku po nozi, dok ova nije prestala pričati, i dopustila kćeri da kaže svoje. Ni u jednom trenutku joj nije ni na koji način natuknula da to što radi nije u redu. To je obrazac ponašanja koji uočavam kod mnogo roditelja s malom djecom. Kada djeca postanu nesnosna, najlakše je pustiti im da provedu svoju volju. No, što djeca uče iz toga? Da se mogu služiti svim sredstvima kako bi dobila što žele. Zar je onda čudno da djeca odrastaju uvjerena da su središte svijeta, i da im je sve dopušteno? A ako ih i zadese neke posljedice, poput loše ocjene u školi zbog nerada, to izaziva bijes, ogorčenje i još veću količinu destruktivnog ponašanja, jer ih nitko u roditeljskom domu nije podučio kako su pravila tu da bi se poštovala, i kako kršenje pravila nosi sa sobom i posljedice u vidu kazne.

Takva djeca odrastaju u teenagere koji zlostavljaju svoje vršnjake, roditelje, profesore… u adolescente koji se opijaju i sudjeluju u tučnjavama. U mlade ljude kojima je koncept odgovornosti potpuno stran, jer njihova (ne)djela nikada nisu imala sukladne posljedice.

Po mom skromnom mišljenju, uz pozornost koja se u medijima posvećuje sprečavanju fizičkog kažnjavanja, trebalo bi se jednako toliko pozornosti posvetiti nužnosti nekog oblika kažnjavanja djece, jer puštajući ih da kroz djetinjstvo prolaze bez pravila i posljedica, roditelji čine medvjeđu uslugu i njima i sebi.



29.01.2009. u 12:40 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh

NE, NE i NE ! - Granice 2

Danas, kao nastavak temi o granicama, načetoj u prošlom postu (Nedostatak granica potice agresiju), objavljujemo dva odvojena a opet povezana članka na temu granica koje se djeci postavlja. Prvi je članak napisala renomirana psihologica Christiane Rupp a objavljen je na jednom njemačkom portalu za roditelje i u njemu pojašnjava da su “granice regulatori ljudskih veza. To znači da su one postavljene kako bi stvorile i oblikovale suživot među ljudima.” Djeca “moraju naučiti da granice postoje” i da postoji NE i da ga se mora poštivati. Također se “roditelji trebaju usuditi, sa svojom djecom uspostaviti iskreni odnos”...zanimljiv tekst koji se isplati polako pročitati do kraja.

U drugom je članku “uputa za korištenje” riječi NE u postavljanju granica. (preneseno s portala www.kinder.de)

Kao i uvijek, veselimo se svakom komentaru i novom prijedlogu. Uključite se u debatu!

Mare



Trebaju li djeca granice? (dipl. psihologica Christiane Rupp)

To je pitanje o kojem se uvijek puno raspravlja i obrađivanje kojeg je već mnoge autore knjiga za roditelje učinilo bogatima. Zaključak u knjigama je pritom uvijek isti: da, “Djeca trebaju granice”.

No, može li se to doista tako reći? Ja to vidim malo drugačije – i kao što pokazuje dolje navedena lista literature (ovo ne objavljujemo), nalazim se u dobrom društvu.

Središnje je pitanje: što su uopće granice u danom kontekstu? Juulsova definicija je najbliža tome kako ja to doživljavam: granice su regulatori ljudskih veza. To znači da su one postavljene kako bi stvorile i oblikovale suživot među ljudima. Djeca moraju naučiti da granice postoje. Svoje vlastite osjećaju već prilično rano, čak i dojenče okreće glavu kad mu nečega bude previše.

Prve granice s kojima se djeca konfrontiraju posve su subjektivne i nemaju s općenitim vrijednostima ništa zajedničko. Nekoga ni najmanje ne smeta "indijansko zavijanje" koje traje satima, nekog drugog ono dovodi do ludila. "Ja-poruke" ili "vlastiti govor", kako to naziva Juul, dovode do toga da se konflikti unutar jedne veze drugačije postave. Postoji sigurna povezanost između ljudi koji u tome sudjeluju. Ono što roditelji žele ili ne žele, ostaje vidljivo za djecu.

Za razvoj čovjeka kao subjekivne i društvene jedinke od odlučujuće je važnosti kakav odnos prema granicama će on iskusiti. U idealnom slučaju on stječe iskustvo, da veza neće biti ugrožena ukoliko se približi granicama druge osobe. Što su odrasli spremniji preuzeti odgovornost za vlastite granice, to je vjerojatnije da će dijete s tim dobro izlaziti na kraj, i što je vjerojatno odlučujuće – naučiti da je sasvim u redu i zapravo poželjno, otkriti i postaviti vlastite granice.

Ono što se zapravo krije iza rečenice “Djeca trebaju granice”, je po mom mišljenju nešto posve drugo. To se odnosi na mišljenje da djeca na prilično naporan način trebaju postati civilizirana i socijalizirati se. Argumentira se da djeca svakako moraju naučiti da se sve želje ne mogu ostvariti i da također moraju prihvatiti kad se kaže "ne". Ili: "E neću dozvoliti da mi ovaj patuljak pleše po nosu!" Po mom mišljenju se ne radi o tome da djeca to moraju naučiti. To trebaju jednako malo učiti kao i trčanje, govorenje ili pisanje. Ako dijete ima sreće živjeti s roditeljima koji ga ozbiljno shvaćaju, tada će ono naići na granice, steći prikladan stav prema okolini, a samim time prihvatit će i "ne".

Sljedeći je argument taj, da granice djeci daju sigurnost. Zapravo je tome posve suprotno: djeca dobivaju sigurnost i stabilnost ako mogu biti potpuno sigurni u odnos s roditeljima koji je pun ljubavi, da taj odnos ničim neće biti ugrožen ili ne daj bože – čak uništen. Na ovim temeljima djeca ne samo da su u stanju prilagoditi se društvu, prvo unutar obitelji, pa kasnije u dječjem vrtiću, školi ili grupi prijatelja, nego to čak intenzivno žele.

Što to znači u praksi?
U suštini se manje radi o tome da djeca trebaju granice, nego puno više o tome da se roditelji trebaju usuditi, sa svojom djecom uspostaviti iskreni odnos, a tom također pripada i to da se odrasli ograđuju – kao što to uostalom rade sa ostalim (odraslim) ljudima. Pri tome roditelji moraju osigurati važan proces učenja: moraju postati svjesni toga gdje leže njihove vlastite granice. Mnogi toga nisu svjesni, zapravo su samo pojedini od nas kao djeca naučili da vlastite granice treba respektirati.

Pitanje je – zašto roditeljima pada tako teško ograditi se u odnosu na svoju djecu? Izgleda da je to u vezi s tim, koliko roditelji suprotnu stranu – dakle dijete doživljavaju ozbiljno. Osim toga, osoba mora biti spremna prihvatiti vlastite granice i upravo se to čini najtežim u odnosu prema djeci. Teškoća je u tome da se ne može raditi o tome da kao odrasla osoba živiš onako kako ti se trenutno sviđa, nego da se pronađe balans između ograničavanja i ozbiljnog shvaćanja dječjih potreba.

Djeca osjećaju podršku i sigurnost, ako su ljudi, s kojima odrastaju autentični i njihovo ponašanje transparentno. Naravno da se to može izokrenuti, te opravdavati programe spavanja ili mirno sjedenje na stolici (kao kaznu). No, radi se o tome da obje strane u ovoj vezi moraju biti ozbiljno shvaćene. To također znači da potrebe jačega dolaze u pozadinu. Ta se granica sve više pomiče kako djeca rastu. Poštovati svoje granice znači također da se u određenim prilikama također mora izdržati i dječje nezadovoljstvo, te da smo sami tome razlog. Čini se da mnogi roditelji to pod svaku cijenu pokušavaju izbjeći.

Meni se čini kao da se roditelji žele sakriti iza poznatih rečenica, kao što su "trebalo bi" ili "to ne ide". Kao da prizivaju neku instancu izvana, koja će postaviti granice. Ako postane jasno, da JA ne želim, da se npr. trči oko stola, tada sam JA zajedno sa svojim potrebama i granicama postavljen u središte sukoba. Na taj način kolidiram sa potrebama svog djeteta. Tada se moram zapitati moram li ostati pri svojim granicama, ako su mi one važne i izdržati da moje dijete zbog toga bude nesretno. Iako, a mnogima to očito nije jasno, to nije nikakva drama da dijete zbog toga bude nesretno, ako je još uvijek sa mnom povezano i može osjetiti našu vezu i naš odnos.

Razloga koji upravo to roditeljima mogu učiniti teškim ima sigurno mnogo. To mogu biti nesigurnost ili preopterećenost, a pogotovo kod prvog djeteta i sami moramo jako puno učiti. No, također se može desiti da preuzete ili doživljene norme ponašanja nisu dovoljno preispitane. Iz toga može slijediti pogrešno "provođenje snage", kao i odnos prema djetetu koji je bez respekta. Ako roditelji zbog toga imaju izrazite probleme prema granicama se ponašati s poštovanjem – svojim vlastitim, kao i onim svog djeteta – u tom slučaju je svakako dobro potražiti profesionalnu pomoć, bilo u savjetovalištu ili na treningu za roditelje.

Ne može se, dakle, raditi ni o tome našoj djeci permanentno pokušavati objasniti tko je "gazda u kući", a niti je naša zadaća da našu djecu zaštitimo od svih razočarenja. Nasuprot tome, trebamo nastojati da naša djeca s jedne strane dožive konstruktivan odnos prema granicama drugih, a s druge strane, svoje granice trebaju što bolje upoznati i osjećati. K tome je također važno da je svima jasno da su u obitelji roditelji ti koji snose odgovornost (Juul upotrebljava izraz "vodstvo"). Za svoje, ali i ne samo za svoje granice. Tome može, s jedne strane pripadati, preuzimanje odluka čije posljedice dijete još ne može sagledati ili ga one preopterećuju, a s druge strane također treba šititi i dječje granice, ako to ono samo još ne može.

Kod roditelja doživljavam uvijek iznova čak i šokiranost ako njegovo dijete povrijedi njihove granice. Kao da su djeca već rođena s nekom vrstom plana na kojem su zacrtane roditeljske granice (koje su, osim toga, potpuno subjektivne!). (Isto vrijedi između ostalog i za druge, kulturne ili poslovne granice). Suprotno je slučaj! Dijete može konstruktivno ophođenje prema granicama naučiti samo onda ako po mogućnosti svjesno i nesputano doživljava svijet – i samo na njih nailazi. Što se roditelji sigurnije i normalnije ponašaju, to će i za djecu biti samo po sebi razumljivo da granice postoje i kako se prema njima odnositi.



Dipl. Psiholog Chrisitane Rupp

* * *


Djeca trebaju granice

Vaše “NE” će na ovaj način biti pravilno prihvaćeno!

Djeca moraju naučiti kako raspoznati socijalno ponašanje i opasnosti. Kao roditelji imate u rukama sredstvo s kojim ćete to omogućiti, riječ “NE”.

“Ton stvara glazbu” – važno je kakvim ćemo tonom što izgovoriti

Kad izgovorite “ne”, neka to bude bez primjesa prigovaranja ili ljutnje. Jasno i sigurno NE garantira vam da će vaše dijete shvatiti o čemu se radi i što je vama važno. Podrazumijeva se da postoje situacije u kojima ste sami puni straha i bojazni, na primjer kada ste u zadnji čas spriječili dijete da izleti na vrlo prometnu ulicu. No, čak i u takvoj situaciji vaše će dijete bolje razumijeti jasno NE, strah i panika će prouzročiti zbunjenost. Dijete neće shvatiti što je napravilo krivo.

Također je moguće da ste toliko ljuti na dijete, da svoju vlastitu agresiju nemate pod kontrolom. U svakom slučaju, potrudite se da nakon takve situacije obavezno pronađete mogućnost da se s djetetom pomirite, kako vaš dobar odnos ne bi na dugo vrijeme bio poremećen, te da dijete uoči da “nakon kiše dolazi sunce”.

Uvijek imajte na umu:
Vaše dijete još ne razlikuje dobro od lošega, odnosno ne razaznaje razliku između dobrog i lošeg ponašanja. U najvećem broju slučajeva dijete nije zlo, nego samo slijedi svoje afekte. Ako to imate na umu, nećete imati razloga biti ljuti na dijete. Svakako da postoje situacije u kojima ćete se razljutiti i morati reagirati i u kojima nije dovoljno samo reći “ne”.

Objasnite djetetu zašto mu uzimate kamenje kojim je upravo gađao drugo dijete. Vaše dijete vjerojatno neće razumijeti vaše riječi, ali to je objašnjenje temelj tome da mu riječi s vremenom postanu jasne, kao i vaše djelovanje, te da nauči razlikovati dobro od lošega.

Vaše je dijete znatiželjno i želi otkrivati svijet oko sebe. Zbog toga budite oprezni s vašim “ne” i slobodno prištedite koje. Previše zabrana i ograničenja mogu frustrirati dijete. Ono gubi interes za okolinu i prestaje učiti.

Nikad ne podcjenjujte moć vaših riječi.

Neka djeca zaplaču kad čuju “ne”. Ona takvu situaciju shvaćaju osobito konfliktnom. S jedne strane htjela bi slijediti svoje potrebe, s druge strane – ne žele vas, ljude koje vole, povrijediti.

Morate nastojati da vaše dijete ima osjećaj da ga volite, čak i kad kažete NE. Objasnite mu da to “ne” služi tome da ga zaštiti od opasnosti ili da spriječite da povrijedi sebe ili nekog drugog.

Pomaže li kažnjavanje?
Odgovor na to pitanje je jasan – kažnjavanje ne pomaže. Djeca u drugoj godini života nisu u stanju povezati odnos između njihovog vlastitog ponašanja i eventualne kazne. To je vidljivo već i iz toga što će ono i dalje raditi stvari za koje ste mu priprijetili kažnjavanjem, jednostavno zbog toga što ne shvaća povezanost između djela i kazne.

Kazna se najčešće smatra nepravednom i strašnom. Udarci su tako i tako potpuno kriva metoda. Vaše dijete ne shvaća čime je zavrijedilo kaznu, postaje plašljivo i suzdržano: odakle bi ono i moglo znati i biti sigurno, da i za neke druge poduhvate ne predstoji kazna?



Kakve granice postavljate vi vašoj djeci i da li uspostavljate iskren odnos? Kakva iskustva imate s izgovaranjem riječi NE ? Podijelite s nama svoja iskustva i ne zaboravite baciti pogled i na dosad objavljene tekstove.





27.01.2009. u 19:40 sati | 17 Komentara | Print | Link | Na vrh

Nedostatak granica potiče agresiju - Granice 1


Kroz komentare smo više puta naglašavali da je djeci potrebno postavljati granice, kao alternativu tjelesnom kažnjavanju. Do sada o ovoj vrlo opširnoj temi nismo objavili niti jedan post. Teško je bilo odlučiti se za jedan kojim bismo započeli seriju, a razlog za objavu jednog intervjua umjesto “običnog” teksta je jednostavan: intervjuirana psihologica porast nasilja među mladima povezuje upravo s nedostatkom granica koje im se postavlja.

Ovaj post je prijevod intervjua s poznatom psihologicom iz Berna, Françoise Alsaker. Iako se u razgovoru poziva na situaciju u Švicarskoj, izjave gospođe Alsaker su itekako primjenjive na trenutnu situaciju u Hrvatskoj.
Interview vodila: Sarah Pfäffli (http://wireltern.eu/news/francoise-alsaker-kinder-brauchen-klare-grenzen.html)

Mare


Françoise Alsaker – Djeca trebaju jasne granice

Nasilje kod mlade generacije je u porastu, što se može učiniti protiv toga? Psihologica Françoise Alsaker iz Berna poziva roditelje da ozbiljno shvate svoju odgovornost i svojoj djeci postave granice.

Gospođo Alsaker, tema mladenačkog nasilja je sveprisutna. Imamo li problema s našim mladima?
Françoise Alsaker: Ne. Veći dio mlade populacije nije nasilan. Ne smijemo bagatelizirati situaciju, ali je također ne smijemo dramatizirati.

Činjenica je:
nakon 2000-te podvostručio se broj presuda protiv osoba mlađih od 18 godina zbog nasilničkog ponašanja (nasilničkih delikata).

FA: S ovim brojkama moramo biti oprezni: ne sumnjam da je u odnosu na prijašnje vrijeme više mladih koji su nasilni, ali kao sam rekla: nasilna sigurno nije velika većina mladih, nego je to relativno maleni dio koji je odgovoran za veliki broj počinjenih djela. Trebalo bi se intenzivnije pozabaviti problematikom tog dijela mladih ljudi. Još jedan veliki problem o kojem treba razmišljati je taj što je dobna granica počinitelja nasilnih djela bitno pala.

Zbog čega se to događa?
FA: Danas znamo da djeca koja su u dobi od četiri ili pet godina vrlo agresivna podliježu riziku da s deset budu još agresivnija. To nije nikakav novi fenomen. Novo je to da ta mladež u dobi od 11 ili 12 godina, danas ima puno više mogućnosti za agresivno ponašanje u javnosti.

Zbog čega?
FA: Jedan od uzroka je sigurno taj što više nema socijalne kontrole. Drugi bi razlog mogao biti taj, da i unutar obitelji ta djeca imaju malobrojne granice te da roditelji imaju vrlo malu kontrolu, odnosno vrlo često ni ne znaju što njihova djeca rade izvan kuće.

Je li to plod antiautoritativnog odgoja?
FA: To svakako igra jednu od uloga. Neko vrijeme se mislilo da bilo kakva kontrola može donijeti nešto negativno. Zaboravljalo se da djeca trebaju ograničenja kako bi se mogla razvijati. Ako djeci ne postavimo jasne granice, ona stalno isprobavaju koliko daleko mogu ići.

I tako se krug zatvara: u jednom ispitivanju se većina anketiranih Švicaraca izjasnila za stroži odgoj.

Treba biti oprezan. U odgoju je kontrola važna: roditelji moraju znati gdje su im djeca i trebali bi poznavati njihove prijatelje. To ipak ne znači da se treba vratiti potpuno autoritativnom odgoju. Znamo, naime, da je izričito autoritativan stil odgoja, koji je usko povezan s tjelesnom kaznom, vrlo plodno tlo za razvoj agresivnog ponašanja. U toj diskusiji treba zadržati razum.

Nasilničko ponašanje mladih bila je važna tema u izbornoj borbi.

FA: Govorite o tipično političkoj temi: što učiniti s mladima sada kad su se pokazali problemi? Pritom bi pitanje trebalo glasiti: kako poduprijeti roditelje da svoju djecu odgajaju tako da se ona ne razviju u delikventnu mladež? Svakako treba preuzeti kontrolu nad situacijom i nasilje treba spriječiti.

Dakle, vi se zalažete za više represije?

FA:
Ne, to bi bilo previše deklarativno. Ipak, represija je također potrebna. Kod mladih koji kao djeca nisu naučili kako kontrolirati svoje agresivno ponašanje, postoji opasnost da to nikada ni ne nauče. Njih treba zaustaviti. Prema tome, represija čak i nasilničkoj mladeži daje šansu. Iz razgovora sam zaključila da bi ta djeca bila sretna da ih se prije uspjelo zaustaviti.

Zbog čega uopće neki mladi ljudi postaju nasilni?
FA:
Pored ranih faktora rizika, jedan od razloga mogao bi biti taj da su ta djeca marginalizirana i između ostalog ne pronalaze način da se zaposle. Tako da svoje mogućnosti ne mogu otkriti ni na koji način, osim provodeći nasilje.

Zalažete li se za bolju socijalnu podršku?

FA:
Tu se odmah postavlja pitanje: tko će to platiti? No, svakako bi se isplatilo što ranije započeti s prevencijom. Već se u dječjem vrtiću može otkriti puno manjkavosti u socijalnom ponašanju.

Natuknica – nasilje u medijima: kakav utjecaj ono ima?

FA:
Nijedno dijete ne postaje agresivno preko noći samo zato što gleda televizijski program. No, nasilje u medijima djeluje snažno. Postoje pouzdane studije koje pokazuju da su djeca koja konzumiraju mnogo medijskog nasilja kasnije agresivnija od one djeca koja se s nasiljem nisu susretala u tolikoj mjeri.

Kakav utjecaj ima alkohol?

FA:
Alkohol je svakako problem. On oslobađa straha i pod njegovim utjecajem počinja se mnogo više nasilničkih djela. Veliki problem je opijanje do besvijesti, koje je u zadnjih deset godina u porastu.

Odakle taj porast?

FA:
U suštini se radi o tome da mladi žele isprobati stvari koje su zabranjene, kako bi se ogradili od roditelja. Ako djeci oduzmemo mogućnost da budu mlada, samo zato što se mi odrasli ponašamo tako, kako bi to djeca trebala, mladi ljudi osjećaju potrebu uvijek ići jedan korak naprijed.

Neproporcionalno mnogo mladih stranaca počinjaju kaznena djela. Zbog čega?

FA:
Problematika je mnogostrana. Moja istraživanja u dječjim vrtićima pokazuju da djeca stranaca koja ne vladaju dobro lokalnim jezikom, postaju žrtve, ne počinitelji. Tu se djecu vrlo rano počinje zapostavljati. Što se s njima kasnije događa, to ne znamo. Inače, mislim da za mlade, strance i Švicarce, vrijede isti procesi. Djeca stranaca koja odrastaju u normalnim obiteljskim uvjetima, u kojima se ne tolerira nasilje, ne postaju nasilnija od svojih švicarskih kolega.

Slučaj „Seebach“ je šokirao Švicarsku. Da li seksualni napadi među djecom postaju češći?

FA:
I ovdje se postavlja pitanje: je li to nešto novo ili se prije o tome jednostavno nije govorilo? Moguće je da su takvi slučajevi prije bili tabuizirani. S druge strane, činjenica je da djeca dobivaju informacije seksualnih konotacija. Zbog toga si mogu predočiti da su seksualni napadi postali češći.

Što možemo poduzeti protiv toga?

FA:
I kod nasilja vrijedi pravilo da društvo i obitelj djeci moraju prenositi norme i vrijednosti. Potreban je otvoren razgovor o stvarima s kojim se djeca sukobljavaju. S jasnim stavom o tome što se smatra dobrim, a što ne.


Françoise Alsaker je profesorica na Odjelu razvojne psihologije u Institutu za psihologiju Sveučilišta u Bernu. Istražuje nasilje među mladima i djecom. Jedno od specijalnih područja jest mobing.


26.01.2009. u 08:00 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh

Raste li, raste…

Raste li, raste…

Ne, krivo ste pomislili, ovo nije još jedna priča o seksu. To jest, na neki način možda i jest.

Naime, ovaj put pričam o posljedici seksa, onoj najveličanstvenijoj... našim klincima. (Dobro, osim poboljšanog tena, cirkulacije i zagarantirano popravljenog raspoloženja).

Imam dakle tog svog juniora, u najboljim godinama, pubertetskim. To da su najbolje, to on još ne zna, znat će kad bude u našim najboljim godinama, kad će, kao i svi mi, mrmljati sjetno...“Eh, da su mi one godine, i ova pamet...“

Spomenuti junior, bez ikakvog pretjerivanja, naraste najmanje 2cm dnevno. Sjedim npr. s njim za stolom, cjenkamo se oko visine džeparca, zazvoni telefon, ja nakratko okrenem glavu od njega, a kad ga ponovo pogledam, mislim, što je on radio dok sam ja razgovarala na telefon? Rastao je...!

Što je on veći, naša cjenkanja oko džeparca sve kraće traju, jer mislim, ajd' se ti zamjeri nekom tko te nadvisuje za glavu?!?

Broj cipela mu se mijenja iz tjedan u tjedan, a spontani poljupci mami, to jest meni, se, obrnuto proporcionalno njegovom rastu, rapidno smanjuju. E, to je točka gdje se zamislim.

Još malo, pa će mi otići. Zaljubiti se, oženiti, odseliti... i postavim si pitanje... čime sam ga opremila za... put? Kad ode, kad bude sam plivao kroz brzace života, što je ono što sam mu dala, a što će mu pomoći da ostane na površini, da ne potone?

Jesam li mu davala dovoljno... smijeha? Jesam li se dovoljno oduševljavala životom? Ili sam najčešće zaboravljala na to, opterećena svakodnevnom borbom za preživljavanjem? Čemu sam ga naučila?

I obuzme me mali osjećaj krivnje. Jer sam svjesna da sam, brinući se za njega, premalo brinula. Zvuči paradoksalno?

Pa, zar ne provodimo vijek uz našu djecu trudeći se obezbjediti im sve što mislimo da im moramo obezbjediti? Hranu, odjeću, MP3-e, kompjutere, njihove sobe, namještaj, zavjese, krevete i tapete? Neki od nas idu tako daleko da misle da su dužni svojoj djeci osigurati i stan, i posao.

Pa u svoj toj jurnjavi, kreditima, kombinacijama, prekovremenim radnim satima, zaboravimo zašto smo u stvari tu. Mi smo tu trebali biti zato da im se radujemo.
Smiješkom, dodirom, pogledom i riječju. A ono što su najčešće dobivali od nas, bili su automatski poljupci na odlasku u školu, nervozni pokreti, uspaničene, umorne oči, i riječi... riječi kojima smo im se opravdavali zbog istih tih nervoza.

Pa onda danas imamo fenomen djece školske dobi koja pate od glavobolja... i piju kafetine. Mi smo imali više sreće od njih, naše doba je bilo manje ambiciozno, mi smo se... još uvijek ... IGRALI.
I ne sjećam se nijednog mog školskog kolege koji je pio kafetine.

Jer mi, u ono doba, nismo morali kroz jutro u školu, a popodne na tenis, gitaru, violinu, gimnastiku, nogomet, na strane jezike (dodatne, je l'), i sva ostala čuda koja bi našoj djeci kao trebala osigurati sretnu i prosperitetnu budućnost. I onda smo stalno svi u trku, mama i tata razvoze cijelo popodne, mama vozi brata na plivanje, tata seku na balet, i trčimo, trčimo, trčimo...

Radost življenja, koju su samo od nas mogli naučiti, teško da smo im prenijeli upornim ponavljenjem rečenica tipa: “Ako ne završiš fakultet, vidjet ćeš kakav će ti život biti!“, ili „ Pazi s kim se družiš!“.

Prenijeli smo im, mislim, vjerovatno većina nas, naše vlastite tjeskobe, i strahove.
U strahu za bolje sutra, naše DANAS sa klincima, prohujalo je sa vihorom... prohujalo sa „slobodnim“ aktivnostima... kao da smo zaboravili da je najprirodnija slobodna aktivnost jednog djeteta - igra, igra, i opet... igra.


Smijeh je trazila iliti marchelina


25.01.2009. u 14:19 sati | 7 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kampanja "Trebam ljubav"

Kampanja "Trebam ljubav"

"Nikakvo nasilje nad djecom ne može se opravdati, svako nasilje nad djecom može se spriječiti" - misao vodilja Kampanje
Dana 09. siječnja 2009.g. potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor predstavila je nacionalnu Kampanju protiv tjelesnog kažnjavanja djece u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

Zaštitni znak Kampanje je dječja ruka, a slogan „Trebam ljubav“.

Image Hosted by ImageShack.us


Kampanja je odgovor na preporuku Vijeća Europe članicama da donesu nacionalne kampanje, a povodom svečanog predstavljanja Kampanje za ukidanje tjelesnog kažnjavanja djece Vijeća Europe „Podignite ruku protiv tjelesnog kažnjavanja djece“ koja je održana u lipnju 2008. u Hrvatskoj. Republika Hrvatska je jedna od 18 članica Vijeća Europe koja je zakonom zabranila tjelesno kažnjavanje djece (vidi članak Alternativa kažnjavanju djeteta, tagirano).

Cilj Kampanje je da utječe na stavove i ponašanja odraslih prema djeci, potiče rad na roditeljskim vještinama i kompetencijama, te potiče prava djece na dostojanstvo i ravnopravnost.

Misao vodilja kroz cijelu Kampanju je da: „Nikakvo nasilje nad djecom ne može se opravdati, svako nasilje nad djecom može se spriječiti“.

U ovoj nacionalnoj Kampanji, obiteljski centri nositi će ulogu promoviranja Kampanje organiziranjem aktivnosti (radionica, trbina,predavanja) te poticati nenasilno ponašanje u obitelji svojim programima.


Tekst objavio nas omiljeni Obiteljski centar Viroviticko-podravske zupanije.


22.01.2009. u 09:48 sati | 28 Komentara | Print | Link | Na vrh

Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Novi clanak obiteljskog centra u Virovitici


Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju


Mi odrasli imamo jednostavnu, ali istodobno i zahtjevnu zadaću naspram djece- sve što trebamo napraviti je svojim primjerom pokazati kako biti dobar čovjek i imati kvalitetan život. Kada želimo pokazati kako biti dobra osoba presudno je u kakvom smo odnosu s drugim ljudima i na koji način komuniciramo. Često zaboravljamo da dijete ne uči toliko pamćenjem moralnih monologa u kojima po tisućiti put ponavljamo da se ne smije tuči druge, već dijete bolje pamti i vizualno memorira slike koje gleda. Ako dijete često gleda sliku majke koja probleme rješava podizanjem ruke, najvjerojatnije će koristiti isti obrazac ponašanja kada se suoči sa sličnim problemom.

Image Hosted by ImageShack.us


Jedno od osnovnih obilježja djece s teškoćama u razvoju je sporije učenje novih ponašanja. Potrebno je puno strpljenja i puno pokazivanja kako bi dijete s teškoćama usvojilo novo ponašanje i naučilo ga koristiti u svakodnevnom životu. Dijete najbolje uči oponašanjem osobe koja mu je važna u životu. Vidimo da mala djeca vole oponašati svoje majke kako se šminkaju ili hrane bebu, pa isto tako se može vidjeti kako viču na svoje lutke i tuku ih kada su bile „zločeste“. Ono dijete koje kao posljedicu svoga neprimjerenog ponašanja doživljava kažnavanje neće naučiti kako da promijeni svoje ponašanje. Ovo pravilo vrijedi za djecu prosječnog razvoja i isto tako i za djecu s teškoćama u razvoju, s time što će dijete prosječnog razvoja ponekad logično zaključiti koje ponašanje je primjereno, a dijete s teškoćama u razvoju to često neće znati ako mu ne pomognemo.

Mentalna retardacija podazumijeva zaostajanje u svim područjima razvoja, pa tako i zaostajanje u razvoju socijalnih vještina i u moralnom razvoju. Osobama s mentalnom retardacijom češće će trebati podrška u smislu odabiranja primjerenog ponašanja u nekoj situaciji ili u rješavanju sukoba. Ponekad je kod djece s većim teškoćama u razvoju prisutna agresija ili autoagresija te je potrebno uz pomoć stručnjaka kontroliranim i odmjerenim postupcima ukloniti takvo ponašanje. To, međutim, ne znači da djeca s teškoćama u razvoju ne mogu na jednostavan način naučiti što je dobro, a što nije, koje ponašanje je prihvatljivo, a koje nije, odnosno s kojim ponašanjem će dobiti što žele, a s kojim neće.

Image Hosted by ImageShack.us


Dijete koje u roditeljskom domu nauči da je tjelesna agresija prihvatljivi način komuniciranja, na isti način će se odnositi i prema svojim vršnjacima. Socijalno kompetentno ponašanje povezano je sa prihvaćenosti od strane vršnjaka. Djeca s teškoćama u razvoju često nisu dovoljno prihvaćena od svojih vršnjaka radi predrasuda i negativnih stavova, a ako vršnjaci primijete učestalo neprihvatljivo socijalno ponašanje vjerojatnost za prihvaćanjem se smanjuje.
Neupitno je da tjelesno kažnjavanje može još više usporiti razvoj djeteta sa teškoćama i dovesti do brojnih dodatnih teškoća, a kod neke djece i upropastiti šanse za dostizanjem svojih vršnjaka prosječnog razvoja. Važno je da obitelj bude mjesto gdje će dijete dobiti pažnju i ljubav i gdje će se naučiti sa zanimanjem i suosjećanjem odnositi prema svojim vršnjacima i ljudima koji ga okružuju.


21.01.2009. u 08:00 sati | 6 Komentara | Print | Link | Na vrh

Osnivanje udruge "Smijeh za mir"

Danas objavljujemo zanimljiv prijedlog blogerice Bivsa apstinentica


Osnivanje udruge "Smijeh za mir"

Dakle, pridružujem se inicijativi blogerice Priče iz Bečke šume sa konkretnim prijedlogom kako možemo vratiti osmijeh na lice nacije. Možda bi vam se u startu prijedlog mogao učiniti suludim, pa počnimo od znanstvenih činjenica.


Smijeh je najbolji lijek

Ljudi odavno hvale povoljan utjecaj smijeha na zdravlje. Možda je najbolji primjer ustaljena izreka "smijeh je najbolji lijek". Što je uopće smijeh?
Humor je perceptivni proces dok je smijeh oblik ponašanja, odgovor na humor. Ovo ponašanje stvara predvidljive fiziološke promjene u tijelu. Za vrijeme jakog smijeha koji duže traje, povećava se frekvencija srca, ponekad i iznad 120 otkucaja u minuti; frekvencija i dubina disanja se povećavaju. Brojne mišićne skupine su aktivne tijekom smijanja - dijafragma, trbušni, međurebreni, pomoćni dišni i mišići lica, a povremeno i mišići ruku, nogu i leđa. Otkriveno je da je potrošak energije u nekoliko minuta smijeha jednak potrošku za vrijeme 15 minuta vježbanja na sobnom biciklu. Istraživanja pokazuju da je razina serumskog kortizola i adrenalina smanjena nakon smijanja. Kortizol i adrenalin se inače povisuju tijekom odgovora na stres. Hormoni stresa potiskuju imunološki sustav, povisuju broj trombocita (što može dovesti do začepljenja arterija) i povisuju krvni tlak. Zbog toga su znanstvenici zaključili da se smanjenjem razine ova dva hormona može poništiti potiskivanje imunološkog odgovora, smanjiti začepljenje krvnih žila i visoki krvni tlak. Pretpostavlja se da se endorfini, tvari koje sprječavaju bol, otpuštaju tijekom epizoda smijeha. Istraživanja na području psiho-neuro-imunologije nastavljaju dokazivati kako su um (emocije) i tijelo (imunološki sustav) usko povezani. Pozitivne emocije izgleda potiču imunološki odgovor dok ga negativne potiskuju.
Kako bilo, iako smijeh sam ne može izliječiti bolesti kao što je rak, još uvijek može pomoći. Svakako treba napomenuti kako dugotrajni učinci liječenja smijehom nisu još dobro dokumentirani. Ne postoji dugoročna znanstvena statistika o ovoj temi. Ali zbog navedenih razloga, izgledno je kako dobar smisao za humor može biti iznimno važan u liječenju bolesti, a također i u uživanju u životu. Zato, uvijek čuvajte punu šaku smijeha u svojim džepovima i vidite li nekog bez osmijeha, dajte mu jedan vaš!

Izvor: www.medicina.hr



Image Hosted by ImageShack.us


Tome pridodajmo još jednu činjenicu: lanac zla ne može se prekinuti zlom jer zlo rađa zlo, nasilje rađa nasilje. Na zlo se može udariti samo dobrim. Osobno sam se ne jednom našla u situaciji da sam agresivne ljude spustila na zemlju, ne tako što bih im uzvratila istom mjerom već stvari okrenula na humor. Ja sam optimist i utoliko mi je lakše tako nešto učiniti, no nisu svi rođeni kao optimisti, a svima je potreban i ugodan smijeh kao i dobro raspoloženje. Radost nam često nedostaje do boli, gledamo sa zavišću sretne ljude jer se toliko žarko i sami želimo smijati do suza. Kako su lijepi trenuci kada uživamo u dobrom društvu gdje vlada dobro raspoloženje i smijeh - on liječi rane na srcu i osvjetljava sumorne dane. Umjesto da žalimo za izgubljenim smijehom, ajmo aktivno poraditi na tome da ga vratimo. Osnujmo udrugu "Smijeh za mir". Umjesto da sijemo sjeme zla, očaja, tuge, razočarenja, mržnje, jala i nasilja, posijmo sjeme dobra, humora, optimizma, radosti, nade i puno, puno smijeha. Naučimo se smijati i u svijetu tame. Umjesto da tražimo dobro u zlu, ajmo ga sami stvoriti i njegovati.

Upotrebite na trenutak svoju maštu. Zamislite da Udruga "Osmijeh za mir" već postoji. Na njezinim web stranicama u svako vrijeme mogli biste pročitati kakav dobar vic i poticajnu, lijepu misao koja bi osvježila vaš duh poput jutarnjeg tuširanja. Mogli biste potražiti savjet psihologa članova Udruge za svoju konkretnu situaciju, mogli biste sudjelovati u radionicama smijeha, mogli biste pronači preporuku za literaturu ili film koji će vas nasmijati, a čije recenzije bi na stranicama pisali članovi Udruge.

Ta udruga bi doista bila posebna. Prosvjetni djelatnici potaknuti idejom Udruge u školama bi u sklopu izvannastavnih aktivnosti organizirali "Satove smijeha". Učenike bi se podučavalo o pozitivnim učincima smijeha na fizičko i psihičko zdravlje. No, to bi bio samo manji dio nastave. Većinu vremena učenici bi pričali viceve, vježbali se u stand-up komediji, možda pripremali kakvu duhovitu predstavu u sklopu dramske grupe... Takve bi aktivnosti učile mlade kako da se odupru nasilju u vremenu u kojem živimo.

Udruga bi inicirala i obilježavanje Dana smijeha u Hrvatskoj. Zamislite da postoji barem jedan jedini dan smijeha u godini. Na ulicama bi se dijelili leci sa vicevima, organizirale izložbe karikatura, filmske matineje komedija, na trgovima bi bili organizirani eventi gdje bi se na pozornici odvijao zabavni program, a na štandovima prodavale knjige i filmovi duhovitog sadržaja. Organizirala bi se "olimpijada smijeha" gdje bi se natjecatelji takmičili tko će drugog prije nasmijati, tko može ispričati najviše viceva... Organizirali bi se okrugli stolovi gdje bi se naglasila potreba smijeha i dobrog raspoloženja u društvu koje kolektivno tone u depresiju, važnost takvih sadržaja u anti-stres programima, prikupljale dobre ideje...

Udruga bi godišnje dijelila i priznanja - novinarima za članak ili projekt koji je društvo obogatio dobrim raspoloženjem, prosvjetnim djelatnicima za školsku aktivnost koja se istakla na tom području, oglašivačima za najveseliju reklamu...

Udruga bi se također povezala sa sličnim projektima kao što je potral Dobre vijesti iz medija (http://www.dobrevijesti.info), "Za osmijeh djeteta u bolnici", a možda inicirala i neke svoje slične projekte.
Mogućnosti je bezbroj, a nemam ni najmanje sumnji vezanih uz potrebu za ovakvim projektom. Smijeh nam treba poput zraka, vode ili hrane, on je sastavni dio našeg života.

A osobno? Rado bih da mi se sin barem jednom tjedno vraća iz škole smijući se jer je sudjelovao u "Radionici smijeha". Voljela bih biti na Trgu Bana Jelačića i vidjeti mnogobrojna nasmijana i nasmješena lica građana ujedinjenih u dobrom raspoloženju. Rado ću potpisati imenom i prezimenom svaki članak koji će nekoga dotaknuti u srce i izmamiti mu osmijeh na lice. Imam 33 godine i počele su mi se pojavljivati prve bore. Ne pada mi na pamet koristiti kreme sa liposomima jer sam ponosna na njih. Zašto? Jer se nalaze oko očiju i dokazuju moje bogatstvo.


U kratkim crtama - ne samo da bismo nenasiljem udarili na nasilje, već puno jačim oružjem - smijehom. On je dokaz da nas nisu slomili, da je duh čvrst i živ. Kotač zla može se prekinuti samo dobrim jer zlo rađa zlo, a dobro rađa dobro. To je činjenica.


Image Hosted by ImageShack.us



I što kažete na prijedlog? Bi li se i vi pridružili takvoj inicijativi?


19.01.2009. u 08:00 sati | 12 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kazna, pravo ili nasilje?

Danas nekoliko razmisljanja o kaznama, koja nam je poslao bloger Alkion.

Mare



Kazna, pravo ili nasilje?

Pred zakonom smo svi jednaki. Svi ljudi moraju imati ista prava kako bi uredili međusobne odnose u društvu svakodnevno donosimo određene zakone, pravila i akte koji na svrsishodan i trenutno potreban način reguliraju i usmjeravaju naše ponašanje. Nepoštivanje tih normi povlači za sobom konsekvence ili u slobodnom izričaju: kazne. Kazna je dakle određena vrsta sankcije kojom se počinitelj nepoželjnog djela lišava dijela svoje slobode ili svojih prava (u nekim zemljama čak i života).

Ne bih u ovom tekstu zalazio u pravne i zakonodavne elemente kazne i kaznenog zakona, već bih se samo žalio osvrnuti na kaznu koja je u današnje vrijeme poprimila elemente prava svakog čovjeka – stavio bih je u odnos: kazna i nagrada. Naravno, u startu ne smijemo zaboraviti i osnovnu definiciju slobode te njenu uvjetovanost slobodom ljudi u našem okruženju. Znamo da je sloboda pravo i mogućnost svakoga od nas da samostalno i neovisno odlučujemo i djelujemo uz odsustvo bilo kakvog oblika prinude. Ovakva sloboda je, naravno ograničena slobodom drugih – ne smije je ugrožavati.

Što bi onda bilo nasilje? Neko najprostije tumačenje bi bilo: nasilje je direktno, fizičko ili psihičko, ugrožavanje nečije slobode. No nasilje nije samo ugrožavanje slobode, to je i ataka na integritet osobe, to je i ataka na dostojanstvo, na moralne vrijednosti…

Ovako promatrano, stječe se dojam da je kazna jedan od oblika nasilja nad osobom i ako želimo društvo bez nasilja trebali bi kaznu ukinuti.

Kako svaka medalja ima dvije svoje strane, pokušajmo pogledati i naličje. Što čini nasilnik? Ugrožava nečiji integritet, nečiju slobodu, nečije dostojanstvo. Kako se tome suprotstaviti? Kažu da je najbolji i najbrži način nekoga odgojiti tako što će na sebi osjetiti, kroz osobnu svijest iskusiti i uzrok i posljedicu. Obzirom da je nasilnik svojim ponašanjem izašao iz okvira normalnog i opće prihvaćenog ponašanja, logičan slijed je da mora snositi posljedice svog lošeg i okolini nepoželjnog ponašanja. Mora mu se na neki način ograničiti sloboda, mora se atakirati na njegovo dostojanstvo, a sve u cilju promjene nasilničkog ponašanja u smjeru opće prihvaćenog i poželjnog. Mora ga se kazniti.

Slijedom svega gore napisanog, kazna je pravo svakoga od nas jer svatko mora snositi posljedice svog ponašanja, bile one dobre ili loše.

Čemu sve ovo teoretiziranje? Najkraće rečeno, kako bih upozorio na jedan, barem po meni, vrlo veliki propust u današnjem odgojno-obrazovnom procesu. Osobito je taj propust vidljiv u odgoju djece i mladih. Donose se razno-razni i svakovrsni zakoni, podzakonski akti, uredbe, pravilnici koji usmjeravaju odgoj u nekom željenom pravcu. Sva ta mnogobrojna papirologija se u pravilu odnosi na dužnosti, obaveze, prava i ograničenja odgajatelja dok se odgajana osoba stavlja u poziciju objekta na kome se radi. Naravno, u svim tim papirima se velikim slovima naglašava kako odgajana osoba mora biti u poziciji subjekta i kako odgojni proces treba biti interaktivan, ali nažalost skoro da nema zakona, pravila, akta koji govori o obavezama, o dužnostima odgajane osobe, a kazne su anatemizirane (ne usudim se reći sotonizirane). Kazne za dob do osamnaeste godine gotovo i ne postoje ili su minorizirane. Kao da se zaboravlja da ista ta osoba stupanjem u krug odraslih osoba preko noći postaje i kazneno odgovorna. Kao da se zaboravlja da je kazna prestupniku ujedno i nagrada osobi koja se pridržava normi uljuđenog i odgovornog ponašanja. Kako uspješno odgojiti mladu osobu ako nema jasno definiranih posljedica za učinjeno ili su te posljedice minimalne, a ponekad i ne postoje? Naredimo zakonom uspješno odgajanje, ali odgajatelju oduzmemo glavnu alatku i prinudimo ga na tzv. priručna sredstva.

Pogledamo li moral kao nepisane norme ponašanja u nekoj sredini, vrlo lako primjećujemo da su „kazne" za nepridržavanje tih normi vrlo drastične i što je najinteresantnije „prekršitelji" su malobrojni. Naravno, ne treba zanemariti kako su mnoge moralne norme u današnjem suvremenom svijetu upitne, ali se njihovom analizom i primjenom pozitivnih iskustava mogu postizati poželjni rezultati u odgoju.

Ili: ako se netko nasilno ponaša prema meni on nije atakirao samo na moje fizičko ja, on je atakirao i na moje psihičko ja, na moj ponos, na moje dostojanstvo. Kako tome stati na kraj? Svakako ne uzvraćanjem nasilja, ali se mora atakirati na njegovo dostojanstvo i na njegov ponos kako bi shvatio posljedice svog djela. Zato je potrebna kazna koja je adekvatna učinjenom nedjelu (u ovom slučaju nasilju). Ponekad me strahovito ljuti kad se kažnjenici žale kako im je u zatvoru ugroženo dostojanstvo i ponos. Pa dragi moj, zapravo si kažnjen jer si i ti ugrozio nečije dostojanstvo, nečiju psihu, a možda čak i život. Kazna i zatvor su upravo tu da ti pokažu težinu tvog djela, da shvatiš kako se osjećala osoba koju si tlačio i da napokon, na kraju svega promijeniš svoje ponašanje.
Stvarno se čovjek treba zamisliti. Prijavimo nasilnika i zakon ga kazni shodno zakonskim odredbama. Čovjek dobije lijep i uredan zatvorski život: redoviti obroci, planirano vrijeme za svaku aktivnost, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, redovite posjete i obilazak porodice, slobodne vikende… Čak je zaštićen i od drugih nasilnika.
A što je sa žrtvom? Osuđena je bez zakona na vrlo tešku kaznu. Ako nema dobru materijalnu podlogu i ako sama nešto ne poduzme vjerojatno postaje bolesna osoba i psihički i fizički. Nema zakona koji brine, koji obavezuje zbrinjavanje, koji odgaja i vraća dostojanstvo i ponos toj osobi.


Alkion


16.01.2009. u 14:50 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kada početi?


Kada početi odgajati dijete?




Da, baš tad !

Nema prerane dobi ili uzrasta za početak prevencije. Jer svakim danom nasilničkog odgoja sve ce vam teže biti vratiti sebe i dijete na pravi put.

S jedne strane disfunkcionalne, konfliktne obitelji imaju i manje resursa odgajati ispravno, a s druge strane loše odgojena djeca pojačavaju postojeće konflikte u lošim brakovima/vezama i zajednicama.

Takozvane parenting skills su nešto što takvi roditelji smatraju bogom danim i da tu nema puno filozofije, a kamoli potrebe pročitati koju knjigu ili savjetovati se sa stručnjakom. Čudno je to. Idemo stručnjaku za šišanje, za zidanje kuće, za popravak auta – a najvažnije od toga, odgoj budućih zdravih i uravnoteženih osoba, to obavljamo po defaultu i ne zabrinjavamo se nekim opservacijama. Asocijalne obitelji, ne nužno financijski, nego i one sa manjkom empatije, komunikacijskih sposobnosti i tolerancije za različitosti, odgajaju netolerantne osobe. Osobe kojima svaka različitost smeta, jer se osjećaju tada ugroženo, boje se drugačijeg... boje se istospolne ljubavi, boje se makrobiotike, boje se odgoja po Searsu, boje se komunikacije.

Ili odrasli u zajednicama u kojima se apriori odbija autoritet (geto), odbijat će ga i sami bez preispitivanja jel to baš put koji se u životu uvijek isplati. Pedijatri kažu da asocijalan odgoj počinje već kod malih beba. Preko roditelja kojima nedostaje empatije, beba svako stanje roditelja, a najviše mame upije. Zato se postporođajna depresija treba liječiti jer ostavlja posljedice i za bebu, ne samo za mamu, ali o tome u nekom od tekstova o agresiji usmjerenoj ka samom sebi. Tu najraniju interakciju ne smijemo potcjenjivati.

Nasilje može biti i posljedica neprerađene agresije, što ga ne opravdava, ali pokazuje put ka preradi i sanaciji istog.
Spolne razlike?

Još uvijek su muškarci agresivniji i u djetinjstvu, kao slatki puzavci. U mnogim sredinama je još uvijek prisutan konzervativan odgoj, ako ne neposredan roditeljski, onda u široj rodbini, djed, baka itd. gdje muško mora biti jače i ne daj da te zajebavaju pa udari ga, nisi ti šonjo i slično.

S druge strane žene su sklonije agresiji usmjerenoj prema sebi. Depresiji, bulimiji, anoreksiji, napadima panike... Čak i kad su žrtve zlostavljanja, one ne ubijaju i tuku druge (muški način prerade) nego uništavaju sebe. Jednako opasno za društvo, iako površan pogled može zaključiti da je to onda privatna stvar, ne tiče se društva i društvo nema problema. Ima.

Samo zbog psihosomatskih problema svake godine odu tisuće na bolovanje, u Hrvatskoj, nagađa se, to je polovica svih bolesnih. Naravno, službeni razlozi pa često i pred samim doktorom i sobom su drugi, društveno priznati razlozi kao kronična bol u leđima, gripa, migrene, problemi sa hormonima, infekcije i genitalni problemi, problemi sa želucem.
Dakle, i takvi problemi jesu društveni problemi i koštaju društvo mnogo novčića.

Kada je dijete posebno prijemčljivo za loše utjecaje?
Ovo su elementi koji pojačavaju problematiku i ne treba se uhvatiti jednog elementa te polemizirati nad njim, ali kad se više njih nađe u jednoj obitelji treba obratiti pozornost.

Kod siromašnih obitelji, nezaposlenih roditelja, roditelja sa nekom ovisnosti (tablete, alkohol, kocka), kod velikih obitelji sa jako malo prostora za imati mira (recimo 6-7-8 članova u dvosobnom stanu), kod kriminalnih obitelji, kod kroničnih svađa i konflikata između roditelja, kod djece čije mame rade full time prije navršene prve godine života djeteta (ovo nisu moji razlozi nego preuzeti iz nekoliko stručnih knjiga novijeg datuma), kod djece koja stalno mijenjaju osobu zaduženu za čuvanje, znači novi babysitter svakih par mjeseci ili malo baka, malo teta čuvalica, malo mama na bolovanju, djeca vole strukturu i red. Kod psihičkih bolesti oca ili majke, kod teških fizičkih oboljenja jednog od roditelja (rak, dijaliza itd.), kod teško bolesne braće ili sestara gdje se onda od jednog djeteta očekuje da razumije sve i bude savršeno te tako zapravo ne smije biti dijete.

Kod samohranih majki. Kod izrazito strogih očeva sklonih fizičkim kaznama. Kod gubitka jednog od roditelja. Kod dulje razdvojenosti od roditelja u prvih sedam godina života. Primjer su gastarbajteri koji baki i djedu u domovini ostavljaju djecu na odgoj?! Ako je velika razlika u godinama kod braće, više od 5-6 godina.

Naravno, suprotno od gore nabrojenog, pomaže. Poput: zdravi (psihički i fizički) roditelji, zdrav poticaj djeteta i jačanje samopouzdanja na neagresivan način.
Psiholozi kažu da je psihičko zlostavljanje čak teže za preraditi od fizičkog.
Primjeri psihičkog zlostavljanja:
- emotivna distanciranost roditelja
- ignoriranje djeteta
- omalovažavanje, nedostatak pohvale
- precjenjivanje djetetovih sposobnosti i zahtijevanje od trogodišnjaka da bude na razini petogodišnjaka po sposobnostima i ponašanju
- pretjerani poriv za zaštićivanjem, nedozvoljavanje djetetu da razvija samostalnost
- nedovoljna zaštita kod traumatičnih događaja u obitelji (recimo, petogodišnjak ne mora vidjeti neuspjeli pokušaj samoubojstva u obitelji)
- iskorištavanje djeteta kao tampon zone za supružničke konflikte, jel da da mamu voliš više, strašno, strašno pitanje! Ili reci tati da manje radi; ne ti mu reci.

Od prvog dana imamo potrebu za blizinom i nježnošću. Ako roditelj, previše okupiran svojim problemima, ne stigne uzvratiti tu potrebu, rađaju se deficiti u psihi bebe. Da ne ulazim u to što su neurolozi otkrili, recimo da bebe koje dožive takvo odbijanje (možda i na nesvjesnoj razini roditelja) u odrasloj dobi mnogo teže proživljavaju stres i mnogo češće su žrtve istoga. Neurolozi to zovu biološkim ožiljcima u našem mentalnom programu koji se do kraja života izražavaju nekom disfunkcijom. Takvi odrasli su podložniji psihičkim problemima, problemima prehrane i slično.

Tko čita njemački, a zanima ga ova tema, preporučam: Peter Subkowski: Aggression und Autoagression bei Kindern und Jugendlichen (Ursachen, Prävention) i
Haim Omer: Autorität durch Beziehung, coaching za roditelje kao i Agression im Altag, Ulrich Sachsse.

Neki psihijatri povezuju i pretilost u odrasloj dobi kao i promiskuitet sa deficitima doživljenim u djetinjstvu. Dok zdravi ljudi uspijevaju stres preraditi na neke nedestruktivne načine, ovi drugi ga prerađuju na samodestruktivne načine - tabletomanija, alkohol, bijeg u PC igre. Oni narkotiziraju, a ne prerađuju traumu.

Posebno su opterećene samohrane majke i očevi koji na sebi nose većinski teret odgoja i brige za dijete, često uz minimalnu do nikakvu socijalnu potporu i uz vrlo ograničena financijska sredstva. Takvo stanje dovodi do depresije ili anksioznosti roditelja koji zaokupljen tim svojim stanjem nije u stanju više dobro odgajati dijete.

Kod nas je nažalost, još uvriježeno mišljenje da samo bolesni idu psihologu i to kad im je već problema previše za disati. To je pogrešan način rješavanja ičega. Zdravi idu psihologu da ne bi postali bolesni, oni koji već jesu bolesni tamo neće ni ići jer su uvjereni da je s njima sve u redu. To i jest najtužniji dio. Dakle, kad se roditelji razvode preventivno bih odmah uključila psihologa da prati dijete i cijeli proces. Kod promjene mjesta stanovanja isto. Sve velike promjene u životu su potencijalne situacije u kojima možete potražiti stručnu pomoć, u vidu jednokratnog posjeta ili nekoliko neobaveznih razgovora.

Ne čitaju svi blog, ni forume i ne primaju teme za promišljanje na taj način.

A promišljanje i pomoć na vrijeme (ne postoji nešto kao traženje pomoći previše unaprijed) su najbolja prevencija.


Možda vas ovaj tekst potakne da razmislite, kakvu vibru ste danas poslali djetetu? Smirenu, opuštenu, veselu, nervoznu, stresnu, depresivnu?

Kakve filmove smiju vaša djeca gledati, a kakve ne? Znate li uopće ŠTO gleda vas 10-godišnjak i ako ne, zašto ne?

Kakve igračke kupujete? One koje potiču motoriku, memoriju i strategiju ili one u kojima je cilj što brže upucati nekoga?



Mislite li još uvijek da je djetetu važnije sakriti ljubavnu scenu na ekranu u kojem se netko miluje, nego pucačinu akcijskog filma u kojem lete kuće i ljudi na sve strane u zrak?



Dakle - ne kupujte agresiju čak ni vidu bezazlenih igrački, ponašanja ili primjera.

Ne uzimajte agresiju čak i ako je umotana u šareni papir. I prije svega - potražite u sebi mir i opuštenost kao najbolju prevenciju koju djeci možete dati.



JJA



Dragi čitatelji ovog bloga, pozivam vas ponovno da se uključite u debatu o ovoj temi. Kakva su vaša iskustva, kako je na vas djelovao ovaj tekst?

Mare



14.01.2009. u 18:35 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh

Alternativa kažnjavanju djeteta

Ovo je novi prilog obiteljskog centra iz Virovitice:


Alternativa kažnjavanju djeteta


Image Hosted by ImageShack.us


O kažnjavanju djeteta

Često će roditelji, s ciljem discipliniranja djeteta, koristiti kažnjavanje (na primjer, udariti će dijete po stražnjici, uskratiti mu gledanje televizije i dr.).
Kažnjavanje, kao oblik discipliniranja, i predstavlja posljedicu koja smanjuje vjerojatnost ponašanja nakon kojeg slijedi.
Tako, na primjer, ako dijete kaznimo zatvaranjem u njegovu sobu zbog toga što je lupilo mlađeg brata, dati ćemo djetetu do znanja da je za nas takvo ponašanje neprihvatljivo i da za takvo ponašanje postoji kazna.

No, koje su stvarne posljedice kažnjavanja i je li kažnjavanje legitimno kao takvo?

Uzmimo kao primjer prethodno navedenu situaciju.
Kaznom zatvaranja djeteta u sobu privremeno smo izolirali dijete od brata i roditeljske pažnje, a zauzvrat očekujemo da će dijete za to vrijeme razmisliti o svojem postupku.
I uistinu, držimo li se dosljedno i jasno toga pravila, kazna će biti učinkovita te će smanjiti takvo ponašanje.
No, treba imati na umu da postoje i zamke, odnosno i cijeli niz neželjenih učinaka koje ono može proizvesti.

U ovom primjeru se može raditi o frustraciji koju dijete osjeća naspram mlađeg brata i obzirom da djetetu ne pomažemo da se nosi s tim osjećajem već ga samo kažnjavamo jer se neprihvatljivo ponaša prema bratu, frustracija može dodatno porasti (za što će dijete vjerojatno i dalje kriviti mlađeg brata). I jedino što bi se moglo promijeniti jest da ubuduće brata lupi kada roditelj neće biti u blizini da ga kazni za takvo ponašanje.

Tada ćemo imati dojam da smo „pomirili" braću i da smo naučili naše dijete da se brat ne smije tući, no, zapravo smo samo ograničili našu pažnju na ponašanje djeteta ne pitajući ga kako se nosi sa svojim osjećajima.
"Kada povrijedimo djecu, ona istovremeno nauče kako mogu povrijediti dugoga. Ako ih u tome nasilno spriječimo, ona u pravilu čekaju da odrastu pa da to učine." Jesper Juul
Autori Dječje psihologije su naveli sljedeći niz neželjenih učinaka kažnjavanja:
1. Stroga kazna može izazvati agresiju i/ili druga emocionalna stanja (npr.lupanje glavom u zid, plač...).
2. Dijete može početi izbjegavati interakciju s osobom koja kažnjava ako tu osobu usko povezuje s kažnjavanjem.
3. Kažnjavanje može ograničiti cijeli niz ponašanja koja nisu problematična.
4. Roditelji koji koriste kazne mogu služiti kao modeli za ponašanje koje ne žele da njihovo dijete imitira.
5. Kazne nisu sredstvo poučavanja jer kazuju samo što je krivo a ne što bi umjesto toga trebali učiniti.
6. Kažnjavanje ima kvalitetu ovisnosti; kako često kažnjavanje privremeno zaustavlja djetetovo neželjeno ponašanje, ono će roditelje negativno potkrepljivati da koriste kaznu.
Neka druga rješenja...

Osvrnimo se još jednom na spomenuti primjer u kojemu dijete lupi mlađeg brata.
Roditelj koji primijeti takvo ponašanje može reagirati na način da jednostavno upita dijete kako to da je udarilo brata.
Dijete će možda odgovori da mu je brat stalno uzimao igračku s kojom se igralo ili da se želi igrati sam.
I tada bi roditeljska pouka mogla ići u smjeru pomaganja djetetu da otkrije što može ubuduće učiniti u tim situacijama.

Dakle, roditelj će predložiti djetetu što bi moglo učiniti idući put kada mu brat uzme igračku ili kada se želi igrati samo. Važno je pitati dijete što misli o tom rješenju i zamolite ga da idući put proba tako reagirati.

Ne kraju ne treba izostati i pohvala kada roditelj primijeti da dijete koristi nova rješenja, odnosno pozitivne obrasce ponašanja..
Ovakvim ponašanjem roditelj i reagira i uči svoje dijete da pronađe i koristi nova rješenja.

Ne govori mu „Ne smiješ se ljutiti na mlađeg brata!" ili „Moraš biti pametniji! Pusti da bude po njegovom!", već govori „Da, razumijem da se ljutiš na brata. Hajde razmisli što sve možeš učiniti za sebe, a da ne povrijediš brata.".

Potaknite i vi djetetovu i svoju maštu u pronalaženju rješenja u pozitivnim obrascima ponašanja.

Image Hosted by ImageShack.us


Zakonodavstvo o tjelesnom kažnjavanju djeteta

Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije o pravima djeteta, te postoji širok zakonski okvir koji zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece.

Već je samim Ustavom RH propisano da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, a Obiteljski zakon detaljnije propisuje zabranu kažnjavanja djece na način da zabranjuje roditeljima i ostalim članovima obitelji da dijete podvrgavaju ponižavajućim postupcima, duševnom ili tjelesnom nasilju, odnosno zlostavljanju, već navodi da su roditelji dužni štititi dijete od ponižavajućih postupaka i tjelesnog kažnjavanja od strane drugih osoba. Svatko je dužan obavijestiti Centar za socijalnu skrb o nasilju, zanemarivanju, zlostavljanju ili izrabljivanju djeteta, a CZSS ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djeteta.

Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji i Kaznenim zakonom propisane su također zabrane i sankcije za zlostavljanje djece. Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji najviše sankcije su propisane za počinitelje obiteljskog nasilja na štetu djece. Obiteljsko nasilje kao prekršaj je definirano kao svaka primjena fizičke sile i psihičke prisile na integritet osobe; svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti ili izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku i psihičku bol; prouzročene osjećaja straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva; fizički napad bez obzira da li je nastupila tjelesna ozljeda ili ne; verbalni napadi, vrijeđanja, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima drugi načini grubog uznemiravanja, spolno uznemiravanje; uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja; protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama; oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.

Kazneni zakon sankcionira zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe kada roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba grubo zanemaruje svoje dužnosti zbrinjavanja ili odgoja djeteta ili maloljetne osobe, te kada roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba zlostavi dijete ili maloljetnu osobu, prisili je na rad koji ne odgovara njezinoj životnoj dobi, ili na pretjerani rad, ili na prosjačenje, ili je iz koristoljublja navodi na ponašanje koje je štetno za njezin razvitak ili je opće opasnim radnjama ili na drugi način izloži pogibelji. Također propisuje kažnjavanje nasilničkog ponašanja u obitelji kada član obitelji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj.

Kako bi sve institucije radile na promicanju zabrane tjelesnog kažnjavanja djece, usvojeni su i strateški dokumenti koji ih obvezuju na postupanje: Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine, Program aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima, Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2008. do 2010. godine te Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji.

Republika Hrvatska je jedna od 18 država članica Vijeća Europe koja je u okviru svojih zakonskih propisa regulirala pitanje zabrane tjelesnog kažnjavanje djece.

U organizaciji Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i Vijeća Europe pokrenuta je Kampanja za ukidanje tjelesnog kažnjavanja djece s porukom: „Podignite ruku protiv tjelesnog kažnjavanja djece".


13.01.2009. u 08:00 sati | 15 Komentara | Print | Link | Na vrh

Ipak je netko reagirao

S osmijehom u Novu Godinu 2009.

Uredništvu ovog bloga je lako staviti osmijeh na lice. Nedavno je to učinilo jedno naše ministarstvo, ovim dopisom upućenim u Centar za socijalnu skrb, a koji smo primili u kopiji, kao službeni dokument:


PREDMET: Blog „Vratimo Hrvatskoj osmijeh - dosta je nasilja“
- izvješće, traži se

Poštovani,

U privitku Vam na uvid i mjerodavno postupanje dostavljamo presliku podneska web blogerica pod imenom Mare i Bugenvilija, kojim traže pomoć za neimenovanog dječaka u dobi od 13-14 godina, a koji prema navodima podnositeljica podneska živi na smetlištu na području Belišća, ne pohađa školu te preživljava iznuđujući novac od druge djece.

Uvažavajući Vašu nadležnost i djelokrug rada molimo Vas da utvrdite točnost navoda iz podneska te poduzmete odgovarajuće mjere sukladno važećim propisima.

O utvrđenom i učinjenom po ovom dopisu molimo izvijestite xxx, pozivom na klasu i urudžbeni broj ovog dopisa.

S poštovanjem,




Razveselilo nas je da je netko ipak reagirao na naš upit o malom nasilniku koji je istovremeno i žrtva, a o kojem je pisao jedan pretučeni bloger u ovom tekstu.

Ne vjerujemo da dječak po ovoj hladnoći živi na smetlištu pa nismo sigurne niti da li će ga djelatnici centra uspjeti pronaći. Ukoliko netko od blogera zna o kome se radi, neka pokuša doznati i javiti nam njegovo ime. Dječak navodno nema roditelje i prisiljen je na nasilje kako bi preživio. Unaprijed zahvaljujemo.


A sad novogodišnje želje za ovaj blog koji ‘vraća osmijeh’...

Naša je želja za ovu godinu da se blog ne ugasi već da od blogerske blog-akcije preraste u nesto veće: možda zakladu ili udrugu koja čini dobro i pomaže onima kojima je to potrebno, radi na širenju tolerancije, međusobnog poštovanja. I poput ovog bloga, zaklada bi pokušavala udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Netko je među komentarima ispod ovog posta primjetio da ovakav blog čitaju uglavnom ljudi koji ionako žive nenasilno. Je li to doista tako?

Naša bi želja bila da oni pokušaju i u svojoj okolini djelovati protiv nasilja i pokušavati širiti toleranciju i poštovanje među svojim sugrađanima.

Zanimljivo je da, kao kontrast ovom komentaru, jedan drugi komentar spominje jednu zakladu u Hrvatskoj, koja bi se trebala baviti nenasiljem, a koja se čudno ponijela tj. nije odgovorila na zamolbu blogerice za malu pomoć u našem projektu. Doznale smo da je u pitanju “jedna njemačka zaklada koja ima svoje podružnice diljem svijeta (baš u svakoj državi na svijetu)”, koju je blogerica kontaktirala “nakon sto sam u matičnom uredu u Njemačkoj dobila zeleno svjetlo”.
“Na mail nisu nikako ni odgovorili a na telefon je odgovor bio da se ne isplati baviti time da je to sve ista stvar i da se neće nikad ništa poboljšati.”

Zar je to moguće? Da jedna ovakva zaklada odbija dati malu pomoć uz objašnjenje da se “time ne isplati baviti” i da se u Hrvatskoj ionako “nikad ništa neće poboljšati” ??? Zar je moguće da ovako govore djelatnici zaklade kojoj je upravo to posao, da čine nešto protiv nasilja? Da ne vjeruju u ono zbog čega su tu? Da ne vjeruju u djelatnost vlastite zaklade? Što onda uopće rade u Hrvatskoj? Da im centrala zna što čine, bi li većina ovih ljudi zadržala svoja radna mjesta? Jer ako im je širenje pozitivnih ideja i rad protiv nasilja – dosadan i čini im se uzaludan, zašto se onda njime bave?

Ovo uredništvo smatra, da je i najmanji ali kontinuirani trud svakoga u svojoj okolini, često veći doprinos krajnjem rezultatu – društvu koje nije nasilno, u kojem su međusobno poštovanje i tolerancija pravilo, a ne iznimka. Uredništvo više vjeruje u male korake nego u velika događanja, velike koncerte ili protestne akcije, demonstracije ili slično. Vjerujemo u rad, na dobrom, umjesto da se stalno diže glas protiv nečega.

Ako ovaj blog predstavlja samo kap u moru, jednu borbu protiv vjetrenjača, znači li to da moramo prestati i prepustiti se sudbini? Da li to znači da svi oni mali ljudi, koji rade male stvari za poboljšanje situacije u zemlji, to rade uzalud? Ne vjerujemo. I ne želimo prestati, iako se najlakše uljuljkati u relativno ugodan zivot i ne baviti se ružnim stvarima.

Blogeri nam redovito šalju priloge koji dokazuju suprotno – dakle, da ova akcija mora ići dalje i da se mora proširiti. Kao što smo obećavale i najavljivale, konačno je u pripremi jedna prava blogerska, terenska akcija koju je predložila naša Kućanica u Japanu. O čemu je riječ, pročitat ćete uskoro u njenom tekstu, prije čijeg objavljivanja moramo obaviti jos neke čisto logističke pripreme.

Velika podrška su nam i dobra posjećenost bloga i vaši brojni komentari. Oni su od velike važnosti za nas i za sve koji blog čitaju. Hvala svima, i vama koji šaljete priloge i vama koji čitate i komentirate!



Mare i Bugenvilija



P.S. Porazne cinjenice o porastu nasilja nad djecom: iz Vecernjaka


11.01.2009. u 22:51 sati | 15 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Protiv Nasilja

Napravi svoju značku

Web Counter
Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kućanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemačkog:
Mag. Sanja Jović
- Prijevodi razni:
Kućanica u Japanu
Image Hosted by ImageShack.us
Buketić za Sanju, Zlicu i Kućanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.
Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.


Image Hosted by ImageShack.us


KORISNI LINKOVI:

Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoć, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoć
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnička delikvencija (uključujući savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetničkoj delikvenciji
Udruga Tić - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tić - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlično mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Đus
Đus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tičerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamović
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kućanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Đus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dođe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaćama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kućanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Čiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se