S osmijehom u Novu Godinu 2009.
Uredništvu ovog bloga je lako staviti osmijeh na lice. Nedavno je to učinilo jedno naše ministarstvo, ovim dopisom upućenim u Centar za socijalnu skrb, a koji smo primili u kopiji, kao službeni dokument:
- izvješće, traži se
Poštovani,
U privitku Vam na uvid i mjerodavno postupanje dostavljamo presliku podneska web blogerica pod imenom Mare i Bugenvilija, kojim traže pomoć za neimenovanog dječaka u dobi od 13-14 godina, a koji prema navodima podnositeljica podneska živi na smetlištu na području Belišća, ne pohađa školu te preživljava iznuđujući novac od druge djece.
Uvažavajući Vašu nadležnost i djelokrug rada molimo Vas da utvrdite točnost navoda iz podneska te poduzmete odgovarajuće mjere sukladno važećim propisima.
O utvrđenom i učinjenom po ovom dopisu molimo izvijestite xxx, pozivom na klasu i urudžbeni broj ovog dopisa.
S poštovanjem,
Razveselilo nas je da je netko ipak reagirao na naš upit o malom nasilniku koji je istovremeno i žrtva, a o kojem je pisao jedan pretučeni bloger u ovom tekstu.
Ne vjerujemo da dječak po ovoj hladnoći živi na smetlištu pa nismo sigurne niti da li će ga djelatnici centra uspjeti pronaći. Ukoliko netko od blogera zna o kome se radi, neka pokuša doznati i javiti nam njegovo ime. Dječak navodno nema roditelje i prisiljen je na nasilje kako bi preživio. Unaprijed zahvaljujemo.
A sad novogodišnje želje za ovaj blog koji ‘vraća osmijeh’...
Naša je želja za ovu godinu da se blog ne ugasi već da od blogerske blog-akcije preraste u nesto veće: možda zakladu ili udrugu koja čini dobro i pomaže onima kojima je to potrebno, radi na širenju tolerancije, međusobnog poštovanja. I poput ovog bloga, zaklada bi pokušavala udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.
Netko je među komentarima ispod ovog posta primjetio da ovakav blog čitaju uglavnom ljudi koji ionako žive nenasilno. Je li to doista tako?
Naša bi želja bila da oni pokušaju i u svojoj okolini djelovati protiv nasilja i pokušavati širiti toleranciju i poštovanje među svojim sugrađanima.
Zanimljivo je da, kao kontrast ovom komentaru, jedan drugi komentar spominje jednu zakladu u Hrvatskoj, koja bi se trebala baviti nenasiljem, a koja se čudno ponijela tj. nije odgovorila na zamolbu blogerice za malu pomoć u našem projektu. Doznale smo da je u pitanju “jedna njemačka zaklada koja ima svoje podružnice diljem svijeta (baš u svakoj državi na svijetu)”, koju je blogerica kontaktirala “nakon sto sam u matičnom uredu u Njemačkoj dobila zeleno svjetlo”.
“Na mail nisu nikako ni odgovorili a na telefon je odgovor bio da se ne isplati baviti time da je to sve ista stvar i da se neće nikad ništa poboljšati.”
Zar je to moguće? Da jedna ovakva zaklada odbija dati malu pomoć uz objašnjenje da se “time ne isplati baviti” i da se u Hrvatskoj ionako “nikad ništa neće poboljšati” ??? Zar je moguće da ovako govore djelatnici zaklade kojoj je upravo to posao, da čine nešto protiv nasilja? Da ne vjeruju u ono zbog čega su tu? Da ne vjeruju u djelatnost vlastite zaklade? Što onda uopće rade u Hrvatskoj? Da im centrala zna što čine, bi li većina ovih ljudi zadržala svoja radna mjesta? Jer ako im je širenje pozitivnih ideja i rad protiv nasilja – dosadan i čini im se uzaludan, zašto se onda njime bave?
Ovo uredništvo smatra, da je i najmanji ali kontinuirani trud svakoga u svojoj okolini, često veći doprinos krajnjem rezultatu – društvu koje nije nasilno, u kojem su međusobno poštovanje i tolerancija pravilo, a ne iznimka. Uredništvo više vjeruje u male korake nego u velika događanja, velike koncerte ili protestne akcije, demonstracije ili slično. Vjerujemo u rad, na dobrom, umjesto da se stalno diže glas protiv nečega.
Ako ovaj blog predstavlja samo kap u moru, jednu borbu protiv vjetrenjača, znači li to da moramo prestati i prepustiti se sudbini? Da li to znači da svi oni mali ljudi, koji rade male stvari za poboljšanje situacije u zemlji, to rade uzalud? Ne vjerujemo. I ne želimo prestati, iako se najlakše uljuljkati u relativno ugodan zivot i ne baviti se ružnim stvarima.
Blogeri nam redovito šalju priloge koji dokazuju suprotno – dakle, da ova akcija mora ići dalje i da se mora proširiti. Kao što smo obećavale i najavljivale, konačno je u pripremi jedna prava blogerska, terenska akcija koju je predložila naša Kućanica u Japanu. O čemu je riječ, pročitat ćete uskoro u njenom tekstu, prije čijeg objavljivanja moramo obaviti jos neke čisto logističke pripreme.
Velika podrška su nam i dobra posjećenost bloga i vaši brojni komentari. Oni su od velike važnosti za nas i za sve koji blog čitaju. Hvala svima, i vama koji šaljete priloge i vama koji čitate i komentirate!
Mare i Bugenvilija
P.S. Porazne cinjenice o porastu nasilja nad djecom: iz Vecernjaka
Post je objavljen 11.01.2009. u 22:51 sati.