Danas, kao nastavak temi o granicama, načetoj u prošlom postu (Nedostatak granica potice agresiju), objavljujemo dva odvojena a opet povezana članka na temu granica koje se djeci postavlja. Prvi je članak napisala renomirana psihologica Christiane Rupp a objavljen je na jednom njemačkom portalu za roditelje i u njemu pojašnjava da su “granice regulatori ljudskih veza. To znači da su one postavljene kako bi stvorile i oblikovale suživot među ljudima.” Djeca “moraju naučiti da granice postoje” i da postoji NE i da ga se mora poštivati. Također se “roditelji trebaju usuditi, sa svojom djecom uspostaviti iskreni odnos”...zanimljiv tekst koji se isplati polako pročitati do kraja.
U drugom je članku “uputa za korištenje” riječi NE u postavljanju granica. (preneseno s portala www.kinder.de)
Kao i uvijek, veselimo se svakom komentaru i novom prijedlogu. Uključite se u debatu!
Mare
Trebaju li djeca granice? (dipl. psihologica Christiane Rupp)
To je pitanje o kojem se uvijek puno raspravlja i obrađivanje kojeg je već mnoge autore knjiga za roditelje učinilo bogatima. Zaključak u knjigama je pritom uvijek isti: da, “Djeca trebaju granice”.
No, može li se to doista tako reći? Ja to vidim malo drugačije – i kao što pokazuje dolje navedena lista literature (ovo ne objavljujemo), nalazim se u dobrom društvu.
Središnje je pitanje: što su uopće granice u danom kontekstu? Juulsova definicija je najbliža tome kako ja to doživljavam: granice su regulatori ljudskih veza. To znači da su one postavljene kako bi stvorile i oblikovale suživot među ljudima. Djeca moraju naučiti da granice postoje. Svoje vlastite osjećaju već prilično rano, čak i dojenče okreće glavu kad mu nečega bude previše.
Prve granice s kojima se djeca konfrontiraju posve su subjektivne i nemaju s općenitim vrijednostima ništa zajedničko. Nekoga ni najmanje ne smeta "indijansko zavijanje" koje traje satima, nekog drugog ono dovodi do ludila. "Ja-poruke" ili "vlastiti govor", kako to naziva Juul, dovode do toga da se konflikti unutar jedne veze drugačije postave. Postoji sigurna povezanost između ljudi koji u tome sudjeluju. Ono što roditelji žele ili ne žele, ostaje vidljivo za djecu.
Za razvoj čovjeka kao subjekivne i društvene jedinke od odlučujuće je važnosti kakav odnos prema granicama će on iskusiti. U idealnom slučaju on stječe iskustvo, da veza neće biti ugrožena ukoliko se približi granicama druge osobe. Što su odrasli spremniji preuzeti odgovornost za vlastite granice, to je vjerojatnije da će dijete s tim dobro izlaziti na kraj, i što je vjerojatno odlučujuće – naučiti da je sasvim u redu i zapravo poželjno, otkriti i postaviti vlastite granice.
Ono što se zapravo krije iza rečenice “Djeca trebaju granice”, je po mom mišljenju nešto posve drugo. To se odnosi na mišljenje da djeca na prilično naporan način trebaju postati civilizirana i socijalizirati se. Argumentira se da djeca svakako moraju naučiti da se sve želje ne mogu ostvariti i da također moraju prihvatiti kad se kaže "ne". Ili: "E neću dozvoliti da mi ovaj patuljak pleše po nosu!" Po mom mišljenju se ne radi o tome da djeca to moraju naučiti. To trebaju jednako malo učiti kao i trčanje, govorenje ili pisanje. Ako dijete ima sreće živjeti s roditeljima koji ga ozbiljno shvaćaju, tada će ono naići na granice, steći prikladan stav prema okolini, a samim time prihvatit će i "ne".
Sljedeći je argument taj, da granice djeci daju sigurnost. Zapravo je tome posve suprotno: djeca dobivaju sigurnost i stabilnost ako mogu biti potpuno sigurni u odnos s roditeljima koji je pun ljubavi, da taj odnos ničim neće biti ugrožen ili ne daj bože – čak uništen. Na ovim temeljima djeca ne samo da su u stanju prilagoditi se društvu, prvo unutar obitelji, pa kasnije u dječjem vrtiću, školi ili grupi prijatelja, nego to čak intenzivno žele.
Što to znači u praksi?
U suštini se manje radi o tome da djeca trebaju granice, nego puno više o tome da se roditelji trebaju usuditi, sa svojom djecom uspostaviti iskreni odnos, a tom također pripada i to da se odrasli ograđuju – kao što to uostalom rade sa ostalim (odraslim) ljudima. Pri tome roditelji moraju osigurati važan proces učenja: moraju postati svjesni toga gdje leže njihove vlastite granice. Mnogi toga nisu svjesni, zapravo su samo pojedini od nas kao djeca naučili da vlastite granice treba respektirati.
Pitanje je – zašto roditeljima pada tako teško ograditi se u odnosu na svoju djecu? Izgleda da je to u vezi s tim, koliko roditelji suprotnu stranu – dakle dijete doživljavaju ozbiljno. Osim toga, osoba mora biti spremna prihvatiti vlastite granice i upravo se to čini najtežim u odnosu prema djeci. Teškoća je u tome da se ne može raditi o tome da kao odrasla osoba živiš onako kako ti se trenutno sviđa, nego da se pronađe balans između ograničavanja i ozbiljnog shvaćanja dječjih potreba.
Djeca osjećaju podršku i sigurnost, ako su ljudi, s kojima odrastaju autentični i njihovo ponašanje transparentno. Naravno da se to može izokrenuti, te opravdavati programe spavanja ili mirno sjedenje na stolici (kao kaznu). No, radi se o tome da obje strane u ovoj vezi moraju biti ozbiljno shvaćene. To također znači da potrebe jačega dolaze u pozadinu. Ta se granica sve više pomiče kako djeca rastu. Poštovati svoje granice znači također da se u određenim prilikama također mora izdržati i dječje nezadovoljstvo, te da smo sami tome razlog. Čini se da mnogi roditelji to pod svaku cijenu pokušavaju izbjeći.
Meni se čini kao da se roditelji žele sakriti iza poznatih rečenica, kao što su "trebalo bi" ili "to ne ide". Kao da prizivaju neku instancu izvana, koja će postaviti granice. Ako postane jasno, da JA ne želim, da se npr. trči oko stola, tada sam JA zajedno sa svojim potrebama i granicama postavljen u središte sukoba. Na taj način kolidiram sa potrebama svog djeteta. Tada se moram zapitati moram li ostati pri svojim granicama, ako su mi one važne i izdržati da moje dijete zbog toga bude nesretno. Iako, a mnogima to očito nije jasno, to nije nikakva drama da dijete zbog toga bude nesretno, ako je još uvijek sa mnom povezano i može osjetiti našu vezu i naš odnos.
Razloga koji upravo to roditeljima mogu učiniti teškim ima sigurno mnogo. To mogu biti nesigurnost ili preopterećenost, a pogotovo kod prvog djeteta i sami moramo jako puno učiti. No, također se može desiti da preuzete ili doživljene norme ponašanja nisu dovoljno preispitane. Iz toga može slijediti pogrešno "provođenje snage", kao i odnos prema djetetu koji je bez respekta. Ako roditelji zbog toga imaju izrazite probleme prema granicama se ponašati s poštovanjem – svojim vlastitim, kao i onim svog djeteta – u tom slučaju je svakako dobro potražiti profesionalnu pomoć, bilo u savjetovalištu ili na treningu za roditelje.
Ne može se, dakle, raditi ni o tome našoj djeci permanentno pokušavati objasniti tko je "gazda u kući", a niti je naša zadaća da našu djecu zaštitimo od svih razočarenja. Nasuprot tome, trebamo nastojati da naša djeca s jedne strane dožive konstruktivan odnos prema granicama drugih, a s druge strane, svoje granice trebaju što bolje upoznati i osjećati. K tome je također važno da je svima jasno da su u obitelji roditelji ti koji snose odgovornost (Juul upotrebljava izraz "vodstvo"). Za svoje, ali i ne samo za svoje granice. Tome može, s jedne strane pripadati, preuzimanje odluka čije posljedice dijete još ne može sagledati ili ga one preopterećuju, a s druge strane također treba šititi i dječje granice, ako to ono samo još ne može.
Kod roditelja doživljavam uvijek iznova čak i šokiranost ako njegovo dijete povrijedi njihove granice. Kao da su djeca već rođena s nekom vrstom plana na kojem su zacrtane roditeljske granice (koje su, osim toga, potpuno subjektivne!). (Isto vrijedi između ostalog i za druge, kulturne ili poslovne granice). Suprotno je slučaj! Dijete može konstruktivno ophođenje prema granicama naučiti samo onda ako po mogućnosti svjesno i nesputano doživljava svijet – i samo na njih nailazi. Što se roditelji sigurnije i normalnije ponašaju, to će i za djecu biti samo po sebi razumljivo da granice postoje i kako se prema njima odnositi.
Dipl. Psiholog Chrisitane Rupp
* * *
Djeca trebaju granice
Vaše “NE” će na ovaj način biti pravilno prihvaćeno!
Djeca moraju naučiti kako raspoznati socijalno ponašanje i opasnosti. Kao roditelji imate u rukama sredstvo s kojim ćete to omogućiti, riječ “NE”.
“Ton stvara glazbu” – važno je kakvim ćemo tonom što izgovoriti
Kad izgovorite “ne”, neka to bude bez primjesa prigovaranja ili ljutnje. Jasno i sigurno NE garantira vam da će vaše dijete shvatiti o čemu se radi i što je vama važno. Podrazumijeva se da postoje situacije u kojima ste sami puni straha i bojazni, na primjer kada ste u zadnji čas spriječili dijete da izleti na vrlo prometnu ulicu. No, čak i u takvoj situaciji vaše će dijete bolje razumijeti jasno NE, strah i panika će prouzročiti zbunjenost. Dijete neće shvatiti što je napravilo krivo.
Također je moguće da ste toliko ljuti na dijete, da svoju vlastitu agresiju nemate pod kontrolom. U svakom slučaju, potrudite se da nakon takve situacije obavezno pronađete mogućnost da se s djetetom pomirite, kako vaš dobar odnos ne bi na dugo vrijeme bio poremećen, te da dijete uoči da “nakon kiše dolazi sunce”.
Uvijek imajte na umu:
Vaše dijete još ne razlikuje dobro od lošega, odnosno ne razaznaje razliku između dobrog i lošeg ponašanja. U najvećem broju slučajeva dijete nije zlo, nego samo slijedi svoje afekte. Ako to imate na umu, nećete imati razloga biti ljuti na dijete. Svakako da postoje situacije u kojima ćete se razljutiti i morati reagirati i u kojima nije dovoljno samo reći “ne”.
Objasnite djetetu zašto mu uzimate kamenje kojim je upravo gađao drugo dijete. Vaše dijete vjerojatno neće razumijeti vaše riječi, ali to je objašnjenje temelj tome da mu riječi s vremenom postanu jasne, kao i vaše djelovanje, te da nauči razlikovati dobro od lošega.
Vaše je dijete znatiželjno i želi otkrivati svijet oko sebe. Zbog toga budite oprezni s vašim “ne” i slobodno prištedite koje. Previše zabrana i ograničenja mogu frustrirati dijete. Ono gubi interes za okolinu i prestaje učiti.
Nikad ne podcjenjujte moć vaših riječi.
Neka djeca zaplaču kad čuju “ne”. Ona takvu situaciju shvaćaju osobito konfliktnom. S jedne strane htjela bi slijediti svoje potrebe, s druge strane – ne žele vas, ljude koje vole, povrijediti.
Morate nastojati da vaše dijete ima osjećaj da ga volite, čak i kad kažete NE. Objasnite mu da to “ne” služi tome da ga zaštiti od opasnosti ili da spriječite da povrijedi sebe ili nekog drugog.
Pomaže li kažnjavanje?
Odgovor na to pitanje je jasan – kažnjavanje ne pomaže. Djeca u drugoj godini života nisu u stanju povezati odnos između njihovog vlastitog ponašanja i eventualne kazne. To je vidljivo već i iz toga što će ono i dalje raditi stvari za koje ste mu priprijetili kažnjavanjem, jednostavno zbog toga što ne shvaća povezanost između djela i kazne.
Kazna se najčešće smatra nepravednom i strašnom. Udarci su tako i tako potpuno kriva metoda. Vaše dijete ne shvaća čime je zavrijedilo kaznu, postaje plašljivo i suzdržano: odakle bi ono i moglo znati i biti sigurno, da i za neke druge poduhvate ne predstoji kazna?
Kakve granice postavljate vi vašoj djeci i da li uspostavljate iskren odnos? Kakva iskustva imate s izgovaranjem riječi NE ? Podijelite s nama svoja iskustva i ne zaboravite baciti pogled i na dosad objavljene tekstove.
Post je objavljen 27.01.2009. u 19:40 sati.