Komentari

protivnasilja.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • Slučajne priče

    Djecu, nažalost, ne rađaju ljudi, u većini slučajeva, koji smatraju da se s djecom treba baviti. Da ih treba odgajati. I da im treba posvećivati jaaaaaaaaaaaaako puno vremena, želimo li ih odgajati kako treba. Jedni zato što ne znaju, drugi zato što neće, a treći zato što si to ne mogu priuštiti jer moraju osigurati egzistenciju kako mogu i znaju te na kraju dana više nemaju ni vremena, ni živaca, ni energije, ni volje da razmišljaju o najboljem rješenju u ovakvim i sličnim situacijama kojih je u dječjim životima na pretek. Tako da ovi savjeti mogu koristiti samo šačici roditelja koji žele i mogu biti što bolji roditelji. Šačici. A ta šačica ništa ne može promijeniti u ovoj nasilnoj stvarnosti kakvoj sada svjedočimo. Uostalom kako će na ovakav način djecu odgajati roditelji koji su i sami skloni nasilju? Djecu odgajaju televizijom, kupovanjem igračaka, ignoriranjem, ili potpunom bespomoćnošću pred malim tiranima. A društvo svojim kampanjama, deklaracijama, konvencijama, zakonima šalje poruku da su djeca bogovi koje se ne smije dirati, ne smije se povisiti glas, ne smije kazniti, ne smije im se ništa uskratiti da ne dožive traumu, ne smije se praktički ništa. I klinci to JAKO dobro znaju i iskorištavaju. Mislim da zakon o fizičkom kažnjavanju djece je besmislen i bespotreban jer nije isto djetetu dati po turu kao opomenu, i zlostavljati dijete batinama. Mnogi od nas smo u djetinjstvu dobili po guzi i ništa nam nije. Nemamo traume. Moja generacija koja je dobila po turu nije postala nasilna, za razliku od generacija koje su došle iza nas i bivale sve nasilnije iako su dječja "prava" da rade što hoće bila sve zaštićenija. Kažem, drugo je zlostavljanje djece, to je zločin koji kao takav treba i promatrati. Ali u današnjoj stvarnosti djeca su postali tirani koji teroriziraju svoje roditelje i sve ostale. Zar je normalno da smo se kao društvo doveli u situaciju da se BOJIMO vlastite djece, zar je normalno da se bojimo grupice 12-godišnjaka, da nas 7-godišnjaci šalju u P.M., a mi mu ne smijemo apsolutno ništa. Mislim da je to strašno, i mislim da smo do toga doveli mi upravo zbog previše filozofiranja i podilaženja svim dječjim hirovima ili neprihvatljivom načinu ponašanja. Mislim da su danas djeca ovako nasilna upravo zato što nikada nisu imala postavljene granice što se smije a što ne, i tko je roditelj u kući. Oni žele, traže i trebaju granice. Koje se trebaju i mogu nametnuti i bez zlostavljanja batinama. Ali ne mogu stalnim pregovaranjima kao da je dijete naš ravnopravni partner. Pitati dijete kako se osjeća, ne znači dozvoliti mu da slijedi te osjećaje na štetu drugih. Pa makar ga to i frustriralo. I frustracija je dio života. Kako li će živjeti kasnije, ako ne nauči da ne može baš sve što poželi ?! I da nije u redu svako njegovo ponašanje?!

    avatar

    13.01.2009. (08:27)    -   -   -   -  

  • captain crush

    Nikad nisam shvaćao roditelje koji kažnjavaju svoju djecu. Moji mene nikada nisu kaznili ni zbog čega, dok danas u srednjoj školi roditelji kažnjavaju djecu zbog jedinice u školi. Mislim si, to je problem učenika koji je sam kriv za to što nije učio i zato što je dobio 1. Iako postoje slučajevi gdje dijete ne može ništa naučiti iz razgovora, nego je jedino rješenje neka kazna.

    avatar

    13.01.2009. (09:18)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Lipo je šta je prikazana još jedna strana ovoga problema. Ima istine u ovome šta pričate da kad ga se udalji u sobu ili kazni drugačije, ono preusmjerava agresiju i nezadvoljstvo prema sestri, bratu..
    Ali da nema nikakve kazne, to mi izgleda kontraproduktivno.
    Odvest ću ovaj članak tetama u vrtiću koje smatram vrhunskim pedagozima pa ću ih baš pitat šta one misle.

    Inače ovo sa zakonima je kod nas sve u banani teškoj jer se ništa ne provodi kako bi tribalo. Ali to ne sprečava nas da se brinemo i učimo šta više kako se brinuti o svojoj djeci.
    Makar i jednom roditelju dali pametan savjet koji će on primjenit u svom odgoju već se puno napravilo jer se jedan život učinio boljim.

    avatar

    13.01.2009. (13:24)    -   -   -   -  

  • D-a-m-a

    Lijepo nastojanje, veliki trud... hm... no, eto tako bili kod mene roditelji i njihov dvogodišnji sinčić... sinčić prilično nervozan i nazovimo bezobrazan. Roditelji lijepo prime dijete, zatraže pogled u oči, zamole ga za lijepo ponašanje i zatraže objašnjnje zloće. Mali se krevelji i bezvezira. Roditelji opet i opet pitaju sina, potiču na kreativnost. Mama suna odvodi od stola u drugu prostoriju, ponavlja postupak, ali mali je još gori. Mama pribjegava staroj "puf po guzi" i mali stane. Ostavi ga samog u sobi da razmisli (ostavi vrata otvorena). Mali dolazi polako, pristojno i skrušeno. S vratiju (bez suza): Oprosti mama... I dalje je bio dobar dok nisu otišli doma... eto toliko o drvenoj ili ne pedagogiji.

    avatar

    13.01.2009. (13:40)    -   -   -   -  

  • drveni filozof

    Kao i u većini drugih stvari, koje nisu tehničke već ljudske prirode po meni strogih pravila nema,
    naravno jedino je pravilo nitko nije zaslužio stvarno i kontinuirano zlostavljanje, tjelesno, emotivno ili mentalno.
    Kad izuzmemo zlostavljanje onda ja nisam baš za pretjerano objašnjavanje, jer djeca nas ne mogu mentalno pratiti u potpunosti, niti imaju iskustva , a kako je netko gore već rekao mi se često pretjeranim objašnjavanjem i predugačkim razgovorima postavljamo prema njima kao da su ravnopravni.
    Nisu ravnopravni i ne znaju se nositi s tom ravnopravnošću i ako im je ponudimo, mi smo tu da ih odgojimo i pripremimo za život, a frustracija je dio života i po svim teorijama frustracija pozitivno utječe na razvoj osobnosti ( osim da ponovim ako nije posljedica pravog zlostavljanja).
    U životu će imati premalo situacija u kojima će netko imati volje i želje čekati, objašnjavati i razgovarati da se shvati o čemu se radi, u životu će morati svakodnevno znati da svaki postupak ima posljedicu, pozitivan uglavnom pozitivnu, negativan uglavnom negativnu.
    Bez maltretiranja, rekao bih, ali s pozitivnom frustracijom u odgoju, svakako.

    avatar

    13.01.2009. (14:05)    -   -   -   -  

  • Đus

    ne bih komentirao hrvatske zakone koji se bave ovom temom, svi već manje-više znamo da je vrijedniji papir na kojem su napisani te da, ako su i dobri, da se ne provode.
    što se same teme tiče, čvrsto sam uvjeren da ograničenja moraju postojati.
    roditeljstvo nije ništa drugo nego usmjeravanje, a samim time i postavljanje granica kada je to potrebno.
    ali svakako se slažem da riješavanjem "simptoma" umjesto "bolesti" samo izazivamo kontra-efekt i zato nisam za fizičko kažnjavanje.
    tužna činjenica je da veliki broj roditelja ne odgaja sustavno i od najranije dobi svoje dijete, ali to je tema za neki drugi post...

    avatar

    13.01.2009. (15:23)    -   -   -   -  

  • seoska idila

    ajmo to ovako postaviti: a što da ja radim sa jednim tvrdoglavnim 16-akom koji ne želi ispraviti svoje tri negativne ocjene (s tim je prosjekom završio prvo polugodište) - jer po njegovom - "on nije štreber". a čovjek želi na fakultet, misli kako će završiti razred, a ne želi učiti??? da ga NE zatvorim u sobu i na taj način kaznim??? je, je, pokušavali smo pričati, komunicirati, no đaba...

    avatar

    13.01.2009. (17:42)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    evo da se kao mama umijesam u diskusiju.
    nisam ja odavde - s komentarom se djelomicno slazem a djelomicno ne. na nekoga batine doista ne djeluju ali ono sto kaze djus stima: vazno je postaviti granice a njih se moze i bez fizickog kaznjavanja. treba imat debele zivce.

    maglovito - lijepo da imas takve roditelje. u nekoj djeci batine samo bude jos veci inat. tako da se slazem s tekstom posta. kazna moze biti samo logicna posljedica necijeg (ne)djelovanja.

    d-a-m-a - smatram da se s jednim dvogodisnjakom nema sta puno diskutirati vec mu radnjama pokazati granicu. dvogodisnjak pa ni cetverogodisnjak. oni samo na svoj nacin pokusavaju doci do necega sto zele, bile to stvari ili jednostavno nesto paznje okoline. roditelji kad vec tako s njim strpljivo razgovaraju, neka radije proccitaju neke knjige o odgoju djece i o fazama u odgoju do npr. 6. godine zivota. djeca se naime od oko druge do trece godine nalaze u tzv. fazi inacenja i isprobavanja granica. mali ih testira a na njima je da odluce koliko ce mu pustiti. ako su previse popustljivi, to bi im se kasnije moglo vratiti na neocekivan nacin. sva djeca isprobavaju dokle sezu granice iako ima i vrlo poslusne djece koja odmah prihvacaju ono sto im se kaze. moj je mali imao u toj dobi obicaj baciti se kraj blagajne na pod i urlati od bijesa ne bi li tako dobio slatkise koji su tamo izlozeni. i sto raditi? popustiti taj pa onda i sto narednih puta, samo da se ne sramotis pred ljudima? ili ostati dosljedan svojem prvom NE i primati poglede, osude i komentare prisutnih o tome kako si los roditelj? ja sam se uvijek odlucila za drugo. s tim da je osim prijekornih bilo i sazalnih pogleda a uz njih i komentara: imam i ja dijete, znam kako je to u ovoj dobi :))). reci NE jednom, drugi put a treci put mozda vise nece biti niti potrebno jer ce malisan prihvatiti postavljenu granicu.

    drveni filozof - zanimljivo receno - pozitivna frustracija. nekoga ona ojaca ali nekoga i "ubije"....ali u nacelu se slazem s tvojim komentarom.

    djus - ni ja nisam za fizicko kaznjavanje ili uopce kaznjavanje koje nije povezano direktno s ucinjenim. jer vidim da to npr. kod mojeg sina uopce ne pali. slicno objasnjenju u ovom tekstu gore, s kojim se slazem. inace uskoro idu tri teme kojih si se u komentaru dotakao. ovo zadnje o odgoju ide u postu preksutra, ako ne uleti nesto drugo. ide i post tj osvrt na zakone, vec odavno pripremljen. a tekst o granicama i njihovom postavljanju - moram napisati ja :)....isto nadam se uskoro....pa svrati :)))

    avatar

    13.01.2009. (20:42)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    seoska idila - nemam pojma kaj da ti velim. meni se cini da imas ove mogucnosti: a) s njim probati uciti ili razgovarati i pitati da li zeli da mu se pomogne na neki nacin da to ispravi b) pokazati mu koja bi bila posljedica padanja razreda i losih ocjena - sljakanje negdje za malu lovu pa onda nema skijanja, nema tehnike i slicnog itd.... a o faksu da se i ne prica ili c) pustit ga da padne i izgubi godinu :). mislim da ti je JJA bila nesto slicno prije napisala. jer ak nista ne upali onda nek se sam nosi s posljedicama. ja bih ga mozda jos upozorila da ce s 18 godina morati iseliti i sam si i prat i kuhat i placat dio stanarine hehe :D....pa nek si razmisli...kad i kako zeli odrasti :).neznam drugo, javi kaj se dogadja.

    avatar

    13.01.2009. (20:58)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Kazna bi trebala biti odmah nakon učinjenog, za djecu od 6 godina i tu negdje.
    Uglavnom ako kazniš dijete da mu ne kupiš nešto ili uskratiš neki odlazak negdje je veća kazna nego da ga udaljiš u sobu.
    Mislim i da je u nekim ekstremnim situacijama bolje udarit dijete nego izgubit autoritet, ali treba sve radit da do toga ne dođe.
    U svakom slučaju mislim da djetetu treba objasnit smisleno zašto je kažnjeno i čak i više puta razgovarati. Pri tom mu reći: Volim te ali pogriješio si i sad trebaš uvidjeti grešku.

    avatar

    13.01.2009. (22:03)    -   -   -   -  

  • drveni filozof

    @Mare, pozitivna frustracija ne "ubije" nikoga, zato se i zove pozitvna :), a što to znači, znači da ćeš biti frustrirana, ali ta će te frustracija potaknuti da razmisliš i nešto poduzmeš, to se događa i nama odraslima, sjeti se i sama ma koliko bila frustrirajuća jaka i žestoka svađa, recimo s partnerom ili sa šefom iz sebe najčešće izrodi pomake i neka rješenja i u svakom slučaju je bolja od potisnute agresije i one teške šutnje, koja izjeda na duge i kronične staze,
    s djecom je stvar naravno teško dozirati, ja sam apsolutno protiv tjelesnog kažnjavanja, jer ono odašilje jasan obrazac da se fizičkim nasiljem može nešto postići, čak i vrlo malom djetetu jasno pokazuje da ako si fizički jači imaš moć vladati, što je neprihvatljivo u normalnim socijalno-društvenim odnosima, međutim, ljudi smo i to nam se dogoditi, ako to nije obrazac odgoja ne trebamo se izjedati osjećajima krivnje,
    uostalom riječi vrlo često jače bole i pogađaju, a djeca koju se odgaja "batinom , koja je iz raja izašla" na tu batinu se jako brzo nauče i odrade je bez da se u njihovom mentalnom sklopu išta pomakne, sjeti se i sama , koliko si puta već kao odraslije dijete dok ti je majka ili otac držala predavanje pomislila, daj mi opali šamarčinu i završi više, izjest ćeš me,
    teško je biti siguran što je ta pozitivna frustracija, svakako treba ne reagirati na "prvu" razgovarati i objasniti, a onda jasno ipak pokazati tko je šef, jer tako je i klincima lakše,
    nisu oni puno različitiji od nas odraslih i mi sami vrlo često volimo znati obrasce ponašanja i reakcije, kao i posljedice, jer kada to znamo osjećamo se opuštenije, mirnije i manje frustrirani, a vrlo često nam padne kamen sa srca ako netko drugi preuzme odgovornost,
    odužio sam, ispričavam se, ali zato i jesam drveni filozof

    avatar

    13.01.2009. (22:26)    -   -   -   -  

  • jja

    "
    Ne govori mu „Ne smiješ se ljutiti na mlađeg brata!" ili „Moraš biti pametniji! Pusti da bude po njegovom!", već govori „Da, razumijem da se ljutiš na brata. Hajde razmisli što sve možeš učiniti za sebe, a da ne povrijediš brata."."

    Odlicno!

    A i ilustracija odlicno odgovara tekstu.

    Inace mislim da kazne treba biti, mozda grijesim. Protivim se fizickoj kazni. Ali nekih posljedica bi trebalo biti bilo da se taj dan ne gleda crtic, ne smije uzeti cokoladica itd.

    Slazem se skroz sa komentarom Mare koji je dala dami.

    avatar

    15.01.2009. (22:24)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    JJA - ne treba povezivati gledanje tv-a a pogotovo ne hranu - bilo s nagradama bilo s kaznama. posljedica mora biti direktna....ovisno o "pocinjenom"djelu.

    avatar

    16.01.2009. (00:05)    -   -   -   -  

  • Toco1980

    Ako djete gura prst u utičnicu, veći će efekt biti to da ga se pljesne po ruci koju gura u utičnicu nego da mu se 100 puta kaže "Ne" (nakon čega će još više gurati prst u utičnicu da bi ga na kraju stresla struuja). Ili da postavim drugo pitanje.... Kako djetetu dati da percipira to da i životinje osjeaju bol, ako npr. nogom udara susjedovog psa ili mačku?

    Nagrada i kazna su dvije osnovne stvari po kojima bilo tko (ne samo dijete) može znati je li učinilo nešto dobro ili loše.

    Pogrešna percepcija koja dolazi od određenih individua unutar određenih lobističkih interesnih skupina je dovela do toga da se pogrešno percipiraju neke metode odgoja, da se kažnjavanje izjednačava sa zlostavljanjem i da na koncu roditelji više ne smiju odgajati svoju djecu zbog određenih zakona koji im to onemogućavaju (jer im prijete novčane i zatvorske kazne), a što je dovelo čak i do toga da djeca ucijenjuju svoje roditelje.

    I tako danas upravo zbog toga imamo epdemiju popustljivog (ne)odgoja, i onda se ljudi još čude otkuda tolika epidemija nasilja i delikvencije među djecom. Tko štedi šibu mrzi sina svoga, a tko ga voli, na vrijeme ga opominje.

    avatar

    04.05.2009. (20:31)    -   -   -   -  

  • Majka

    Ja sam užasno frustrirana i iznenađena kojom agresijom se čitava bulumenta psihologa i inih "dječjih branitelja" slaže u težnji da sve oblike fizičkog kažnjavanja (i jednokratno lupanje po guzi) proglasi zločestoćom i nesposobnošću roditelja da odgaja svoje dijete.
    Naime, samim tim inzistiranjem i informiranjem male, ali i veće djece, da ih mama i tata ne smiju niti dotaknuti, se grubo postavljaju kao autoriteti (što bi zapravo trebao biti svaki roditelj svome djetetu) i direktno se upliću u razvoj djeteta.
    Kako se ne shvati da takvim načinom obraćanja djeci ruše autoritet majke ili oca, ali ne samo to, nego i ubijaju ljubav, pouzdanje i osjećaj zaštićenosti koje dijete mora imati u svojoj obitelji.
    Ako djetetu kažete da ga mama ili tata ne smiju ni u kom slučaju fizički kazniti, a to se ipak, recimo, desi, ono gubi vjeru i više ne zna tko je u pravu. ILI u najgorem slučaju, (a što se sve više događa) samo počinje shvaćati da može raditi bilo što, i da za to neće biti ni na koji način kažnjeno.
    Moje mišljenje je da baš zato ima sve više nasilja u školi, jer su djeca s jedne strane rastrzana tvrdnjama da ih nitko ne smije "dirnuti", a roditelji postaju nemoćni jer ih djeca ne doživljavaju kao autoritete, nego se povinuju onome što im više odgovara: NE SMIJEŠ BITI KAŽNJEN!
    Ne kažem da je jedini oblik kazne "lupanje po guzi", češće je to stvarno i lijepa riječ, razumijevanje, zagrljaj poslije kanonade izrečenog "špotanja". Ali, zaboga, pustite malo roditelje, mislim normalne roditelje (kakvi smo hvala bogu, ipak većina), dakle pustite nas da sami odgajamo svoju dragu djecu, da im postavimo norme ponašanja, da ih u ranom dobu naučimo poštivanju i odnosu prema prijateljima, prema starijima od sebe, poštivanju prema tetama u vrtiću, pa onda i učiteljima, nastavnicima.

    A psiholozima i inima savjetujem da se prvenstveno bore protiv pretjeranog (blago rečeno, pretjeranog!) nasilja na programima TVa, da se bore protiv užasne "reklamizacije" života i potrošnje, protiv takmičenja djece u imanju ovoga ili onoga.
    Kada svemu ovome što sam navela, dodate još i činjenicu da neki imaju sve više, a neki sve manje, a dijete (koje nije naučeno da "imati" sve i nije neka sreća u životu) još i bombardiraju optužbama protiv njihovih roditelja, onda nije čudo da dijete nema oslonac, može što poželi , pa i iz vlastite frustracije i iz svega gore navedenog: u grupi, ili pojedinačno, napada tetu, nastavnika, prijatelja ili prolaznika na cesti.

    Ljudi vole svoju djecu. To nije lažna floskula. I oko toga nema previše filozofije. Nemojte je umjetno stvarati.

    avatar

    12.03.2010. (15:31)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...