Kada početi?
Kada početi odgajati dijete?
Da, baš tad !
Nema prerane dobi ili uzrasta za početak prevencije. Jer svakim danom nasilničkog odgoja sve ce vam teže biti vratiti sebe i dijete na pravi put.
S jedne strane disfunkcionalne, konfliktne obitelji imaju i manje resursa odgajati ispravno, a s druge strane loše odgojena djeca pojačavaju postojeće konflikte u lošim brakovima/vezama i zajednicama.
Takozvane parenting skills su nešto što takvi roditelji smatraju bogom danim i da tu nema puno filozofije, a kamoli potrebe pročitati koju knjigu ili savjetovati se sa stručnjakom. Čudno je to. Idemo stručnjaku za šišanje, za zidanje kuće, za popravak auta – a najvažnije od toga, odgoj budućih zdravih i uravnoteženih osoba, to obavljamo po defaultu i ne zabrinjavamo se nekim opservacijama. Asocijalne obitelji, ne nužno financijski, nego i one sa manjkom empatije, komunikacijskih sposobnosti i tolerancije za različitosti, odgajaju netolerantne osobe. Osobe kojima svaka različitost smeta, jer se osjećaju tada ugroženo, boje se drugačijeg... boje se istospolne ljubavi, boje se makrobiotike, boje se odgoja po Searsu, boje se komunikacije.
Ili odrasli u zajednicama u kojima se apriori odbija autoritet (geto), odbijat će ga i sami bez preispitivanja jel to baš put koji se u životu uvijek isplati. Pedijatri kažu da asocijalan odgoj počinje već kod malih beba. Preko roditelja kojima nedostaje empatije, beba svako stanje roditelja, a najviše mame upije. Zato se postporođajna depresija treba liječiti jer ostavlja posljedice i za bebu, ne samo za mamu, ali o tome u nekom od tekstova o agresiji usmjerenoj ka samom sebi. Tu najraniju interakciju ne smijemo potcjenjivati.
Nasilje može biti i posljedica neprerađene agresije, što ga ne opravdava, ali pokazuje put ka preradi i sanaciji istog.
Spolne razlike?
Još uvijek su muškarci agresivniji i u djetinjstvu, kao slatki puzavci. U mnogim sredinama je još uvijek prisutan konzervativan odgoj, ako ne neposredan roditeljski, onda u široj rodbini, djed, baka itd. gdje muško mora biti jače i ne daj da te zajebavaju pa udari ga, nisi ti šonjo i slično.
S druge strane žene su sklonije agresiji usmjerenoj prema sebi. Depresiji, bulimiji, anoreksiji, napadima panike... Čak i kad su žrtve zlostavljanja, one ne ubijaju i tuku druge (muški način prerade) nego uništavaju sebe. Jednako opasno za društvo, iako površan pogled može zaključiti da je to onda privatna stvar, ne tiče se društva i društvo nema problema. Ima.
Samo zbog psihosomatskih problema svake godine odu tisuće na bolovanje, u Hrvatskoj, nagađa se, to je polovica svih bolesnih. Naravno, službeni razlozi pa često i pred samim doktorom i sobom su drugi, društveno priznati razlozi kao kronična bol u leđima, gripa, migrene, problemi sa hormonima, infekcije i genitalni problemi, problemi sa želucem.
Dakle, i takvi problemi jesu društveni problemi i koštaju društvo mnogo novčića.
Kada je dijete posebno prijemčljivo za loše utjecaje?
Ovo su elementi koji pojačavaju problematiku i ne treba se uhvatiti jednog elementa te polemizirati nad njim, ali kad se više njih nađe u jednoj obitelji treba obratiti pozornost.
Kod siromašnih obitelji, nezaposlenih roditelja, roditelja sa nekom ovisnosti (tablete, alkohol, kocka), kod velikih obitelji sa jako malo prostora za imati mira (recimo 6-7-8 članova u dvosobnom stanu), kod kriminalnih obitelji, kod kroničnih svađa i konflikata između roditelja, kod djece čije mame rade full time prije navršene prve godine života djeteta (ovo nisu moji razlozi nego preuzeti iz nekoliko stručnih knjiga novijeg datuma), kod djece koja stalno mijenjaju osobu zaduženu za čuvanje, znači novi babysitter svakih par mjeseci ili malo baka, malo teta čuvalica, malo mama na bolovanju, djeca vole strukturu i red. Kod psihičkih bolesti oca ili majke, kod teških fizičkih oboljenja jednog od roditelja (rak, dijaliza itd.), kod teško bolesne braće ili sestara gdje se onda od jednog djeteta očekuje da razumije sve i bude savršeno te tako zapravo ne smije biti dijete.
Kod samohranih majki. Kod izrazito strogih očeva sklonih fizičkim kaznama. Kod gubitka jednog od roditelja. Kod dulje razdvojenosti od roditelja u prvih sedam godina života. Primjer su gastarbajteri koji baki i djedu u domovini ostavljaju djecu na odgoj?! Ako je velika razlika u godinama kod braće, više od 5-6 godina.
Naravno, suprotno od gore nabrojenog, pomaže. Poput: zdravi (psihički i fizički) roditelji, zdrav poticaj djeteta i jačanje samopouzdanja na neagresivan način.
Psiholozi kažu da je psihičko zlostavljanje čak teže za preraditi od fizičkog.
Primjeri psihičkog zlostavljanja:
- emotivna distanciranost roditelja
- ignoriranje djeteta
- omalovažavanje, nedostatak pohvale
- precjenjivanje djetetovih sposobnosti i zahtijevanje od trogodišnjaka da bude na razini petogodišnjaka po sposobnostima i ponašanju
- pretjerani poriv za zaštićivanjem, nedozvoljavanje djetetu da razvija samostalnost
- nedovoljna zaštita kod traumatičnih događaja u obitelji (recimo, petogodišnjak ne mora vidjeti neuspjeli pokušaj samoubojstva u obitelji)
- iskorištavanje djeteta kao tampon zone za supružničke konflikte, jel da da mamu voliš više, strašno, strašno pitanje! Ili reci tati da manje radi; ne ti mu reci.
Od prvog dana imamo potrebu za blizinom i nježnošću. Ako roditelj, previše okupiran svojim problemima, ne stigne uzvratiti tu potrebu, rađaju se deficiti u psihi bebe. Da ne ulazim u to što su neurolozi otkrili, recimo da bebe koje dožive takvo odbijanje (možda i na nesvjesnoj razini roditelja) u odrasloj dobi mnogo teže proživljavaju stres i mnogo češće su žrtve istoga. Neurolozi to zovu biološkim ožiljcima u našem mentalnom programu koji se do kraja života izražavaju nekom disfunkcijom. Takvi odrasli su podložniji psihičkim problemima, problemima prehrane i slično.
Tko čita njemački, a zanima ga ova tema, preporučam: Peter Subkowski: Aggression und Autoagression bei Kindern und Jugendlichen (Ursachen, Prävention) i
Haim Omer: Autorität durch Beziehung, coaching za roditelje kao i Agression im Altag, Ulrich Sachsse.
Neki psihijatri povezuju i pretilost u odrasloj dobi kao i promiskuitet sa deficitima doživljenim u djetinjstvu. Dok zdravi ljudi uspijevaju stres preraditi na neke nedestruktivne načine, ovi drugi ga prerađuju na samodestruktivne načine - tabletomanija, alkohol, bijeg u PC igre. Oni narkotiziraju, a ne prerađuju traumu.
Posebno su opterećene samohrane majke i očevi koji na sebi nose većinski teret odgoja i brige za dijete, često uz minimalnu do nikakvu socijalnu potporu i uz vrlo ograničena financijska sredstva. Takvo stanje dovodi do depresije ili anksioznosti roditelja koji zaokupljen tim svojim stanjem nije u stanju više dobro odgajati dijete.
Kod nas je nažalost, još uvriježeno mišljenje da samo bolesni idu psihologu i to kad im je već problema previše za disati. To je pogrešan način rješavanja ičega. Zdravi idu psihologu da ne bi postali bolesni, oni koji već jesu bolesni tamo neće ni ići jer su uvjereni da je s njima sve u redu. To i jest najtužniji dio. Dakle, kad se roditelji razvode preventivno bih odmah uključila psihologa da prati dijete i cijeli proces. Kod promjene mjesta stanovanja isto. Sve velike promjene u životu su potencijalne situacije u kojima možete potražiti stručnu pomoć, u vidu jednokratnog posjeta ili nekoliko neobaveznih razgovora.
Ne čitaju svi blog, ni forume i ne primaju teme za promišljanje na taj način.
Možda vas ovaj tekst potakne da razmislite, kakvu vibru ste danas poslali djetetu? Smirenu, opuštenu, veselu, nervoznu, stresnu, depresivnu?
Kakve filmove smiju vaša djeca gledati, a kakve ne? Znate li uopće ŠTO gleda vas 10-godišnjak i ako ne, zašto ne?
Kakve igračke kupujete? One koje potiču motoriku, memoriju i strategiju ili one u kojima je cilj što brže upucati nekoga?
Mislite li još uvijek da je djetetu važnije sakriti ljubavnu scenu na ekranu u kojem se netko miluje, nego pucačinu akcijskog filma u kojem lete kuće i ljudi na sve strane u zrak?
Dakle - ne kupujte agresiju čak ni vidu bezazlenih igrački, ponašanja ili primjera.
Ne uzimajte agresiju čak i ako je umotana u šareni papir. I prije svega - potražite u sebi mir i opuštenost kao najbolju prevenciju koju djeci možete dati.
JJA
Dragi čitatelji ovog bloga, pozivam vas ponovno da se uključite u debatu o ovoj temi. Kakva su vaša iskustva, kako je na vas djelovao ovaj tekst?
Mare
14.01.2009. u 18:35 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh