Raste li, raste…
Ne, krivo ste pomislili, ovo nije još jedna priča o seksu. To jest, na neki način možda i jest.
Naime, ovaj put pričam o posljedici seksa, onoj najveličanstvenijoj... našim klincima. (Dobro, osim poboljšanog tena, cirkulacije i zagarantirano popravljenog raspoloženja).
Imam dakle tog svog juniora, u najboljim godinama, pubertetskim. To da su najbolje, to on još ne zna, znat će kad bude u našim najboljim godinama, kad će, kao i svi mi, mrmljati sjetno...“Eh, da su mi one godine, i ova pamet...“
Spomenuti junior, bez ikakvog pretjerivanja, naraste najmanje 2cm dnevno. Sjedim npr. s njim za stolom, cjenkamo se oko visine džeparca, zazvoni telefon, ja nakratko okrenem glavu od njega, a kad ga ponovo pogledam, mislim, što je on radio dok sam ja razgovarala na telefon? Rastao je...!
Što je on veći, naša cjenkanja oko džeparca sve kraće traju, jer mislim, ajd' se ti zamjeri nekom tko te nadvisuje za glavu?!?
Broj cipela mu se mijenja iz tjedan u tjedan, a spontani poljupci mami, to jest meni, se, obrnuto proporcionalno njegovom rastu, rapidno smanjuju. E, to je točka gdje se zamislim.
Još malo, pa će mi otići. Zaljubiti se, oženiti, odseliti... i postavim si pitanje... čime sam ga opremila za... put? Kad ode, kad bude sam plivao kroz brzace života, što je ono što sam mu dala, a što će mu pomoći da ostane na površini, da ne potone?
Jesam li mu davala dovoljno... smijeha? Jesam li se dovoljno oduševljavala životom? Ili sam najčešće zaboravljala na to, opterećena svakodnevnom borbom za preživljavanjem? Čemu sam ga naučila?
I obuzme me mali osjećaj krivnje. Jer sam svjesna da sam, brinući se za njega, premalo brinula. Zvuči paradoksalno?
Pa, zar ne provodimo vijek uz našu djecu trudeći se obezbjediti im sve što mislimo da im moramo obezbjediti? Hranu, odjeću, MP3-e, kompjutere, njihove sobe, namještaj, zavjese, krevete i tapete? Neki od nas idu tako daleko da misle da su dužni svojoj djeci osigurati i stan, i posao.
Pa u svoj toj jurnjavi, kreditima, kombinacijama, prekovremenim radnim satima, zaboravimo zašto smo u stvari tu. Mi smo tu trebali biti zato da im se radujemo.
Smiješkom, dodirom, pogledom i riječju. A ono što su najčešće dobivali od nas, bili su automatski poljupci na odlasku u školu, nervozni pokreti, uspaničene, umorne oči, i riječi... riječi kojima smo im se opravdavali zbog istih tih nervoza.
Pa onda danas imamo fenomen djece školske dobi koja pate od glavobolja... i piju kafetine. Mi smo imali više sreće od njih, naše doba je bilo manje ambiciozno, mi smo se... još uvijek ... IGRALI.
I ne sjećam se nijednog mog školskog kolege koji je pio kafetine.
Jer mi, u ono doba, nismo morali kroz jutro u školu, a popodne na tenis, gitaru, violinu, gimnastiku, nogomet, na strane jezike (dodatne, je l'), i sva ostala čuda koja bi našoj djeci kao trebala osigurati sretnu i prosperitetnu budućnost. I onda smo stalno svi u trku, mama i tata razvoze cijelo popodne, mama vozi brata na plivanje, tata seku na balet, i trčimo, trčimo, trčimo...
Radost življenja, koju su samo od nas mogli naučiti, teško da smo im prenijeli upornim ponavljenjem rečenica tipa: “Ako ne završiš fakultet, vidjet ćeš kakav će ti život biti!“, ili „ Pazi s kim se družiš!“.
Prenijeli smo im, mislim, vjerovatno većina nas, naše vlastite tjeskobe, i strahove.
U strahu za bolje sutra, naše DANAS sa klincima, prohujalo je sa vihorom... prohujalo sa „slobodnim“ aktivnostima... kao da smo zaboravili da je najprirodnija slobodna aktivnost jednog djeteta - igra, igra, i opet... igra.
Smijeh je trazila iliti marchelina
Post je objavljen 25.01.2009. u 14:19 sati.