<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha"

"Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u njih."

Frank Herbert


"Život nema nikakvu obavezu pružiti nam ono što čekujemo!".
Margaret Mitchell


"Između "jest" i "nije" razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude."



"Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima."

Eleanor Rooselvett

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
Imaginarni prijatelji
subota, 28.02.2009.
Imam dva imaginarna prijatelja.
Nisam luda i ne priviđaju mi se stvari, a i ne pričam s plišanim igračkama...u biti ni nemam ih.
Imaginarnim prijateljima zovem svoja dva prijatelja koja nikada nisam upoznala uživo. Počelo je s dopisivanjem na Iskrici koje je trajalo i trajalo,a onda polako prešlo na mail ili ponekad preko sms-a. Ni jednom trenutku nije bilo nikakvog upucavanja niti s jedne strane. I tako malo po malo prijateljstvo se razvijalo.
U tom razdoblju sam bila bolesna, a oni su redovito pitali kako sam i govorili da će biti bolje, slušali moje izljeve nemoći ili bijesa i sudjelovali u svemu tome kao da se znamo godinama.
U međuvremenu su našli djevojke i samnom dijelili oduševljenje, entuzijazam i one početke zaljubljenosti. Tako su i njihove djevojke postale stavni dio našeg imaginarnog prijateljstva. Znam kako je tko raspoložen, kako im je na poslu, tko je u obitelji bolestan, tko je od rođaka dobio dijete i još puno toga.
Moram priznati da su mi ti ljudi postali dragi i nekako prirasli srcu. Različitog su karaktera i različitih interesa, ali su obojica čvrste, stabine i tople osobe.

Susjed mi redovito šalje fotografije sa svojih ekspedicija po našim otocima, njega zovem Moj pogled u svijet. kiss . Pošto nisam mogla dalje od kauča redovito mi je slao fotografije prirode; kad već ne mogu ja do nje, on se potrudio da ona dođe do mene. I ne mogu opisati koliko mi je to značilo. I dan danas kada sam ozdravila redovito dobivam fotografije mjesta, ljudi i događaja. Takve stvari se nikada ne zaboravljaju.

King Billy je stručnak za računala, mada mu to nije struka, i ima veliku vrlinu strpljivosti i obazrivosti u objašnjavanju. Svaki puta kada sam trebala nešto ili mi nije bilo jasno kako nešto napraviti on bi mi slao detaljne upute kao da piše priručnik za tupane, tako da nije bilo šanse da nešto napravim krivo. I nikada nije rekao da mi je neko pitanje glupo ili kako nešto ne razumijem, iako je u tom području puno bolji od mene nikda mi to nije stavio na znanje. Za njega znam da mu uvijek mogu postaviti bilo koje pitanje i da će se on potruditi odgovoriti na što bolji mogući način. Isto tako ima specifičan smisao za humor, komunicira i za svog kućnog ljubimca koji "ima" svoj društveni život i interese.

Moji imaginarni prijatelji su za mene itekako stvarni, iako živimo u različitim gradovima i što će proći još dosta vremena prije nego se stretnemo ja sam sretna što ih imam.


| 16:42 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |



Žensko tijelo i stres
petak, 27.02.2009.
Žensko tijelo je nadasve lijepa stvar,
ali isto tako često zna napasti samo sebe. Sad ne pričam o izgladnjivanjima i apsurdnom dijetama ili operacijama. već o nečemu što skoro ne može kontrolirati. Žensko tijelo ima specifičnu reakciju na stres.
Kao je rekao moj ginekolog: sav stres u vašem životu prvo se odražava na vašu vaginu. Pa čak i ako mislite da niste pod stresom.
Neke od posljedica togu mogu bit gljivice koje su uzrokovane padom imuniteta, a on naravno stresom.

Druga stvar je CIN, on predstavlja intraepitelni predstadij raka vrata maternice. Intraepitelni stadij označuje pojavu diskariotičnih i atipičnih stanica unutar epitela vrata maternice.
Da bi dobili CIN ne morate biti promiskutetni niti imati nezaštićene sexualne odnose s rizičnim partnerom/ima. Možete biti potpuno zdravi po pitanju vaginalne flore i imati CIN... koji je uzrokovao stres.

Treća stvar je nekontrolirano vaginalno krvarenje izvan ciklusa, bez vidljivog uzroka ili objašnjenja nakon analize uzorka. I na kraju vam kažu da je to vjerojatno od stresa. U većini slučajeva to krvarenje zahtjeva kiretažu - invazivna dijagnostička i/ili terapijska metoda kojom se uz pomoć instrumenta odstrani sluznica maternice.

Stres uzrokuje da žensko tijelo napada samo sebe na najosjetljivijem području, a sama ta spoznaja uzrokuje još stresniju situaciju i krug se nastavlja.

| 12:56 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Bonton
srijeda, 25.02.2009.
Nekada ne baš tako davno davno ljudi su poznavali bonton. Bilo je onaj kojeg su poznavali skoro svi i onaj koji su poznavali naši plemeniti ili recimo njemački von i i svi oni aristokrati.
Onda je došao komunizam na ova područja, plemenitih je nestalo, ali su se i dalje znala donekle pravila lijepog ponašanja. I negdje u međuvremenu boton se izgubio, nestao netragom.
Nema ga nigdje, proviri samo u ponekoj zametnutoj knjižici u knjižarama i to je to.
Danas nitko ne uči i ne podučava bonton.
Netko će reći da se bonton uči kod kuće, to možda i je istina, ali šta ako roditelji nisu upoznati s njime jer njih nitko nije naučio. Koliko znam prije su svi imali nekakvu poduku iz bontona, a danas tog više nema i smatram da je to velika šteta.
Ljudi se ne znaju ponašati na ulici, trgovini, gradskom prijevozu, restoranima ili studenskim menzama, o kazalištu nečemo ni pričati, kinu, redovima, čekaonicama, wc-ima...
Tako vidimo da netko odmota čokoladicu i jednostavno pusti papir da padne na pločnik jer će to već netko očistiti??? I to je uobičajena pojava.
Na mjestima gdje se poslužuje hrana umjesto otkidanja manjih komadića kruha ili peciva viđamo redovito kako netko strpa pola kriške kruha, a drugu polovicu razvlači dok ne pukne i naravno izmrvi pola stola i to nisu djeca od 3 godine. Srkanje je već postalo opće neprihvatljivo, ali ima i toga. U menzama se nakon jela određeni broj redovito ustaje i ostavlja svoje pladnjeve da ih skupljaju tete kojima na kraju to uopće nije posao.
Prilikom vožnje autobusom posebno se mora paziti gdje će se sjesti jer osoba ispred vas ima potrebu svoje sjedište pretvoriti u ležište tako da da se doslovno priklješteni ili osoba iza vas ima želju podići svoja koljena na vaše sjedište i pri tome vas bode u leđa i konstantno gura.
Tu je još i maltretiranje razgovorom. Neki ljudi sjednu na telefon i recimo 45 minuta ili više pričaju tako da je cijelo prijevozno sredstvo prisiljeno slušati.
Postoji i maltretiranje razgovorom druge vrste, kad vam se netko na silu obraća i pokušava održavati razgovor i ako imate i slušalice u ušima i knjigu u ruci.
Onda su tu različiti mirisi: hrane iz usta, znoja ispod pazuha, prejakog parfema i jedan od najboljih je prđenje u prijavoznom sredstvu gdje se ne mogu otvoriti prozori, a ima oko 50 ljudi!!! headbang
O wc-ima se može govoriti nadugo i naširoko, a pravilo je jednostavno: počisti ono što si zaprljao...ali neeeeeeeeeee. I još jedna stvar jako bitna, koliko god su žene kao urednije, muški wc-i su uvijek 3 do 5 puta uredniji, pitajte bilo kojeg konobara ili više njih pa ćete vidjeti. Kad smo već kod žena, ostavljanje nesmotanog iskorištenog uloška negdje drugdje osim u kantu je krajnje neprihvatljivo.burninmad
Ima toga toliko puno da bih se mogla napisati knjiga, a ovo je tek uvod u ljudsku nekulturu.
Imamo svu tu tehnologiju, ali nemamo kulturu ponašanja. Ne znamo pozdraviti kada ulazimo u prostori ili odlazimo.
Bonton je jako bitna stvar i nije samo pitanje kurtoazije, više nije fora kršiti pravila jer ipak je samo jedan dio populacije u pubertetu.
Uče nas svemu i svačemu kroz godine školovanja, ali nitko nas ne obrazuje po pitanju kako se civilizirano ponašati. Ponekad se pojavi neka emislija koja dotiče tu temu i to je to.
Da li bili dio bilo kakve civilizacije, zapadne, istočne, bilo koje, prvo se moramo naučiti lijepo ponašati...svi skupa. I to ne da bi bili fini već da bi bili ljudi.


| 12:04 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |



Ljudske kante za smeće II.
utorak, 24.02.2009.
Osim hrane tu su oblici konzumerizna i smeća za naš um.
Različiti reality koji se redovito vrte na televiziji, jedan završi, a drugi počnje.
Svi znaju ko su ti ljudi i svi o njima pričaju na kavi, faxu, trgovini, ulici??? A ono sjaj i premija ljudske "pameti i obrzovanosti", ljudi koji ispunjavau razgovore barem polovice nacije.
Neki pričaju da ne gledaju, ali potajice prate i oni koji prate bez pretvaranja.
I svaki dan oko sat vremena se gleda kako netko jede, pere zube, ili jednostavno sjedi na kauču i tako 3 mjeseca...3 mjeseca!
Ne vidim ništa stimilirajuće ni opuštajuće u nečijoj gluposti ni u svađanju, vrijeđanju i blamiranju.
Osim toga na jednoj od televizija svake nedjelje oko 23 h kreće sažetak nečega od čega mi mozak poželi iskrvariti, ali eto to je vrlo praćena emisija. A neka tamo plavuša i njezin zalizani muž su postali stalni i obavezni posjetitelji naših ekrana, portala, novina i naravno razgovora.
Ima takvih likova više nego dana u godini, a većini njih je inteligencija na "nivou". Iz tako iz dana u dan.
Na kraju treba ne tražiti što nas zanima, ako ovo nije cilj zanimanja, već bježati od svih tih stvari koje nas napadaju.
Tu je još i nasilje, na filmovima i ono na vijestima, jer danas vijesti nisu vijesti ako nema krvi kao u akcijskom filmu. Ne treba margializirati što se odgađa, ali ne treba ni praviti spektakl koji pojačava dramu i žutilo.
Hrane nas smećem najnižih strasti i mi vičemo joj, još, želimo još! Posebno kviz, koji neću imenovati, gdje ljudi pričaju stvari koje ni pratioci ne znaju da ne bi osvojili ni kune i bili glavna sprdnja do slijedeći puta. I onda opet sve ispčetka.
Da ne želimo još ne bi bilo potrebe, niti bi nam prezentirali sve te nevjerojatne ljude, a to nije bio kompliment. Ne bi bilo svih tih showa jer ih nitko ne bi gledao. Ali ljudi su željni gluposti, tuđeg sramoćenja, poniženja, jeftinog i instant uspjeha, guzica i sisa. A onda kada smo kolektivno oglupjeli možemo gledati emisije koje će nam reći kako da si pomognemo jer eto naš mozak je stvarno došao u fazu da slijepo slušamo i pratimo što nam oni na tv-u govore. Ako si na tv-u onda valjda znaš šta pričaš...to su bila vremena Olivera Mlakara i Helge Vlahović, danas će biti obrnuto.
O knjigama ni riječi osim ako i one naravno ne izazivaju skandal pa se masovno kupuju.
Pazimo silno da nikada nismo u samoći jer bi onda čak morali nešto i razmišljati i baviti se sobom pa zato trpaj svega i svačega da bruji, treperi i šareni se.
Kada bi smo pazili što konzumiramo preko oka i uha bili bi sretniji sami sa sobom. Jer nisam ništa pametnija ni obrazovanija jer tamo neka ne zna izgovoriti 3 suvisle rečenice . Ako ćemo se uzdizati tako jer je netko gori od nas, onda nam ni sva evolucija neće pomoći u stagniranju i nažalost opadanju grupnog i pojedinačnog intelekta.
Kada bi birali da ne konzumiramo sve to možda ne bi mogli sudjelovati u svim razgovorima, ali onda nam ne bi ni bilo bitno da budemo svakom loncu poklopac jer pametan čovjek zna šta mu je bitno, a što ne.
Nije istina da sve zabavne stvari moraju biti tako jeftine i bez dobrog ukusa, jer mozak ne može dobiti proljev, ali može oglupiti.

| 20:28 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Ljudske kante za smeće I.
ponedjeljak, 23.02.2009.
Ljudi se jako dobro brinu o svojim automobilima, uglavnom. Prvo ga kupe na kredit i nekoliko godina otplaćuju masnu lovu, pa onda svake godine ide tehnički, registracija, osiguraje, naravno gorivo, ulje, antifriz, pa plaćanje majstora. To je obavezno, e sad oni što nešto ugrađuju, nadograđuju, uostalom ja čak ni nemam auto, a sve to znam, oni koji imaju znati će puno više.
Uglavnom jako puno novaca, brige, truda, pa onda pokazivanje susjedima ili onima na poslu, pa tko će prije krenuti na semaforu.
I na kraju krajeva auto postane hrpa lima, zbog sudara ili jer je prošao svoje.

E sad ide druga priča, naše tijelo, koje smo dobili rođenjem i kojem je rok trajanja koliko i mi sami. Da citiram malo "tijelo je hram duše naše" ili ako vam je bolje u njemu stanuje naš um i duh, ovisno o religiskim ili nereligiskim uvjerenjima.
Ljudi jedu svašta, u velikim količinama, trpaju u košare, ali i u usta. Ovo je fino, ovo mi se jede, ma još malo ovoga, pa onoga, pa nakon izlaska neka pljeskavica, kabab, ćevapćići na sumnjivim mjestima itd.
Onda je tu famozni Mc D, o tome ne treba ništa ni govoriti... Onda gazirana prešećerena pića...uostalom sve je jasno.

Tu su prejedanja i povraćanja, sama prejedanja, anoreksija, dijete svih vrsta i oblika, utvrđivaje udubine u kauču, ponižavanje samog sebe pred ogledalom jer izgledamo kako izgledamo itd.
Poanta svih ovih nabrajanja i prvog i drugog dijela je da su ljudi spremni dati velike ili ogromne količine novaca za automobil i sve što je njemu potrebno, a u svoje tijelo trpaju sve i svašta bez razmišljanja, maltretiraju ga otrovima i otpadima zapakiranim u lijepe bolje i celofane. E sad više nismo toliko neuki, ali to očito nije bitno.

Nešto što bi nas trebalo služiti do kraja života i to što bolje i funkcionalnije je potpuno zanemareno, osim ako se ne radi o vanjskoj fasad ili da je privlačno za suprotni spol, a dosta ljudi čak ni to ne doživljava kao poticaj.
Hraniti se s razumom i zdravo je problem, teško, naporno, dosadno, bljutavo i ne znam koji sve razlozi postoje. Ali redovito sipanje pravog benzina i ulja koje točno odgovara tom automobilu nije nešto što se dovodi u pitanje. Kočnice moraju biti u redu, ali to što zglobovi škrckaju pod naslagama sala i nje tako bitno jer imamo auto da nas odveze.
Trpanje svega i svačega u tijelo kao da je to tijelo ljutog neprijatelja i sve pod izlikom da se nema vremena i da to rade ljudi koji su opsjednuti sobom, da je zdrava hrana skupa i bezukusna je čista isprika. Jednostavno više cijene hrpu metala nego sebe.
Novaca za sve materijalno oko sebe se nađe, ali novaca i vremana za materiju od koje smo sazdani, ne.
Obroci nisu hranjenje i obnavljanje već istresanje poluprobavljivih stvari u usta s minimalnim brojem žvakanja jer ono je dosadno i naporno.
Zašto ljudi mogu biti kante za smeće, a automobili ne?...Jer oni bi onda brzo zakazali, a pošto mi možemo izdržati duže valjda se onda trebamo tako odnositi prema sebi. Jer mi ipak ne koštamo nekoliko desetaka ili stotina tisuća kuna...samo jedan život.

| 22:51 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |



Ženske nebuloze
subota, 21.02.2009.
Koje god novine da uzmem, ne računajući one orijentirane samo na politiku i ekonomiju, napadaju me nebulozni članci tipa: kako naći dečka, kako zadržati dečka, šta trabeate napraviti / znati o njemu i slična sranja, ali doslovno.
Kao da upoznajemo život na Marsu ili iz dubina svemira! Trebaju nam silne upute za ovo i ono! Smijite se ljupko, ali ne i preglasno, nosite ovake gaće,ali ne i ovake korzete, jedite osrednje, ali ni premalo da ne ispadnete ovakvi, a ni premalo da ne ispadnete onakvi, za boga miloga!!!
Na prvom spoju ako napravi ovo onda misli ono i tako do u detalje. Pa po pitanju sexa, ako se sexate na prvom spoju onda će on o vam misliti...šta već, ali ni ne treba čekati previše da vas ne ostavi. A trebate i pozorno proučiti što ćete obući, kako se našminkati, koliko nakita staviti i koju poruku želite odaslati.
E onda ako ste sami i želite upoznati nekoga trebate piti ta i ta pića koja o vama odašilju opet tu neku poruku njemu, moš´ mislit kako je on upućen u sve te debilane pa sjedi i ispod stola gleda u priručnik: gle to pije, tako se obukla i s tim naušnicama to znači da je... recimo radoznala!nut
Obilježavajte svoj teritorij tako, ovako se postavite prema bivšoj curi, a ovako prema mami.
Za rođendane trebate kupiti ovo i ovo, ali opet ovisno što time želite poručiti...molim vas burninmad, dođe mi da lupam glavom od tastaturu! headbang Jer eto ako nas slučajno potjera da prdnemo eek, a što se naravno ne priliči jer žene to ne rade pred muškarcima, nećemo znati kako da to napravimo pred njim, a da ga ne "otjeramo" jer nismo nigdje pročitale kako se to radi...

I tko piše sve te gluposti i odakle im te ideje, jer definitivno nisu svi (čitaj niti jedano) doktorirali psihologiju pa da imaju osnove? Samo se nabacuju idotizmima bez osnova. Kada poročitam članak koji je napisao recimo Aleksandar Štulfoher, profesor sociologije onda znam da to nešto vrijedi. A ovo je "puvanje k....".
I koja je ideja vodilja? Draga, udri svim silama i sposobnostima da nađeš tipa, pa da ga zadržiš i da ga dovedeš pod svoje, ali ko´ fol sve na finjaka da on ne skuži šta radiš...kao oni su glupi? lud
Jer ako ga ne "uloviš" onda ćeš ostati sama i vrijednost ti nije nešto ako nisi uparena??!!! bang
Žene to gutaju ko lude, postoje cijeli časpopisi, internetske stranice, knjige i ne znam šta sve ne koje nas upućuju do u detalje šta sve trebamo ili bolje rečno moramo napraviti jer ćemo ostati same!!! Ju, osuda gora od 20 godina samice bez svjetla dana.
Kao prvo nemam vremena za sve te gluposti, imam pametnijeg posla pa makar to uključivalo gledanje u zid, drugo imam svoju glavu pa valjda znam kako se trebam ponašati, treće čemu glumatanje, pretvaranje i sve to što se predlaže?? Nije ni čudo što muškarci kažu da s iznenade šta dobiju nakon što se ožene- druga osoba! Sad malo karikiram, ali nažalost ima i u tome istine.
A mislim da žene (jer su većinom autori tih članaka) pišu to za žene, jer muškarce niti je tko šta pitao niti su oni upoznatima s pravilima Biblije ponašanja u muško - ženskim odnosima. Uglavnom oni koji su kao glavna svrha svega toga nemaju pojma po kojim bi oni to pravilima trebali ocjenjivati i razmišljati što što znači...nije li to krajnje blesavo.
Ako će tip nazvati onda hoće jer mu se sviđate,a ne jer ste trepnule u minuti potrebiti broj puta. I obrnuto, neće jer mu se jednostavno ne sviđate i da se postavite na glavu to se neće promijeniti. Ne treba kupiti cijelu novu garderobu , trčati na dijetu i promijeniti cjelokupni izgled i gutati te nebuloze od članaka jer to što se nekome ne sviđate ne govori ništa o vama, već o njemu - ima drugačiji ukus, a o njima se ne raspravlja. Uostalom, ne znam niti jednog muškarca koji bi provodio toliko vremena radeći sve te stvari i toliko razmišljajući zašto ovo ili ono. Ako ne vjerujete meni pitajte nekog od muških prijatelja. Odgovor je jasan i nisu muškarci komplicirani već su žene odlučile to od njih napraviti detaljnim analiziranjem svake sitnice i još tome pridavati milijun mogućih značenja. a kad njega pitate šta je stvarno mislio reći će vam : ništa jer to je stvarno i istina...oni za razliku od nas imaju pametnija posla od razbijanja glave glupostima...nevjerojatno ,ali istinito...i nisam otkrila tajnu svemira.


| 18:09 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |



Prijatelji i ljubavnici
petak, 20.02.2009.
Postoje posebni prijatelji i posebni ljubavnici.

Posebni prijatelji su oni s kojima smo dobri godinama, ali se ne viđamo često ili obično jako rijetko, a komuniciramo malo češće od toga, ali definitivno ni mjesečno...ipak prijateljstvo čvrsto stoji i svaki puta kada se sretnemo kao da nije prošao niti jedan dan, razgovor glatko teče bez prisile, nema neugodnih šutnji i izmišljanj tema za razgovor. To što se nećemo opet sresti mjesecima ne udaljuje nas jedne od drugih. Sve teme su otvorene, nema lažnog stida ni tabua, a nema ni jala jer ne komuniciramo često i jer se ne sjetimo javiti. I traje godinama i ne vidim zašto bi prestalo trajati.
A opet s nekim drugim prijateljima iako se vidimo češće razgovor zapinje i postaje težak, treba razmisliti da li je nešto pametno reći ili je bolje prešutiti. Ne znam da li su oni prvi praviji prijatelji od ovih drugih, ali s njima se ugodnije osjećam, opuštenija sam i ispunjenija nakon susreta.
Možda te trenutke više cijenim jer su rjeđi...ipak mislim da to nije razlog. S nekim prijateljima sam ja više ja, otvorenija i sretnija i definitivno oslobođena nekog okvira.
A postoje i oni treći s kojima komuniciramo stalno i koji nose cijelo naše breme i dijele svakodnevne nebuloze u dobru i zlu! kiss

Posebni ljubavnici imaju tu istu sposobnost zaustavljanja vremena. Mogu proći i godine između susreta, ali tijela pamte i reagiraju prirodno, opušteno i spontano. I iako je prošlo toliko vremena, osobe se promijenile, možda čak i oblik nečijeg tijela sve je ugodno i poznato i nije čak ni vezano uz emocije ili mišljenje o toj osobi. Bilo je dobro od početka i nakon 3 mjeseca i nakon 2 godine i nakon 6 godina. Ti susreti su kao otoci u vremenu, ništa se nije promijenilo. Da se razumijemo, tu nema ljubavi, samo ugodan osjećaj poznatog, kao kad dođete u svoju sobu gdje ste odrasli. Uhvati vas lagana nostalgija, ali ne želite se tu vratiti za stalno, samo ponekada doći u posjet. Sa novim partnerom tu je uvijek pitanje da ili ne ili kad i kako će biti. Ovdje nema nikakvih dvojbi ni srama ni žaljenja, a i ni pitanja da li ćete se čuti sutra... naravno da ne jer čemu kvariri nešto lijepo komunikacijom koja ne vodi nikuda i samo kvari ono što imamo.
I kao što je moj prijatelj rekao: s nekima kliknemo svaki puta, a s nekima nikada. yes

| 19:11 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |



Sjećanje na Adriu
četvrtak, 19.02.2009.
Adria je moja bivša prijateljica.
Ne sjećam se točno kako smo se upoznale, ali znam da sam bila negdje 7 - 8 razred. Bila je godinu dana starija od mene.
Pošto u to vrijeme nismo smjele van, išle bi do školskog igrališta gledati dečke koji igraju košarku jer joj se sviđao jedan od njih. Uglavnom bi šetale i pričale.
Adria je bila tiha, povučena, nekako sva tanka i krhka i nije bila nešto posebno lijepa, ipak bila je moja draga prijateljica. Kod kuće joj nisu cvjetale ruže, kao ni meni, ali nju je njezina situacija više pogađala. Roditelji nisu smatrali da je ono što ona radi dovoljno dobro i još je morala izigravati mamu svojem malom bratu. A i bili su jako strogi kad je ona bila u pitanju. Veliki teret kad te počinje naveliko hvatati pubertet.
Išla je redovito u crkvu, svaki dan. Mislim da joj je to bio bijeg od kuće jer tko ti može reći da ne možeš ići u crkvu, a onda je uspjela prošvercati pola sata da se druži s ljudima. Ipak roditelji su je spradali da je bogomoljka, a kasnije lažna bogomoljka i to su radili i pred drugima.
Nije bilo posebno omiljena jer ju ljudi nisu razumjeli, ali ja jesam.
Kronično zaljubljena u svog prvog susjeda koji nije ni znao kako se zove, tema dosta naših razgovora. I tako su prolazili naši dani. Uglavnom nisu bili loši.
Ja sam krenula u srednju školu, bile smo u suprotnim smjenama i nekako smo izgubile kontakt. Ponekad sam razmišljala o tome, ali hormoni rade svoje i uglavnom sam bila okupirana sama sobom i stvarima koje mi se događale.
Počeli su i izlasci, onda su svi izlazili u disko i s vremenom je do mene došla priča kako je Adria svaki vikend zadnja i kako odlazi uvijek s drugim tipom. Jedna stvar koja me posebno iznenadila je da je ona sigurna za poševit. Moja, skrušena Adria postala je laka djevojka?
Bila sam tužna jer to nije ona. Situacija je postajala još gora, ona se vješala po tipovima, ali oni nisu htjeli biti s njom, a i oni koji su završili s njom su se crvenili sutra dan. priče su možda bili najgore.
Bilo mi je žao jer ona nije bila laka djevojka ni isprazna glupača ni sponzoruša...jedino što je ona htjela je malo pažnje, da ju neko voli, da ju netko zagrli i izabrala je jedini put koji je znala, za malo dodira i prisnosti prodavala je sebe i bila ponižavana.
Ipak očaj se širio oko nje u velikim krugovima i onih koji su htjeli biti s njom bilo je sve manje, a ona postajala sve agresivnija.
Počela sam izlaziti na neka druga mjesta i nisam više znala šta se događa u njezinom životu. Moja mama bi ju ponekada susretala i popričala malo s njom.
Ja sam se preselila u drugi grad, prolazile su godine i onda jedan dan mama je došla i rekla: Adria je ubijena...Počela se družiti s krivim ljudima i našala se u krivo vrijeme na krivom mjestu...
To je jedno od onih ubojstava koje nikada neće biti rješeno jer za policiji je olakšanje što neki krugovi to rješavaju između sebe...
Njezina obitelj je kao i obično smatrala da ih je osramotila, sahranili su je poskrivećki i bez lijepe riječi.

Moja bivša prijateljica je jednostavno nestala, nikada više neću imati priliku da ju sretenem slučajno i da ju pitam kako je, šta se događa i njezinom životu i da li je napokon sretna.
Adria je bila dobra djevojka, samo tužna i nesretna. Radila je krive stvari... jednu za drugom, ali definitivno nije bila loša osoba.
Ovo je za tebe: Žao mi je što ti se nisu dogodile ljepše stvari, zaslužila si bolje, znam da si samo htjela da te netko voli.

S ljubavlju M.

| 13:25 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |



A imali su tako dobar potencijal :(
srijeda, 18.02.2009.
Neki dan mi je prijateljica rekla kako je vidjela jednog mog bivšeg dečka koji živi u drugom gradu i da "izgleda kao neki seljo", to mi je dalo na razmišljanje kako to nije prvi puta.
Već nekoliko puta mi se dogodilo da nakon 2-3 ili nešto malo više godina sretnem nekog od svojih bivših i rijetko mogu reći da sam pozitivno iznenađena, neki izgledaju isto, ali neki....rolleyes
Jedna od mojih prvih ljubavi, frajer-frajer, ne samo u mojim očima, imao je hrpetinu komada u isto vrijeme se pretvorila u gomilu sala. Ostala sam u šoku kad sam ga vidjela, glava je do nosa ostala ista, a s ostatka tijela je sve visjelo i preljevalo se. Imao je neku trenerku koja je na njemu izgledala kao tajice i kao da nije imao dovoljno prostora između nogu već ih je nekako prebacivao jednu preko druge.
Gledala sam u čudu i bilo mi je žao, ali ne njega već mene, moja tinedžerska ljubav je postala brdo želatine. cry Nekada je vozio sportski auto i veliki motor, a sad ne može hodati 20 metara da se ne zadiše. namcorLijepo smo se pozdravili i malo popričali, a meni je bilo žao što mi je razbio iluziju i što ću sada svaki puta kad se sjetim pubertetskih vatarenja vidjeti njega u ovom izdanju...
Svaki od tih frajera na kvadrat je imao dobar potencijal, neki su bili zgodni, ali većinom su bili šarmeri, neki su bili izrazito zanimljivi i pametni. Dobro, za neke sam samo ja mislila da su dobri, ali nakon nekog vremena postali su nekako oronuli. Kad usporedim sebe i njih mislim kako sam super prošla, s godinama izgledam sve bolje i osjećam se tako, a oni kao da su zapeli u nekom drugom vremenu.
Ovaj što se "poseljio" je inteligentan, s britkim smislom za humor, provokativnim nastupom, zgodan, ali ga je izgleda potencijal kakav bi tek čovjek mogao postati zasjenio da to stvarno i ostvari...šteta.no
Još jedna od nevjerojatnih stvari kod onih pametnih je da su završili s nekim polucajkama na koje ne bi prije ni bicikl naslonili i gledam ih kako se ponašaju potpuno suprotno od onoga što su prije predstavljali.
Iskreno žao mi je što svi ti tipovi nisu ostvarili svoj potencijal, jer neki od njih bi stvarno bili jako dobri. Nije bitno što nismo više zajedno, ali njihov uspjeh bi me veselio. Ipak nekako čisto sumnjem da njih veseli moj.
A za one s kojima i nije završilo tako dobro mogu samo reći, pogledaj me ja sam komad, ali ne tvoj. pjeva

| 21:03 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |



Ženino pravo na ljutnju
ponedjeljak, 16.02.2009.
Ljutnja ne pripada pod emocije koje priželjkujemo niti pod osobine koje želimo da posjeduje naš partner. To je nekako primitivna i sramotna emocija kod ljudi koji se ne mogu kontrolirati. Jako dugo se smatrala posve negativnom i trebalo ju prikrivati.
Ni danas izražena i nekontrolirana lujtnja ne prolaze ni na jednom mjestu.
Ipak ljutnja sama po sebi nije loša ako je kontrolirana jer realno gledajući imamo pravo bit ljuti i zdravo je za naše emotivno stanje da tu ljutnju izrazimo inače se nakuplja i pretvara u čir na želucu, visok tlak, nekontrolirane ispade i tko zna šta sve ne.
Naljutiti nas može puno stvari, osoba, situacija itd. i imamo potpuno pravo reći da se ljutimo, naravno na civiliziran način.
Ipak žensko i muško pravo iskazivanje iste emocije se uvelike razlikuju.
Muška ljutnja koja ne prelazi u agresiju ili vrijeđanje je potpuno prihvatljiva emocija, čak i u poslovnom svijetu. Šefovi mogu biti ljuti, ali ako se radi o šefici onda je ona neurotična?!
Isto je i u vezama, on može biti ljut, ali ako ona pokazuje nešto slično onda: pretjeruje, preuveličava, emotivno je nestabilna, ima menstruaciju, žutu minutu, nije normalna, pucaju ju hormoni, dramatizira, histerična, ne može se kontrolirati, muškarasta, neženstvena i još puno drugih stvari ili meni nešto posebno odbojno, ako ste ljuti zbog nečega on vam kaže da ste ljubomorni.
Za ženu kada je ljuta kažu da je neprivlačna i da si žene ne bi smjele dopustiti iskazivanje ljutnje?
Čak i ženesko poimanje iskazivanja ljutnje kod druge žene prolazi kroz isti klišej. Da li predugo razdoblje pognutih glava toliko utjecalo na poimanje nas samih?
Ako frajer napravi nešto loše ili prekine na ružan način, žena ima pravo biti ljuta, ne zbog prekida već zbog načina, ipak oni si to protumače kao da ne možemo prihvatiti što nas je ostavio pa sad "dramimo". bang
Imamo pravo biti ljute i iskazati tu ljutnju bez toga da se ti osjećaji marginaliziraju ili da nas se proglašava nestabilnima.
Moja ljutnja i njegova ljutnja su jednako vrijedna ili jednako neprihvatljiva emocija, ni manje ni više.

| 18:41 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Princeza Mimoza
nedjelja, 15.02.2009.
Koliko god da pazim na sebe i svoje zdravlje neke stvari su toliko izvan moje kontrole da me to užasava!
Promjene vremena na mene utječu toliko da je princeza na zrnu graška zdrava seljanaka naspram mene! Zdravo se hranim, pazim na sebe, prestala sam pušiti, počinjem ponovo vježbati, uglavno poduzela sam sve što je u mojoj moći, ali s vremenom se ne mogu boriti.
Promjene vremena kod mene izazivaju glavobolju, mrzovolju, ali i nagli pad tlaka, visoke otkucaje srca, nesvjestice ili stanja jako blizu toga i to potpuno nenadano.
Ako se nalazim kod kuće to je neugodan osjećaj, ali uvijek mogu prileći, problem je što mi se to isto događa kada sam negdje drugdje, na ulici, u trgovini, u izlasku, na poslu. Taj osjećaj kada mi se počinje crniti pred očima i noge mi postaju izrazito lagane, a nalazim se na javnom mjestu...sama. I dišem sve u 16 i molim boga da se ne onesvjestim, jer osim što ću pasti biti ću neko vrijeme potpuno nesvesna i bespomoćna na milost i nemilost stranih ljudi oko mene.
Na te napade ne mogu utjecati, ne mogu ništa napraviti da umanjim intenzitet i nije nešto što sam sama uzrokovala pa da si kažem: glupačo što ne paziš na sebe.
Biometeorološku prognozu znam prije nego što ju pročitam, čitanje dođe kao potvrda. A još bolja stvar je što ne reagiram na vrijeme koje trenutno je već na ono što će doći. Tako kad za lijepog i sunčanog dana gdje većina ljudi uživa kažem kako je vrijeme teško uglavnom me gledaju kao da sam hipohondar, jer kako nekome može biti loše za tako lijepog vremena, a ja znam će do sutra naveče pasti kiša.
Da sam rođena u drugo vrijeme ili na drugom mjestu mogla bi biti mjesna vještica, proročica ili vračara i imala bih koristi, mogla bih najavljivati promjene vremena i seljani bi imali koristi od toga, ovako ništa... Osim što idem sebi i drugima na živce i što dosta ljudi misli da umišljam jer kako nekom može biti toliko loše zbog vremena?? Može, može, a ja pripadam onoj najgoroj i najosjetljivijoj vrsti. Biti poseban je dobra stvar, ali biti tako poseban u ovako nečemu je katastrofa!
Da živim u neko drugo vrijeme bila bih osjetljiva dama koja je tako ljupko uvijek blizu ruba nesvestice nevezano za to koliko je korzet stegnut i to bi samo potvrđivalo koliko je moja krv plava. Danas prvo što ljudima padne na pamet ako lelujate je da ste pijani ili nadrogirani.
Umjeće padanja u nesvjest, nekadašnja vrlina je postala opasan teret. Kao osoba mogu biti samostalna koliko god hoću, ali taj osjeća pokazuje koliko su ljudi u biti bespomoćni i krhki i da sve ovisi o jednom udahu više ili manje. Ne znam ni jedan osjećaj koji me toliko uplašio koliko potpuni gubitak kontrole nad tijelom i još gore umom koji se jednostavno isključi.
Biti princeza među mimozama je bljakava titula.

| 22:28 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Sex i grad
subota, 14.02.2009.
Počelo je kao super serija, ja oduševljena sjedila kod kuće i do kasno u noć čekala početak. Bilo je više reklama nego sadržaja. O tome se pričalo naveliko s prijateljicama i cijelim ženskim rodom, razmišljalo i uspoređivalo. Svaka od nas je imala prije ili kasnije nekog Mr. Big-a i to nas je ohrabrivalo da ustrajemo. Imala sam 20, a Carrie 30+.
Sada se opet emitira po neki puta na našim televizijama. Sada sam blizu 30 i sve se češće pitam ako gledam koju epizodu gdje je njoj - Carrie mozak?? Ono što mi je bilo simpatično i prihvatljivo s 20, danas baš i nije. Tako sa skoro ovoliko godina koliko je onda imala ona sam u čudu što ju jedan te isti frajer levati godinama, a ona plače, pa tipka, pa razmišlja, pa razgovara, pa odlučuje, pa ima starješinsko vijeće i na kraju opet pristaje na sve što joj ovaj ponudi.
Ono što mi je bilo simpatično s 20, danas mi je u najmanju ruku neobično - debilno. Jedna nazovi samosvjesna žena iz velegrada, neovisna i sva šik je najobičniji jado?!
Čovjek joj je upropastio lijepe stvari u životu, od nje napravio emocionalnog invalida, ostavio na cjedilu milijun puta, a ona kontemplira o tome.
Carrie, idol tolikoh žena u Americi, a i šire je jedna obična mazohistica na visokim petema i one se još ugledaju na nju.
Serija koja je kao otvarala oči ženama u njihovoj sexualnoj emancipaciji je na kraju zaključila da će joj se Mr. Big vratiti i tako potvrdila da treba biti jado jadni i čekati jer će se "princ s limuzinom" na kraju odlučiti za onu koju je najviše izlevatio. Hallooo??
I razumijem da mi je s 20 to bilo fora, ali to su pratila žene svih uzrasta i uzdisale za tim. Zar ne bi trebale s tim godinama biti pametnije?
Ponovnim gledanjem otkrila sam neke druge stvari. Samantha je osoba koja ima naporan sexualan život, ali barem ne glumata i ne sramoti se jer ima stav, žena zna što hoće, e to je nešto za razmišljanje, broj partnera može biti i jako mali, ali je bitan stav da te nitko neće praviti budalom.
I još da je većina žena slijepa pored očiju! Kada sretnu dobrog frajere koji je materijal za nešto normalno one pate i dalje za onim koji ih ne j... ni pol posto, jer je ovaj manje zanimljiv ili im ne uzburkava krv tako - bolje rečeno ne uznemirava im živce da se cijele treskaju.
Ako ne znamo prepoznati dobru stvar s 20 trebale bi to znati s 30, zar ne? Trebale bi, ali čini mi se, ako nema patnje nema ni uzbuđenja. Gluposti koje bi trebale nestati s adolescencijom se ukorjenjuju puno dublje. A onda patimo jer ako je Carrie dočekala pa onda ćemo i mi...da malo sutra. nut

| 21:20 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |



Sreća na američki način = sranje
subota, 14.02.2009.
Sinoć je na televiziji bio Grof Monte Cristo - američka verzija. S prvim filmom nema nešto veze, a s knjigom ima zajedničko samo ime i likove.
Pitam se čemu ta potreba za sretnim krajevima u skoro svakam filmu???
Ovaj film je rađen "kao po knjizi", ali ovo je doslovno nema veze s bilo čime! Nije ni čudo da Oscara dobju oni što malo odmaknu od toga.
Nije ni čudo što Amerikanci i gutači američke "kulture", tu bi trebali biti dvostruki ili trostruki navodnici žive u nestvarnim svjetovima.
Svaka priča mora završiti sretno??!! Koliko je to daleko od stvarnog života...
Nakon bajki koje uvijek završavaju s onim: i živjeli su sretno do kraja života, a to je jedna druga tema slijede svi tinejdžerski filmovi sa sretnim krajevima, a onda malo ozbiljniji filmovi koji opet završavaju sretno.
Kako takva kultura može odgajati realne i sposobne ljude? Nije ni čudo da se svi instant udaju i još brže rastaju jer su im nerealna očekivanja uništila sposbonost življenja u stvarnosti jer u filmu kad se vjenčaju ide samo med i mlijeko 5 sekundi nakon vjenčaja i onda je kraj filma..bang
I kako to sa samo sretni krajevi navodno prodaju filmove? Znam da je ponekad lijepo pobjeći od stvarnosti da se rasteretimo svakodnevnih briga, ali stalno živjenje u tom svijetu može donjeti samo još više briga i gluposti, neuroza i nebuloza.
Što više gledam mlađe generacije shvaćam da oni ne ne znaju za nešto drugo, od rođenja su im servirane takve stvari i oni ih prihvaćaju kao normalne, a toga je sve više i više. Sve što nije takvo ljigavo sretno naziva se dramom, psihološkim filmom, ili još bolje umjetničkim izražejem nerazumljivog režisera... bože...
A i kakva je to poruka da ćemo probratiti nekog zagriženog jebača koji je napola autističan pa u razgovoru složi 3 do 4 rečenice samo ako dovoljno dugo plazimo i čekamo??? Jer je on u biti nježna dušica...moš mislit! I nema veze što je bio s pola grada, on ipak voli samo nas! Ali treba čekati i čekati ... i čekati da on to shvati pa ćemo onda živjeti sretno do kraja života...dijeleći zajedno sexualno prenosivu bolest.
U biti prikrivena poruka tih filmova ženema je: plačite, dramite, cvilite, čekajte, pa se onesvjestite od sreće ako se posexa s vama, a 2 puta ako vas nazove. Budite otirači iznutra, ali se pred svima ostalima pravite cool jer će te tako osvojiti muškarca za kojim čeznete godinama!
Ne znam da li je još nekome ovo teška nebuloza, ali meni vrijeđa inteligenciju.lud
Izbjegavam takve filmove, serije i ostalo što nam prikaziju jer umjesto odmora i razbribrige zateknem se da vičem prema tv-u :GLUPAČO i da sam nervoznija nego što sam bila umjesto da se opuštam.
Onaj tko imalo čita trebao bi izbjegavati filmove koji su snimljni po tim knjigama, naravno u američkoj verziji, jer će redovito dobivati poriv da piše ovakve postove.

| 13:36 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Zabuna ili netaktičnost ili nešto drugo?
petak, 13.02.2009.
Naišla sam na jedan blog na idexovom portalu i djevojka piše o tome kako je neki tip uvjeren kako su oni kliknuli i iako ona to negira on pili i tupi itd. itd. I meni se to događalo.
Ili još bolje fora mi je nasmješi se tip meni i onako od oka simpatičan mi je, pa se nasmiješim i ja njemu i tako par puta, dolazi on i kaže: oš se jebat??!!
Osim šokai nevjerice što to moje uši čuju, zapitam se iz kojeg je on to dijela shvatio da ja želim sex s njim? Nismo progovorili ni riječi, između nas je nekoiko metara prostora, hrpa ljudi i ja sam se 2-3 pita nasmiješila i to onako pomalo i eto dobiješ to.
Razumijem da je sve danas ubrzano i to i nije neki problem, ali ovo je bilo ili velika zabuna ili je tip netaktičan iliti sirovina. Od kada je smiješak direktan poziv na jebačinu? Meni to nitko nije rekao. eek
Zanimljive stvari se događaju i na Iskrici. Normalan profil, bez ikakvih sexualnih aluzija, piše da nisam zainteresirana za ništa više osim dopisivanja, u stvarima koje me interesiraju opet se ne spominje ništa sexualno i onda nakon dvije razmjenjene poruke tip zamišlja moje noge??? Upozorim ga ja da mi je to blesavo i kao ok, ja se samo šalio, dođe sutra dan opet neka aluzija o spavanju - sexu pa mu opet kažem: alo, dečko, šta si zapeo? I opet on da se šalio. Tko je tu blesav.
Prva stvar koju mogu napraviti je da ga stavim na ignore, ali to i nije rješenje problema, takvih ljudi ima posvuda. Ljubaznost i pristojnost se mijenja za nešto što ne odašiljem. A to nije smo stvar koja se događa meni, razgovarala sam s Pipi i ona ima hrpu sličnih situacija da se nađe u neugodnoj situaciji gdje tip zapne i kad ga se odbije onda kaže: pa šta ti hoćeš, prvo bi, pa onda ne?!
Šta bi??? Ja sam samo bila ljubazna.
Pitam se da li su ti ljudi zbunjeni sa signalima koje dobivaju i ne znaju ih ispravno protumačiti ili je to čista netaktičnost jer eto ako si i naznačila smiješak znači da si pala ko pokošena.
Na stranu da ima ljudi koji se namjerno ponašaju tako da dovedu druge u zabludu, ali od kada je svaki oblik komunikacije otvoren za trpanje? Čak i ako pričamo o padu burze?
Uostalom ako jedna strana ne daje bilo kakvog povoda, bilo da se radi o muškarcima ili ženama nije li nepristojno sexualno aludirati iako ste upozoreni...kad bolje promislim to je maltetiranje.
Jedno su majstori koji zvižde sa skele, a drugo su ljudi koji žele komunicirati s tobom i nekim čudom misle da uleti "oš se jebat" ostavljaju žene bez daha. Za aluzije treba imati takta i stila, ovako i pristojniji tip ispada seljačina s kojim više ne želiš ni izmjenivati poruke.
I gdje uče to ponašanje? Ono je rasprostranjeno posvuda.
Zar je muškarcima i dalje tajna da lijepim ponašanjem i ne napadanjem kao napaljeni pas puno prije dobivaju priliku za komunikaciju ili nešto više s ženom, biti će da je.
lli je u pitanju statistika, od 30 ili 50 ili koliko se već broji, jedna će reći da pa onda nije bitno da se lijepo ponašaju jer bitno je samo preći što veći broj i dobiti će što hoće.
Ne mislim da je cijeli muški rod takav. Ipak ima sve više ima bezobraznih, nekulturnih i nabrijanih tipova koji na odbijanje čak znaju i agresivno reagirati.
Samo zato što danas možemo sve od dobre plaće, kupovine stana i auta do pametnih financijskih ulaganja ne znači da smo prestale biti osobe prema kojima se treba lijepo i pristojno ponašati.

| 17:18 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Što me čini sretnom?
četvrtak, 12.02.2009.
Male stvari koje čovjeku mogu uljepšati dan, svako ima svoje i vjerojatno se razlikuju kao nebo i zemlja.
Prije par godina sam na svoje vlastito iznenađenje otkrila ljubav prema biljkama iliti cvijeću. Redovito se brinem o njemu, imam ga dosta, pazim da mu je lijepo, da ima vode, brišem mu prašinu s listova, čak sam i jednu vilicu prenamjenila za kopkanje zemlje. Redovito ga počeškam ili pogladim kad prođem pored njega čak i razgovaram s njim. Otkada ga češkam i pričam s njim primjetila sam da bolje raste. Jako lijepo za moje biljčice, ali mene to čini sretnom i opuštenom, dok mu brišem list po list od prašine svi problemi se isključe u mojoj glavi. Neki dan sam bila do lakata u zemlji, presađivala sam sve biljke u stanu i dodavala novu zemlju, nakon toga bilo mi je sve ravno.sretan
Netko ima ljubimce, biljke na mene djeluju slično, opuštaju me.
Druga stvar je glazba, nađe se tu svega i svačega, ovisno o raspoloženju, ali nakon 15 minuta dobre glazbe raspoloženje se nevjerojatno mijenja.
Pa sudoku, vježbanje, čitanje, šetnja, pivo s prijateljicom. Kad sve bolje pogledam, male stvari su te koje su bitne i koje mogu promijeniti kojim smjerom će teći dan. Znam da zvuči kao klišej, ali istina je, svaka od ovih stvari me može vratiti u dobro raspoloženje. Znanstveno je dokazano da ljubimci, tjelesna aktivnost, glazba koju volimo utječe na poboljšanje raspoloženja, ali sve i da oni ne kažu ništa iz iskustva znam od čega se osjećam bolje. A da čekam da se nešto veliko dobro dogodi mislim da bih se načekala i usput pala u duboku depresiju. Od malih stvari ne očekuješ ništa i možda je u tome jedan dio tajne, od velikih stvari imamo velika očekivanja i onda se ispušemo kao baloni.
Kako kaže ona narodna :pomozi si Bog će ti pomoći.
Ne mogu utjecati na svijet, ali mogu utjecati na sebe. Uostalom kažu da pozitivne stvari privlače pozitivne, a negativne negativne, bogatstvo se lijepi na bogatstvo itd. Možda ne mogu privući bogatsvo, ali mogu dobro raspoloženje! yes

| 16:46 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Ja i drugi - upravo tim redosljedom
srijeda, 11.02.2009.
Koliko vremena dnevno ljudi izgube radeći stvari koje ne žele zbog drugih i koliko još vremena potroše pokušavajući se smiriti jer im to ide na živce? Puno. Znam ih dosta i kad pogledam skoro sve su žene.
Rade stvari zato da ne bi uvrijedile partnere, roditelje, prijatelje; kupuju stvari koje ne žele jer im je neugodno reći ne trgovcu koji ne odustaje; slušaju Jehovine svjedoke da ne bi ispale neljubazne itd. itd.
Koliko ljudi se boji reći ne svojim bližnjima da ih ne uvrijede ili povrijede? Jako puno. I onda rade stvari koje ih ne zanimaju, slušaju priče ili probleme koji imaju veze sa sinom tetkine susjede, odlaze u obiteljske posjete od kojih im se diže kosa na glavi i sve to da bi udovoljile nekome drugome ili još gore da netko ne bi pomislio kako su nekulturne ili neljubazne. Na sve to troši se jako puno energije i skuplja se nezadovoljstvo koje rezultira eksplozijom u najmanje očekivanom trenutku. Pa onda počnete plakati jer je netko stao ispred vas u redu u kojem čekate 20 minuta ili tom istome psujete sve po spisku.
Reći ne bilo kome je jako jednostavno. Bitno je lijepo reći ne i kratko reći zašto.
Na primjer: nemoj mi pričati o tim ljudima jer ne znam tko su i ne mogu te pratiti; ne želim ići na to obiteljsko okupljanje jer se ne osjećam ugodno; ili ako je netko agresivan u svojim željama popout onih presretača na ulici : NE HVALA!; ne želim to kupiti - dovoljno objašnjenje, zašto pričati trgovcu da nemate novaca ili bilo šta slično.
Zašto s prijateljicom idete samo tamo kuda ona želi i kad želi? Zar je tako teško reći da vi želite nešto drugo? Zar je strah da će se prestati družiti s vama toliko velik da udovoljavate svim njezinim željam? Čisto sumnjam da će se prestati družiti s vama, zašto i bi, imate pravo na svoje želje. A ako se i prestane družiti s vama, onda će biti da ima 13 godina.
Partneri su jedna posebna priča.
Kako reći partneru ne? Lijepo, ne želim to, što god to bilo. Kompromisi su jedna lijepa stvar ako su obostrani, ali ako to radite samo vi onda kompromitirate sebe kao samostalnu i sposobnu osobu. Nitko ne može tražiti od vas da radite stvari koje ne želite, mislim može, ali ako kažete ne onada ih nećete raditi. A ako vas netko sili da radite nešto protiv svoje volje onda to nije parner već nasilnik! I definitivno ne bi trebao biti u bilo čijem životu.
Prvi puta je najteže, ali potpuno oslobađajuće. Iako je to možda bio samo trgovac koji će vas izbristi iz pamćenja za 3 sekunda, kada krene lavina biti će sve češće i lakše.
Čovjek cijeni samog sebe više kada može reći ne i ne odustiti od toga, a počinju vas i drugi cijeniti više, a i vaše vrijeme jer niste na raspolaganju 24 sata dnevno i moraju se potruditi.
Uostalom pravi tipovi vole djevojke oko kojih se moraju potruditi i koje ne skaču na svaki njihov mig.
Više energije, više samopouzdanja, kvalitetniji ljudi i odnosi u vašem životu s jednom malenom riječju NE.

| 16:14 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Biti sam i biti sretan
utorak, 10.02.2009.
Neovisno o tome što drugi misle ili što bi trebalo biti, shvatila sam da sam sretna kad sam sama. Možda jer su neke druge stvari komplicirane i imaš više štete nego koristi ili jer druga osoba zahtjeva vrijeme koje trenutno nisam spreman dijeliti...možda. Što duže nisam u vezi to mi je sve teže zamislit da moram raditi kompromise i organizirati svoj dan prema nekome. Da li čovjek s vremenom postane egocentričan ili to dolazi samo zbog godina, ne znam. Shvatila sam da mi je lijepo samoj. Imam planove, želje i obaveze koje uključuju veći dio mog vremena i nekako ne želim stiskati to da bih odvojila vrijeme za druženje s nekom koga trebam upoznavati, razmišljati šta želi, misli ili hoće. Da li je ljubav kao sex, što ga manje imaš to ga manje želiš? Ili je vezano za godine, iskustvo, to što sam sad dobrano izgrađena osoba pa neću raditi stvari koje ne želim ili mi se ne sviđaju, što imam iskustva da procijenim osobu puno bolje nego prije i što sam naučila da oni opaki primamljivi frajeri nisu tipovi s kojima bi se pretjerano trebala družiti već ih zaobilaziti u velikom krugu.
Ne osjećam da čekam nešto, pogotovo ne "princa na bijelom konju" - ne treba me spašavati, ne čekam ništa, ali se ni ne trošim na situacije koje su unaprijed predviđene da ne funkcioniraju. Ne tražim, ne čekam, ne očekujem i vidi koliko energije ostaje za druge stvari. Najbolje što nisam nesretna, nezadovoljna ni usamljena. Radim neke stvari ne da si popunim vrijeme već zato što ih želim raditi jer me ispunjavaju. Brinem se o svom izgledu jer se želim njegovati, a ne da nekome budem lijepa, počinjem vježbati da bih bila zdrava i puna energije, privlačno tijelo je još dodatni bonus. Osjećam se ugodno sama sa sobom. Došlo je vrijeme da iskreno kažem sama sam i sretna. sretan

| 12:23 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Freemales?
nedjelja, 08.02.2009.
Pročitala sam članaku Cosmu u kojem u detalje opisuju žene koje su same i nisu depresivne zbog toga.Ne znam samo što je u tome toliko neobično?
Zar se svijetu stvarno prikazujemo tako da samo jadne bez partnera, manje vrijedne, da nam nešto nedostaje ili je svijet kriv što nas gleda na takav način ili je i jedno i drugo.
Da li žena može biti zadovoljna i biti sama? Mislim da može... ipak jako puno njih se ne slaže s tim ili se prave da je to njihova furka dok ne dođe prvi pripadnik muškog roda.
Zar ako smo nesretne same sa sobom partner može pomoći i magično riješiti sve naše probleme? Ako ne volimo sebe da li on tu može promijeniti naše mišljenje trajno ili je ideja da smo lijepe nestaje s njegovim odlaskom?
Ako ne volimo sebe i naši partneri će počet to isto misliti o nama s vremenom jer odašiljemo tu sliku.
Uostalom nijedan čovjek pa makar to bio Muškarac nije dovoljno moćan da riješi probleme koji su naši. Da se radi o promjeni žarulje, osigurača ili ulja u autu problem bi bio riješen, ali tko može popraviti ili promijeniti ono što nam se ne sviđa ili treba popraviti osim nas samih.
Ako se pogledam u ogledalo i sviđa mi se ono što vidim tko mi može reći drugačije, tko mi može reći da nisam lijepa i zgodna ako se ja osjećam tako.
Ali ako se osjećate ružno, debelo i nepoželjno koliko god vam netko govorio da ste suprotno od toga nećete mu nikada povjerovati do kraja.
Ako ste nesigurni u sebe da li će prisustvo muškarca to riješiti, možda dok ste u njegovoj blizini, a onda će te postati nesigurni u njega dok nije tu.
Nikada nisam čula da neki muškarac vrednuje sebe time da li ima djevojku!
Vrednuje se po količinom novaca koje zarađuje, koju poziciju ima na radnom mjestu, koji auto vozi, koliko je dobar u sportu kojim se bavi, koliku ribu je upecao, koliko alkohola može popiti, s koliko je djevojaka spavao, ali nikada nisam čula da misli da je manje vrijedan zato što nema djevojku. Možda bi želio da ima djevojku ili stalnu vezu, ali to ni u jednom trenutku određuje njegovu vrijednost.
Malo koji muškarac će se nakon sexa ogrnuti plahtom na putu prema wc-u bez obzira koju škembu nosi ispred sebe ili govoriti partnerici kako je ružan i debeo da bi ga ona uvjerila u suprotno.
Biti će da ono vrednuju sebe preko njih samih ili sposobnosti koje posjeduju, a ne po privjesku ispod ruke.
Zar je nama toliko bitno da budemo privjesak pa nema veze što on nije ni blizu onoga što bismo željale, bitno je da nismo same? Iskreno se nadam da to nije tako, ali sve mi se čini da bih bila u zabludi.
Ipak između "freemales" i "muško pod ruku" postoji cijeli spektar pa nije sve tako crno.
Kada bi bili u vezi zato što želimo partnera, a ne majstora koji krpa rupe u našim temeljima bilo bi puno manje drama, suza, ponižavanja i neurotičnih stvari, a i pristajale bih na puno manje kompromisa koji ne poštuju nas.
Ako volim sebe, vjerujem u svoje sposobnosti, dobro radim svoj posao, zarađujem svoj novac zar bih radije bila s nekim tko me koči ili se ne ponaša lijepo prema meni ili sama i zadovoljna jer sam postigla sve to.
A kad naiđe partner koji koji nam odgovara onda nećemo biti privjesak već djevojka i nećemo biti ništa manje ili više vrijedne već samo sretno zaljubljane i tretirane kao osobe .

| 18:22 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Iznenađenja ili ne II.
subota, 07.02.2009.
Muž/dečko vas je udario. Vi ste u šoku, naravno. Ali nakon malo promišljanja, da li ste stvarno toliko šokirani?
Bilo je situacija koje su slične sljedećim, samo je trebalo vjerovati sebi i to slijepo umjesto knjige opravdanja koje smišljamo.
Dečko vam je bijesan i viče, psuje i sve se više crveni dok ne pomislite da će mu glava eksplodirati. I to i nije neki problem osim buke i neugodnosti ako se oko vas nalaze drugi ljudi... osim ako vas pomalo ne hvata nelagoda, grč u želucu ili strah.
On je ljut na nekog drugog, ne na vas, ali se u jednom trenutku ne osjećate više tako sigurno. I vaš ljubljeni više nije ono što ste mislili da je već neka strana osoba koja vas pomalo plaši - br. 1.
On je opet ljut, ovaj puta ste vi nešto rekli i dobili ste jezikovu juhu, jedan dio njegove ljutnje prelomio se preko vas, ali vi ga opravdavate da je u pitanju loš dan, da on to nije tako mislio, onaj kreten mu je stvarno presjekao put ili nešto slično - br. 2.
On je opet ljut, razlog vam više uopće nije očit, ali vi se već instiktivno pravite nevidljivi da bi zaobišli salvu njegovih psovki - br. 3.
Koliko žena se našlo u ovoj situaciji? Puno, jako puno.
U čemu je razlika između jednih i nekih drugih?
Prve su nakon prvog puta poslušale onaj znak da to nije normalna razina ljutnje i odlučile sa pozorošću sačekati sljedeću takvu situaciju da vide da li je to simptomatsko ponašanje ili je čovjek stvarno imao jako, jako loš dan. Ako se u dogledno vrijeme situacija ponovi, a želudac im se smota u kuglicu sve je jasno - daju petama vjetra jer ovo je smo početak i neće krenuti na bolje i nistu one Majke Tereza da imaju razumjevanja za takvo ponašanje.
Druge si objašnjavaju kako je on pod velikim stresom, na poslu se nepravedno pošaju prema njemu, neće se to više ponoviti, ma samo mu treba ispušni ventil. Ipak su one krive što su rekle krivu stvar u krivo vrijeme...itd. Postoji još milijun opravdanja za voljenog muškarca "malo naglijeg temperamenta" i nitko to ne zna tako racionalno objasniti kao žene.
Prve odu dalje sretne što su si skinule veliki teret s vrata, druge postaju zastrašene, povučene sjenke od žena.
A onda prvi puta poleti ruka i ove druge krenu s novim krugom objašnjenja, a svi znamo kuda to vodi.
Nijedna žena nije kriva za nasilje koje se vrši nad njom.
Ali da li su mogle izabrati drugačije? Mislim da jesu kada se onaj mali dio u njima zgrčio od straha. Onda nije bio vaš muž s kojim imate djecu, već samo jedan tip s kojim izlazite i koji se nije ponio lijepo prema vama i pred vama.
Možda vaš dragi ne viče na vas, ali se uplašite kada na cesti, u kafiću ili nekom javnom mjestu poželi reći nekom riječju visokih decibela ili šakom što mu je na pameti. Koliko dugo će proći vremena da ta šaka ne poleti prema vama jer mu je dokazivanje da je u pravu na takav način potpuno ušlo u naviku.
Zašto radimo sve da opravdamo nekog drugog i ugušimo sebe, svoje instinkte u korist tuđih blaziranih izjava.
Da li nas stvarno tako iznenadi i ostavi zatečene situacija koja se neonskom reklamom oglašavala cijeli dijelom puta, a mi smo odlučili staviti, ne sunčane naočale, već masku za varenje?

| 20:21 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Iznenađenja ili ne? I.
petak, 06.02.2009.
Kada se dogodi da nas osoba s kojom smo u vezi negativno iznenadi svojim ponašanje, postupkom, agresijom ili nečim sličnom ili se jednostavno prestane javljati bez objašnjenja pitamo se kako se to moglo dogoditi? I uvijek iza toga ide ono: nisam mogla ni zamisliti da je takav.
A da li je to stvarno istina? Mislim da nije. Ljudi samo kratko vrijeme mogu potpuno prikrivati svoj pravi karakter ako im je to u cilju, ali već nakon određenog vremena polako popuštaju u svojoj opreznosti. I vjerojatno se dosta puta dogodilo da osjetimo da nešto tu baš ne štima, ali samo odlučili da to odbacimo kao nešto što nije bitno ili pripišemo lošem danu ili da smo samo paranoidni. I onda kad se sve stvari smire i pogledamo unazad jasno vidimo trenutke u kojima je nešto bilo pomaknuto i koji su nas upozoravali, ali smo odlučili zatvoriti oči.
Hormoni i euforija na početku čine ljude slijepima i pomalo glupima, uvjerenima u divotu karaktera našeg partnera i to je fenomenalno, ali prije ili kasnije, a bolje prije treba uključiti mozak i poslušati samoga sebe ako osjetiš da nešto tu "smrdi".
Ako vas partner pomalo odgovara od druženja s prijateljima, čak ne mora to ni izgovoriti, ali apelira na vašu ljubav prema njemu, jednom, pet puta...svaki puta kada pokažete želju da izlazite negdje bez njegovog prisustva i na kraju se nađete bez prijatelja ili čak otuđeni od obitelji, pitanje je kad je to želja za vašim društvom prerasla u ograničavanje vašeg društvenog života? I kako ste se našli u situaciji da prijateljima objašnjavate da je eto takav tip koji vas tako voli i brine se da ste negdje vani bez njega i da ako ga sretnu ne spominju da ste bili na kavi jer bi ga to uzrujalo?
Svako tko kaže da na zna kako se našao u toj situaciji nije iskren sam prema sebi, jer postojali su znakovi kroz duže razdoblje, a se posesivnost pripisivali ljubavi iako se znalo da je te "ljubavi" bilo malo previše.
Da li je situacija skrivanja nove odjeće ili njezine cijene od partnera poznata? Većini žena je i to još prije braka dok su u vezi. Zašto? Kako to da je raspolaganje vlastitim novcem postala tuđa briga? Jedna stvari je zaduživati obitelj i onemogućavati normalan život, a druga je da partner s kojim ni ne živite određuje koliko novaca smijete ili ne smijete potrošiti. I kako dođe do toga? Jedan mali komentar, pa čuđenje koliko to košta, pa zgražanje kako ste mogli potrošiti toliko novaca na čizme i na kraju otvoreno prigovaranje kako tošite novc koji ste zaradili. Zar ni u jednom trenutku između čuđenja i prigovaranja niste pomislili kako je to vaša stvar jer ako ste ga znali zaraditi znate ga i potrošiti? Vjerojatno jeste, ali ste to prešutili. I onda se nađete u situaciji da se udate za tog tipa koji vas kontrolira, a vaš novac nije više dostupan i pitate se kako se to dogodilo?

Zašto ignorirati samoga sebe i misliti da netko drugi zna bolje?
Zašto je vlastiti osjećaj da nešto nije u redu manje bitan od onoga što netko drugi kaže, želi ili nas uvjerava?
Zašto odlučujemo vjerovati nekome drugome više nego sebi? I da li iz ove perspektive nije tako nenadano što nam se događaju stvari koje smo mogli promijeniti, samo da smo vjerovali sebi?

| 17:43 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Osiguranje bivanja
četvrtak, 05.02.2009.
Već duže vrijeme razmišljam o ovoj temi, što zbog osoba koje poznajem što zbog filmova u kojima se to često pojavljuje: kako zaštiti jedan dio novca u braku jer ako se brak raspadne u većini slučajeva žena kupi kofere i djecu i odlazi, a onda nastaje pakao.
Rekla sam prijateljici Pipi da razmišljam o mogućnostima kako staviti na stranu jedan dio novaca, a da ga prilikom razvoda ne moram podjeliti s mužem. I na to mi prijateljica odgovori da u tome trenutku materijalno je manje bitno već to što te osoba koju voliš razočarala i pokazala se kao manji čovjek nego što je misliš da je.
Lako je tako razmišljati kad si samo ti u pitanju, a što kad imaš dvoje male djece i želiš se ili moraš maknuti iz stana koji glasi na njegovo ime? Malo je teško pretpostaviti ljubavnu bol financijskoj kad trebaš negdje prespavati, kupiti hranu i smjestiti svoju djecu.
Ako ste se već doveli u situaciju da je sve što zajednički posjedujete na ime supruga ili zajedničko, ali trenutno ne možete doći do toga iz raznoraznih razloga, zar ne bi bio pravi jack pot da imate negdje na strani nešto gotovine koja je samo vaša i koju vam nitko ne može blokirati?
Jedino što je meni palo na pamet za sad je životno osiguranje. Može se otvoriti prije vjenčanja i jednostavno zadržati informaciju za sebe.
Pipi je rekla da s takvim činom već unaprijed razmišljam kako brak neće uspjeti i da će doći do razvoda i da bi se ona udala iz ljubavi i jer ima povjerenja u tu osobu. Istina i ja bih se udala iz ljubavi s povjerenjem, ali...uvijek ima jedan "ali" s obzirom na današnje statistike razvoda i na to kako razvodi znaju biti gadni i još to što malo malo neka žena bude pretučena ili ubijena od strane supruga nekako poželim imati sigurnosnu mrežu. Na kraju krajeva, nakon 20 godina braka možemo zajedno uživati u tom novcu ili platiti djeci fax, mislim da bi suprug s neočekivanim priljevom novca puno lakše prebrodio to što za njega nije znao svo to vrijeme.
Možda je sve ovo krajnje proračunato, ali kada se nađete u sitaciji da nemate kuda i nemate s čime ideja da ste o tome mislili ranije se čini itekako pametnom...barem meni.
Osiguravamo aute, kuće, stanove kao nešto što se podrazumjeva, osiguravamo svoje živote, ali ne osiguravamo svoj nastavak življenja u nenadanim situacijama. Možda bi trebale postati pametnije prije nego što za to bude kasno.


| 20:33 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Kako se to dogodi?
srijeda, 04.02.2009.
Prije par dana sam upoznala djevojku čiji otac ne želi platiti neke izdatke vezane za školu, djevojka ima 14 godina, a roditelji su svježe razvedeni. Jednostavno je odlučio ignarirati njezinu potrebu ili praviti se grbav, majka se našla u neogodnoj situaciji jer je mislila ga je račun podmiren! Osim sramote što ju netko poziva na red još mora i smisliti kako da sakupi novac kojeg trenutno nema, provjerava kartice i napokon plaća jedan dio računa.
Kako se dogodi da dijete s kojim živiš 14 godina odjednom postane manje tvoje dijete?? I kako odlučiš zanemariti potrebu svog djeteta jer eto ono već par mjeseci ne živi s tobom, ali te redovito viđa? Šta se to dogodi u glavi muškarca da od "tvoje krvi i mesa" i "tvog ponosa" postane nešto što odlučiš ignorirati po želji? I kad se dogodi onaj ključni trenutak prekretnice?
Možda bih i shvatila da je dijete oko 2 godine pa i nisu uspostavili nekakv kontakt jer eto majka ga hrani, kupa i mijenja mu pelene, a još ni ne govori kako treba ili jednostavno ne zna šta želi i da se s vremenom ona mala veza izgubi. Ali to je poluodrasla osoba koja je zauzimala važan dio u nečijem životu 14 godina, a sad je odjednom manje bitna jer eto otac i majka ne žive zajdno.
Da li bi taj isti otac odlučio ne platiti račun da žive u istom domu ili se djeca koja ne žive s njim sad više ne računaju baš izrazito kao njegova? I kako to dijete s vremenom postaje manje tvoje, pa manje-manje tvoje dok ne dođe do trenutka da je samo teret na računu svaki mjesec?
Možeš promijeniti ženu, partnera, prijatelje, religiju, način prehrane, stranku, ali kako u glavi pomjeniš činjenicu da tvoje dijete više nije baš tako tvoje?

| 14:45 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |