|
Ha! Neću reći – konačno, jer bilo je stvarno brzo. Ipak, mogla bih reći – konačno, jer moja priča konačno nije upala u veličanstvenih 65 iako je uspjela dogurati se u drugi krug unatoč opakim kritikama onog opakog Macana koji joj je nadjenuo (čak) dvije etikete - preduga i plitke poante. No, dobro, moguće da etiketa odgovara sadržaju. Nadam se, ma ne nadam se, nego vjerujem da je izabranih 65 priča stvarno najbolji izbor i ovom prilikom čestitam njihovim autorima i uredništvu na obavljenom poslu. Za utjehu sebi, objavljujem (ponovno) moju priču koja je došla do ruba knjige, pa ispala. Dakle – čitajte ako vam se da. Dnevna soba gospođe i gospodina G. bila je prostrana i gledala je na istok. Tu je ujutro sunce udaralo o velike prozore, a popodne je bio hlad i tišina. Gospodin G. redovito je boravio ovdje nakon poslovnog ručka, od 16 i 30 do 18 i 15, zavaljen u kožnoj fotelji i sa naočalama na nosu, koje bi nataknuo da pročita dnevnu štampu. On je bio od onih zaposlenih i užurbanih ljudi koji su jutra i prijepodneva iskorištavali za business, a nešto poslije podneva radni mu je elan naglo padao, pa bi obično sa nekim od poslovnih partnera prodiskutirao učinjeno na nekom od uobičajenih mjesta za te prilike, uz obavezni roštilj i bocu rizlinga. Gospođa G. nije stoga trebala brinuti za ručak, jer je gospodin G. stizao kući sit. Ona ga je doduše danas, kao i svakog dana upitala da li je gladan i hoće li ručati, baš kao da ručak pripremljen čeka za serviranje, iako je još uvijek i sama na sebi imala poslovni kostimić. On je pak, rječito stavljajući ruku na trbuh i otpuhujući, odgovorio da danas nije gladan. Gospođa G. nakon toga povukla se neprimjetno u neku od prilično brojnih prostorija njihove kuće. Da se gospodin G. ikada upitao što gospođa G. radi nakon njegovog povratka kući, vjerojatno bi sam sebi odgovorio da opet nešto sprema. No, on se odavno to nije pitao, nego je automatizmom usvojenim kroz godine uzeo novine sa ormarića i ušao u onu prostoriju gdje i car ide pješice, da u miru i udobnosti svog doma obavi dnevno pražnjenje crijeva. Dnevna je štampa, kao i obično na tom mjestu bila prolistana, a zanimljiviji članci ostajali su za detaljnije čitanje u fotelji. Gospodin G. volio je pritom imati uključen TV, pa je i daljinac imao svoje mjesto na njegovom trbuhu. U takovoj udobnosti, sa naočalama na nosu, nakon desetak minuta je zadrijemao, a onda pao u dubok san. Gospođa G., sada već raskomoćena u nekom od svojih brojnih kaftana, u 17 sati ušla je u dnevnu sobu i izlašla bez opasnosti da probudi gospodina G. Pokupila je cipele skinute kraj fotelje i sako prebačen preko stolice i odnijela ih u predsoblje. Gospodin G. bio je nepopravljivo aljkav za te stvari. Gospođa G. budila je prvi puta gospodina G. točno u 18 sati. Gospodin G. spavao je otvorenih ustiju kao riba na suhom, povremeno šišteći negdje iz dubine. Kad je ruka gospođe G. uzela daljinac i novine sa njegovog trbuha, on je zvučno povukao slinu zaostalu negdje između njegovog jezika i donje usne i zatvorio usta. Pritom je otvorio oči i pogledao je snenim, malo zaprepaštenim pogledom ispod naočala. Gospođa G. uzela je tada vrlo pažljivo lijevu ruku gospodina G., hvatajući je palcem i kažiprstom i podigla je pažljivo dok sat na njegovoj ruci nije bio ispred njegovih očiju. Zakuckala je noktom na četvrtasti prozorčić baš u trenutku kad su se kazaljke protegnule kao da se same bude iz dubokog sna. Gospodin G. zaklimao je glavom i molećivo dahnuo da ga ostavi još pet minutica. Točno u 18 i 15 gospođa G. ponovno je otvorila staklena vrata njihove dnevne sobe, ali nije trebala ulaziti. Gospodin G. ih je čuo, iako vrata nisu proizvodila nikakvu buku. Skočio je sa fotelje, pažljivo skinuo naočale i, malo zastajkujući, onako u čarapama, sa kravatom u ruci i otkapčajući putem košulju, popeo se u kupaonicu. Gospođa G. je uz popodnevnu kavu koju je pila u kuhinji, čula tuš i bučno grgljanje vodice za usta gospodina G., a onda i otvaranje vratiju između kupaonice i spavaće sobe. Gospodin G. spustio se niz stepenice u nečem casual i zatim premjestio novčanik i ostale sitnice iz sakoa točno u 18 i 45, gunđajući pri tom kako ima sastanak tu i tu sa tim i tim. Da business nema radnog vremena, zaključio je mudro prije nego je gospođi G. rekao da sada doista mora ići. Gospođa G. zatvorila je vrata za gospodinom G. pet minuta prije 19 sati, a zatim uz zadnji gutljaj kave pričekala par minuta. Gospodin G. ponekad bi zaboravio neku sitnicu, mobitel ili naočale najčešće, pa je i sada čula ponovno otključavanje vrata i njegovo objašnjenje. Nakon toga, točno u 19 sati gospodin G. sjeo je konačno u svoj mercedes i odvezao se. Gospođa G. znala je da se neće vratiti prije ponoći, jer gospođica M. bila je vrlo zahtjevna, a i gospodin G. znao je da gospođa G. odlazi na spavanje pola sata prije ponoći. Mali noćni razgovori bili su nešto što je pod svaku cijenu izbjegavao, a do ponoći će, on je u to bio siguran, gospođa G. zaspati sasvim čvrsto i nebi je probudilo i da joj se krov ruši nad glavom. Gospođa G. je u 19 sati, nakon što je pogledom ispratila mercedes gospodina G., ušla u dnevnu sobu okrenutu na istok, poravnala izgužvani jastuk u kožnoj fotelji i širom otvorila prozore svježem večernjem zraku. Zatim je iz džepa svog kaftana izvadila krupnu novčanicu uzetu u 17 sati iz novčanika gospodina G. i okrenula poznati broj telefona. Dnevna soba bila joj je na raspolaganju najmanje četiri sata. Da se gospodin G. ikada upitao što gospođa G. radi nakon njegovog odlaska gospođici M., vjerojatno bi sam sebi odgovorio da opet nešto sprema. |
|
Nitko nikad nije doživio svoju smrt, doživljavaju je uvijek drugi. Oni koji ostaju živi. Prvu smrt doživjela sam kad je umro moj otac, jedne ljetne noći dok su bijeli oleanderi bili u punom cvatu, iznenada kako se ponekad takve stvari dešavaju. Majka je potpuno izgubila glavu. Jaukala je i plakala onako u spavaćici i bosih nogu i teturala od kuhinje do sobe i po hodnicima, zavirujući čak i u ormare kao da će oca negdje još zateći živa, kao da ne leži posred njihovog bračnog kreveta nepomičan i sve hladniji. Sestra nije jaukala, samo je hodala za majkom ne skidajući s nje pogled i bezglasno lila suze. Možda se i bojala pogledati tamo kroz otvorena vrata spavaće sobe, da ne ugleda mrtvo očevo tijelo i možda je tako održavala živom svoju nevjericu još koju minutu više. Stara teta koja je živjela s nama vrisnula je u svom sobičku na katu i prije nego joj je rečeno što se dogodilo, jer je prepoznala lice smrti u jauku moje majke. Ogrnuta vunenim šalom, u svojoj od dugogodišnjeg pranja stisnutoj i istanjenoj piđami i lamačući rukama pridružila se nevjerici i naricanju. - Joj, joj! Što da radimo? - majka mi se u jednom trenutku, potpuno neočekivano bacila oko vrata jaučući i dalje, sa suzama koje je uzalud brisala krajem svoje spavaćice. Netko je jednostavno morao zadržati zdravi razum, a da sam to ja nisam odmah shvatila. Oduvijek su me smatrali priglupom, a to je značilo i nesposobnom da bilo što učinim bez da se oslonim na koga drugog ili da čineči nešto usput ne skrivim i neku štetu. Kako sam usto i neuglednog i blijedog izgleda, skoro neprimjetljiva, obično bi me, ako su bili dobro raspoloženi odgurnuli kao usput, kao da ne postojim, pa sam uglavnom besposleno promatrala sa strane sve što se događa ne sudjelujući sama u bilo čemu. Ali ako je otac bio loše volje ili je s moje strane učinjena šteta po njegovoj ocjeni bila suviše katastrofalna, usput me počastio pokojom pljuskom i psovkom. Zato sam i tada, te ljetne noći dok su cvali bijeli oleanderi i moj otac ležao mrtav samo stajala, naslonjena na zid u hodniku ni ne misleći da bih nešto trebala učiniti osim biti po strani i nikom ne biti na smetnji. Ono što se desilo ionako se više nije moglo popraviti. Ipak, osjećala sam zabrinutost, baš kao uvijek kad bih učinila neku nepopravljivu štetu i očekivala da će me odnekud stići neka kazna iako je glavni egzekutor sada bio neosporno mrtav i nije mi čak ni uobičajenu pljusku mogao priljepiti, ni riječ reći. No, kazna me mogla sustići i sa neke druge strane, pa sam nakon što majka nije prestala sa svojim jaucima po prvi puta izašla iz sjene u kojoj sam se najčešće skrivala i preuzela stvar u svoje ruke. Moj otac uvijek je govorio da je dobro imati kontrolu nad događajima i ljudima do kraja. Kako je on sad bio mrtav, a svi ostali bili obuzeti tugom, nitko se nije miješao pa sam sve obavila sama. I mrtvozornika koji je konstatirao srčani infarkt i oblačenje pomalo tijesnog crnog očevog odijela na njegovo mirno tijelo i odabir lijesa i vijenca i dogovor sa svećenikom. Majka je na karminama, kad su se jauci konačno malo smirili svima govorila da bez mene jadni naš otac nebi bio ni pokopan i hvalila je moju začuđujuću snalažljivost i razumnost u tim teškim trenucima, opisujući u detalje sve poslove koje sam obavila. Svi su me gledali zadivljeno, ali sam u tim pogledima mogla iščitati ne samo poveću dozu čuđenja, nego i predbacivanje. - Ja to nikad ne bih mogla, - čula sam susjedu kako tiho govori drugoj susjedi na uho, - previše bi me tuga obuzela. I dati ovoj tupavki da se petlja u stvari o kojima nema pojma. Mogla je upropastiti sprovod vlastitog oca. Ostalo susjedstvo i brojni rođaci prisutni na karminama klimali su tužno glavama iznad crne odjeće i punih tanjura. Tuga im nije smetala apetitu, a kako ja nisam mogla jesti, a ni razgovoru nisam bila vična, samo sam ih šutke posluživala i ubrzo postala neprimjetljiva kao i inače. Tada sam posebno pažljivo poslužila pakosnu susjedu i dodala joj u jelo sasvim malu dozu, puno manju nego sam stavila ocu u njegov večernji kakao. Nakon toga povukla sam se u svoju sobu i konačno nakon tri dana zaspala kao klada. Spavala sam punih dvadeset sati bez snova, a u sunčano poslijepodne tog ljeta probudio me opojni miris bijelog oleandera. Prvo što mi je tada palo na pamet bilo je da sam učinila mudro što pakosnoj susjedi nisam dala veću dozu, jer još jedna nagla smrt mogla bi postati sumnjiva. Susjeda je imala puno manje godina i puno jače srce od mog oca i zato će trebati više vremena i stpljivosti. Uostalom, biti će zanimljivo gledati kako bijeli oleander djeluje polako. Mislim da počinje sa želučanim tegobama. Na Iridin prijedlog "bijela heroina smrti" dobija ime. Neka bude - Agata. Bijeli oleander Nitko nikad nije doživio svoju smrt, doživljavaju je uvijek drugi. Oni koji ostaju živi. Prvu smrt Agata je doživjela kad je umro njen otac, jedne ljetne noći dok su bijeli oleanderi bili u punom cvatu, iznenada kako se ponekad takve stvari dešavaju. Agatina majka je potpuno izgubila glavu. Jaukala je i plakala onako u spavaćici i bosih nogu i teturala od kuhinje do sobe i po hodnicima, zavirujući čak i u ormare kao da će oca negdje još zateći živa, kao da ne leži posred njihovog bračnog kreveta nepomičan i sve hladniji. Sestra nije jaukala, samo je hodala za majkom ne skidajući s nje pogled i bezglasno lila suze. Možda se i bojala pogledati tamo kroz otvorena vrata spavaće sobe, da ne ugleda mrtvo očevo tijelo i možda je tako održavala živom svoju nevjericu još koju minutu više. Stara teta koja je živjela s njima vrisnula je u svom sobičku na katu i prije nego joj je rečeno što se dogodilo, jer je prepoznala lice smrti u jauku Agatine majke. Ogrnuta vunenim šalom, u svojoj od dugogodišnjeg pranja stisnutoj i istanjenoj piđami i lamačući rukama pridružila se nevjerici i naricanju. - Joj, joj! Što da radimo? - majka se u jednom trenutku, potpuno neočekivano bacila Agati oko vrata jaučući i dalje, sa suzama koje je uzalud brisala krajem svoje spavaćice. Netko je jednostavno morao zadržati zdravi razum, a da je to ona, Agata nije odmah shvatila. Oduvijek su je smatrali priglupom, a to je značilo i nesposobnom da bilo što učini bez da se osloni na koga drugog ili da čineči nešto usput ne skrivi i neku štetu. Kako je usto bila i neuglednog i blijedog izgleda, skoro neprimjetljiva, obično bi je, ako su bili dobro raspoloženi odgurnuli kao usput, kao da ne postoji, pa je uglavnom besposleno promatrala sa strane sve što se događa ne sudjelujući sama u bilo čemu. Ali ako je otac bio loše volje ili je s njezine strane učinjena šteta po njegovoj ocjeni bila suviše katastrofalna, usput bi je počastio pokojom pljuskom i psovkom. Zato je i tada, te ljetne noći dok su cvali bijeli oleanderi i njen otac ležao mrtav samo stajala naslonjena na zid u hodniku ni ne misleći da bi nešto trebala učiniti osim biti po strani i nikom ne biti na smetnji. Ono što se desilo ionako se više nije moglo popraviti. Ipak, osjećala je zabrinutost, baš kao uvijek kad bi učinila neku nepopravljivu štetu i očekivala je da će je odnekud stići neka kazna iako je glavni egzekutor sada bio neosporno mrtav i nije joj čak ni uobičajenu pljusku mogao priljepiti, ni riječ reći. No, kazna je Agatu mogla sustići i sa neke druge strane, pa je nakon što majka nije prestala sa svojim jaucima po prvi puta izašla iz sjene u kojoj se najčešće skrivala i preuzela stvar u svoje ruke. Njezin otac uvijek je govorio da je dobro imati kontrolu nad događajima i ljudima do kraja. Kako je on sad bio mrtav, a svi ostali bili obuzeti tugom, nitko se nije miješao pa je sve obavila sama. I mrtvozornika koji je konstatirao srčani infarkt i oblačenje pomalo tijesnog crnog očevog odijela na njegovo mirno tijelo i odabir lijesa i vijenca i dogovor sa svećenikom. Majka je na karminama, kad su se jauci konačno malo smirili svima govorila da bez Agate jadni njihov otac nebi bio ni pokopan i hvalila je njenu začuđujuću snalažljivost i razumnost u tim teškim trenucima, opisujući u detalje sve poslove koje je obavila. Svi su je gledali zadivljeno, ali je Agata u tim pogledima mogla iščitati ne samo poveću dozu čuđenja, nego i predbacivanje. - Ja to nikad ne bih mogla, - čula je susjedu kako tiho govori drugoj susjedi na uho, - previše bi me tuga obuzela. I dati ovoj tupavki da se petlja u stvari o kojima nema pojma. Mogla je upropastiti sprovod vlastitog oca. Ostalo susjedstvo i brojni rođaci prisutni na karminama klimali su tužno glavama iznad crne odjeće i punih tanjura. Tuga im nije smetala apetitu, a kako Agata nije mogla jesti, a ni razgovoru nije bila vična, samo ih je šutke posluživala i ubrzo postala neprimjetljiva kao i inače. Tada je posebno pažljivo poslužila pakosnu susjedu i dodala joj u jelo sasvim malu dozu, puno manju nego je stavila svom ocu u njegov večernji kakao. Nakon toga povukla se u svoju sobu i konačno nakon tri dana zaspala kao klada. Spavala je punih dvadeset sati bez snova, a u sunčano poslijepodne tog ljeta probudio ju je opojni miris bijelog oleandera. Prvo što je Agati tada palo na pamet bilo je da je učinila mudro što pakosnoj susjedi nije dala veću dozu, jer još jedna nagla smrt mogla bi postati sumnjiva. Susjeda je imala puno manje godina i puno jače srce od njenog oca i zato će trebati više vremena i stpljivosti. - Uostalom – pomislila je - biti će zanimljivo gledati kako bijeli oleander djeluje polako. Mislim da počinje sa želučanim tegobama. |
|
Jutros dok sam pila kavu, stojeći uz prozor, zagledana u koprenice oblaka koje su polako nestajale pred izlazećim suncem, razmišljala sam koliko je zapravo sada sati negdje u ovom našem svemiru i koju udaljenosti tog trenutka prelaze moje misli. Nakon što sam se prisjetila da moje misli nisu prevalile ni milimetar puta i da je vrijeme stvarno nebitna kategorija, miris kave postao je nekako drugačiji. Opojniji. Prisutniji. Odvojila sam pogled od izlaska sunca vani i ugledala Ga kako sjedi za mojim stolom. - Natoči, molim te i Meni. – rekao mi je. Da sam sjedila na stolcu sigurno bi pala s njega, ovako sam samo stajala s nogama prikovanim za podne pločice i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se pokrenem, zaželim Mu dobrodošlicu i napunim šalicu. Njega nikako nisam očekivala ovdje u mojoj kuhinji. I to jutros. Odjednom se nasmijao, smijehom blagim i mekim kao maglene koprenice vani. - Čemu toliko čuđenje? – upitao me. Srknuo je kavu, činilo mi se s velikim užitkom, dok sam ja pokušavala objasniti da je boravak u mojoj kuhinji svakako gubitak vremena za Njega koji ovih dana ima sigurno važnija posla. Sad mu je pogled postao veseo, neka šeretska iskrica zaigrala je u Njegovim očima. - Zaboravila si nešto što znaš, zaboravila si da sam Ja uvijek i svuda – nasmijao se - zašto onda ne bi bio i u tvojoj kuhinji, upravo sada? Pomislila sam da i nije očekivao da ću odgovoriti na to pitanje na koje oboje znamo odgovor, jer je rukom posegnuo u džep svoje jakne i izvukao malu knjižicu, prstom prelistao nekoliko stranica kao da provjerava što je u njoj napisano i onda mi je pružio. - Eto, napisao sam jednu zgodnu priču, pogledaj malo kad ćeš imati vremena. Uvjeren sam da ćeš uživati u čitanju. Iako me ova Njegova gesta zbunila, nisam to htjela pokazati. Uzela sam knjižicu i sama prolistala prvih nekoliko stranica. - Pa to je prekrasno, nisam imala pojma da znaš tako pisati – rekla sam oduševljeno. Opet je srknuo malo kave i ništa nije rekao, ali očito zato jer je pomisao da On nešto ne zna bila besmislena. Naravno da zna. I čitao mi je misli, naravno, jer Njegove su misli bile i moje misli. - I ti znaš, samo se moraš sjetiti, svi znaju sve, samo na različite načine. Otpusti kočnicu, dodirni misao i riječ u sebi pa ćeš vidjeti da znaš. Ako mogu Ja, zašto ne bi mogla i ti? Njegov je glas bio doista umirujući kakvim ga zamišljamo, a smijeh kao biserna zrnca rasuta po mom stolu. Na rukama nije bilo stigmi, bile su malo grube sa par ogrebotina koje nikako nisu mogle potjecati od zabijanja na križ. Sličile su običnim rukama nekog radnika ili seljaka kakve se viđaju svuda. Opet mi je pročitao misli pa mi reče: - Eh, da, imao sam i Ja neke dileme. Jednog dana sam spoznao da samo moram stvarati nova i nova čudesa, da uvijek ispočetka za ljude učim i njihove živote živim, pa zamolih Boga da Mi dopusti da se vratim svojim alatima i zanatu.* Sad sam se ja nasmijala. Bilo mi je sasvim jasno da Mu posao nije bio lagan, jer ljudi su ponekad nezasitni u svojim molitvama i zahtjevima, ali me začudilo da Mu je Bog to dopustio. - Pa i nije – odgovorio mi je prije nego sam izrekla pitanje - rekao Mi je samo da je Moja volja isto što i Njegova i da idem svojim putem kao i svi ostali ljudi kako bi bio sretan na ovom svijetu.* Srknuo je zadnji gutljaj kave i odložio šalicu malo nespretno na rub tanjurića. - Dobra ti je ova kava, miris joj je stvarno opojan. Ispratila sam ga kao svakog gosta jer to bijaše danas Njegova volja. I moja. *djelomično rečenica preuzeta iz:R.Bach, Prividi Sretan Uskrs! |
