Nitko nikad nije doživio svoju smrt, doživljavaju je uvijek drugi. Oni koji ostaju živi. Prvu smrt doživjela sam kad je umro moj otac, jedne ljetne noći dok su bijeli oleanderi bili u punom cvatu, iznenada kako se ponekad takve stvari dešavaju. Majka je potpuno izgubila glavu. Jaukala je i plakala onako u spavaćici i bosih nogu i teturala od kuhinje do sobe i po hodnicima, zavirujući čak i u ormare kao da će oca negdje još zateći živa, kao da ne leži posred njihovog bračnog kreveta nepomičan i sve hladniji. Sestra nije jaukala, samo je hodala za majkom ne skidajući s nje pogled i bezglasno lila suze. Možda se i bojala pogledati tamo kroz otvorena vrata spavaće sobe, da ne ugleda mrtvo očevo tijelo i možda je tako održavala živom svoju nevjericu još koju minutu više. Stara teta koja je živjela s nama vrisnula je u svom sobičku na katu i prije nego joj je rečeno što se dogodilo, jer je prepoznala lice smrti u jauku moje majke. Ogrnuta vunenim šalom, u svojoj od dugogodišnjeg pranja stisnutoj i istanjenoj piđami i lamačući rukama pridružila se nevjerici i naricanju.
- Joj, joj! Što da radimo? - majka mi se u jednom trenutku, potpuno neočekivano bacila oko vrata jaučući i dalje, sa suzama koje je uzalud brisala krajem svoje spavaćice.
Netko je jednostavno morao zadržati zdravi razum, a da sam to ja nisam odmah shvatila. Oduvijek su me smatrali priglupom, a to je značilo i nesposobnom da bilo što učinim bez da se oslonim na koga drugog ili da čineči nešto usput ne skrivim i neku štetu. Kako sam usto i neuglednog i blijedog izgleda, skoro neprimjetljiva, obično bi me, ako su bili dobro raspoloženi odgurnuli kao usput, kao da ne postojim, pa sam uglavnom besposleno promatrala sa strane sve što se događa ne sudjelujući sama u bilo čemu. Ali ako je otac bio loše volje ili je s moje strane učinjena šteta po njegovoj ocjeni bila suviše katastrofalna, usput me počastio pokojom pljuskom i psovkom. Zato sam i tada, te ljetne noći dok su cvali bijeli oleanderi i moj otac ležao mrtav samo stajala, naslonjena na zid u hodniku ni ne misleći da bih nešto trebala učiniti osim biti po strani i nikom ne biti na smetnji. Ono što se desilo ionako se više nije moglo popraviti.
Ipak, osjećala sam zabrinutost, baš kao uvijek kad bih učinila neku nepopravljivu štetu i očekivala da će me odnekud stići neka kazna iako je glavni egzekutor sada bio neosporno mrtav i nije mi čak ni uobičajenu pljusku mogao priljepiti, ni riječ reći. No, kazna me mogla sustići i sa neke druge strane, pa sam nakon što majka nije prestala sa svojim jaucima po prvi puta izašla iz sjene u kojoj sam se najčešće skrivala i preuzela stvar u svoje ruke. Moj otac uvijek je govorio da je dobro imati kontrolu nad događajima i ljudima do kraja. Kako je on sad bio mrtav, a svi ostali bili obuzeti tugom, nitko se nije miješao pa sam sve obavila sama. I mrtvozornika koji je konstatirao srčani infarkt i oblačenje pomalo tijesnog crnog očevog odijela na njegovo mirno tijelo i odabir lijesa i vijenca i dogovor sa svećenikom. Majka je na karminama, kad su se jauci konačno malo smirili svima govorila da bez mene jadni naš otac nebi bio ni pokopan i hvalila je moju začuđujuću snalažljivost i razumnost u tim teškim trenucima, opisujući u detalje sve poslove koje sam obavila. Svi su me gledali zadivljeno, ali sam u tim pogledima mogla iščitati ne samo poveću dozu čuđenja, nego i predbacivanje.
- Ja to nikad ne bih mogla, - čula sam susjedu kako tiho govori drugoj susjedi na uho, - previše bi me tuga obuzela. I dati ovoj tupavki da se petlja u stvari o kojima nema pojma. Mogla je upropastiti sprovod vlastitog oca.
Ostalo susjedstvo i brojni rođaci prisutni na karminama klimali su tužno glavama iznad crne odjeće i punih tanjura. Tuga im nije smetala apetitu, a kako ja nisam mogla jesti, a ni razgovoru nisam bila vična, samo sam ih šutke posluživala i ubrzo postala neprimjetljiva kao i inače. Tada sam posebno pažljivo poslužila pakosnu susjedu i dodala joj u jelo sasvim malu dozu, puno manju nego sam stavila ocu u njegov večernji kakao. Nakon toga povukla sam se u svoju sobu i konačno nakon tri dana zaspala kao klada. Spavala sam punih dvadeset sati bez snova, a u sunčano poslijepodne tog ljeta probudio me opojni miris bijelog oleandera. Prvo što mi je tada palo na pamet bilo je da sam učinila mudro što pakosnoj susjedi nisam dala veću dozu, jer još jedna nagla smrt mogla bi postati sumnjiva. Susjeda je imala puno manje godina i puno jače srce od mog oca i zato će trebati više vremena i stpljivosti. Uostalom, biti će zanimljivo gledati kako bijeli oleander djeluje polako. Mislim da počinje sa želučanim tegobama.
Na Iridin prijedlog "bijela heroina smrti" dobija ime. Neka bude - Agata.
Bijeli oleander
Nitko nikad nije doživio svoju smrt, doživljavaju je uvijek drugi. Oni koji ostaju živi. Prvu smrt Agata je doživjela kad je umro njen otac, jedne ljetne noći dok su bijeli oleanderi bili u punom cvatu, iznenada kako se ponekad takve stvari dešavaju. Agatina majka je potpuno izgubila glavu. Jaukala je i plakala onako u spavaćici i bosih nogu i teturala od kuhinje do sobe i po hodnicima, zavirujući čak i u ormare kao da će oca negdje još zateći živa, kao da ne leži posred njihovog bračnog kreveta nepomičan i sve hladniji. Sestra nije jaukala, samo je hodala za majkom ne skidajući s nje pogled i bezglasno lila suze. Možda se i bojala pogledati tamo kroz otvorena vrata spavaće sobe, da ne ugleda mrtvo očevo tijelo i možda je tako održavala živom svoju nevjericu još koju minutu više. Stara teta koja je živjela s njima vrisnula je u svom sobičku na katu i prije nego joj je rečeno što se dogodilo, jer je prepoznala lice smrti u jauku Agatine majke. Ogrnuta vunenim šalom, u svojoj od dugogodišnjeg pranja stisnutoj i istanjenoj piđami i lamačući rukama pridružila se nevjerici i naricanju.
- Joj, joj! Što da radimo? - majka se u jednom trenutku, potpuno neočekivano bacila Agati oko vrata jaučući i dalje, sa suzama koje je uzalud brisala krajem svoje spavaćice.
Netko je jednostavno morao zadržati zdravi razum, a da je to ona, Agata nije odmah shvatila. Oduvijek su je smatrali priglupom, a to je značilo i nesposobnom da bilo što učini bez da se osloni na koga drugog ili da čineči nešto usput ne skrivi i neku štetu. Kako je usto bila i neuglednog i blijedog izgleda, skoro neprimjetljiva, obično bi je, ako su bili dobro raspoloženi odgurnuli kao usput, kao da ne postoji, pa je uglavnom besposleno promatrala sa strane sve što se događa ne sudjelujući sama u bilo čemu. Ali ako je otac bio loše volje ili je s njezine strane učinjena šteta po njegovoj ocjeni bila suviše katastrofalna, usput bi je počastio pokojom pljuskom i psovkom. Zato je i tada, te ljetne noći dok su cvali bijeli oleanderi i njen otac ležao mrtav samo stajala naslonjena na zid u hodniku ni ne misleći da bi nešto trebala učiniti osim biti po strani i nikom ne biti na smetnji. Ono što se desilo ionako se više nije moglo popraviti.
Ipak, osjećala je zabrinutost, baš kao uvijek kad bi učinila neku nepopravljivu štetu i očekivala je da će je odnekud stići neka kazna iako je glavni egzekutor sada bio neosporno mrtav i nije joj čak ni uobičajenu pljusku mogao priljepiti, ni riječ reći. No, kazna je Agatu mogla sustići i sa neke druge strane, pa je nakon što majka nije prestala sa svojim jaucima po prvi puta izašla iz sjene u kojoj se najčešće skrivala i preuzela stvar u svoje ruke. Njezin otac uvijek je govorio da je dobro imati kontrolu nad događajima i ljudima do kraja. Kako je on sad bio mrtav, a svi ostali bili obuzeti tugom, nitko se nije miješao pa je sve obavila sama. I mrtvozornika koji je konstatirao srčani infarkt i oblačenje pomalo tijesnog crnog očevog odijela na njegovo mirno tijelo i odabir lijesa i vijenca i dogovor sa svećenikom. Majka je na karminama, kad su se jauci konačno malo smirili svima govorila da bez Agate jadni njihov otac nebi bio ni pokopan i hvalila je njenu začuđujuću snalažljivost i razumnost u tim teškim trenucima, opisujući u detalje sve poslove koje je obavila. Svi su je gledali zadivljeno, ali je Agata u tim pogledima mogla iščitati ne samo poveću dozu čuđenja, nego i predbacivanje.
- Ja to nikad ne bih mogla, - čula je susjedu kako tiho govori drugoj susjedi na uho, - previše bi me tuga obuzela. I dati ovoj tupavki da se petlja u stvari o kojima nema pojma. Mogla je upropastiti sprovod vlastitog oca.
Ostalo susjedstvo i brojni rođaci prisutni na karminama klimali su tužno glavama iznad crne odjeće i punih tanjura. Tuga im nije smetala apetitu, a kako Agata nije mogla jesti, a ni razgovoru nije bila vična, samo ih je šutke posluživala i ubrzo postala neprimjetljiva kao i inače. Tada je posebno pažljivo poslužila pakosnu susjedu i dodala joj u jelo sasvim malu dozu, puno manju nego je stavila svom ocu u njegov večernji kakao. Nakon toga povukla se u svoju sobu i konačno nakon tri dana zaspala kao klada. Spavala je punih dvadeset sati bez snova, a u sunčano poslijepodne tog ljeta probudio ju je opojni miris bijelog oleandera. Prvo što je Agati tada palo na pamet bilo je da je učinila mudro što pakosnoj susjedi nije dala veću dozu, jer još jedna nagla smrt mogla bi postati sumnjiva. Susjeda je imala puno manje godina i puno jače srce od njenog oca i zato će trebati više vremena i stpljivosti.
- Uostalom – pomislila je - biti će zanimljivo gledati kako bijeli oleander djeluje polako. Mislim da počinje sa želučanim tegobama.