Ha! Neću reći – konačno, jer bilo je stvarno brzo. Ipak, mogla bih reći – konačno, jer moja priča konačno nije upala u veličanstvenih 65 iako je uspjela dogurati se u drugi krug unatoč opakim kritikama onog opakog Macana koji joj je nadjenuo (čak) dvije etikete - preduga i plitke poante. No, dobro, moguće da etiketa odgovara sadržaju.
Nadam se, ma ne nadam se, nego vjerujem da je izabranih 65 priča stvarno najbolji izbor i ovom prilikom čestitam njihovim autorima i uredništvu na obavljenom poslu.
Za utjehu sebi, objavljujem (ponovno) moju priču koja je došla do ruba knjige, pa ispala. Dakle – čitajte ako vam se da.
Dnevna soba gospođe i gospodina G. bila je prostrana i gledala je na istok. Tu je ujutro sunce udaralo o velike prozore, a popodne je bio hlad i tišina. Gospodin G. redovito je boravio ovdje nakon poslovnog ručka, od 16 i 30 do 18 i 15, zavaljen u kožnoj fotelji i sa naočalama na nosu, koje bi nataknuo da pročita dnevnu štampu.
On je bio od onih zaposlenih i užurbanih ljudi koji su jutra i prijepodneva iskorištavali za business, a nešto poslije podneva radni mu je elan naglo padao, pa bi obično sa nekim od poslovnih partnera prodiskutirao učinjeno na nekom od uobičajenih mjesta za te prilike, uz obavezni roštilj i bocu rizlinga. Gospođa G. nije stoga trebala brinuti za ručak, jer je gospodin G. stizao kući sit. Ona ga je doduše danas, kao i svakog dana upitala da li je gladan i hoće li ručati, baš kao da ručak pripremljen čeka za serviranje, iako je još uvijek i sama na sebi imala poslovni kostimić. On je pak, rječito stavljajući ruku na trbuh i otpuhujući, odgovorio da danas nije gladan.
Gospođa G. nakon toga povukla se neprimjetno u neku od prilično brojnih prostorija njihove kuće. Da se gospodin G. ikada upitao što gospođa G. radi nakon njegovog povratka kući, vjerojatno bi sam sebi odgovorio da opet nešto sprema. No, on se odavno to nije pitao, nego je automatizmom usvojenim kroz godine uzeo novine sa ormarića i ušao u onu prostoriju gdje i car ide pješice, da u miru i udobnosti svog doma obavi dnevno pražnjenje crijeva.
Dnevna je štampa, kao i obično na tom mjestu bila prolistana, a zanimljiviji članci ostajali su za detaljnije čitanje u fotelji. Gospodin G. volio je pritom imati uključen TV, pa je i daljinac imao svoje mjesto na njegovom trbuhu. U takovoj udobnosti, sa naočalama na nosu, nakon desetak minuta je zadrijemao, a onda pao u dubok san. Gospođa G., sada već raskomoćena u nekom od svojih brojnih kaftana, u 17 sati ušla je u dnevnu sobu i izlašla bez opasnosti da probudi gospodina G. Pokupila je cipele skinute kraj fotelje i sako prebačen preko stolice i odnijela ih u predsoblje. Gospodin G. bio je nepopravljivo aljkav za te stvari.
Gospođa G. budila je prvi puta gospodina G. točno u 18 sati. Gospodin G. spavao je otvorenih ustiju kao riba na suhom, povremeno šišteći negdje iz dubine. Kad je ruka gospođe G. uzela daljinac i novine sa njegovog trbuha, on je zvučno povukao slinu zaostalu negdje između njegovog jezika i donje usne i zatvorio usta. Pritom je otvorio oči i pogledao je snenim, malo zaprepaštenim pogledom ispod naočala. Gospođa G. uzela je tada vrlo pažljivo lijevu ruku gospodina G., hvatajući je palcem i kažiprstom i podigla je pažljivo dok sat na njegovoj ruci nije bio ispred njegovih očiju. Zakuckala je noktom na četvrtasti prozorčić baš u trenutku kad su se kazaljke protegnule kao da se same bude iz dubokog sna. Gospodin G. zaklimao je glavom i molećivo dahnuo da ga ostavi još pet minutica.
Točno u 18 i 15 gospođa G. ponovno je otvorila staklena vrata njihove dnevne sobe, ali nije trebala ulaziti. Gospodin G. ih je čuo, iako vrata nisu proizvodila nikakvu buku. Skočio je sa fotelje, pažljivo skinuo naočale i, malo zastajkujući, onako u čarapama, sa kravatom u ruci i otkapčajući putem košulju, popeo se u kupaonicu. Gospođa G. je uz popodnevnu kavu koju je pila u kuhinji, čula tuš i bučno grgljanje vodice za usta gospodina G., a onda i otvaranje vratiju između kupaonice i spavaće sobe. Gospodin G. spustio se niz stepenice u nečem casual i zatim premjestio novčanik i ostale sitnice iz sakoa točno u 18 i 45, gunđajući pri tom kako ima sastanak tu i tu sa tim i tim. Da business nema radnog vremena, zaključio je mudro prije nego je gospođi G. rekao da sada doista mora ići.
Gospođa G. zatvorila je vrata za gospodinom G. pet minuta prije 19 sati, a zatim uz zadnji gutljaj kave pričekala par minuta. Gospodin G. ponekad bi zaboravio neku sitnicu, mobitel ili naočale najčešće, pa je i sada čula ponovno otključavanje vrata i njegovo objašnjenje. Nakon toga, točno u 19 sati gospodin G. sjeo je konačno u svoj mercedes i odvezao se. Gospođa G. znala je da se neće vratiti prije ponoći, jer gospođica M. bila je vrlo zahtjevna, a i gospodin G. znao je da gospođa G. odlazi na spavanje pola sata prije ponoći. Mali noćni razgovori bili su nešto što je pod svaku cijenu izbjegavao, a do ponoći će, on je u to bio siguran, gospođa G. zaspati sasvim čvrsto i nebi je probudilo i da joj se krov ruši nad glavom.
Gospođa G. je u 19 sati, nakon što je pogledom ispratila mercedes gospodina G., ušla u dnevnu sobu okrenutu na istok, poravnala izgužvani jastuk u kožnoj fotelji i širom otvorila prozore svježem večernjem zraku. Zatim je iz džepa svog kaftana izvadila krupnu novčanicu uzetu u 17 sati iz novčanika gospodina G. i okrenula poznati broj telefona. Dnevna soba bila joj je na raspolaganju najmanje četiri sata.
Da se gospodin G. ikada upitao što gospođa G. radi nakon njegovog odlaska gospođici M., vjerojatno bi sam sebi odgovorio da opet nešto sprema.