|
Šetkamo tako Ona i Ja. Po argumentima lijevo-desno. Gore-dolje. Malo danas šetkamo, malo sutra. Možemo tako šetkati do jučer u beskonačnost. Kad smo Ona i Ja u pitanju, sve je teorija relativiteta. |
|
Htjela sam ti obrisati kapi na čelu, ali više ih nema. Ti bi se sigurno nasmijao da pružim ruku i prstima dotaknem nepostojeće, zar nisi uvijek govorio da zamišljam stvari kojih nema? Zapise u vjetru , vibraciju u crvenom lišću akvarela na sjevernom zidu, nemir u okovanom pigmentu tvog oka. Možda i jesam romantično raspoložena, imaš pravo, a možda se mom nemiru samo druži sa cmizdravošću ovog kišnog poslijepodneva u kojem prvi bijeli grumeni nestaju sa vrhova čempresa. U svakom slučaju, pravi se da ne vidiš da sam bosa, pravi se kao bivši ljubavnik koji više nema razloga potruditi se za buduće sate. Možda si i prečuo i previdio sve što ti rekoh, jer sad govoriš da ćeš mi svirati. Za Elizu. Nisi me ni pogledao, u tom jedinom trenutku u kojem sam te još jednom mogla podsjetiti da baš i nije vrijeme za muziciranje, nego za tišinu. U kojoj ću razmještati svoje biljke. I možda ispeći palačinke. Ali to je bilo prije nego sam mogla gledati samo tvoja leđa. I tvoje jagodice na crno bijelim tipkama preko tvog ramena, samo ako bih došla dovoljno blizu. I slušati s rukama na tvojim ramenima da osjetim i vibracije, onako kako ih je Beethoven osjećao. Beethoven se ljuti, sigurno. Nije ovo skladao da bi neki neznanac jagodicama prstiju prevaljivao puteve do moje utrobe, iako bi mu možda bilo zanimljivo to promatrati i uobličiti u neku novu sonatinu. Uvijek je bio, uvjerena sam, voajer. Promatrač, govorim ti. Sad je još i Eliza tu, Eliza koju dovodiš ovdje u moju sobu, bez da si pitao, kao da se to uopće mene ne tiče. Ona sad sjeda u moju izlizanu kožnu fotelju i podiže nogu preko naslona dok joj prsti druge noge lagano dodiruju pod. Baš onako kako ja to činim kad nikog nema. Pramen kose zalijepio joj se,vlažan od te kiše koja vani pada, na blijedo lice i sramežljivo spušta pogled, ali, kažem ti, ona već odavno nije nevina jer dodiruje mi bradavice i zavodi me suviše znalački. I potpuno mi je sada jasno da će me ogoliti, otvoriti vlažnu i ranjivu i predati me tebi još prije završnice. |
|
Imala sam dečka kineza. Kinez pišem malim slovom jer on nije stvarno bio Kinez, bio je dečko s Trešnjevke, ali je bio prvi koji mi je poklonio prave kineske štapiće. Nisu to bili oni obični štapići od jeftine smrekovine što ih poslužuju danas u kineskim restoranima, bili su lakirani i ukrašeni sitnim cvjetićima i imali su svoju pernicu, isto tako ukrašenu cvjetićima. Ustvari, nije to bila pernica, ali je tako izgledala, kao one pernice koje su se nosile u školu prije pronalaska jeftine plastike, samo nešto uža, a dulja. Iz ovog, naravno, nemojte zaključivati o mojim godinama, govorim o pernici kakvu je imala moja mama i koju još uvijek čuvam negdje na tavanu (isto je imala cvijetiće nacrtane uljenom bojom, kao i pernica za štapiće mog dečka kineza s Trešnjevke i pomični poklopac koji se izvlačio iz malih utora). Dakle, imala sam dečka kineza. Doduše, nije bio baš dečko, kao što nije bio ni Kinez. Naime, imao je poprilično godina, nekih tridesetsedam (ovo pišem povezano da se teže pročita), ali dečkom se u to vrijeme zvao svatko s kim je neka cura hodala i tko nije bio oženjen, pa makar bio i u tim godinama, kako bi stvari odmah na početku bile jasne. I ne samo da mi je taj moj dečko poklonio prve kineske štapiće i jedine prave koje sam ikad dobila, nego je bio prvi koji me odveo u kineski restoran, prvi kod nas – Asiu. Čula sam do tada samo za neki kineski restoran koji se zvao Azija, pa kad je moj dečko kinez izgovorio to ime, nisam odmah prepoznala da se radi o istom restoranu. Naime, moj dečko kinez izgovorio je to meko i nježno, glasom kakvim nije inače govorio, a ja sam ispala glupača jer sam rekla da nisam znala da je otvoren još jedan kineski restoran u Zagrebu. Nakon toga pazila sam da ne izvalim još neku glupost u vezi Kineza, pa sam to prvo veče u prvom kineskom restoranu kod nas, uglavnom šutila, jela i slušala priče mog prvog dečka kineza. Ustvari, nije on bio moj prvi dečko, niti je to nama bilo prvo veče, nego samo prvo veče u kineskom restoranu, a u taj me restoran odveo jer se upravo bio vratio iz Kine. Da me sad ubijete, ne mogu se sjetiti zašto je bio u Kini, ali to i nije previše važno za cijelu ovu priču, bitno je da je bio, jer da nije bio, tko zna da li bi me ikad odveo u prvi kineski restoran u Zagrebu dok još drugih kineskih restorana kod nas nije bilo. Tada i tamo su mi stavili štapiće uz tanjur uz ljubaznu ispriku ukoliko želim pokušati, a pekinška patka je bila osmuđena i karamelizirana prije pečenja baš kako mi je moj dečko kinez pričao da se u Kini radi. I slatko kiseli umak nije bio pasirani doktor Oetker, niti su ribe bile japanski surimi. I Kinez kuhar nije bio iz Vijetnama (nemam ništa protiv Vijetnama, da nebi netko to pomislio) a konobari nisu bili iz Bedekovčine (i protiv konobara nemam ništa a pišem ih malim slovom jer nisu pravi Kinezi). I kineske porculanske zdjelice sa porculanskim žlicama nisu još sve bile razbijene i zamijenjene zdjelicama s nadglazurnim dekorom koje podsjećaju na kineske zdjelice. I dobro je moja mama meni uvijek govorila da ljubav ide kroz želudac, jer sam na toj prvoj večeri u prvom kineskom restoranu na koju me odveo moj dečko kinez osjetila kako me ta ljubav obuzima negdje u području želuca ili malo niže. Moj dečko kinez objasnio mi je da Kinezi odavno znaju da je centar duše u želucu, što mi je dalo zaključiti da je i u neka davna vremena u koja seže pamćenje moje mame o navedenoj istini, Azija bila jako blizu Europi, baš kao što se u to vrijeme kad me je moj dečko kinez odveo na prvu večeru u prvi kineski restoran, nalazila ni više ni manje nego u srcu Zagreba. Danas se nalazi uglavnom još samo u peti, kao i meni moj prvi dečko kinez. Ali istina je i da se prve ljubavi uvijek pamte, ali mogu se pamtiti na različite načine, pa sjećanja imaju ponekad okuse karameliziranih noći i originalnog slatko kiselog umaka, a ponekad smetaju kao trn u peti kojeg želiš izvući i zaboraviti, a on se sve dublje uvlači pod kožu, ponekad i do gangrenoznih razmjera. **** Što sam htjela reći? Pa ne znam ni sama, sva ta kineska pitanja otvorio je Porto i taman kad su se neke diskusije smirile, dobio je inspiraciju i Creativa koji je opet, iz samo njemu znanih razloga počeo spominjati kineze, nakon čega su se opet počeli spominjati i plagijati. Čini mi se da je zato i meni došla inspiracija da nešto po pitanju plagijata nakuckam, ali samoj sebi ne mogu objasniti kakve veze s tim ima moj dečko kinez i kineski štapići u pernici. Ustvari, kad bolje razmislim, mislim da je to zbog toga što se taj moj dečko kinez zvao Drago i falilo mu je samo jedno slovo da bi bio Kinez. Al’ bolje i to nego da se zvao Hendrix. |
|
Pružio joj je sliku, zarolanu i povezanu širokom svilenom vrpcom. “Nešto što si željela oduvijek” – rekao je. Prihvatila je poklon, ali ga nije odmotala, nije ga pogledala. Nije rekla ni - hvala, samo ga je odložila posred stola. Između dvije poluprazne čaše. Dozvolila si je tu nepristojnost, pomislio je on, kao da je znala da unutra nije ništa ni manje ni više od njihovog vremena koje bi, zaustavljeno, trebalo završiti na njezinom zidu. Može li on reći, čak u tišini samog sebe da nije plaćao otkupninu za duboki udah? Jutros u galeriji, u naletu velikodušnosti prema njoj, tako je tada mislio, potpisao je čekove koje će potajno morati otplaćivati mjesecima. Kao podsjetnik na ostatke ničega u nekim budućim danima. “Nisam sigurna da ti znaš što ja želim” – rekla je sa osmijehom, jer su sjedili u restoranu. Njezine usne su se i dalje smiješile, ali njezin pogled mu se učinio ukočen i hladan, pa je okrenuo glavu i zagledao se kroz zamagljen prozor. U kišu koja nije prestajala padati. Njemu se sad sve više činilo da je cijena bila previsoka pa se predomislio i počeo se zanositi mišlju da će ona ustati bez riječi od stola, uz ispriku da ide napudrati nos i da se više neće vratiti. Učinila je to jednom, pod jednom drugom kišom u jednom drugom gradu i njemu je tada trebalo dva dana potrage prije nego je shvatio da u hotelu više nema njezinih stvari i da je otišla još te prve večeri. Ali ove večeri koja je trebala biti posljednja, ona je mirno sjedila bez najmanjeg znaka namjere da mu olakša finale, dok se vrijeme pretakalo novim dugim minutama, a ostaci vina u čašama postajali sve kiseliji. Poslije, nakon niza rečenica koje te večeri nisu bile izrečene stajali su pod kišom, na titravom šarenom svijetlu ulice. On je držao kišobran, ona zarolanu sliku. Kapi su se cijedile preko kišobrana poput kaveza koji ih je, nekim čudom, držao još ovako zajedno. Bez dodira. Dok je na slijepo tražila ključeve auta u torbici, on joj je brižno ponudio da će pridržati sliku, ali ona je samo odmahnula glavom. Izvukla je ključeve i pobjedonosno zazveckala njima ispred njegovog nosa. “Ako želiš, ostavi mi je, ja ću je dati uramiti” – rekao je nepromišljeno. Pod zaigranom svjetlošću boja u kapima kiše ona je samo na trenutak zaustavila otvaranje vrata svog automobila, a zatim brzim pokretom ubacila sliku na zadnje sjedalo i sjela za volan. Vrata su se meko zatvorila i škljocnula negdje u njegovom grlu. Dok je pogledom pratio stražnja svjetla njenog automobila shvatio je da je ona cijelo vrijeme znala. Trebati će mu ipak više od dva dana, više nego pod nekom kišom nekog drugog grada, da shvati da je ova večer bila posljednja, a ne samo jedna u nizu zadnjih. *** Na nekoj od mnogih ulica koje su vodile iz njegovog života, na nekom semaforu, jednom od mnogih pod kišom ove večeri, ona je na trenutak izišla iz automobila i bacila sliku u kontejner. |
|
S noge na nogu utirem u njegove pore vrijeme. Neumitnost, neupitnost milenijskih mjena smije se grohotom mojim sporim koracima akceleracije 24 sata na dan bez mogućnosti opoziva. Smiješno, doista! |
|
Bijela mrlja Gospođa Vlatka bila je obična žena iz susjedstva, u godinama koje se možda nebi mogle nazvati najboljima i sasvim prosječnog izgleda, kose uvijek uredno zavezane u rep i bez šminke na licu. Nosila je svjetle bluzice prigodnog kroja koje su sakrivale njenu nesavršenu figuru, ali i isticale njezine prebujne grudi. Počesto je bila u nekoj žurbi kojoj je teško bilo dokučiti razlog, pa bi na trenutke znala zastajati i sa glavom zabačenom unatrag umornim pokretom prelaziti rukom preko čela. Lovro, koji je sebe smatrao osobom profinjenog ukusa i pjesničke duše, u njoj je nalazio i posebnu unutarnju ljepotu , pa se volio podbočiti ujutro na svoj prozor smješten kao ptičje gnijezdo nasuprot prozorima gospođe Vlatke i promatrati njenu užurbanost kroz razmaknute zavjese. Budio se rano jutrom. Suprug gospođe Vlatke bio bi sigurno iznenađen da je znao s kakvom pozornošću biva ispraćen na posao, ne samo od vlastite supruge, nego i Lovrinim pogledom kroz navučene zavjese. Čim bi zamaknuo iza ugla, Lovro bi razmicao zavjese i posvećivao se gospođi Vlatki. Pratio je budno sat – dva njeno kretanje iz kuhinje u sobu pa opet natrag, pratio je kako izlazi i zatvara vrata iza sebe. Pratio ju je i niz stepenice. Iako je tada nije vidio, zamišljao je njezine brze korake i ulazno-izlazna vrata zgrade su se otvarala – gospođa Vlatka išla je u nabavku. To je bio trenutak od kojeg nije više bilo razloga za budnost pa se bacao slomljen i iscrpljen na svoj krevet i ponovno se prepuštao snovima. Bilo je nemoguće ne pogoditi da je sanjao gospođu Vlatku kako prelazi dvorište, penje se uz njegove stepenice i tu u sigurnosti njegovog sobička uzima Lovru u svoje naručje. Gospođa Vlatka, Lovro je bio u to uvjeren, bila je čarobnica. Držeći ga u naručju i izvodeći tajanstvene pokrete svojim malo ogrubjelim rukama ili klizeći iznad njega s raširenim bedrima između kojih su se vrata raja otvarala tamo gdje je najmanje očekivao, brinula je za sjajne i vlažne Lovrine snove uz istovremenu pripremu ručka u onoj kuhinji prekoputa. Sredinom popodneva gospođa Vlatka je izlazila iz njegovog kreveta i brzim koracima, okrećući glavu i povremeno zastajkujući da provjeri ne vire li iza nekih vratiju znatiželjne oči prelazila dvorište i u svojoj kuhinji izvodila posljednju fazu u pripremi ručka. Dokaz da je ručak gotov na vrijeme bili su mirisi juhe i pečenja koji su izlazili kroz otvoreni kuhinjski prozor gospođe Vlatke i, kako je Lovro mislio, po njezinom naputku putovali do njegovih nosnica, budili ga gladnog i uvlačili se u njegov sendvič. Gospođa Vlatka nije prestajala brinuti za njega. On sam zatvarao je puteve toj brižnosti i prepuštao je, iako nerado, njenom suprugu kojeg je, stideći se malo, nazivao u sebi debelim ljigavcem, a koji je uredno preuzimao gospođu Vlatku svaki dan u isto vrijeme nakon posla. Jutros je Lovro bio zabrinut, zadnje bratovo pismo bilo je podeblje, otvorio ga je tek nakon dva dana. Tada je s nevjericom gledao u crna slova koja su najavljivala bratov dolazak i vrlo precizne naputke o tome da Lovro počne pakirati svoje stvari kako bi preselio bratu. Sve je sređeno, pisao je brat i navodio dan i vrijeme svog dolaska. Lovro je sa suzama u očima čitao te riječi koje su označavale prestanak njegovih snova i odlazak na mjesto gdje gospođe Vlatke neće biti, gdje neće biti ni njenih mekih dojki od kojih je uvijek bar jedna izvirivala iz otvora bluze i nudila se njegovim usnama kad god bi je poželio. Sakrio je pismo u ladicu, i predao se iskrenoj molitvi uvjeren da će mu biti uslišana i da će ladica progutati pismo zauvijek, da ga sutradan više neće biti. Ali kad je sutradan otvorio ladicu, pismo je još uvijek bilo unutra, rugajući se žuto-crvenom poštanskom markicom. Dan i vrijeme navedeni u pismu sve više nalikovali su današnjem datumu i današnjem popodnevu. Lovro je bio naviknut miriti se sa stvarima koje su bile izvan njegove moći kontrole. On nije mogao promijeniti bratovu odluku, pa mu je jedino preostalo pričekati odlazak debelog ljigavca na posao kako bi objasnio gospođi Vlatki da će se morati rastati i od nje se oprostiti. Čim je teren bio čist, savladao je nelagodu izlaska iz sigurnosti svoje sobe, prešao dvorište brzim koracima i bez osvrtanja, popeo se uz stepenice i odlučno stisnuo zvono na vratima. Gospođa Vlatka je otvorila, a on je zajecao i bacio joj se u naručje. Zapličući trabunjao je o bratovom pismu i neminovnosti njihovog rastanka, sa glavom zagnjurenom u njene grudi. On nije mogao vidjeti strah, nerazumijevanje i nevjericu u njenim očima, osjetio je samo da ga njene ruke strastveno grle. U toj strasti udarala ga je i ogrebala po licu, a njezin vrisak proparao je jutarnju tišinu. Očaj ga je sad zgrabio za grlo kao zvijer pa je samo kroz suze ponavljao: još samo jednom, još samo jednom. Ruke su mu krenule prema bijelom vratu gospođe Vlatke, razderao je bijelu bluzicu, bacio je na kauč i zagrabio usnama njene dojke, raširio joj bedra i ukrućen kao nikad dosad ušao u raj koji će mu od sutra biti uskraćen. Ruke i noge gospođe Vlatke lamatale su nemoćno zrakom, iz grla izlazio je samo blijedi jauk iznenađenja. Svom snagom pokušala se izmigoljiti iz čeličnog zagrljaja i izbaciti iz sebe to čudovište koje joj je zarobilo utrobu. Na trenutak čudovište je zastalo, stisak je malo popustio i ona je konačno uspjela. Mlaz se razlio po kauču, po njenoj ruci i kliznuo na pod, a gospođa Vlatka izjurila je vrišteći, onako raščupana i poderana kroz vrata, niz stepenice, u dvorište, na ulicu. Lovro je ostao stajati iznad bijele mrlje sa hlačama i gaćama spuštenim do poda. Nekako je osjećao da toj bijeloj mrlji nije ovdje mjesto. Dnevna soba gospođe i gospodina M. Dnevna soba gospođe i gospodina G. bila je prostrana i gledala je na istok. Tu je ujutro sunce udaralo o velike prozore, a popodne je bio hlad i tišina. Gospodin G. je boravio ovdje nakon poslovnog ručka, od 16 i 30 do 18 i 15, zavaljen u kožnoj fotelji i sa naočalama na nosu, koje bi nataknuo da pročita dnevnu štampu. On je bio od onih zaposlenih i užurbanih ljudi koji su jutra i prijepodneva iskorištavali za bussines, a nešto poslije podneva radni mu je elan naglo padao, pa je obično sa nekim od poslovnih partnera prodiskutirao učinjeno na nekom od uobičajenih mjesta za te prilike, uz obavezni roštilj i bocu rizlinga. Gospođa G. nije trebala brinuti za ručak, jer je gospodin G. stizao kući sit. Ona bi ga, doduše redovito upitala da li je gladan i hoće li ručati, baš kao da ručak pripremljen čeka za serviranje, iako je još uvijek na sebi imala poslovni kostimić. On je pak, rječito stavljajući ruku na trbuh i otpuhujući odgovarao da danas nije gladan. Gospođa G. nakon toga povlačila se u neku od prilično brojnih prostorija njihove kuće. Da se gospodin G. ikada upitao što gospođa G. radi nakon njegovog povratka kući, vjerojatno bi sam sebi odgovorio da nešto sprema. Ona je uvijek bila jako zaposlena, jer, u kući je uvijek bilo posla. No, on se nije pitao, nego je automatizmom usvojenim kroz godine uzimao novine sa ormarića i ulazio u onu prostoriju gdje i car ide pješice, da u miru i udobnosti svog doma obavi dnevno pražnjenje crijeva. Dnevna je štampa obično na tom mjestu bila prolistana, zanimljivi članci ostajali su za detaljnije čitanje u fotelji. Gospodin G. volio je pritom imati uključen TV, pa je i daljinac imao svoje mjesto na njegovom trbuhu. U takovoj udobnosti, sa naočalama na nosu obično bi nakon desetak minuta zadrijemao, a onda pao u dubok san. Gospođa G., sada već raskomoćena u nekom od svojih brojnih kaftana, u 17 sati ulazila je u dnevnu sobu i izlazila bez opasnosti da probudi gospodina G. Pokupila bi cipele skinute kraj fotelje i sako prebačen preko stolice i odnosila ih u predsoblje. Gospodin G. bio je nepopravljivo aljkav za te stvari. Gospođa G. budila je prvi puta gospodina G. točno u 18 sati . Gospodin G. spavao je otvorenih ustiju kao riba na suhom, povremeno šišteći negdje iz dubine. Kad je ruka gospođe G. uzela daljinac i novine sa njegovog trbuha, on je zvučno povukao slinu zaostalu negdje između njegovog jezika i donje usne i zatvorio usta. Pritom je otvorio oči i pogledao je snenim, malo zaprepaštenim pogledom ispod naočala. Gospođa G. uzimala je tada lijevu ruku gospodina G, hvatajući je palcem i kažiprstom i podizala je pažljivo dok sat na njegovoj ruci nije bio ispred njegovih očiju. Zakuckala bi noktom na četvrtasti prozorčić baš u trenutku kad su se kazaljke protegnule kao da se same bude iz dubokog sna. Gospodin G. zaklimao bi glavom i molećivo dahnuo: još pet minutica. Točno u 18 i 15 gospođa G. ponovno bi otvarala staklena vrata njihove dnevne sobe, ali nije trebala ulaziti. Gospodin G. je čuo, iako vrata nisu proizvodila nikakvu buku. Skočio bi sa fotelje, pažljivo skinuo naočale i, malo zastajkujući, onako u čarapama, sa kravatom u ruci i otkapčajući putem košulju, popeo se u kupaonicu. Gospođa G. je uz popodnevnu kavu koju je pila u kuhinji, čula tuš i bučno grgljanje vodice za usta gospodina G., a onda i otvaranje vratiju između kupaonice i spavaće sobe. Gospodin G. spuštao se niz stepenice u nečem casual i premještao novčanik i ostale sitnice iz sakoa točno u 18 i 45 gunđajući pri tom kako ima sastanak tu i tu sa tim i tim. Bussines nema radnog vremena, zaključio bi mudro prije nego bi rekao: idem ja sad. Gospođa G. zatvorila je vrata za gospodinom G. pet minuta prije 19 sati, a zatim uz zadnji gutljaj kave pričekala pet minuta. Gospodin G. ponekad bi zaboravio neku sitnicu. Mobitel ili naočale najčešće, pa je znala čuti ponovno otključavanje vrata i njegovo objašnjenje. Nakon toga, točno u 19 sati gospodin G. sjedao bi u svoj mercedes i odlazio. Gospođa G. znala je da se neće vratiti prije ponoći, jer gospođica M. bila je vrlo zahtjevna, a i gospodin G. znao je da gospođa G. odlazi na spavanje pola sata prije ponoći. Mali noćni razgovori bili su nešto što je pod svaku cijenu izbjegavao, a do ponoći bi gospođa G. zaspala sasvim čvrsto i nebi se probudila do jutra da joj se i krov ruši nad glavom. Gospođa G. je u 19 sati, nakon što je pogledom ispratila mercedes gospodina G., ušla u dnevnu sobu okrenutu na istok, poravnala izgužvani jastuk u kožnoj fotelji i širom otvorila prozore. Zatim je iz džepa svog kaftana izvadila krupnu novčanicu uzetu u 17 sati iz novčanika gospodina G. i okrenula poznati broj telefona. Dnevna soba bila joj je na raspolaganju najmanje četiri sata. Da je netko upitao gospodina G. što radi gospođa G. dok je on s gospođicom M., odgovorio bi sa sigurnošću da nešto sprema. U haustoru Gospođa Ines jutros je bila posebno zadovoljna ali i uzbuđena. Iako je imala jak želudac, dobru probavu i miran san, noćas se prevrtala po krevetu i nekoliko puta kroz mrak bacala pogled na budilicu. Noć je proticala sporo, a jutro je još sporije svitalo, kao da je vrijeme iskazivalo svoj neposluh. Gospođa Ines je bila od onih ljudi koji dane i vlastiti život podijele na vremenske odsječke, naprave plan i zadaju si zadatke. Sebi i drugima. Svako odstupanje, svaki otklon izazivao je u njoj osjećaj nemoći i gubitka kontrole. Ali sve se odvijalo prema planu zadnjih mjeseci, njezin zadnji uspješni planski period. U njemu nije bilo propusta, kao ponekad ranije. Kad se budilica konačno oglasila opreznim i malo nećkavim zvukom u 6 i 30 ona je već bila budna i sasvim razbuđena i uhvatila je brzim pokretom ruke njezino javljanje samo centimetar od male tipke. Njezin je suprug mogao odspavati još dodatnih sat vremena, sasvim dovoljno da se gospođa Ines sredi. Tuširala se pogleda prikovanog za sjajne bijele pločice, savršeno bijele. Ona nije bila lijepa, nije bila savršena. Suviše sitna i suviše nezgrapna i za svoj vlastiti pogled. Ali mala ima pamet, uspjeti će ona u životu, govorio je njezin otac oduvijek, još ćemo mi biti na nju ponosni. Prerano je umro da bi mu stigla pokazati da je bio u pravu, ali njezin je suprug bio tu i pozorno je pratio njene poslovne uspjehe. I sinoć, kad ga je obavijestila o imenovanju, vidjela je odobravanje i u njegovim očima. Gospođa Ines nasmiješila se samoj sebi u ogledalu, onako kako će se smiješiti danas cijeli dan. Ona nije znala, ili nije htjela znati da u uglancanom staklu pozlaćenih rubova iznad kojeg je kristalna lampa bacala blago svjetlo na ružičaste i zelenkaste bočice sve postaje puno ljepše, profinjenije nego pod opakim svjetlom uredskih neonki. Dok je oblačila svoj kostim boje šljive, povremeno je bacala brze poglede na ulašteni antikni stolić dnevne sobe. Papir je bio tamo, rastvoren, na vidljivom mjestu. Njezino imenovanje. Čista i jasna slova, bez mrlja. One nevidljive nikad nisu bile napisane, samo su kolale kao priče koje nije bilo moguće provjeriti. Gospođa Ines poneke je i sama načula, obično kroz slučajno rastvorena vrata ili u nekim razgovorima koji su se naglo prekidali kad bi se ona približila. Pričale su se, ustvari, pakosne priče, izmišljotine koje obično prate uspješnog čovjeka. Kao ona da se gospodin K., direktor zastupstva, zasitio svoje pomoćnice i ljubavnice gospođe Ines, ili priča da je gospođa Ines učinila neki poslovni gaf i da se mnogima, a i nekom važnom zamjerila. Kolale su i neke druge priče, priče o gaženju preko lešina u periodu kadrovskih reorganizacija, ali one su pak bile iz nekih ranijih vremena, pa je interes za njihov sadržaj već gotovo izblijedio. Prava istina se nije znala, niti su te priče dopirale do inače poprilično velikih ušiju supruga gospođe Ines. Ono što se u posljednje vrijeme znalo - gospođa Ines bila je preporučena stranim partnerima kao izuzetno sposoban i provjereni kadar za rješavanje nagomilanih problema firme koju su kupili ovdje, a preporuka je stigla preko renomiranog head huntera. Suprug gospođe Ines s pravom je mogao biti ponosan. Gospođa Ines silazila je stepenicama zgrade u svom kostimu boje šljive i razmišljala kako će biti potrebno preurediti svoj novi ured i kako će odmah danas dati potrebne naloge. Ona je, s pravom, smatrala da izgled radne okoline daje uvijek prvi dojam i o čovjeku koji sjedi iza stola. S tim mislima spustila se do haustora i uhvatila za uglačanu kvaku izlaznih vratiju. U trenutku kad su se vrata počela otvarati, neka ih je vanjska sila otvorila tako naglo da je gospođa Ines, potpuno nespremna na takvu mogućnost, zateturala. Vidjela je dvije sive jakne i nečije ruke koje su je odbacile na zid haustora. U jednoj je ruci, to je gospođa Ines potpuno jasno vidjela, bila palica za bejzbol. Nije osjetila ni strah, ni bol, samo zaprepaštenje i nevjericu – to se nije moglo njoj događati, ne danas. Bila je bačena na pod, udarana teškim i prašnim tenisicama, a tihi, promukli glas spominjao je dug, izgubljenu zaradu i naplatu. U glavi joj je zabrujalo, a da je zvuk koji se začuo čula ranije, prepoznala bi ga kao zvuk pucanja neke kosti. Nakon toga, neočekivano, nastala je tišina. Gospođa Ines budila se iz nesvjestice u haustoru svoje zgrade. Ležala je na izglačanom mramoru poput slomljene lutke, rukav kostima boje šljive bio je poderan, a jedan je sedefasti gumbić prepukao na pola. Puzajući i usprkos boli i mučnini, gospođa Ines pokušala je pronaći izgubljenu polovicu, ali tu nije bilo ničega. Negdje gore prepoznala je zvuk otvaranja vrata svog stana i znala je da će njezin suprug sići za minutu. Nije je smio vidjeti ovakvu, ne prije nego se sredi. Podigla se zadnjim snagama i napravila par koraka u tamu. Iz nekog kuta stepeništa prema podrumu miris mačje mokraće uvlačio se bezobrazno u njezine nosnice dok se naslanjala na vlažni zid. Stajala je tako na rubu nove nesvjestice dok se ulazna vrata haustora nisu otvorila i dok kroz vitičastu ogradu stepeništa nije vidjela ruku svog supruga kako za sobom zatvara vrata. Sada je napravila korak prema gore, ali stepenice su se ljuljale i bježale ispod njenih nogu. Pokušala ih je umiriti pogledom i tada je vidjela kap krvi kako klizi niz okovratnik njenog kostima. Rukom je potražila izvor – kapalo je iz njenog uha. Na trenutak, samo na trenutak prije nego je nestala svaka pomisao, shvatila je da je nešto izmaklo njezinoj kontroli i zabrinula se da neće danas stići na svoj prvi kolegij. Pronašla ju je tek u 9 i 45 gospođa Micika sa prvog kata, koja je u to vrijeme otključavala vrata podruma kako bi pustila svoju mačku. |
|
Nedostaje mi jedan sat. Samo jedan sat. Nedostaje mi jedan sat da razlijem do kraja boje snova pod toplim pokrivačem, da ocrtam međuprostore purpurno crveno u okus zrele višnje u ustima i modro zeleno u dodir pučine na koži. Da dohvatim magličaste koprene da ih misli saviju u topla paučinasta utočišta na kojima će još malo, još samo malo počivati moja glava. Da zatvorim ponovno oči pred jutarnjom svjetlošću i uhvatim trenutke meke tmine pod kapcima. Samo još jedan sat da budilica zaboravi,zastane. Da me pusti da spavam. Nedostaje mi jedan sat za korake po pošljunčanoj stazi i priču vjetra u mojoj kosi, za miris zemlje i gljiva. I oble sjajne kestenove u mojim dlanovima. Za vjevericu u krošnji. Za mutnu rijeku i obalu po kojoj će trčati moji psi. Samo jedan sat za oronule zidove starog dvorca, za zapis bajke suhog lista. Za oblake polegle na rubove gorja, za pticu u zraku. Za duboko disanje. Nedostaje mi jedan sat da odem gdje me čekaš. Da razgrnemo hramove i katedrale, da skinemo teške kapute sa svojih leđa, da budemo goli. Samo jedan sat da ti gledam osmijeh, opipam ti puls vrhovima prstiju, da te udahnem ovlaš i duboko do utrobe. Jedan sat da ti budem nepoznanica i da me tvoje ruke traže i prepoznaju pod dodirima, da me probudiš pogledom, da mi muzika zasvira među bedrima. Nedostaje mi samo jedan sat da mi svira. Nedostaje mi jedan sat da napišem priču. Da pustim da iz vrutka izbiju riječi, da se razliju po ekranu. Da prstima prepustim odabir slova, da igraju igru po tastaturi. Samo jedan sat da pišem. Nedostaje mi. |
|
Nogom ju je udario u trbuh…a zapravo je samo htio upaliti svjetlo. |
