Nedostaje mi jedan sat. Samo jedan sat.
Nedostaje mi jedan sat da razlijem do kraja boje snova pod toplim pokrivačem, da ocrtam međuprostore purpurno crveno u okus zrele višnje u ustima i modro zeleno u dodir pučine na koži. Da dohvatim magličaste koprene da ih misli saviju u topla paučinasta utočišta na kojima će još malo, još samo malo počivati moja glava. Da zatvorim ponovno oči pred jutarnjom svjetlošću i uhvatim trenutke meke tmine pod kapcima. Samo još jedan sat da budilica zaboravi,zastane. Da me pusti da spavam.
Nedostaje mi jedan sat za korake po pošljunčanoj stazi i priču vjetra u mojoj kosi, za miris zemlje i gljiva. I oble sjajne kestenove u mojim dlanovima. Za vjevericu u krošnji. Za mutnu rijeku i obalu po kojoj će trčati moji psi. Samo jedan sat za oronule zidove starog dvorca, za zapis bajke suhog lista. Za oblake polegle na rubove gorja, za pticu u zraku. Za duboko disanje.
Nedostaje mi jedan sat da odem gdje me čekaš. Da razgrnemo hramove i katedrale, da skinemo teške kapute sa svojih leđa, da budemo goli. Samo jedan sat da ti gledam osmijeh, opipam ti puls vrhovima prstiju, da te udahnem ovlaš i duboko do utrobe. Jedan sat da ti budem nepoznanica i da me tvoje ruke traže i prepoznaju pod dodirima, da me probudiš pogledom, da mi muzika zasvira među bedrima. Nedostaje mi samo jedan sat da mi svira.
Nedostaje mi jedan sat da napišem priču. Da pustim da iz vrutka izbiju riječi, da se razliju po ekranu. Da prstima prepustim odabir slova, da igraju igru po tastaturi. Samo jedan sat da pišem.
Nedostaje mi.
Post je objavljen 06.11.2005. u 10:24 sati.