Imala sam dečka kineza. Kinez pišem malim slovom jer on nije stvarno bio Kinez, bio je dečko s Trešnjevke, ali je bio prvi koji mi je poklonio prave kineske štapiće. Nisu to bili oni obični štapići od jeftine smrekovine što ih poslužuju danas u kineskim restoranima, bili su lakirani i ukrašeni sitnim cvjetićima i imali su svoju pernicu, isto tako ukrašenu cvjetićima. Ustvari, nije to bila pernica, ali je tako izgledala, kao one pernice koje su se nosile u školu prije pronalaska jeftine plastike, samo nešto uža, a dulja. Iz ovog, naravno, nemojte zaključivati o mojim godinama, govorim o pernici kakvu je imala moja mama i koju još uvijek čuvam negdje na tavanu (isto je imala cvijetiće nacrtane uljenom bojom, kao i pernica za štapiće mog dečka kineza s Trešnjevke i pomični poklopac koji se izvlačio iz malih utora).
Dakle, imala sam dečka kineza. Doduše, nije bio baš dečko, kao što nije bio ni Kinez. Naime, imao je poprilično godina, nekih tridesetsedam (ovo pišem povezano da se teže pročita), ali dečkom se u to vrijeme zvao svatko s kim je neka cura hodala i tko nije bio oženjen, pa makar bio i u tim godinama, kako bi stvari odmah na početku bile jasne. I ne samo da mi je taj moj dečko poklonio prve kineske štapiće i jedine prave koje sam ikad dobila, nego je bio prvi koji me odveo u kineski restoran, prvi kod nas – Asiu. Čula sam do tada samo za neki kineski restoran koji se zvao Azija, pa kad je moj dečko kinez izgovorio to ime, nisam odmah prepoznala da se radi o istom restoranu. Naime, moj dečko kinez izgovorio je to meko i nježno, glasom kakvim nije inače govorio, a ja sam ispala glupača jer sam rekla da nisam znala da je otvoren još jedan kineski restoran u Zagrebu. Nakon toga pazila sam da ne izvalim još neku glupost u vezi Kineza, pa sam to prvo veče u prvom kineskom restoranu kod nas, uglavnom šutila, jela i slušala priče mog prvog dečka kineza.
Ustvari, nije on bio moj prvi dečko, niti je to nama bilo prvo veče, nego samo prvo veče u kineskom restoranu, a u taj me restoran odveo jer se upravo bio vratio iz Kine. Da me sad ubijete, ne mogu se sjetiti zašto je bio u Kini, ali to i nije previše važno za cijelu ovu priču, bitno je da je bio, jer da nije bio, tko zna da li bi me ikad odveo u prvi kineski restoran u Zagrebu dok još drugih kineskih restorana kod nas nije bilo. Tada i tamo su mi stavili štapiće uz tanjur uz ljubaznu ispriku ukoliko želim pokušati, a pekinška patka je bila osmuđena i karamelizirana prije pečenja baš kako mi je moj dečko kinez pričao da se u Kini radi. I slatko kiseli umak nije bio pasirani doktor Oetker, niti su ribe bile japanski surimi. I Kinez kuhar nije bio iz Vijetnama (nemam ništa protiv Vijetnama, da nebi netko to pomislio) a konobari nisu bili iz Bedekovčine (i protiv konobara nemam ništa a pišem ih malim slovom jer nisu pravi Kinezi). I kineske porculanske zdjelice sa porculanskim žlicama nisu još sve bile razbijene i zamijenjene zdjelicama s nadglazurnim dekorom koje podsjećaju na kineske zdjelice.
I dobro je moja mama meni uvijek govorila da ljubav ide kroz želudac, jer sam na toj prvoj večeri u prvom kineskom restoranu na koju me odveo moj dečko kinez osjetila kako me ta ljubav obuzima negdje u području želuca ili malo niže. Moj dečko kinez objasnio mi je da Kinezi odavno znaju da je centar duše u želucu, što mi je dalo zaključiti da je i u neka davna vremena u koja seže pamćenje moje mame o navedenoj istini, Azija bila jako blizu Europi, baš kao što se u to vrijeme kad me je moj dečko kinez odveo na prvu večeru u prvi kineski restoran, nalazila ni više ni manje nego u srcu Zagreba. Danas se nalazi uglavnom još samo u peti, kao i meni moj prvi dečko kinez.
Ali istina je i da se prve ljubavi uvijek pamte, ali mogu se pamtiti na različite načine, pa sjećanja imaju ponekad okuse karameliziranih noći i originalnog slatko kiselog umaka, a ponekad smetaju kao trn u peti kojeg želiš izvući i zaboraviti, a on se sve dublje uvlači pod kožu, ponekad i do gangrenoznih razmjera.
****
Što sam htjela reći? Pa ne znam ni sama, sva ta kineska pitanja otvorio je Porto i taman kad su se neke diskusije smirile, dobio je inspiraciju i Creativa koji je opet, iz samo njemu znanih razloga počeo spominjati kineze, nakon čega su se opet počeli spominjati i plagijati. Čini mi se da je zato i meni došla inspiracija da nešto po pitanju plagijata nakuckam, ali samoj sebi ne mogu objasniti kakve veze s tim ima moj dečko kinez i kineski štapići u pernici. Ustvari, kad bolje razmislim, mislim da je to zbog toga što se taj moj dečko kinez zvao Drago i falilo mu je samo jedno slovo da bi bio Kinez. Al’ bolje i to nego da se zvao Hendrix.
Post je objavljen 15.11.2005. u 19:42 sati.