|
Htjela sam ti obrisati kapi na čelu, ali više ih nema. Ti bi se sigurno nasmijao da pružim ruku i prstima dotaknem nepostojeće, zar nisi uvijek govorio da zamišljam stvari kojih nema? Zapise u vjetru , vibraciju u crvenom lišću akvarela na sjevernom zidu, nemir u okovanom pigmentu tvog oka. Možda i jesam romantično raspoložena, imaš pravo, a možda se mom nemiru samo druži sa cmizdravošću ovog kišnog poslijepodneva u kojem prvi bijeli grumeni nestaju sa vrhova čempresa. U svakom slučaju, pravi se da ne vidiš da sam bosa, pravi se kao bivši ljubavnik koji više nema razloga potruditi se za buduće sate. Možda si i prečuo i previdio sve što ti rekoh, jer sad govoriš da ćeš mi svirati. Za Elizu. Nisi me ni pogledao, u tom jedinom trenutku u kojem sam te još jednom mogla podsjetiti da baš i nije vrijeme za muziciranje, nego za tišinu. U kojoj ću razmještati svoje biljke. I možda ispeći palačinke. Ali to je bilo prije nego sam mogla gledati samo tvoja leđa. I tvoje jagodice na crno bijelim tipkama preko tvog ramena, samo ako bih došla dovoljno blizu. I slušati s rukama na tvojim ramenima da osjetim i vibracije, onako kako ih je Beethoven osjećao. Beethoven se ljuti, sigurno. Nije ovo skladao da bi neki neznanac jagodicama prstiju prevaljivao puteve do moje utrobe, iako bi mu možda bilo zanimljivo to promatrati i uobličiti u neku novu sonatinu. Uvijek je bio, uvjerena sam, voajer. Promatrač, govorim ti. Sad je još i Eliza tu, Eliza koju dovodiš ovdje u moju sobu, bez da si pitao, kao da se to uopće mene ne tiče. Ona sad sjeda u moju izlizanu kožnu fotelju i podiže nogu preko naslona dok joj prsti druge noge lagano dodiruju pod. Baš onako kako ja to činim kad nikog nema. Pramen kose zalijepio joj se,vlažan od te kiše koja vani pada, na blijedo lice i sramežljivo spušta pogled, ali, kažem ti, ona već odavno nije nevina jer dodiruje mi bradavice i zavodi me suviše znalački. I potpuno mi je sada jasno da će me ogoliti, otvoriti vlažnu i ranjivu i predati me tebi još prije završnice. |
