Nova Politika

26.09.2011., ponedjeljak

Nova ekonomska politika ? Pogled iz drugog kuta

Pripremio : Drava


1. Valutna klauzula

Što jaka valuta znači za slabu ekonomiju? Ako je tečaj kune već deset godina fiksan, čemu potreba za valutnom klauzulom? Ako imamo stabilan tečaj i valutnu klauzulu čemu plaćati visoke kamate? Vratimo se načas u 2001.god., tada je euro vrijedio 8kn, dolar 8.5kn, funta 12kn. Od tada do danas dolar i funta su deprecirali, a kuna je ojačala čak i u odnosu na euro zato što je hrvatska ekonomija privrijedila više? Ne. Od 1995 hrvatska ekonomija bilježi stalan pad. Dok njena valuta ne pada već bilježi rast.
'94. god. kad je uveden antiinflacijski program, kamen temeljac je bilo stabiliziranje deviznog tečaja, odnosno vezivanje tečaja kune za marku, i to je u godinu dana dalo izvrsne pozitivne učinke. Međutim, vezivanje domaće valute ima i svoje negativne posljedice koje osjećamo danas. Prema tome u Hrvatskoj se napravila jedna velika greška, opasna greška -neki kažu iz neznanja, neki kažu namjerna. Koje su to negativne posljedice? Ako one marke pretvorimo u eure vidjet ćemo da je tečaj kune otprilike 20% ojačao, aprecirao u odnosu na tadašnju marku. To bi bilo otprilike 8.8kn za euro danas.
Dakle, zadržavanje tečaja, jakog, čvrstog tečaja u situaciji jedne prilično oboljele ekonomije kao što je Hrvatska, možemo reći da je teorijski naprosto jedan novitet jer ne možete imati zdravu i jaku domaću valutu u jednom oboljelom gospodarstvu kao što je naše.

Jaka valuta, slaba ekonomija? To nikada još nije bilo tako?

To znači da su drugi ciljevi ključni u ostvarivanju ekonomske politike Hrvatske. Kad imate stabilnu domaću valutu, a ona je nerealna, ona je vrlo nerealna, onda znači da uvoz postaje sve jeftiniji. Prema tome onda svi uvoznici mogu stabilno kalkulirati svoje cijene roba i usluga i prodavati ih na domaćem tržištu. Na to su se naslonile banke koje su počele odobravati kredite šakom i kapom. To sve skupa je kontinuirano produbljivalo deficit na trgovačkoj bilanci Hrvatske, koji je kontinuiran, znači već deset, petnaest godina, i na kraju je to zakonito dovelo do ovako neizdrživog vanjskog duga. Ova politika i ovi rezultati, mogu iznenaditi nepoznavatelja ekonomije, a što je sasvim logična posljedica jedne promašene politike deviznog tečaja koji su provodile sve vlade.

Zašto ako je tečaj kune već niz godina stabilan, banke ugovaraju kredite isključivo uz valutnu klauzulu?

Pa ovako, vidite, zemlja u kojoj središnja banka proklamira za cilj stabilnosti cijena, ostvaruje ga preko stabilnosti deviznog tečaja kune prema euru, a unatoč tome banke uvode valutnu klauzulu. To je značilo i znači da banke ne vjeruju središnjoj banci, i oni ne vjeruju tome 15god. iako se svake godine uvjeravaju da je devizni tečaj kune jedan od najstabilnijih u svijetu.
Prema tome mi možemo reći da je devizni tečaj kune stabilniji od eura, jer euro, kao što vidite, oscilira prema dolaru, jenu itd. Znači devizni tečaj je danas postao i uvijek je bio izuzetno važna kategorija i instrument ukupne ekonomske politike, a da je to tako pa mi vidimo svaki dan u pravom valutnom ratu koji se vodi između jena, dolara, eura, franka,funte itd itd.
No vratimo se na naš slučaj. Znači, uvodeći valutnu klauzulu, one nisu vjerovale središnjoj banci i ne samo to, one su postupile protuustavno! Jer je uvođenje valutne klauzule u nacionalni monetarni sustav protuustavno. I ja se čudom čudim da svih ovih godina Ustavni sud vlade naše domovine Hrvatske nisu postavile to pitanje. Ili nisu znale što to znači (iako ima tu i neznanja), ili možda iz nekih drugih
razloga meni nepoznatih. Zašto smatram da je to tako? U čemu je stvar?
Vidite, domaća valuta jedan je od obilježja nacionalnog suvereniteta.
Kao što neka zemlja ima zastavu i himnu, granicu, vojsku, Ustav, ona ima i svoju valutu. Prema tome, vi ne možete u Švicarskoj, Britaniji ili Europskoj uniji uzeti kredit a da otplate rata vežete za dolar ili jen. To je besmisleno, to je apsurd. I ne samo to, to je protuzakonito. Prema tome. Ustav i valutni sustav jedne zemlje propisuje, u ovom slučaju u Hrvatskoj, da je jedino i zakonito plaćanje Hrvatska kuna. Prema tome, svi ugovori mogu se proglasiti ništavni jer su vezani valutnom klauzulom. Otkud nekom pravo da svoja potraživanja Veže za drugu valutu koja nije zakonita i službena valuta ove zemlje?
Valutna klauzula je po mom mišljenju jedna od najgorih poteza, jedna od najgorih situacija koja se desila u našoj zemlji, našem gospodarstvu, a uostalom prije svega našim građanima.
Vidite banka ima kao prvo, vrlo stabilni devizni tečaj koji joj jamči središnja banka. Drugo, ona u ugovor unosi valutnu klauzulu.
Treće, ona traži jamce.
Četvrto, ona stavlja zalog na nekretnine, stan itd.
Peto, traži životno osiguranje.
Dakle, ona ima pet linija odbrane. Ja sam jednom izjavio da bi tako i moja baka mogla biti dobar bankar. To bi mi mogli izdržati kada bismo mi imali plaće vezane uz valutnu klauzulu pa da u tom slučaju nama poslodavac poveća plaće. Vidite, u tom slučaju to bi bilo super, jer znači, taj bi se efekt poništio. Međutim, nema povećanja plaća, prema tome, klijenti su tu ugroženi i zato je valutna klauzula jedna od najgorih stvari koja se desila u ekonomiji i u našem društvu.
Banke osim što imaju potraživanja u deviznoj valuti, imaju i obvezu u toj valuti. Npr. isplatu kamata. No to je problem poslovanja a nikako problem države u kojoj banke posluju, a još manje je to problem koji bi trebali rješavati bančini klijenti. One su svakodnevno u dvostrukoj situaciji. I upravo zbog toga i postoji taj 'risk menagment' u bankama koji vodi računa o deviznim pozicijama banke. Znači, izađu u pojedinoj
valuti (CHF, euro) i oni stalno moraju nad tim bdjeti i moraju uravnotežiti pozicije na deviznom tečaju. No oni su školovani za to dok veći postotak građana nije. U tom slučaju i zbog toga treba ukinuti valutnu klauzulu jer ona dovodi do kaosa u ekonomiji. Ona je dovela do nemogućih situacija da se danas tvrdi da se ne može ništa i ne smije ništa promijeniti zato što je tu valutna klauzula.
Pa se kaže: ako dođe do devalvacije (iako devalvaciju nitko ne bi proveo) onda ćete VI platiti!
Ona je znači postala instrument pritiska. Ona je postala jedna fatalna stvar pa se
kaže, ništa se ne može, ne smije, i nemojte na to pomišljati jer ćete sebe dovesti u takvu i takvu situaciju.
Mi ustvari vidimo da živimo u ambijentu gdje su se banke počele ponašati kao jedna neprikosnovena vlast, a same krše zakon jer su nametnule valutnu klauzulu koja je zabranjena i protuustavna.

Taj sustav, dakle, jaka valuta slaba ekonomija, ima li država koje se tome odupiru?

Pa ako pogledamo ovdje u susjedstvu, onda vidimo da Bosna i Hercegovina ima tzv. valutni odbor, a Hrvatska kvazi-valutni iako ima svoju valutu!
Prema tome, mi ta dva tečajna monetarna sustava možemo nazvati i kolonijalnim sustavima koji praktično u teorijskom smislu riječi znače kontrolirani razvoj i ograničavanje monetarnog i državnog suvereniteta. No s druge strane ako pogledamo Srbiju, ona je primjer proaktivnog korištenja tečajne politike i oni su recimo posebno u ovoj recesiji postigli tu određene uspjehe pri čemu treba znati da Srbija nema turizma niti recimo takve neke pogodnosti, infrastrukturne pogodnosti kao Hrvatska, a mi smo stoga, mogli daleko više profitirati. Sve to pokazuje u kakvim smo mi dosad zabludama živjeli i kakva se pogrešna ekonomska politika vodila. Banke u Hrvatskoj koje su došle ovdje iz inozemstva, imaju veće kamate za naše građane uz puno manji rizik nego što imaju kamate u zemljama iz kojih dolaze. Kamatna marža je od dva pa čak do pet puta viša u Hrvatskoj nego u tim zemljama.

Što bi značilo ukidanje valutne klauzule za banke? Da li bi ta banka bila zainteresirana da privreda bude što bolja?

Ako imate sustav koji je danas, koji štiti jednu stranu a drugu ne, onda je to za jednu stranu naprosto izvrsno, ali to ne može trajati do beskraja. Dakle, svi bi se tu više urazumili, svi bi imali više opreza. Ja sam jedno vrijeme sam imao problema s tim pa
sam se pitao, pa kako ljudi u politici, pa kako oni ne vide da to šteti Hrvatskom gospodarstvu, i nisam se mogao načuditi. I tada sam jednog dana počeo razmišljati; ajde da sam ja Austrijanac ili Talijan, pa kako bi to izgledalo?
To je savršeno izgledalo.
Znači ova monetarna i tečajna politika, ona nije u promociji i podršci Hrvatske ekonomije i izvoza već uvoza!
I to nije ništa novo što sam ja rekao. Međutim zapanjujuće je da to nitko ne mijenja. I zapanjujuće je da je stabilan devizni tečaj postao sveto tele ekonomskih politika svih vlada u koji su svi vjerovali. A takva stabilnost nas vodi u stvarnu propast. Mi imamo iluziju jedne stabilnosti, duboku iluziju.
Potpuno suprotnu politiku slabe valute i jake ekonomije vodi Kina. Unatoč pritiscima svake vrste čvrsto drži juana na preniskim razinama iako bilježi rast svoje ekonomije.
Samo je prošli mjesec Japan dva puta spuštao vrijednost jena.
Suprotno tome svako zalaganje za realniji tečaj kune u Hrvatskoj naziva se kontraproduktivnim. Odmah se s druge strane govori -e ovi se zalažu za inflaciju. Vidite to je isto jedna od najobičnijih podvala. Smišljenih i zlonamjernih i to nije točno. Pa sjetit ćemo se 97, 98 god kada je bila užasna nelikvidnost Hrvatskog gospodarstva, slično i danas, i onda je 2000, 2001 god količina novca u opticaju je povećana 30-40% u jednoj godini. Po tom tumačenju kako danas neki ekonomisti govore, trebala je nastupiti velika inflacija, a ona uopće nije porasla. To su zlonamjerna podmetanja.
Prema tome to je priča za malu djecu. Ako do inflacije i dođe, onda
postoje instrumenti da se ona svede u normalne okvire. Ima li
hrabrosti da se ta valutna klauzula ukine? To je pravo pitanje. Jer
naši građani trebaju znati da Hrvatska ima stručnjake koji su u stanju
proizvesti brod, lokomotive, tramvaje... i puno toga drugog, da ima i stručnjake koji znaju riješiti ekonomske probleme. Međutim oni očito nemaju mandat da to učine. Taj mandat daje politika i pravo je pitanje ima li politika hrabrosti i to je naša
tragedija, a mi nemamo vremena za čekanje. Znači moralo se već jučer to
učiniti, i mora se uzeti taj vrući krumpir u ruku -promjene ekonomske
politike- da se ostvare ciljevi koji trebaju ovoj zemlji. Znači veća
proizvodnja, veća zaposlenost, veći izvoz, ravnomjerniji razvoj a ne
da to budu floskule i parole kao što je to do sada, već da to bude jedan realitet ekonomske politike gdje će građani vidjeti iz mjeseca u mjesec da se ostvaruje.
Pretpostavke zato su politička volja, znanje i hrabrost da se to napravi.

( iz razgovora s Ivanom Lovrinovićem, profesorom ekonomskog fakulteta u Zagrebu )


O odnosu uvoza i izvoza:

2. Master plan razvoja gospodarstva

Mi imamo monetarnu politiku koju vodi Narodna banka i koja je zadužena samo za stabilnost domaće valute.
Ona korektno radi svoj posao, ali posljedice tog posla su katastrofalne u jednoj drugoj sferi, a to je sfera naše privrede.
Tu imamo izuzetno lošu strukturu. Naravno, uvijek je u pitanju što je prije, jaje ili kokoš, ali u svakom slučaju to su povezane činjenice, dakle činjenice da mi vodimo aprecirani tečaj kune prema euru, dakle valutu u kojoj se odvija 80% našeg robnog izvoza gdje na mikro razini dolazi do toga da troškovi svakog takvog subjekta rastu u skladu s inflacijom, a prihodi sa tečajem, pa onda u tim monetarnim škarama izvoznici, odnosno, proizvođači gube znatan novac, a uvoznici, odnosno trgovci, financijska industrija, pa i svi oni koje glavne troškove imaju vani, a prihode ostvaruju na domaćem tržištu, zarađuju jedan prihod za koji nisu ni krivi ni dužni a koji
im je, eto, kapnuo u džep!
Znači sa porezima se moraju ispraviti greške.
Poreznom politikom bi se dakako morali stimulirati proizvođači i stimulirati izvoznici, a destimulirati uvoznici i oni kojima takva monetarna politika odgovara.
Naravno nitko normalan nikad nije u ovoj situaciji danas predložio devalvaciju zato jer su svi svjesni da ona ima silne negativne posljedice za stanovništvo i za sve druge i da nije rješenje. Ona je bila rješenje prije deset godina i prije 15 još bolje.
Izvoznicima treba nadoknaditi štetu nerealnog tečaja kune smanjenjem poreza na
dobit, taj isti porez na dobit država treba povećati uvoznicima. To je mjera koja je potpuno neutralna za stanovništvo, a domaćoj industriji prijeko potreban poticaj. Prema tome, monetarna politika ma kakva se vodila, ovakva jedna mjera bi je potpuno neutralizirala. To ne bi bila stimulacija proizvodnje i izvoza niti destimulacija. Isto tako ne bi bila stimulacija uvoza nitidestimulacija.
Naime, ukoliko bi tečaj devalvirao, padao, brže nego inflacija, onda bi izvoznici morali platiti državi to što nisu zaradili, a uvoznici to dobiti.
Dakle to je jedna neutralna politika koja bi se bez ikakvog problema mogla održati. Ta mjera ne samo da ne utječe na stanovništvo nego uopće nije inflatorna. Ne može
se očekivati da će ona izazvati Inflaciju, jer po toj jednostavnoj formuli kako inflacija raste tako raste i obveza uvoznika da to plate državi, odnosno, da država isplati
izvoznike.
Dakle uvoznici koji ustvari diktiraju rang cijena na domaćem tržištu, oni nikako neće biti zainteresirani da dignu cijene pa da onda sav taj prihod moraju dati državi. Oni će jednostavno zadržati te cijene. Naravno da je i njihov ključni interes da zadrže taj prihod koji nisu zaslužili pa se zato i svim silama bore da se ništa u svemu tome ne promijeni. Međutim kratkovidno je to jer se s upropaštavanjem proizvodnje i industrije strašno smanjuje kupovna moć stanovništva pa onda ti isti trgovci i uvoznici ustvari dugoročno gledano će imati silne štete takve politike.

Kakva bi bila projekcije te mjere?

Ja vjerujem da bi se relativno brzo dogodile nekakve jako važne stvari.
Dakle, prvo, s obzirom da je naš uvoz gotovo dva puta veći od izvoza, država bi prikupila puno više novaca nego što bi ih trebala dati.
To bi omogućilo da se prestane zaduživati. Otprilike veličina koju bi prikupila bila bi tog ranga koliki je budžetski deficit.

( Iz razgovora s Vladimirom Ferdelji, predsjednikom udruge meneđera Croma, njihov projekt „Master plan razvoja gospodarstva“ i član uprave Elektrokontakta ).


Slijedi razgovor s ekonomskim analitičarem Guste Santiniem (snimljeno 2008g).
Napominjem da je Guste Santini član vijeća "Saveza za građansku i etičku Hrvatsku" Ivana Grubišića, a vjerujem i kreator ekonomskog plana SGEH.


Naš gost Guste Santini kaže da i građani i država svoje dugove moraju vratiti. A kako, pitamo ga mi?

Za Hrvatsku bi u svakom slučaju, nešto oko čega nemam dilema, bitno preispitao proračun. Išao na smanjenje oporezivanja dohotka; i to značajno. Ja sam pred više od godinu dana predlagao smanjenje poreza i doprinosa; znači smanjiti opterećenje radne snage, jer je radna snaga užasno skupa. Pazite, ako vi za 5000kn plaće morate platiti poreza i doprinosa 3300kn, onda je to užasno puno. Ako imate 10000kn ide pola pola (samo da ubacim; nedavni prilog s televizije gdje je novinar rekao kako se u Hrv. plaća porez na dohodak 40%, u BIH 20% a u Srbiji 15% op. a.) Prema tome država previše participira! Naprosto država je preskupa i prvi korak je sasvim sigurno; smanjit proračun i ići na matično, funkcionalno restrukturiranje državne uprave.
Šta će molim vas Hrvatskoj 500 općina!
Dajte molim vas nek mi to…, ja bih volio da mi to netko objasni. Ja sam, dok sam bio direktor Instituta za javne financije, u bivšoj državi, mi smo tada zaključili da je maksimalan broj općina koji u Hrvatskoj može biti -50! Ajde, iz političkih razloga nek ih bude 70,... a sad ih imate 500.
A cijela jugoslavija je imala 500 općina!
Očito je tu postoji cijeli niz neracionalnosti kojih se možemo preko noći odreći.

Drugo što bih napravio; podijelio bih tekući i kapitalni budžet. To je ozbiljan posao. Tekući budžet je ono što je za tekuću potrošnju, a kapitalni je za kapitalne izdatke. I vi ste u pravu. U ovom momentu, sve što nije nužno, nesporno nužno mora se zaustaviti. Sve ostalo može pričekati neka druga vremena. Nama je inozemni dug bio signal da i mi do sad neke stvari nismo trebali raditi.
Ovo barem već 10g govorim. Trivijalan je to problem.

Izmjena zakona o porezu također je mjera koju je nužno sprovesti.
Sazvati izvanrednu sjednicu sabora i na dnevni red staviti izmjenu poreznog zakona u kojem se kaže:
Tvrtci koja je u prošloj godini plaćala porez i radila cijelu godinu, u narednih 5g kumulativno joj se ne može povećati porezna osnovica. I sve je riješeno.
Primjer:
Ako je neka tvrtka lani plaćala 100 jedinica poreza, imala je n zaposlenih, n nekretnina, n pokretnina, etc…, i ako bi u idućoj godini udvostručila zaposlenost, neka bi opet platila samo tih 100 jedinica poreza. Na taj način svi ti novozaposleni ne bi plaćali porez i priča gotova.
Na taj način bi država smanjila potrebu za socijalnom pomoći pa bi joj ostalo sredstava, s druge strane dobila bi sredstva od PDV-a jer bi se povećala osobna potrošnja.
Treće, poslodavci ne bi imali nikakvih obaveza kroz doprinose državi, a zaposleni bi i dalje plaćali porez na dohodak u dijelu kojem ga i sad plaćaju.

Proračun ustvari ne bi imao ništa majne novaca nego u prijašnjem razdoblju?!

Ne, dobio bi više. Jer bi država imala više zaposlenih koji bi kroz potrošnju plaćali PDV, a porez od doprinosa bi i dalje bio isti kao što je i sada, a nemamo novozaposlenih u gospodarstvu.
Samo u jednom članku se napiše da to vrijedi 5 god. i stvar riješena.

Što se tiče rješavanja nelikvidnosti, država treba dijeliti sudbinu svojih građana.
To znači, ako ja kao poduzetnik prodam robu, a nisam je naplatio, dozvoli da ne platim porez (državi). Nego kad ja naplatim pa ću dati svoj dio za zajedničke i opće potrebe.
Kod nas je situacija da mi moramo plaćati porez na fakturiranu realizaciju, a ne na naplaćenu realizaciju. Riješili bi se svi problemi da država isto tako kaže ja ću svoj dio poreza naplatiti kad bude naplaćena realizacija. Država o tom ne razmišlja, a tvrtke moraju dizati kredite da bi platile porez, ili zatvoriti vrata. Prvi korak rješavanja nelikvidnosti je da država kaže: „ ja sam dio ovog društvenog sustava što je po definiciji, i nemam pravo da imam posebni status“

O bankama:

Ja od 1998. predlažem osnivanje nacionalne komercijalne banke.
I sad ću ponovo ponoviti; i danas, ne da je razumno, nego je nužno, što kriza ova i pokazuje, da imamo nacionalnu financijsku instituciju. i onda sam predlagao i sad predlažem; Poštansku banku, uvećanu za infrastrukturu koju imamo preko FINA-e koja ima 160 najboljih lokacija, njih treba pretočiti u nacionalnu banku. I ne treba nikome garantirati za depozite osim za tu banku. Jer nije moguće da bilo koji organizam funkcionira ako ne raspolaže sa vlastitom krvi! Ovdje je evidentno da su kanali u stranom vlasništvu i ti kanali određuju gdje će krv ići. Slikovito rečeno. Prema tome, financijski sistem u Hrvatskoj je baziran na bankarskom modelu. Evidentno da ovaj izlet u tržište kapitala je dobro opekao Hrvatske građane. Tu nije dobro da nemamo nacionalnog igrača koji isto tako može raditi.

Nešto se govori o tome da će…

Priča je priča! Priča je za vrtiće.
Mi moramo djelovati!
Da smo to napravili pred 5, 6 god. danas bi bili spremni…

Da li se to može sad napraviti?

Pa jasno da može. Samo je pitanje da li to možemo danas.
Ima tu i ograničenja o kojima ja ne mogu govoriti.

…"S druge strane kada se samo malo upotrijebi zdrava logika brzo se nađe model u kojem naša vlastita ekonomija može stvarno početi pokazivati znakove oporavka, a s time mijenjati i ona patologija.
Iako to samo po sebi nije dovoljno da se ona stvarno i promjeni iz ovog mraka u kojem se sada nalazimo."

- rekao je još da kad je za juge bila Hrvatska u krizi, da je i cijela juga bila u krizi. kad se Hrv izvukla, da se i juga izvukla.
Rekao je da smo bili motor!!
Mi to možemo opet!!


Izvor i detaljnije :

http://www.4shared.com/audio/zXUCeKu1/valutna_klauzula.html

http://www.4shared.com/audio/qVSN1xNX/Master_plan_razvoja_gospodarst.html

http://www.4shared.com/au
- 19:01 - Komentari (39) - Isprintaj - Zasebno

18.09.2011., nedjelja

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 3

„Ulazak u EU znači gubitak nacionalnog suvereniteta – mit 3“

piše Semper contra

„Ulaskom u Europsku uniju svaka država članica prenosi dio svojih ovlasti na Europsku uniju. To znači da u nekim područjima članice donose odluke zajednički na razini Europske unije. Pritom svaka država članica aktivno sudjeluje u postupku donošenja odluka, što će biti slučaj i s Hrvatskom kada postane članica Europske unije. Na taj način svaka članica Europske unije zastupa vlastite interese i ugrađuje ih u zajedničke odluke Unije. (1)

Hrvatska će, kao članica EU-a aktivno sudjelovati u donošenju odluka na europskoj razini, pri čemu će vlastite interese moći zastupati bolje nego što bi to bio slučaj kada bi ostala izvan Unije. (2) U Vijeću EU-a, koje je uz Europski parlament zakonodavac Europske unije, pri raspodjeli glasova između sadašnjih 27 država članica vodilo se računa da države s većim brojem stanovnika imaju veći broj glasova, ali ne strogo proporcionalno, pa je raspodjela glasova više prilagođena državama s manjim brojem stanovnika.

Tako, primjerice, Njemačka ima 29 glasova, dok Danska, Irska, Litva, Slovačka i Finska imaju po 7 glasova, koliko će imati i Hrvatska kada postane članica Unije. Hrvatska će stoga, kao i druge manje zemlje biti na svojevrsnom dobitku u pogledu zastupljenosti u Vijeću EU-a.
Hrvatska će također biti zastupljena u drugim tijelima EU-a, i to sa 12 zastupnika u Europskom parlamentu te, kao i druge članice jednim povjerenikom u Europskoj komisiji. po jednim sucem u Sudu Europske unije i Revizorskom sudu, a guverner Hrvatske narodne banke predstavljat će Hrvatsku u skupštini Europske središnje banke.“ (3)



Prokletstvo slova „B“
(razmišljanje o hrvatskom suverenitetu)

Na pragu smo ulaska u 'n-tu' asocijaciju u koju nas uvaljuju političari, za koje Krleža kaže „u sklapanju ugovora i glupih političkih paktova, tu su hrvatski puntari stručnjaci vjekovima“. Čitajući nedavno kupljenu knjigu (5 kn na rasprodaju otpisanih knjiga) „Hrvatske pravice“ autora Petra Požara, vlastito izdanje 1990. godine i, već nekoliko puta spomenutu zbirku političkih eseja M. Krleže „Deset krvavih godina“, sasvim slučajno otkrih nešto što paušalno nazvah „Prokletstvom slova 'B'“ (citati su iz tih knjiga).

Boljim poznavateljima hrvatske povijesti vjerojatno je poznata činjenica da su se 'hrvatski puntari' (političari svih vrsta) nakon pogibije posljednjeg kralja hrvatske krvi Petra, od straha pred najezdom osmanlijskih osvajača, 1102. godine poklonili „madžarskome grbavcu Kolomanu“ sklopivši mir s „Ugarima, kojim Hrvati priznaju ugarskog kralja Kolomana za svog kralja. Tim povodom potpisana je i Pacta, koju kasnije nazvaše Pacta conventa.“

U hrvatskoj se povijesti ovim činom pojavilo prvo sudbonosno slovo „B“ (Budim) koje je Hrvatima krojilo sudbinu. Od te godine ti isti 'hrvatski puntari' „se bore osam stotina godina protiv madžarske krune kao bijesni negatori madžarskog suvereniteta.“

„I kada je poslije Mohača situacija politički otvorena, pitanje hrvatske dinastije je likvidirano. Hrvati (puntari) traže odmah drugog gospodara“ (kako je to izjavio papin poslanik u Budimu), pa na križevačkom sastanku 1526. „pada prvi prijedlog za kandidaturu Habsburga“, da već slijedeće godine 1527. „hrvatski staleži i redovi biraju u hrvatskom Saboru Ferdinanda I za hrvatskog kralja“ i tako dolaze pod jurisdikciju drugog po redu slova „B“ (Beča). „Ali gle, odmah zatim nastaje novi period borbe protiv gospodina Habsburga i taj traje novu krvavu rundu za slijedećih četiri stotine godina 1527. – 1918.“

Nakon poraza i raspada crno – žute monarhije 'hrvatski puntari' „kidaju tu prokletu Nagodbu s Madžarima 29. oktobra, da bi poslije trideset dana suverenog života sklopili pakt od 1.decembra 1918. sa dinastijom i tako počeli jednoglasnu borbu protiv tog pakta ujedinjenja, koja traje do danas.“
Bilo je to treće prokletstvo slova „B“ (Beograd).

No ni tu nije kraj. 1941. godine na hitlerovim tenkovima uz blagoslov Poglavnika stiže četvrto prokletstvo slova „B“ (Berlin). I naravno odmah počinje borba protiv tog saveza, koja pobjedonosno završava 1945. godine kada se povijest ponavlja i 'hrvatski puntari' ponovo sklapaju savez stvarajući federativnu državu Jugoslaviju s glavnim gradom „B“, opet Beograd.
Bilo je to peto prokletstvo slova „B“ koje je trajalo sve do 1990. godine kad su Hrvati izborili svoju neovisnost, uz ,naravno, odgovarajuće žrtve, misleći da je prokletstvu došao kraj.

No ne lezi vraže. 'Hrvatski puntari', nesposobni da, ovog puta, sami vode bitku na gospodarskom polju, pritisnuti svjetskom globalizacijom, krenuše u traženje 'novog gospodara'. Nije im dugo trebalo da ga nađu. Kao opčinjeni našli su ga u šestom prokletstvu slova „B“ (Bruxelles). Uspjeli su svladati sve prepreke u stilu 'mrkve i batine' koje im je na putu postavljala europska birokracija, pa je europski parlament zakazao plenarnu sjednicu 1. prosinca ove godine (opet taj 'prvi decembar') na kojoj će se usvojiti zakonodavna rezolucija o davanju pristanka (opet neka Nagodba ili Ugovor). Potom bi tijekom mjeseca prosinca (opet taj nesretni decembar!) Predsjednica (puntarske) vlade trebala svečano potpisati Pristupni Ugovor, da bi 1. srpnja 2013. godine (obratite pozornost na zadnje dvije znamenke u godini) ona ili njezin nasljednik iz neke druge 'puntarske' stranke svečano proglasio Hrvatsku punopravnom članicom alijanse zvane Europska Unija.

Tim činom započet će po sedmi put bitka za oslobađanje od gospodara da bi se, kao i uvijek do sada nakon možebitnog oslobođenja, počeo tražiti 'novi gospodar'. „Napor, dakle, da se hrvatstvo otme rotaciji oko tuđih osovina, ostao je do danas politički otvoren i jalov.“

U devet stotina i deset godina, dvadeset godina hrvatskog suvereniteta, „to je čitava hrvatska politička bilanca na saldu hrvatskog suvereniteta“.

„Ako je doista istina da je povijest učiteljica života, onda je vjerojatno, da će Hrvatima poći za rukom da negdje tek oko godine 2318. (2413. p.p.) raskinu svoj takozvani Ugovor od 1918. (2013.) i da s nekim novim, zasad još nepoznatim Signorom (sa dinastijom) (s nekim novim slovom „B“) sklope jedan novi politički Ugovor, protiv kojeg će se boriti do godine 3118 (3213.).“

Nakon svega pitanje na koje bih želio saznati odgovor. Ponašaju li se 'hrvatski puntari' tako kako se ponašaju zato što žive u dijelu Europe koji se zove Balkan, na vjetrometini međunarodnih političkih oluja, ili pak jednostavno zato što su – Budale?

* * *

O ostalim nebulozama iz spomenutog pamfleta samo taksativno:
(1) „zastupa vlastite interese i ugrađuje ih u zajedničke odluke Unije.“ Volio bih znati kako autor spomenutog pamfleta misli da će država koja ima ukupan broj stanovnika kao jedan oveći europski grad, a gospodarstvo joj je na koljenima, dakle ekonomski je patuljak da ne kažem bogalj, 'zastupati vlastite interese'?

(2) „vlastite interese moći zastupati bolje nego što bi to bio slučaj kada bi ostala izvan Unije.“ Iskustvo iz svih 'unija' u kojima smo do sada bili uči nas da je to čista fatamorgana.

(3) Hrvatska je u bivšoj asocijaciji (SFRJ) bila zatupljena procentualno jače nego što će biti u novoj (EU), guverner NBH sjedio je u Savjetu guvernera samo šest republika-država i znamo kako je mogao utjecati na generalnu novčarsku politiku, posebice na devizni režim bivše države (unije). Priča o 'utjecaju' hrvatskih predstavnika' je čista iluzija (Grčka).

* * *

P.S.
U „J.L“ (18.09.2011.) su objavljeni neki fragmenti iz dokumenta „Nacrt Pristupnog ugovora“ iz kojih je vidljiva naša 'puna suverenost' kad jednom uđemo u asocijaciju zvanu EU.
„On (Ugovor p.p.) daje okvir u kojem će Hrvatska funkcionirati kao nova članica EU, trgovati s ostatkom svijeta, proizvoditi, čuvati okoliš, dijeliti svoj suverenitet s drugima, uplaćivati u zajedničku blagajnu Unije i koristiti novac iz iste, loviti ribu, proizvoditi hrvatsku staru šljivovicu, birati zastupnike u Europskom parlamentu…“
No i nije sve tako crno jer „je u Ugovoru ostalo otvoreno pitanje tko u ime Republike Hrvatske sklapa Ugovor te tko ovlašćuje koga za potpisivanje istog.“ Eto ostalo je ipak nešto što „Hrvatska mora sama ispuniti.“

Da sam ja Premijer ili Predsjednik dobro bih razmislio hoću li na takav tekst staviti svoj potpis, da se ne bi kasnije morao braniti poznatom sintagmom naših političara: „ništa nisam znao“.


- 14:37 - Komentari (63) - Isprintaj - Zasebno

09.09.2011., petak

Principi taoizma u managementu

Piše : Gordian Knot



Sistem u kojem se nalazimo je dosao u novu fazu.

Beskonacni ratovi, osiromasenje vlastita stanovnistva, nepovjerenje u vlasti, medije i financijske institucije, guranje problema pod tepih itd. dovodi do potencijalne nove renesanse.

Naravno da ce sistem propasti, jer svi sistemi propadaju, al nekada ne mozes biti brzi od cijelog mehanizma dogadjaja koji prethode propasti, no dodas svoj obol itekako.
Kao sto je moj frend iz sjene organizirao stranku u malom mjestu, organizirao ljude (branitelje, ali intelektualno dupeglavce), na pametan nacin podmitio rulju (kupovanjem poljoprivrednih strojeva, i kompjutera za skole) i doslovno pomeo SDP i HDZ sa scene, bez da je aktivan clan doticne stranke, to ce postati sablona za mudre ljude. To je taj lik koji sada ima samoodrzivo selu u okolici Karlovca.

Ali on kuzi intuitivno ove taoisticke principe od kojih cu navesti neke.

Elita dobrim djelom djeluje iz sjene, razlog tome nije drugi vec pragmatican.
Taoisti ne smatraju da je uspjeh biti kralj, vec, kako oni zovu KINGMAKER, savjetnik, onaj koji sapuce u uho kralju (Crna Guja ;-)))

U svakom slucaju, kingmakeri u Hr su vjerojatno isti ljudi koji su odrzavali sistem Juge, i zato vjerojatno ista dekadencija karakteristicna za 80e nikad nije ni prestala.

Unazad 7000 godina, svako uspjesno carstvo unutar Kine je imalo taoisticke filozofe za savjetnike, kao i ova trenutna (komunisticka? - ja mislim da se nazivaju komunistima samo zato da mogu Zapadu pokazati srednji prst, al da sa komunizmom imaju veze ko sto demokracija ima veze sa slobodom) ih ima, jer prepoznajem matricu.

Naime, kad su im prije 2 godine ameri poslali posiljku zlatnih poluga, koje nisu zlatne, vec samo presvucene zlatom (standardan proces lomljena dugova medju drzavama), standard je da se jedna ili 2 provjere busenjem kroz cijelu debljinu, ponekad - Kinezi su skuzili da to nije zlato, vec laznjak, ali su htjeli zataskati cinjenicu da znaju. Par mjeseci kasnije je izaslo u medije unatoc pokusajima skrivanja. Kad znas slabost neprijatelja, ne zelis da on zna da ti znas.
Jedan od glavnih financijera razvoja Libije je Kina, kao i nekih drugih africkih zemalja i projekata u njima (doslovno svemirski projekti sa tehnologijom da ti stane dah). Ima li ikakvog prigovora od strane Kine za ta razaranja i unistavanja? Nema. Oni gledaju nekoliko koraka u naprijed, a taoisticki princip je da djelujes bez djelovanja, malim korakom da napravis maksimalni efekt. A prinicip borilackih vjestina je da je onaj koji se razbacuje energijom u stvari gubitnik, a ne baja kao u nas.

Danas cijela Australska ekonomija vise niti ne razmislja o Europi ili USA kao ozbiljnim parterima, skuzili su da su ovisni samo o Kini, i to je sada javna stvar.

I tko je sad u poziciji kontrole, oni koji 300 godina siluju svijet (ili 2000, ako uzmemo Rimsku crkvu) ili ekipa koja 7000 godina (za koje znamo) odrzava imperije bez propasti?

Ne favoriziram neke azijske poglede na svijet, samo vidim da jako dobro citaju cikluse, i ne reagiraju, samo sute, i cekaju da sam gurnes glavu kroz omcu, jer znaju da je to prirodni slijed dogadjaja poludjelog ega. I nemaju religiju kao kontrolu svijesti (700 milijuna Kineza nije religiozno, iako slijedi jednu ili vise od 4 glavnih azijskih filozofija).

Dakle, ukratko, univerzalna pravila za organiziranje drzave/firme/obitelji, integralni management, prema taoistickim misliocima:

Spiritualno tijelo mora kontrolirati mentalno koje mora kontrolirati fizicko. Dusa - um - tijelo

Danasnje stanje uglavnom zapadnog svijeta je stanje u kojem fizicko kontrolira mentalno, a spiritualno se ni ne cuje, i to stvara strah i pohlepu.

Da ljudi nisu pohlepni, rieci poput "deprecijacija", "kredit", "porezna olaksica" ne bi ni postojale, jer su sva tri pojma (i jos vise njih) izravno stvoreni da koriste niske ljudske strasti protiv samih ljudi. Pohlepa dovodi ljude u jamu duga, bez obzira koliko bankari bili pokvareni, moramo priznati da dobar dio ljudi (i vlasti) pokrene okidac samounistenja.

Postoje univerzalna pravila za one koje vole novac (i sve derivate koji imaju neke veze s novcem - odjeca, obuca, seks, imovina, slava, moc, status):

- ako zaista volis novac, doci ces do njega, ali ces morati zrtvovati neki aspekt svog zivota
- mozes imati novac koji si zaradio, ali ga ne mozes zadrzati, mozes ga staviti u banku, sef ili zakopati - zadrzan je u banci, zidu ili zemlji, ali sve sto ti u stvari imas su - brojevi. Sto vise volis novac, to ga manje zaista posjedujes.
- novac posjedujes jedino ako ga drzis u ruci, i koristis. Novac se u osnovi koristi jedino onda kada se trosi. Ako ga trosis u pogresne svrhe, propast je neminovna
- ako imas mnogo novca, a ne trosis ga, trosice ga netko drugi na nacine koji mogu biti bolni za tebe. Ako ga uopce ne trosis, vec drzis blokirana od okoline, gubices ono sto se ne izrazava novcem (zdravlje, bliznje, potomke, slobodu).

2 univerzalna pravila kako koristiti novac na nacin koji ce odrzavati tvoju evoluciju:

1- moras znati svoju misiju. Profit je UVIJEK na drugom mjestu. Ostvarenje tvoje misije je zasto si rodjen. Ako ti prioritet postane stvar koja je sekundarna, zbog disbalansa doci ces do propasti.. Zivot je da se zivi, stvari su da se koriste, novac je da se trosi, ali tu si da EVOLUIRAS.

2- trebas znati kada stati, jer postajes bogat onog trenutka kad kazes "dosta mi je". Ako si stalno gladan, onda nema srece i zadovoljstva za tebe.


Ideja rasta ekonomije je prikrivena ideja pohlepe, samo 2 principa za maksimalno dugo odrzavanje kompanije (drzave, pojedinca) su potrebni:
- rast profita mora biti limitiran, da kompanija (pojedinac, drzava) odrzava svoje zdravlje (puno firmi sa sjevera Europe imaju taj princip) i da kvalitetno funkcionira hraneci sebe, klijente i vlasnike
- ako je profit velik, mora postojati efikasan nacin da se veliki visak zarade vraca u sistem, tako da cjelokupna okolina ima koristi


Napisano jos 1986. u "General management of Tao" :
"Dosli smo do vremena velikih nesreca. Ne smijemo se pretvarati da to ne vidimo jer je ignoriranje saznanja bolest. Snaga dolazi iz poznavanja vlastitih gresaka.
U vremenu novog managementa i stila vladanja na prvo mjesto mora biti stavljena misija, a na drugo profit (pogledajmo sto Kina radi sa novcem - kupuje zemlju i resurse, i zlato, ne vjerujuci u papir, i to tako vec godinama)
Trebaju li nam te 'financijske koristi' donijeti propast? Sto je sa nasom evolucijom? Sto je sa evolucijom nase djece?
Tvoja te firma treba da je ozivis, drzava te treba da je ojacas, svijet te treba da ga spasis. Milijarde zivota te ceka da ih zastitis. Buducnost svijeta je u tvojim rukama, i ici ce u smjeru u kojem ti zelis da ide. Pogledaj veliku patnju koje je bas pred nama i razmisli sto one znace za tebe."





- 11:08 - Komentari (64) - Isprintaj - Zasebno

02.09.2011., petak

Optimalan društveno-ekonomski model obzirom na realno stanje kolektivne svijesti

Piše : catwoman


Sve je razvidnije kako su do sada postojeći i nama povijesno dobro poznati društveno-ekonomski modeli - od robovlasništva, preko feudalizma i kapitalizma, pa do socijalizma i onda opet natrag na kapitalizam ( s očitom tendencijom ubrzanog daljnjeg vraćanja na feudalizam i robovlasništvo ) - kreirani od strane uzurpatora većine privatnog vlasništva da bi tu većinu očuvali i dalje ju uvećavali. Čak je i socijalizam bio proba, kontrolirani i manipulirani eksperiment, uz ostale političke i gospodarske razloge, da se vidi koliko su ljudi ne/spremni i ne/voljni odgovorno brinuti o nečemu što je od općeg zajedničkog interesa.

Obzirom na svoja iskustva i saznanja u vezi ljudske motivacije i opće razine svijesti, smatram da bi optimalan društveno-ekonomski model bio neka sinteza kapitalizma i socijalizma, na način da svakako postoji tržišna konkurencija i privatno vlasništvo ( jer je velikoj većini ljudi jedina motivacija ono nešto isključivo svoje, vlastito ), ali da je dotično vlasništvo pravedno i isprva ravnomjerno raspodijeljeno među ljudima, te da ga oni dalje mogu uvećavati svojim trudom, fokusiranošću, sposobnošću / inventivnošću ... na korektan način. Klasična veza poslodavca i posloprimca trebala bi prestati postojati, jer gotovo obavezno uvjetuje prvog kao profitera tiranina bez i malo socijalnog osjećaja i odgovornosti, a drugog kao roba tipa: radilica, ulizica, saboter, luzer ... Dotični model budi u ljudima najgore moguće osobine, dok bi, čini mi se, model sitnog kapitalizma, u kojem bi svatko bio motiviran raditi kvalitetnije, učinkovitije, biti maksimalno zainteresiran za rad ( jer o tome izravno ovisi i njegov prihod ) dakle - takav model poticao bi u ljudima one puno bolje osobine: marljivost, kreativnost, zalaganje, zdravo natjecanje.

Čak mi se čini da bi i solidarnost bila češća pojava, činjenicom kako bi u tom modelu ljudima lakše doprlo do svijesti da se loše stvari svakome mogu desiti, pa je bolje i zbog vlastite sigurnosti podržavati različite oblike uzajamne ljudske pomoći, naravno, dobro pazeći da to ne preraste u parazitiranje, već da se ljude u nevolji što prije i kvalitetnije osposobi kako bi ponovno bili sebi i drugima od koristi.

Činjenica da ( koliko je meni laiku poznato ) sličan društveni model sitnog kapitalizma nikada nije globalnije zaživio / postojao, te kao takav bio čuvan od zloporabnog okrupnjavanja poput svojevrsne humane civilizacijske stečevine, upućuje samo na to koliko je takav model zapravo poguban za sve one koji bi lagodno živjeli na tuđoj muci.

Strahovita namjerna greška i doslovno ogroman grijeh počinjen je u Hrvatskoj pretvorbom društvenog vlasništva u privatno, činjenicom da ono nije pravedno raspodijeljeno svojim dugogodišnjim stvarateljima, već dominantno pojedincima – najčešće direktorima iz prethodnog društvenog sistema ( koji su, izgleda teoretski, imali 200 puta veće plaće od tadašnjih radnika, obzirom su mogli kupiti 51% dionica, dok je 200 radnika moglo otkupiti preostalih 49% prijašnjeg društvenog poduzeća – taj podatak, slučajno pročitan u novinama 1990. godine nikada neću zaboraviti, koliko me zaprepastio, jer formalno socijalistički direktori nisu imali toliko puta veće plaće, očito se radilo o dugogodišnjim utajama kojekakvih provizija, krađama društvene imovine, koje je novouspostavljeni gospodarski poredak samo "legalizirao". ). Drugi dio ekipe 'otkupitelja', bolje rečeno: primatelja društvenog vlasništva činili su novokomponirani režimski ljubimci .

Ne mislim ovom postom lamentirati nad prolivenim mlijekom, već se pitam – kako ispraviti tu fatalnu grešku / grijeh, i kako postaviti ljude u ovom društvu u poštene startne pozicije?

Zanimaju me vaša promišljanja u tom smjeru, jer smatram kako je to pitanje svih pitanja na koje bi morale odgovoriti sve stranke koje se planiraju ponuditi glasačima na slijedećim parlamentarnim izborima.

Naravno, pitanja ulaska o EU je takođe pitanje tog ranga, no – to smo već dovoljno elaborirali u različitim tekstovima, i stoga me posebice zanima baš ovo, tim više što smo tu temu više puta značajno zagrebli u mnogim osvrtima, ali joj nikada nismo posvetili cijeli napis , tj. kompletniju razradu.

U tom smislu posebno zahvaljujem kolegi blogeru Blade777 za poslijednji komentar na prethodni napis, koji me konačno ohrabrio objaviti ovo svoje promišljanje kao uvod u zajedničku raspravu i poslijedično moguć konsensus, dakle - neki vid početnog obrisa odgovora na to pitanje.

- 17:13 - Komentari (45) - Isprintaj - Zasebno

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2016 (1)
Lipanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (7)
Siječanj 2012 (15)
Prosinac 2011 (6)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (6)
Lipanj 2011 (9)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (8)
Ožujak 2011 (10)
Veljača 2011 (6)
Siječanj 2011 (5)
Prosinac 2010 (5)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (6)
Svibanj 2010 (3)

Opis bloga

Linkovi

Narode probudi se!

Tekstovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se