Nova Politika

Pripremio : Drava


1. Valutna klauzula

Što jaka valuta znači za slabu ekonomiju? Ako je tečaj kune već deset godina fiksan, čemu potreba za valutnom klauzulom? Ako imamo stabilan tečaj i valutnu klauzulu čemu plaćati visoke kamate? Vratimo se načas u 2001.god., tada je euro vrijedio 8kn, dolar 8.5kn, funta 12kn. Od tada do danas dolar i funta su deprecirali, a kuna je ojačala čak i u odnosu na euro zato što je hrvatska ekonomija privrijedila više? Ne. Od 1995 hrvatska ekonomija bilježi stalan pad. Dok njena valuta ne pada već bilježi rast.
'94. god. kad je uveden antiinflacijski program, kamen temeljac je bilo stabiliziranje deviznog tečaja, odnosno vezivanje tečaja kune za marku, i to je u godinu dana dalo izvrsne pozitivne učinke. Međutim, vezivanje domaće valute ima i svoje negativne posljedice koje osjećamo danas. Prema tome u Hrvatskoj se napravila jedna velika greška, opasna greška -neki kažu iz neznanja, neki kažu namjerna. Koje su to negativne posljedice? Ako one marke pretvorimo u eure vidjet ćemo da je tečaj kune otprilike 20% ojačao, aprecirao u odnosu na tadašnju marku. To bi bilo otprilike 8.8kn za euro danas.
Dakle, zadržavanje tečaja, jakog, čvrstog tečaja u situaciji jedne prilično oboljele ekonomije kao što je Hrvatska, možemo reći da je teorijski naprosto jedan novitet jer ne možete imati zdravu i jaku domaću valutu u jednom oboljelom gospodarstvu kao što je naše.

Jaka valuta, slaba ekonomija? To nikada još nije bilo tako?

To znači da su drugi ciljevi ključni u ostvarivanju ekonomske politike Hrvatske. Kad imate stabilnu domaću valutu, a ona je nerealna, ona je vrlo nerealna, onda znači da uvoz postaje sve jeftiniji. Prema tome onda svi uvoznici mogu stabilno kalkulirati svoje cijene roba i usluga i prodavati ih na domaćem tržištu. Na to su se naslonile banke koje su počele odobravati kredite šakom i kapom. To sve skupa je kontinuirano produbljivalo deficit na trgovačkoj bilanci Hrvatske, koji je kontinuiran, znači već deset, petnaest godina, i na kraju je to zakonito dovelo do ovako neizdrživog vanjskog duga. Ova politika i ovi rezultati, mogu iznenaditi nepoznavatelja ekonomije, a što je sasvim logična posljedica jedne promašene politike deviznog tečaja koji su provodile sve vlade.

Zašto ako je tečaj kune već niz godina stabilan, banke ugovaraju kredite isključivo uz valutnu klauzulu?

Pa ovako, vidite, zemlja u kojoj središnja banka proklamira za cilj stabilnosti cijena, ostvaruje ga preko stabilnosti deviznog tečaja kune prema euru, a unatoč tome banke uvode valutnu klauzulu. To je značilo i znači da banke ne vjeruju središnjoj banci, i oni ne vjeruju tome 15god. iako se svake godine uvjeravaju da je devizni tečaj kune jedan od najstabilnijih u svijetu.
Prema tome mi možemo reći da je devizni tečaj kune stabilniji od eura, jer euro, kao što vidite, oscilira prema dolaru, jenu itd. Znači devizni tečaj je danas postao i uvijek je bio izuzetno važna kategorija i instrument ukupne ekonomske politike, a da je to tako pa mi vidimo svaki dan u pravom valutnom ratu koji se vodi između jena, dolara, eura, franka,funte itd itd.
No vratimo se na naš slučaj. Znači, uvodeći valutnu klauzulu, one nisu vjerovale središnjoj banci i ne samo to, one su postupile protuustavno! Jer je uvođenje valutne klauzule u nacionalni monetarni sustav protuustavno. I ja se čudom čudim da svih ovih godina Ustavni sud vlade naše domovine Hrvatske nisu postavile to pitanje. Ili nisu znale što to znači (iako ima tu i neznanja), ili možda iz nekih drugih
razloga meni nepoznatih. Zašto smatram da je to tako? U čemu je stvar?
Vidite, domaća valuta jedan je od obilježja nacionalnog suvereniteta.
Kao što neka zemlja ima zastavu i himnu, granicu, vojsku, Ustav, ona ima i svoju valutu. Prema tome, vi ne možete u Švicarskoj, Britaniji ili Europskoj uniji uzeti kredit a da otplate rata vežete za dolar ili jen. To je besmisleno, to je apsurd. I ne samo to, to je protuzakonito. Prema tome. Ustav i valutni sustav jedne zemlje propisuje, u ovom slučaju u Hrvatskoj, da je jedino i zakonito plaćanje Hrvatska kuna. Prema tome, svi ugovori mogu se proglasiti ništavni jer su vezani valutnom klauzulom. Otkud nekom pravo da svoja potraživanja Veže za drugu valutu koja nije zakonita i službena valuta ove zemlje?
Valutna klauzula je po mom mišljenju jedna od najgorih poteza, jedna od najgorih situacija koja se desila u našoj zemlji, našem gospodarstvu, a uostalom prije svega našim građanima.
Vidite banka ima kao prvo, vrlo stabilni devizni tečaj koji joj jamči središnja banka. Drugo, ona u ugovor unosi valutnu klauzulu.
Treće, ona traži jamce.
Četvrto, ona stavlja zalog na nekretnine, stan itd.
Peto, traži životno osiguranje.
Dakle, ona ima pet linija odbrane. Ja sam jednom izjavio da bi tako i moja baka mogla biti dobar bankar. To bi mi mogli izdržati kada bismo mi imali plaće vezane uz valutnu klauzulu pa da u tom slučaju nama poslodavac poveća plaće. Vidite, u tom slučaju to bi bilo super, jer znači, taj bi se efekt poništio. Međutim, nema povećanja plaća, prema tome, klijenti su tu ugroženi i zato je valutna klauzula jedna od najgorih stvari koja se desila u ekonomiji i u našem društvu.
Banke osim što imaju potraživanja u deviznoj valuti, imaju i obvezu u toj valuti. Npr. isplatu kamata. No to je problem poslovanja a nikako problem države u kojoj banke posluju, a još manje je to problem koji bi trebali rješavati bančini klijenti. One su svakodnevno u dvostrukoj situaciji. I upravo zbog toga i postoji taj 'risk menagment' u bankama koji vodi računa o deviznim pozicijama banke. Znači, izađu u pojedinoj
valuti (CHF, euro) i oni stalno moraju nad tim bdjeti i moraju uravnotežiti pozicije na deviznom tečaju. No oni su školovani za to dok veći postotak građana nije. U tom slučaju i zbog toga treba ukinuti valutnu klauzulu jer ona dovodi do kaosa u ekonomiji. Ona je dovela do nemogućih situacija da se danas tvrdi da se ne može ništa i ne smije ništa promijeniti zato što je tu valutna klauzula.
Pa se kaže: ako dođe do devalvacije (iako devalvaciju nitko ne bi proveo) onda ćete VI platiti!
Ona je znači postala instrument pritiska. Ona je postala jedna fatalna stvar pa se
kaže, ništa se ne može, ne smije, i nemojte na to pomišljati jer ćete sebe dovesti u takvu i takvu situaciju.
Mi ustvari vidimo da živimo u ambijentu gdje su se banke počele ponašati kao jedna neprikosnovena vlast, a same krše zakon jer su nametnule valutnu klauzulu koja je zabranjena i protuustavna.

Taj sustav, dakle, jaka valuta slaba ekonomija, ima li država koje se tome odupiru?

Pa ako pogledamo ovdje u susjedstvu, onda vidimo da Bosna i Hercegovina ima tzv. valutni odbor, a Hrvatska kvazi-valutni iako ima svoju valutu!
Prema tome, mi ta dva tečajna monetarna sustava možemo nazvati i kolonijalnim sustavima koji praktično u teorijskom smislu riječi znače kontrolirani razvoj i ograničavanje monetarnog i državnog suvereniteta. No s druge strane ako pogledamo Srbiju, ona je primjer proaktivnog korištenja tečajne politike i oni su recimo posebno u ovoj recesiji postigli tu određene uspjehe pri čemu treba znati da Srbija nema turizma niti recimo takve neke pogodnosti, infrastrukturne pogodnosti kao Hrvatska, a mi smo stoga, mogli daleko više profitirati. Sve to pokazuje u kakvim smo mi dosad zabludama živjeli i kakva se pogrešna ekonomska politika vodila. Banke u Hrvatskoj koje su došle ovdje iz inozemstva, imaju veće kamate za naše građane uz puno manji rizik nego što imaju kamate u zemljama iz kojih dolaze. Kamatna marža je od dva pa čak do pet puta viša u Hrvatskoj nego u tim zemljama.

Što bi značilo ukidanje valutne klauzule za banke? Da li bi ta banka bila zainteresirana da privreda bude što bolja?

Ako imate sustav koji je danas, koji štiti jednu stranu a drugu ne, onda je to za jednu stranu naprosto izvrsno, ali to ne može trajati do beskraja. Dakle, svi bi se tu više urazumili, svi bi imali više opreza. Ja sam jedno vrijeme sam imao problema s tim pa
sam se pitao, pa kako ljudi u politici, pa kako oni ne vide da to šteti Hrvatskom gospodarstvu, i nisam se mogao načuditi. I tada sam jednog dana počeo razmišljati; ajde da sam ja Austrijanac ili Talijan, pa kako bi to izgledalo?
To je savršeno izgledalo.
Znači ova monetarna i tečajna politika, ona nije u promociji i podršci Hrvatske ekonomije i izvoza već uvoza!
I to nije ništa novo što sam ja rekao. Međutim zapanjujuće je da to nitko ne mijenja. I zapanjujuće je da je stabilan devizni tečaj postao sveto tele ekonomskih politika svih vlada u koji su svi vjerovali. A takva stabilnost nas vodi u stvarnu propast. Mi imamo iluziju jedne stabilnosti, duboku iluziju.
Potpuno suprotnu politiku slabe valute i jake ekonomije vodi Kina. Unatoč pritiscima svake vrste čvrsto drži juana na preniskim razinama iako bilježi rast svoje ekonomije.
Samo je prošli mjesec Japan dva puta spuštao vrijednost jena.
Suprotno tome svako zalaganje za realniji tečaj kune u Hrvatskoj naziva se kontraproduktivnim. Odmah se s druge strane govori -e ovi se zalažu za inflaciju. Vidite to je isto jedna od najobičnijih podvala. Smišljenih i zlonamjernih i to nije točno. Pa sjetit ćemo se 97, 98 god kada je bila užasna nelikvidnost Hrvatskog gospodarstva, slično i danas, i onda je 2000, 2001 god količina novca u opticaju je povećana 30-40% u jednoj godini. Po tom tumačenju kako danas neki ekonomisti govore, trebala je nastupiti velika inflacija, a ona uopće nije porasla. To su zlonamjerna podmetanja.
Prema tome to je priča za malu djecu. Ako do inflacije i dođe, onda
postoje instrumenti da se ona svede u normalne okvire. Ima li
hrabrosti da se ta valutna klauzula ukine? To je pravo pitanje. Jer
naši građani trebaju znati da Hrvatska ima stručnjake koji su u stanju
proizvesti brod, lokomotive, tramvaje... i puno toga drugog, da ima i stručnjake koji znaju riješiti ekonomske probleme. Međutim oni očito nemaju mandat da to učine. Taj mandat daje politika i pravo je pitanje ima li politika hrabrosti i to je naša
tragedija, a mi nemamo vremena za čekanje. Znači moralo se već jučer to
učiniti, i mora se uzeti taj vrući krumpir u ruku -promjene ekonomske
politike- da se ostvare ciljevi koji trebaju ovoj zemlji. Znači veća
proizvodnja, veća zaposlenost, veći izvoz, ravnomjerniji razvoj a ne
da to budu floskule i parole kao što je to do sada, već da to bude jedan realitet ekonomske politike gdje će građani vidjeti iz mjeseca u mjesec da se ostvaruje.
Pretpostavke zato su politička volja, znanje i hrabrost da se to napravi.

( iz razgovora s Ivanom Lovrinovićem, profesorom ekonomskog fakulteta u Zagrebu )


O odnosu uvoza i izvoza:

2. Master plan razvoja gospodarstva

Mi imamo monetarnu politiku koju vodi Narodna banka i koja je zadužena samo za stabilnost domaće valute.
Ona korektno radi svoj posao, ali posljedice tog posla su katastrofalne u jednoj drugoj sferi, a to je sfera naše privrede.
Tu imamo izuzetno lošu strukturu. Naravno, uvijek je u pitanju što je prije, jaje ili kokoš, ali u svakom slučaju to su povezane činjenice, dakle činjenice da mi vodimo aprecirani tečaj kune prema euru, dakle valutu u kojoj se odvija 80% našeg robnog izvoza gdje na mikro razini dolazi do toga da troškovi svakog takvog subjekta rastu u skladu s inflacijom, a prihodi sa tečajem, pa onda u tim monetarnim škarama izvoznici, odnosno, proizvođači gube znatan novac, a uvoznici, odnosno trgovci, financijska industrija, pa i svi oni koje glavne troškove imaju vani, a prihode ostvaruju na domaćem tržištu, zarađuju jedan prihod za koji nisu ni krivi ni dužni a koji
im je, eto, kapnuo u džep!
Znači sa porezima se moraju ispraviti greške.
Poreznom politikom bi se dakako morali stimulirati proizvođači i stimulirati izvoznici, a destimulirati uvoznici i oni kojima takva monetarna politika odgovara.
Naravno nitko normalan nikad nije u ovoj situaciji danas predložio devalvaciju zato jer su svi svjesni da ona ima silne negativne posljedice za stanovništvo i za sve druge i da nije rješenje. Ona je bila rješenje prije deset godina i prije 15 još bolje.
Izvoznicima treba nadoknaditi štetu nerealnog tečaja kune smanjenjem poreza na
dobit, taj isti porez na dobit država treba povećati uvoznicima. To je mjera koja je potpuno neutralna za stanovništvo, a domaćoj industriji prijeko potreban poticaj. Prema tome, monetarna politika ma kakva se vodila, ovakva jedna mjera bi je potpuno neutralizirala. To ne bi bila stimulacija proizvodnje i izvoza niti destimulacija. Isto tako ne bi bila stimulacija uvoza nitidestimulacija.
Naime, ukoliko bi tečaj devalvirao, padao, brže nego inflacija, onda bi izvoznici morali platiti državi to što nisu zaradili, a uvoznici to dobiti.
Dakle to je jedna neutralna politika koja bi se bez ikakvog problema mogla održati. Ta mjera ne samo da ne utječe na stanovništvo nego uopće nije inflatorna. Ne može
se očekivati da će ona izazvati Inflaciju, jer po toj jednostavnoj formuli kako inflacija raste tako raste i obveza uvoznika da to plate državi, odnosno, da država isplati
izvoznike.
Dakle uvoznici koji ustvari diktiraju rang cijena na domaćem tržištu, oni nikako neće biti zainteresirani da dignu cijene pa da onda sav taj prihod moraju dati državi. Oni će jednostavno zadržati te cijene. Naravno da je i njihov ključni interes da zadrže taj prihod koji nisu zaslužili pa se zato i svim silama bore da se ništa u svemu tome ne promijeni. Međutim kratkovidno je to jer se s upropaštavanjem proizvodnje i industrije strašno smanjuje kupovna moć stanovništva pa onda ti isti trgovci i uvoznici ustvari dugoročno gledano će imati silne štete takve politike.

Kakva bi bila projekcije te mjere?

Ja vjerujem da bi se relativno brzo dogodile nekakve jako važne stvari.
Dakle, prvo, s obzirom da je naš uvoz gotovo dva puta veći od izvoza, država bi prikupila puno više novaca nego što bi ih trebala dati.
To bi omogućilo da se prestane zaduživati. Otprilike veličina koju bi prikupila bila bi tog ranga koliki je budžetski deficit.

( Iz razgovora s Vladimirom Ferdelji, predsjednikom udruge meneđera Croma, njihov projekt „Master plan razvoja gospodarstva“ i član uprave Elektrokontakta ).


Slijedi razgovor s ekonomskim analitičarem Guste Santiniem (snimljeno 2008g).
Napominjem da je Guste Santini član vijeća "Saveza za građansku i etičku Hrvatsku" Ivana Grubišića, a vjerujem i kreator ekonomskog plana SGEH.


Naš gost Guste Santini kaže da i građani i država svoje dugove moraju vratiti. A kako, pitamo ga mi?

Za Hrvatsku bi u svakom slučaju, nešto oko čega nemam dilema, bitno preispitao proračun. Išao na smanjenje oporezivanja dohotka; i to značajno. Ja sam pred više od godinu dana predlagao smanjenje poreza i doprinosa; znači smanjiti opterećenje radne snage, jer je radna snaga užasno skupa. Pazite, ako vi za 5000kn plaće morate platiti poreza i doprinosa 3300kn, onda je to užasno puno. Ako imate 10000kn ide pola pola (samo da ubacim; nedavni prilog s televizije gdje je novinar rekao kako se u Hrv. plaća porez na dohodak 40%, u BIH 20% a u Srbiji 15% op. a.) Prema tome država previše participira! Naprosto država je preskupa i prvi korak je sasvim sigurno; smanjit proračun i ići na matično, funkcionalno restrukturiranje državne uprave.
Šta će molim vas Hrvatskoj 500 općina!
Dajte molim vas nek mi to…, ja bih volio da mi to netko objasni. Ja sam, dok sam bio direktor Instituta za javne financije, u bivšoj državi, mi smo tada zaključili da je maksimalan broj općina koji u Hrvatskoj može biti -50! Ajde, iz političkih razloga nek ih bude 70,... a sad ih imate 500.
A cijela jugoslavija je imala 500 općina!
Očito je tu postoji cijeli niz neracionalnosti kojih se možemo preko noći odreći.

Drugo što bih napravio; podijelio bih tekući i kapitalni budžet. To je ozbiljan posao. Tekući budžet je ono što je za tekuću potrošnju, a kapitalni je za kapitalne izdatke. I vi ste u pravu. U ovom momentu, sve što nije nužno, nesporno nužno mora se zaustaviti. Sve ostalo može pričekati neka druga vremena. Nama je inozemni dug bio signal da i mi do sad neke stvari nismo trebali raditi.
Ovo barem već 10g govorim. Trivijalan je to problem.

Izmjena zakona o porezu također je mjera koju je nužno sprovesti.
Sazvati izvanrednu sjednicu sabora i na dnevni red staviti izmjenu poreznog zakona u kojem se kaže:
Tvrtci koja je u prošloj godini plaćala porez i radila cijelu godinu, u narednih 5g kumulativno joj se ne može povećati porezna osnovica. I sve je riješeno.
Primjer:
Ako je neka tvrtka lani plaćala 100 jedinica poreza, imala je n zaposlenih, n nekretnina, n pokretnina, etc…, i ako bi u idućoj godini udvostručila zaposlenost, neka bi opet platila samo tih 100 jedinica poreza. Na taj način svi ti novozaposleni ne bi plaćali porez i priča gotova.
Na taj način bi država smanjila potrebu za socijalnom pomoći pa bi joj ostalo sredstava, s druge strane dobila bi sredstva od PDV-a jer bi se povećala osobna potrošnja.
Treće, poslodavci ne bi imali nikakvih obaveza kroz doprinose državi, a zaposleni bi i dalje plaćali porez na dohodak u dijelu kojem ga i sad plaćaju.

Proračun ustvari ne bi imao ništa majne novaca nego u prijašnjem razdoblju?!

Ne, dobio bi više. Jer bi država imala više zaposlenih koji bi kroz potrošnju plaćali PDV, a porez od doprinosa bi i dalje bio isti kao što je i sada, a nemamo novozaposlenih u gospodarstvu.
Samo u jednom članku se napiše da to vrijedi 5 god. i stvar riješena.

Što se tiče rješavanja nelikvidnosti, država treba dijeliti sudbinu svojih građana.
To znači, ako ja kao poduzetnik prodam robu, a nisam je naplatio, dozvoli da ne platim porez (državi). Nego kad ja naplatim pa ću dati svoj dio za zajedničke i opće potrebe.
Kod nas je situacija da mi moramo plaćati porez na fakturiranu realizaciju, a ne na naplaćenu realizaciju. Riješili bi se svi problemi da država isto tako kaže ja ću svoj dio poreza naplatiti kad bude naplaćena realizacija. Država o tom ne razmišlja, a tvrtke moraju dizati kredite da bi platile porez, ili zatvoriti vrata. Prvi korak rješavanja nelikvidnosti je da država kaže: „ ja sam dio ovog društvenog sustava što je po definiciji, i nemam pravo da imam posebni status“

O bankama:

Ja od 1998. predlažem osnivanje nacionalne komercijalne banke.
I sad ću ponovo ponoviti; i danas, ne da je razumno, nego je nužno, što kriza ova i pokazuje, da imamo nacionalnu financijsku instituciju. i onda sam predlagao i sad predlažem; Poštansku banku, uvećanu za infrastrukturu koju imamo preko FINA-e koja ima 160 najboljih lokacija, njih treba pretočiti u nacionalnu banku. I ne treba nikome garantirati za depozite osim za tu banku. Jer nije moguće da bilo koji organizam funkcionira ako ne raspolaže sa vlastitom krvi! Ovdje je evidentno da su kanali u stranom vlasništvu i ti kanali određuju gdje će krv ići. Slikovito rečeno. Prema tome, financijski sistem u Hrvatskoj je baziran na bankarskom modelu. Evidentno da ovaj izlet u tržište kapitala je dobro opekao Hrvatske građane. Tu nije dobro da nemamo nacionalnog igrača koji isto tako može raditi.

Nešto se govori o tome da će…

Priča je priča! Priča je za vrtiće.
Mi moramo djelovati!
Da smo to napravili pred 5, 6 god. danas bi bili spremni…

Da li se to može sad napraviti?

Pa jasno da može. Samo je pitanje da li to možemo danas.
Ima tu i ograničenja o kojima ja ne mogu govoriti.

…"S druge strane kada se samo malo upotrijebi zdrava logika brzo se nađe model u kojem naša vlastita ekonomija može stvarno početi pokazivati znakove oporavka, a s time mijenjati i ona patologija.
Iako to samo po sebi nije dovoljno da se ona stvarno i promjeni iz ovog mraka u kojem se sada nalazimo."

- rekao je još da kad je za juge bila Hrvatska u krizi, da je i cijela juga bila u krizi. kad se Hrv izvukla, da se i juga izvukla.
Rekao je da smo bili motor!!
Mi to možemo opet!!


Izvor i detaljnije :

http://www.4shared.com/audio/zXUCeKu1/valutna_klauzula.html

http://www.4shared.com/audio/qVSN1xNX/Master_plan_razvoja_gospodarst.html

http://www.4shared.com/au