30.09.2009., srijeda
Kyoto, šesti put: večera stipendista.
|
Sredinom rujna Matsumae zaklada organizirala je studijski obilazak Japana za one stipendiste koji krajem travnja još nisu bili stigli. Obilazak je naravno uključivao i Kyoto, pa je g. Nakajima uviđavno upitao dvoje "starih" stipendista smještenih blizu Kyota (Laošanku Sonephet i mene) hoćemo li im se pridružiti na večeri. Obje prihvatismo sa zadovoljstvom (većinu novijih stipendista smo znale još od sastanka u Tokyu, novi je bio samo Mađar Zoltan), te se nađosmo s ostatkom grupe u predvorju njihovog hotela. Na večeru se krenulo čim je pao mrak, jer je trajao Ramazan a u grupi su bila dvojica muslimana, Egipćanin Gamal i Pakistanac Ali. Oni su se i zadnji stuštili iz hotelskih soba, i za večerom priznali da su u sobi čim je bilo legalno nalili se i najeli da nadoknade propušteno. Mora biti da im nije lako bilo turistirati cijeli dan ne samo bez hrane, nego i bez vode (gadan taj ramazanski post). Ta je tema izazvala i manju raspravu za večerom gdje su se Europljani čudili nepraktičnosti tog posta (a što ako je netko dijabetičar i mora redovito jesti). Iako mi se prije nije činilo da sam bogzna kako upoznata s muslimanima i islamom, izgleda da šišam europski prosjek, jer sam i prije nego što je Gamal objasnio pretpostavila da su od obaveze posta izuzeti bolesni, djeca i starci, baš kao i u katoličkom postu. I inače sam sasvim dobro razumjela vjerske ekscentričnosti islama, vidi se da smo bratići po vjeri... Večera (gđica. Kimura iz zaklade se poslužuje viškom tofua s naše strane stola, oko nje s lijeva na desno Gamal, Sonephet i Indijac Prabu).  Restoran bješe smješten u lijepom dijelu Kyota, blizu Giona, na kanalu koji je u mraku čak izgledao romantično.  Uličicama Kyota šetamo do Giona. Iste ovakve su i u Osaki, Tokyu i drugdje, i sve puno bolje izgledaju pod neonom nego pod dnevnim svjetlom.  Spomenik osnivačici Kabukija, Izumo no Okuni. Iako ga je utemeljilo žensko, kabuki kazalište poslije je imalo samo muške glumce (da se izbjegne skandal, i u Japanu je tada glumačko bilo zanimanje sumnjivog morala).  Četvrt Gion zove se prema hramčugi na svom početku, pa smo se prošetali i po njemu.  Onda je ostatak stipnedista nastavio u noćni život Kyota, dok smo Sonephet i ja trebale hvatati vlakove da stignemo svojim odredištima prije posljednje podzemne/vlaka. G. Nakajima nas je džentlmenski otpratio do kolodvora (taksijem, čak, iako nije bilo daleko ni pješke), i ostao s nama dok nam nisu stigli vlakovi. Noćni Kyoto tower za oproštaj od Kyota, više mu se nisam vratila...  |
28.09.2009., ponedjeljak
Kyoto, peti put. Dio drugi: reprize.
Po šumarku bambusa može se vidjeti da je Nanbutsu-ji blizu slavne bambus-šume, pa sam još jednom prošetala i do nje, obnoviti dojmove. Još uvijek je spektakularna.    A kad sam već tu, još jednom svratih u vrt hrama Tenryu-ji, da vidim kako je promjena godišnjih doba i obilaženje desetke drugih hramskih vrtova utjecalo na njega. Istina, malo mi je bio manje spektakularan, ali i dalje vrijedi obilaska. Drugi daimonji (ne onaj čije sam paljenje gledala i prikazala u blogu ima tome godinu dana).  Panorama brda gledana iz Tenryu-ji, lijep primjer posuđenog pejsaža.   Mostić za vodu!  Vodohodac, snimljen zahvaljujući deseterostrukom zumu.  Mahovinasta padina.  Biljčice.  Početak jesenskog crvenjenja lišća. Japanski vrtovi najljepši su u proljeće (kad cvjetaju) i jesen (kad mijenjaju boje). Ljeti su premonotono zeleni, a zimi... tko zna? Ja ne.   Zabati hramske zgrade.   Cvjetić. Nisam ih slikavala prije Japana.  Zen dio vrta.  Zid u koji su ugrađeni fragmenti crijepa.    Izlaz iz Tenryu-ji.  Čekajući vlak, ubijam vrijeme slikavajući zastavu. Ionako sam rijetko viđala Hinomaru (Sunčev krug, nije službeno ime zastave, tek nadimak) kako vijori.  |
27.09.2009., nedjelja
Kyoto, peti put. Dio prvi: vlakom do Arashiyame.
U svojim prijašnjim obilascima Kyota vidjela sam sve važnije i meni zanimljive atrakcije grada, ali jednu sam si nedjelju koncem kolovoza priuštila oproštajni posjet dijelu Kyota koji sam prvi posjetila, i koji mi je i ostao u najljepšem pamćenju - Arashiyami. Pogotovo sam htjela provesti se panoramskim vlakićem koji do Arashiyame vozi od jednog od obližnjih predgrađa kroz brdašca uz klanac rijeke Oi-gawe (gawa = kawa = rijeka). Tako sam redovni gradskim prijevozom došla do početne postaje vlakića (ugodna šetnja pokraj žitnih polja u dijelu grada koji rijetko viđa strance) i smjestila se. Vrijeme je i opet bilo mutno, pa su takve i neke fotografije, novom fotiću usprkos.   Dok sam u prvom obilasku Arashiyame šetala od hrama do hrama, ovaj put sam samo šetala, s ciljem da obiđem dijelove do kojih ranije nisam došla. Arashiyama nije velika, pa ni šetnja nije bila naporna. Viđeno usput... Prozori na skladištu.  I još.  Čak i kipove mačaka drže na lancu. Tsk.  Lampioni za neku svečanost, što li.  Jednog je vjetar otpuhao...  Morž izbližega, baš je reprezentativan.  Još lampiona, imam osjećaj da su ih oslikavala lokalna klinčadija.  Osim apstraktnih, ima ih i budistički...  ...i manga tematiziranih.  U jednom izlogu - lutkice od svilenih čahura.  Otprilike jedini hram kojeg nisam posjetila prvi put kad sam bila u Arashiyami, Nanbutsu-ji (ji = budistički hram) je najpoznatiji po svojoj zbirci izlizanih nadgrobnih spomenika u obliku kamenih budica. Postavljani kroz stoljeća u obližnjem šumarku bambusa, davno je zaboravljeno nad čijim grobovima, napokon su u napadu japanske urednosti sabrani i postavljeni svi zajedno na posvećeno tlo u sklopu Nanbutsu-ji hrama. Osim njih i činjenice da se osnivanje hrama pripisuje Kobu Daishiju (spominjanog kod Koya-san samostana i groblja), hram se ničim posebno ne ističe. Nije torii, ali da posjeća, podsjeća.  Golema kupolasta konstrukcija meni nepoznate svrhe.  Put do groblja vodi kroz šumarak bambusa.   Zvono.  |
25.09.2009., petak
Kyoto četvrti put. Dio šesti: konac Higashiyame
Popodne je odmicalo i moj put od hrama do hrama uzduž Higashiyame bližio se kraju. Već sam zašla blizu središtu grada. Par bicikala u dvorištima usput.   (mountain cat, heh) Iako je Shoren-in bio bliži, Chion-in je imao kraće radno vrijeme, pa sam prvo skoknula provjeriti je li kojim čudom još otvoren (ionako su udaljeni samo parsto metara). Nije bio, pa su monumentalna vrata sve što sam od hrama vidjela.  Nije me se previše kosnulo, ionako sam se naobilazila hramova dosad. No vidi se koliko su hramovi i vrtovi Higashiyame lijepi, kad mi ih ni šest sati neprekidnog obilaženja nije ogadilo. Te se vratih do Shoren-ina, pred kojim raste impresivno stablo kamfora (kamforovac).   U hladu pod njim hladio se ovaj par.  Ovo ja zovem dobrim gazdom...  Shoren-in se ne ističe posebno lijepim vrtovima (ipak je bliže centru) ali ima par zgodnih umjetnina u dijelu dostupnom javnosti. Vidi se da je (2008) godina štakora. :)  Moderna slika  Nosiljka za opata.  I unutrašnji vrtovi Shoren-ina momiji za trku imadu.  Slatkovodni rak izgubljen u presušenom potočiću.  U blizini gorespomenutih hramova nalazi se golemi šintoistički hram Heian-jingu, bolje rečeno (smanjena!) rekonstrukcija hrama koji je krasio carski Kyoto (tada zvani Heian-kyo) u 8 stoljeću. Divovski torii vidljiv je izdaleka.  Kako inače hramovi iz toga razdoblja nisu preživjeli (požari, većinom), vjerno rekonstruirana zgrada danas izgleda prilično egzotično, ali meni se činilo da joj nedostaje duše... (naravno, moguće je da je to bila posljedica umora nakon šestsatnog obilaženja budističkih hramova)   Čak i stabalce želja/molitava djeluje otužno usred golemog bijelog dvorišta.  Molitve/želje na drvene pločice ne pišu samo Japanci, već i strani posjetitelji.  Dojam hrama neizmjerno mi je popravila ova svaštara pokraj ulaznih vrata. :)  Prijeđoh kanal pun riječnih trava koje su se razrasle preko ljeta, i u obližnjem dućanu napokon kupila nešto za jesti (i to onda pojela na licu mjesta, za jednim od stolova postavljenih pred dućan baš u tu svrhu).  Kako je još bilo dana, a bar u Kyotu ne moram misliti kad ide idući vlak za Osaku (svakih pola sata brza, svakih 15 minuta sporija linija), odbauljah do nedalekog Giona, četvrti gejša. Usput naiđoh na još jedan šintoistički hramić u zakutku obične gradske četvrti, posvećen rižonosnom Inariju.  Ha, možda oni stilizirani snopići koje tradicionalni prikazi Inarijevih lisica nose u ustima predstavljaju bale riže...  Hram je nekoć imao i božanskog konja, o čemu sad svjedoči spomenik. Primijetite stilizirane snopove riže na podlozi za sedlo.  Balkon snimljen u Gionu. Ne znam je li riječ o staretinarnici ili balkonu ludog skupljača, ali svakako je spektakularan.  Po Gionu se predvečer vrzma dosta turista u nadi da će uslikati koju gejšu, ali to je naravno vrlo teško. Ja nikakvih očekivanja nisam imala, pogotovo što je još bio priličan dan, pa sam se prije povratka prema kolodvoru samo skitala ulicama sa starinskim kućama, krčmicama i dućanima koje prizivaju duh prijeratnog Kyota.  Ostatak fotografija na Photobucketu. |
24.09.2009., četvrtak
Kyoto četvrti put. Dio peti: Nanzen-ji
Idući hram uz Higashiyamu je Nanzen-ji (ji = budistički hram), možda najprepoznatljiviji po svojim impresivnim Sanmon vratima. Na vrata se (uz plaćanje ulaznice) može i popeti, i uživati u pogledu na Nanzen-ji...  ...i susjedne manje hramove, kao što je ovaj.  Ukrasni crjepovi na donjoj razini vrata u obliku su (heraldičkih) kornjača.   U usporedbi s impozantnim vratima, ostatak hrama djeluje gotovo skromno, a i vrlo je lijep.  U hramu je poznat i zen vrt Hojo, koji bi trebao predstavljati mlade tigrove kako prelaze vodu na pojilištu. Nažalost moju, razglas je cijelo vrijeme trubio turistička objašnjenja povijesti i interpretacije vrta (na japanskom), što ometa spokojnu kontemplaciju koja bi trebala biti svrha zen vrtova. Gr.  No ni razglas nije mogao uništiti ljepotu vrta.  Evo vam panorama, da imate puni pregled.  Dok sam razgledala vrt, napokon se probilo i sunce kroz oblake.   I ovdje su hramske zgrade povezane natkrivenim hodnicima koji prolaze između vrtova. Ni u budizmu nije loše biti redovnik.  U pozadini hrama smješten je veliki vrt koji se miješa s šumama Higashiyame. Zbilja mi je bilo drago što je sunčano vrijeme, fotografije su lijepo ispale.   No još je ljepši vrt susjednog hrama (kojemu ime propustih zabilježiti, nalazi se slijeva kad se od velikih vrata gleda prema Nanzen-ji). Krov vratašaca koja vode u vrt.  Zabat hramske zgrade.  Oh, već blago pocrvenjeli momiji!  I ovaj vrt ima svoje jezerce...  ...u kojemu uz koi ima i pokoja barska kornjača.    |
23.09.2009., srijeda
Kyoto četvrti put. Dio četvrti: Eikan-do Zenrin-ji
|
Idući hram je Eikan-do Zenrin-ji (ji = budistički hram). Prvi naziv, Eikanova dvorana, nadimak je koji je hram Zenrin-ji dobio je po svome opatu Eikanu. Pobožni Eikan zazivao je molitvom Nenbutsu milost Amide bude i do 6000 puta dnevno, dakle otprilike jednom svakih 10 sekundi osim kad je jeo i spavao. Dok je jednom tako moleći prolazio pokraj kipa Amide bude, ovaj siđe s postolja i uputi se hodati, pozivajući Eikana da pođe za njim. Kako je Eikan blenuo i ostao stajati, Amida se osvrnuo i zazvao ga. Otada se u hramu štuje sasvim atipični kip bude kako se osvrće preko ramena i zaziva, i pred kojim se može moliti na obje strane - s prednje strane kipa, i sa strane na koju se osvrće. Blago zabavljeni pogled bude koji kao da govori "No, ideš li?" dojmljiv je i nevjerniku. Ulaz u Eikan-do čuva kineski-izgledajuća zvjerčica.  Zen vrt dosta sličan onom kod Ginkaku-ji (isto oblačno vrijeme vjerojatno pomaže).  Unutarnji vrt s jezercem.   Po jezercu su trčale bube vodogasci uobičajene po takvim jezercima u ovo doba godine, a zahvaljujući deseterostrukom zumu ovaj put sam i slikala jednu.  Moderne električne instalacije u starinskim hramskim zgradama su uvijek zgodne, ali zastarjele moderne instalacije su zakon!  Svaki put me uhvati nostalgija kad vidim telefon na brojčanik. Šetnja od zgrade do zgrade bosonog po natkrivenim hodnicima između vrtova najbolji je dio svakog obilaska hramova.   Momiji, i opet.  U sklopu hrama je i pagoda na vrhu brdašca, do koje također vodi (strmi) natkriveni hodnik Garyu-ro, "spavajući zmaj" (ro = hodnik). Točno možeš zamisliti zmaja koji je polegao po padini i drijema s glavom uz hram i repom uz pagodu. Pagoda nije posebno spektakularna ali s nje puca lijep pogled (u manje oblačan dan). Također mi bješe zanimljivo vidjeti da ni Japanski đaci nisu imuni na ostavljanje glupih grafita po zabačenim dijelovima kulturnih spomenika koje obilaze tokom ekskurzija.   Ovaj trokutasti znakić s natpisima ispod je "aiai kasa", ljubavni kišobran ispod kojeg se pišu imena zaljubljenog para, ekvivalent našeg srca oko imena spojenih plusićem. U sklopu Eikan-do je i veće jezerce s patkama, gdje se deseterostruki zum i opet iskazao.   Kao i ovdje...  Par Jizo, Mudrost i Samilost (koji djeluje prilično mrko)  I ovaj hram ima oltarić/svetištance smješten na otočiću.  Taman kad pomislim da me ukrasni crjepovi više ne mogu iznenaditi...  Još fotografija na Photobucketu. |
22.09.2009., utorak
Kyoto četvrti put. Dio treći: Otoyo-jinja
Idući hram na redu zapravo ne spada nizu Higashiyamskih hramova, jer je šintoistički. Prva zgrada na koju sam naišla bila je drvena šupa, odsječena od glavnine hrama spominjanim Putem filozofa. Ulaz u Otoyo-jinja (jinja = šintoistički hram). Sviđa mi se kako se planina počinje propinjati odmah iznad hrama...   Ulaz u hram čuva vedra i bucmasta zvjerčica. Čini mi se da izgled zvjerčica čuvara poprilično određuje duh samog hrama - simpatični mi hramovi imahu simpatične mi zvjerčice, i obratno.  Ah, paprat.  Pobočni oltari/svetištanca imaju vlastite životinje čuvare...    (Inarijeve lisice već poznate, zar ne?) Najposjećenije svetištance (najviše molitvenih pločica, vidi pozadinu) bješe ovo:  Vjerojatno zato što je (2008) bila njihova godina. A baš su slatki...   Za kraj obilaska hrama, jedan cvijet.  I nastavljamo duž Puta filozofa...  Mačka! Malo ofucana (i paranoična kao i većina japanskih mačaka), ali po bojama prava manekineko.  Zapušteni cimer tko zna čega. Natpis obavještava da su danas zatvoreni.  Fuleren na dječjem igralištu. Fora.  Crijep.  I već na ulazu u idući hram, turistički autobus, uslikan prvenstveno zbog sablasne lutkice na haubi.  |
21.09.2009., ponedjeljak
Kyoto četvrti put. Dio drugi: Honen-in
Drugi hram u nizu bješe Honen-in (in = ustanova, budistički hram), opet smješten u lijepom hladovitom (što u kolovozu nije za odbaciti) šumarku. U šumarku, komad moderne skulpture koji je mene podsjetio na vranu.  Studija u zelenom.   Sivo vrijeme ostavilo je svoj štih na ovim fotografijama.    Posjetitelji se mole da kucaju samo ako imaju posla u hramskom uredu. Očito je već dosta klijenata bilo i kucalo...  Lotus! Dotad mu još nikad nisam vidjela plod (osim pohan u tempuri). Ovaj je još zelen...  Nastavljam šetnju uzduž Higashiyame, koja mi je nakon šetnje uz rijeku Kamo druga najugodnija gradska šetnja u cijelom Japanu. Kyoto je jedan od rijetkih japanskih gradova u kojem se ima gdje prošetati. Inače se stazica koja vodi uz potok zove Putem filozofa, vjerojatno zato što se tako lijepo može razmišljati u šetnji. I opet, viđeno usput... telefonska govornica.  Cvijet.  Miran suživot.  (ovdje sam kupila Coca Colu, jer nije bilo Pepsi od pola litre) Umjetnost parkiranja kao u Dubrovniku - na milimetar od zida.  Robot gate. :)  Kafić u europskom stilu. Ne znate vi koliko je to egzotično dok ne provedete koji mjesec u Japanu. ;)  Pasji život.  Put filozofa, i potočić (premošten, između ostaloga, i kanalizacijom).  Reklama za slastičarnicu u kojoj se može kupiti tradicionalna japanska ljetna slastica: naribani led zaliven nekim slatkim okusom. Nije me se dojmilo...  |
20.09.2009., nedjelja
Kyoto četvrti put. Dio prvi: Ginkaku-ji
|
Nakon dva poluneozbiljna posjeta Kyotu u kojima sam obilazila manje važne budističke i šintoističke hramove i (većinom manga) muzeje, napokon sam se spremila za ozbiljnu ekspediciju na možda turistički najprivlačniji dio grada: hramove Higashiyame, Istočnog brda. Dan je bio pravi ljetni, početkom kolovoza (kad je kišna sezona već trebala završiti), ali je jutro svejedno bilo oblačno. Bez obzira na to do kraja dana sam propisno skapala od vrućine, toliko da ni apetita za prigricnut za ručak nisam imala, svu energiju sam crpila iz boca kole (jedna Cola a jedna Pepsi, da se ne kaže da diskriminiram). Baš kao čokolada s kikirikijem u hladnije doba godine, ovaj tekući šećer je dušu dao za brzu i jednostavnu obnovu energije upornom turistu. Slikavano novim fotićem. Kako mi je običaj, prvo sam se odvezla na najdalju točku planiranog obilaska, na sjeveru Higashiyame, da bih se otud spuštala na jug usput se približavajući i kolodvoru. Prvi hram na popisu bio je možda i najpoznatiji od onih još neobiđenih, Ginkaku-ji, ili Hram srebrnog paviljona, nazvan tako po analogiji sa slavnijim Kinkaku-ji (Zlatnim paviljonom). Za razliku od zlatnog brata, Srebrni paviljon nije sav obložen srebrom (ionako bi pocrnio pa ne bi tako impresivno izgledao), a nije ni spaljen, pa sam se nadala standardnom lijepom primjerku japanske drvene hramske arhitekture. Avaj, u doba mog posjeta paviljon je bio u temeljitoj obnovi, pokriven skelama... Barem je okolni vrt slikovit i ugodan za šetnju...   Srebrni paviljon u skelama. Uzdah.  Hramski kompleks sastoji se i od drugih zgrada... Soko oslikan na jednim kliznim vratima.  Natkriveni hodnik između dvije zgrade (praktičan u kišno a bome i zimsko doba).  S druge strane zgrada počinje veliki vrt.  U ovom bi se jezercu o tako slikovito odražavao paviljon... da nije u skelama. Dvostruki uzdah.  Možete otići na drugu stranu svijeta, ali neki se običaji ne mijenjaju: novčići u jezercu podno ukrasnog vodopadića, većinom od jednog i 5 jena (5 i 25 lipa).  Vrt kod svog ruba prelazi u šumovitu padinu Higashiyame.    Od Ginkaku-ji krenuh u šetnju pokraj potočića/kanala do idućeg hrama. A usput...  A kojih pet minuta dalje...  Napokon, zahvaljujući deseterostrukom zumu, uhvatih jednu od velikih japanskih vrana. Na žalost na slici se ne vidi kolika je.  Zum i opet u akciji.  I opet (snimljeno preko ceste bez da trebam prelaziti, haha!). Cimer jedne krčme, inače.  Još fotografija na Photobucketu. |
18.09.2009., petak
Kyoto treći put. Dio četvrti: Nacionalni muzej u Kyotu i još ponešto
Zadnje odredište bio mi je Nacionalni muzej u Kyotu, razmjerno blizu kolodvora. Zbirka mu je bogata, pokriva sve od meni omiljenih arheoloških nalazaka, preko Heian razdoblja (rana japanska povijest) sve do novijeg doba. Tu je i zbirka keramike, uključujući kinesku i korejsku, te lijepa zbirka maki-e, predmeta od ukrasnog i oslikanog laka. Muzej je osnovan tijekom Meiji restauracije, da bi se sačuvali tradicionalni predmeti i blaga koji su bili u opasnosti da ih se kao "zastarjele" i "zaostale" baci ili uništi. Vrijeme izgradnje vidljivo je u zgradi (srednjeeuropski utjecaj, ha), koju je projektirao Tokuma Katayama. Ispred muzeja je, da, odljev Mislioca.  U muzeju fotografiranje nije baš dopušteno, no... Ako se već nisam dovoljno oduševljavala kineskim keramičkim figuricama iz Tang dinastije, evo me opet. Prekrasne su, pogotovo konji!   Mislioc s Kyoto tornjem u pozadini kao dokaz da je doista u Kyotu.  Ribnjak podno mislioca pun je fotogeničnih koi. Evo par slika, ostale (kao i uvijek) možete naći na Photobucketu.    Oproštajni pogled na Muzej.  Na kolodvor sam se ovaj put vratila dovoljno rano da obiđem i...  Tezuka World! Ulaz u Tezuka World je besplatan, pošto je to prvenstveno velika suvenirnica, ali u jednoj dvoranici (ulaz se plaća) projiciraju se komercijalni Tezukini crtići (igrale su dvije epizode Astroboya). Pred ulazom u dvoranu, galerija Tezukinih likova.  U japanskim suvenirnicama uvijek prilično prostora zauzimaju razne slastice i grickalice, pošto se one redovito poklanjaju rodbini, prijateljima i kolegama nakon povratka s puta (zašto opterećivati ljude nečim što zauzima mjesto? potrošni suveniri mnogo su praktičniji). Ni Tezuka suvenirnica nije iznimka, i nudi odgovarajuće proizvode - Hi no tori punjeni manju (tortice)...  ...Black Jack čokoladne rolice i Astroboy bombone.  Uz kupovinu raznih suvenira, možete se i slikati sa svojim junacima u prirodnoj(?) veličini.   |
17.09.2009., četvrtak
Kyoto treći put. Dio treći: Shimogamo-jinja
Shimogamo-jinja, hram majke i djeda Ikazuchija iz Kamigamo-jinje, manji je i skromniji od svog uzvodnog brata.   Nema više ni konja, ostalo je samo ceremonijalno sedlo.  Tu je i ceremonijalna kočija... u ovakvom nečem bi se vjerojatno vozile plemkinje, pa je možda namijenjena prijevozu božanske majke, Tamayori-hime.   Maskotne vrane sam prvo slikala jer su slatke, a tek onda primijetila... noge. :O  Tronogi gavran, yagaratsu, nebeski je glasnik, moguće reinkarnacija Inazuchijeva djeda (te stoga maskota ovog hrama) a također je i maskota japanske nogometne reprezentacije. I ovdje krov glavnog svetišta tek proviruje iznad ograde i zelenila.  Neobično cvijeće u obilju posađeno oko hrama.  Bazen s vodom za ritualno pročišćavanje blizu ulaza u hram.  Igralište blizu hrama, s (u najmanju ruku) sablasnom opremom. :)  Od hrama produžih pješke, nizvodno Kamo rijeke, koja se već ozbiljno širi i više ne djeluje kao da ju se može pregaziti skakućući s busena na busen.  Šetnja uz Kamo je lijepa, pogotovo što puca otvoreni pogled na okolna brda..  Bliže centru grada u Kamo se ulijeva Takano, a postavljeni su i betonski blokovi za gaženje preko ušća. Očito je ovo omiljeno nedjeljno izletište kyoćana.  Još fotografija na Photobucketu. |
16.09.2009., srijeda
Kyoto treći put. Dio drugi: oko Kamigamo-jinje
Kompleks hrama je prilično prostran i ugodno šumovit, pa se skitah naokolo još neko vrijeme. Krov hrama kroz granje: Potočić.  Oltarić na stijeni.  Uspon do još jednog pomoćnog svetišta omeđen nizom torii.   Nisu svi torii u najboljem stanju...  Sedimentne stijene. ;)  Brzaci na potoku.  Da si uštedim hodanje odlučila sam se autobusom spustiti nizvodno, ali sam na kraju zeznula stvar, prvo odabravši krivu postaju na kojoj staju manje redoviti busevi (načekah se), onda prerano sišavši s busa. Kasnije sam izračunala da bi mi otprilike jednako dugo trebalo da sam odmah išla pješke, a znatno bih se manje iznervirala. Usput sam prošla kroz još jedan šintoistički hram, Kamigoryo.  Voljela bih znati što ova skulptura predstavlja, doista bih. Kosmati dečko koji kanda je razbio lonac mogao bi biti Kintaro.   I ovdje niz torii vodi do pobočnog svetišta.  Natrag na obali rijeke Kamo, pogled prema brdu koje je najvjerojatnije Higashiyama (yama = brdo).  I još brda na sjeveroistoku Kyota. Ovaj dio grada mi je najljepši, valjda zato što ima toliko zelenila i otvorenog prostora...  I opet usput, minimalistički opremljena garaža.  |
15.09.2009., utorak
Kyoto treći put. Dio prvi: uz rijeku Kamo
|
Par tjedana nakon posljednjeg posjeta Kyotu osvanula je još jedna sivkasta nedjelja (kišna sezona je ozbiljno počela) za koju nisam imala pametniji plan od posjeta Kyotu. Ni ovaj put nisam imala ambicioznijih planova, pa sam se odvezla na sjeveroistok grada i šetala uz obale rijeke Kamo, usput svrativši u dva oveća i bratska šintoistička hrama. Pa krenimo redom. Sviđaju mi se ovi ukrasi na pločniku oko stabala koji pokazuju o kojem je stablu riječ...  Izlog pun daruma i još ponečeg. Darume su portreti i lutkice Bodhidharme, osnivača Zena, kojeg u Japanu zovu (zamislite samo) Daruma. S vremenom su daruma lutkice postale vrsta talismana za ostvarenje želja – zaželi se nešto, ucrta se zjenica na jedno oko, a drugo ostaje prazno dok se želja ne ostvari. Daruma lutkice su često napravljene tako da se ne mogu prevrnuti (tj. imaju nisko težište i same se ispravljaju) kao dodatni simbol upornosti koja je potrebna da bi se želju doguralo do ispunjenja.  Rijeka Kamo. Iako je ovo prilično neizgrađen dio grada, ipak je rijeka stjerana u pravilno korito i sagrađene su umjetne kaskade. Vodostaj je nizak usprkos kišnoj sezoni, pa u koritu buja bilje...  Otac i sin koriste nedjelju za lov na kukce.  Sive čaplje radije love nešto konkretniju lovinu.   Čistina i utabane linije "funagate", oblika čamca (funa = čamac, gata = kata = oblik) koji je jedan od pet takvih znakova koji se pali na brdima tokom festivala kojim završava O-bon (praznik mrtvih) u Kyotu.  Evo me i do prvog od dva bratska hrama, Kamigamo-jinje (jinja = šintoistički hram). Kamigamo (gornji Kamo) samo mu je nadimak, službeno ime mu je Kamo Wake-Ikazuchi jinja, hram Kamo Wake-Ikazuchija. A tko bješe dotični Kamo Wake-Ikazuchi? Pa priča (koju čuh tijekom posjeta hramu) ide ovako. Tamayori-hime (hime = princeza, a Tamayori bi se dalo prevesti kao "Dragocjenija od dragulja") kupajući se u rijeci Kamo nađe crvenu strjelicu i uze ju sa sobom. I zače i rodi sina: Kamo-wake-ikazuchi-no-kami (kami = božanstvo, wake-ikazuchi bi se moglo prevesti kao rascijepljena munja). Mali Ikazuchi rastao je u zdravo i pametno dijete, pa se obitelj Tamayori-hime nije previše uzbuđivala oko misterioznog očinstva. Kad je mali narastao dovoljno da ga se predstavi široj okolini, djed mu Kamo-Taketsunumi-no-mikoto (mikoto = gospodin) organizira večeru na koju je pozvao susjede, lokalna božanstva. Sad je red na digresiju: i Tamayori-hime (u međuvremenu kao odrasla žena i majka nazvana punim imenom Kamo-Tamayori-hime-no-mikoto) i njena obitelj ne bijahu smrtnici već lokalna, zemaljska božanstva. Na gozbi djed ponuka unuka da nazdravi onome koji mu je otac, lukavo očekujući rješenje te omanje rodoslovne misterije. Ali mali zabezekne okupljene izjavom da mu je otac na Visokoj Nebeskoj Ravni (Takamagahara), tj. jedan od moćnih nebeskih bogova. Kad je dovoljno dorastao, Ikazuchi je i sam uzašao na nebesa da se pridruži ocu, postavši božanstvom groma, munje i kiše. Majka mu je ostala žalosna, plačući za sinom za kojeg je mislila da ga više nikada neće vidjeti. Smilivši joj se, sinko joj se ukaza u snu i opiše joj ceremoniju kojom ga se može prizvati natrag na zemlju. I otad se jednom godišnje održava Aoi festival kojim se priziva Ikazuchija natrag na zemlju, da posjeti mater i djeda i donese kišu i plodnu godinu smrtnim vjernicima. Aoi festival zajednički organiziraju Kamigamo-jinja i bratski mu Shimogamo-jinja (Shimogamo = donji Kamo), nazvan tako jer se, o čuda, nalazi nizvodno od Kamigamo-jinje. Shimogamo-jinja posvećen je spomenutima materi i djedu, tj. Kamo-Tamayori-hime-no-mikoto i Kamo-Taketsunumi-no-mikoto (obožavam jezikolomna imena japanskih bogova...). Ulaz u teren hrama.  Tužna trešnja, tj. trešnja s visećim granama nalik na tužnu vrbu...  Put do pobočnog svetišta preko mostića.  Dotično pobočno svetište.  Pred ulazom u glavno svetište štala je za svetog konja, namijenjenog da ga jaši bog kad siđe na zemlju. U većini šintoističkih hramova je od konja ostala samo uspomena, ali ovdje konja imaju. Momak je strpljiv i spokojno ždroče komade mrkve koju u tu svrhu hodočasnici kupe od čuvara.  Posudice za mrkvu, jer bože sačuvaj da bi Japanci dali da im konj, ma kako svet, jezičinom dotakne dlan.  Zavjetna slika koja svjedoči da bog voli bijelce.  Tatesuna, brdašca pijeska namijenjena da na njih siđu nebesnici.  Mostić preko potoka.  Stražnja strana hrama.  Krovovi glavnog svetišta.  U glavnu zgradu hrama može se ući uz naplatu, ali me iznenadilo što je usluga uključivala i lentu koju sam imala staviti oko vrata (čime sam službeno postala "hodočasnik") i pratnju jednog od svećenika, mlađeg čovjeka koji je super govorio engleski. Slijedili smo jednu grupicu Japanaca koja je imala drugog svećenika za vodiča, a za nama je pak došla iduća... Tura je uključivala slušanje gore prepričane priče u sobi opskrbljenoj odgovarajućim slikama, blagoslov hodočasnika, prolaz do unutrašnjosti hrama gdje se preko ograde vide krovovi unutarnjih svetišta (dva su i to identična, jer se kao u Ise svetište razgrađuje svakih 20 godina, pa se u međuvremenu bog seli u susjedno), te molitvu pred svetištem. U svakom slučaju zanimljivo iskustvo... Još fotografija na Photobucketu. |
13.09.2009., nedjelja
Kyoto drugi (recimo) put. Dio četvrti: muzeji
Ovime sam ispucala glavninu svoga plana za taj dan, pa sam s noge na nogu krenula prema podzemnoj via arheološkog muzeja. Oltar krajputaš u najobičnijoj ulici. Lijepo uređeni javni zahod, iako im sricanje pozdrava na stranim jezicima ne ide uvijek.   Tenisice se vjetre na kućnom pragu.  Ulaz u arheološki muzej je besplatan, većinom zato što je zbirka sićušna. I radno vrijeme mu je relativno kratko, mislim da sam uletjela u posljednji trenutak, pola sata pred zatvaranje. Glavnina izložaka je grnčarija, uključujući ovaj zgodan prikaz povijesti njenog razvoja kroz razdoblja.  Najneobičniji izlošci su posude s naslikanim licima iz razdoblja kad je carska prijestolnica bila Nagaoka, blizu Kyota (784-794).   Glineni konjići.  Ovo bi trebala biti vaza iz predcarskog razdoblja, ali izgleda više kao moderna skulptura.  Haniwa kipić!  Mede reklamiraju rasprodaju u dućanu bicikala, vespi i dijelova za iste.  Grafiti su u Japanu takva rijetkost da sam ga jednostavno morala slikati.  Starinska kuća zaostala u modernom kvartu. Kyoto je pošteđen bombradiranja u ratu, pa su ovakve kuće češće nego drugdje.  Dame u kimonima su mi uvijek ostale dovoljno neobične da ih fotografiram. Zamislila sam da se skupljaju proslaviti godišnjicu mature, ali vjerojatno griješim.  Blizu kolodvora nalazi se još jedan muzej, Muzej mangi. Zapravo je to više čitaonica, gdje za ulaznicu od 500 jena (vrijedi za neograničeni broj ulazaka za taj dan) možeš prelistavati i čitati bogatu zbirku stripova, jezgru koje čini ostavština jednog fana i skupljača. Atmosfera u muzeju (i dvorištu, ograđenom da oteža bijeg s izlošcima) je radna...  U muzeju sam utukla dobra tri sata, od toga jedva pola sata razgledajući izložbicu o povijesti mange, a ostatak vremena listajući kroz neke serije i povremeno čitajući odabrana poglavlja. Iako je Kyoto blizu, nikad se više nisam vratila u muzej na čitanje, iako je svakako isplati - 500 jena je cijena sveska do dva prosječne mange, a u par sati može ih se pročitati desetak. U međuvremenu je pala noć, te evo noćnog Kyoto towera, koji krasi istoimeni hotel pred samim kolodvorom.  I kolodvor je sam po sebi spektakularan, pa sam se u pauzi do vlaka malo skitala po njemu.  (u dnu slike - ona kosa svjetla u mračnom dijelu slike - goleme su pokretne stepenice koje prolaze tri kata odjednom do galerije na vrhu kolodvora) Još slika na Photobucketu. |
12.09.2009., subota
Kyoto drugi (recimo) put. Dio treći: Kitano Tenman-gu
|
Kako je već bio odmakao dan, u jednom sam dućanu usput kupila nešto za jesti, i onda tražila pogodno mjesto da sjednem i pojedem. Ne našavši ništa bolje, smjestila sam se na jedan stup koji sprječava parkiranje ispred trenutno zatvorenog dućana (iako nisam bila toliki Japanac da mi bude neugodno jesti na ulici, nisam bila ni toliki Balkanac da se smjestim tamo gdje se može očekivati protok ljudi). I taman sam dovršavala ručak kad mi počne prilaziti neki stariji Japanac govoreći mi nešto. Isprva sam mislila da komentira moje jedenje na ulici, a onda sam shvatila da me pita jesam li Amerikanka. Na moje odmahivanje glavom nastavio je pogađati odakle sam, i naravno promašivao. Nakon što je ispucao sve očitije zemlje porijekla, pitao me da mu kažem prvo slovo (C? Kanada? Ne...) a kad sam mu rekla i drugo pogodio je. Malo me iznenadio što se tako brzo sjetio Hrvatske, ali ispalo je da mu kći radi za UN komisiju za izbjeglice, pa je slušao o "teškoj situaciji" kod nas... naravno da sam ga obavijestila da je rat već davno gotov (praktički i zaboravljen). Nakon toga slijedila je već standardna tema koliko sam u Japanu, koliko ostajem, što tu radim itd... Kako se razgovor već razmahao, doznala sam malo i o njemu: da je bivši profesor (ne reče čega, ili ja zaboravih), i da je boravio u SAD gdje je i naučio pošteno govoriti engleski. Da ga ne zaboravi, hvata svaku priliku da razgovara sa strancima u Kyotu. Ispalo je da se uputio na sajam koji se baš održavao u okolici Tenman-gu (kao i svakog 25. u mjesecu, što lijepo piše u vodiču no što sam tek naknadno primijetila), te me je otpratio preostali komadić puta do hrama. Kod ulaza u hramski kompleks nadstrešnice su s klupama na kojima hodočasnici mogu počinuti (i kupiti nešto u sveprisutnim aparatima za prodaju pića), a pod strehom vise razne zavjetne slike.  Kontrast slika i aparata...  Ima ih i u 3D (zavjetni reljef?)  Ovo mi nekako više paše pod budistički hram, ali ipak je u Tenman-gu.  Oštećenja na ovom reljefu su previše lokalizirana da bi bila slučajna. Ima vandala i u Japanu, ha!  Svaki pravi veliki šintoistički hram ima svoje sveto stablo. Avaj, ovo je pokojno, iako ga remenje još drži na okupu a krović čuva podrezano deblo od kiše.  Vrata u glavni dio hrama.  Napokon, živo prastaro drvo. Ako se već ne smatra svetim, barem izgleda tako.  Krovovi glavne zgrade Tenman-gu hrama.  Lampa i dva štapa s posvećenim savijenim papirom koji čuvaju vratašca u svetištanca.  Sporedni oltar/svetište unutar kompleksa hrama.  Središnji zabat hrama, bogato izrezbaren i ukrašen.  Još jedan zabat.  Ova zvjerčica vjerojatno je inspirirana slonom...  Zvonce za privlačenje božanske pozornosti.  Iako je Tenman-gu zapravo posvećen bivšem carskom pisaru Sugawari no Michizaneu koji se s vremenom počeo štovati kao božanstvo nauke i pismenosti (te đaci i strudenti svraćaju ovdje u doba ispita i prijamnih), iz nekog razloga povezan je s govedima - sveprisutna su. Kao česma:  Kao talisman koji treba dotaknuti (pa onda tom rukom protrljati glavu) za bolju pamet:  Kako je navala velika, ima više od jednog talismanskog goveda.  I jedno koje čuva izlaz...  Odlazak iz Tenman-gu.  Nakon što sam obišla hram, počela sam i obilaziti sajam. Bilo je već kasnije popodne pa su se neki štandovi polako počeli pakirati... No sajam je još bio živahan, i na njemu se osim brze hrane i slastica (pečeni slatki krumpir je sjajan - šteta samo što je bio dodatno posut šećerom) moglo kupiti rabljenu odjeću, rukotvorine, kič i starine. Atmosfera a i ponuda je prilično slična sajmovima po Zagrebu... Čuvar štanda.  Nije od igle do lokomotive, ali nije ni daleko. A sablasno je u svakom slučaju...  Satovi!  Najzanimljiviji eksponat na još jednom "od igle..." štandu.  Na tren bijah u iskušenju...  Nije na prodaju, al' je fotogeničan.  Da se vidi da smo na zemljištu Tenman-gu, još jedno govedo. Netko je nekulturno ostavio nedopijenu bocu čaja uz kip, a bilo je i razbacanog smeća uz put, iako su na više mjesta postavljene goleme kante i vrećurine za smeće.  |
11.09.2009., petak
Kyoto drugi (recimo) put. Dio drugi: Myoshin-ji kompleks
Najveći hramski kompleks u Kyotu je Myoshin-ji, koji se sastoji od 40-ak različitih hramova, pomoćne hramske zgrade da i ne spominjem. No više od zgrada svidjeli su mi se (većinom zen) vrtovi. Zgrada naslovnog hrama kompleksa, Myoshin-ji, nazire se preko pregradnog zida. Ulazna vrata sa slamnatim krovom. Ograda sprječava prilaz mostiću preko ukrasnog jezerca, možda zbog sumnjive statike istog.  Kip Jizoa zaštitnika djece na ulazu u groblje.  Groblje samo.  Mali ali slatki zen vrtić.   Još jedan vrt koji kombinira zelenilo s grabljanim šljunkom.    Kamena lampa od namjerno neobrađenih blokova kamenja. Takve su mi najšarmantnije.  Kombinacija stabala, grmlja, cvijeća, kamenja i tekuće vode... ovaj vrt je primjer japanske umjetnosti uređenja vrta. Nedostaje samo "posuđeni krajolik", brdo u daljini koje bi se uklopilo u pogled.  Mislim da gljive ipak nisu bile dio plana vrta.  Aranžman uz jedan od stupova zvonika.  Mladica bora posađena točno na mjestu gdje je stajao bivši.  A ovako bi trebala izgledati kad naraste.  Myoshin-ji izbližega.  Put prema sjevernom izlazu iz kompleksa vodi između gospodarskih zgrada. Mimoiđoh se s grupom studenata ili đaka koji su upravo stizali na obilazak.  Još uvijek unutar hramskog kompleksa, buba.  Nasitivši se budističkih hramova, nastavih šetnju prema ovećem šintoističkom hramu, Kitano Tenman-gu (gu = šintoističko svetište, palača). Usput, šarenooka mačka (na povodcu, i opet).  Još fotografija može se naći na Photobucketu. |
10.09.2009., četvrtak
Kyoto drugi (recimo) put. Dio prvi: do sjevernih hramova
|
U drugi obilazak Kyota sam krenula nakon što sam s turom Matsumae fondacije već vidjela sve glavne atrakcije (čitaj: hramove) grada, pa sam odlučila pogledati one manje poznate na sjeveru grada. I dalje stari fotić, što u kombinaciji sa sumornim vremenom koje je najavljivalo početak kišne sezone daje manje spektakularne fotografije. Do velikog hramskog kompleksa Myoshin-ji (ji = budistički hram) šetala sam od obližnje željezničke postaje (iako nije glavno sredstvo javnog prijevoza, i po Kyotu je ponekad najjednostavnije ići vlakom) običnim gradskim četvrtima. Evo, da vidite da Kyoto nisu samo hramovi...   Šintoistički hram usput. Ovakve stele s rupom viđala sam i drugdje ali ne znam im simboliku.  Hram Koryu-ji, s krasnim vrtom i zgodnom zbirkom budističke skulpture i fragmenata u zgradi trezora. Dvorana za "predavanja" (kodo, lecture hall) najstarija je zgrada u Kyotu, ali očito mi nije bila zanimljiva jer ju nisam slikala. Vrtlar u punoj zaštitnoj opremi uređuje stazice.  Po stazicama se obavezno gazi, jer okolo nije travnjak već na gaženje osjetljiv mahovinjak.   Snimanje izloženih kipova nije bilo dozvoljeno, ali sam prošvercala ovog Fudo Myo-oa zbog lijepog pozadinskog plamena.  Dojmila me se i velika drvena skulptura Senju Kannon (1000-rukog Kannon, sen = 1000, ju = ruka) koja je izgubila većinu dlanova tijekom stoljeća crvotočine, pa sad batrljcima spašava svjetove. U bočnom hramu Keigu-in (in = ustanova, hram) okružen bambusovom šumom nalazi se povijesno zanimljivi i kulturno zaštićeni osmerokutni paviljon, Hakkaku-do (Hakkaku = hachi + kaku = 8 + kut, do = dvorana), kojeg se može samo fotografirati kroz ogradu.  Kamena svjetiljka uz put koji kroz ugodni šumarak vodi do Keigu-in.  Ah, momiji (japanski javor) naspram sunca... lijep je i ovako svježe-zelen, pa mi je manje žao što nisam ostala u Japanu do jeseni da uživam u crvenom lišću.  Jezerce s oltarićem i lopočima.  I opet šetnja ulicama Kyotskih naselja. Dućančić.  Gnijezdo lastavica na posebno za to pripremljenoj podlozi.  Jedna od tužnih strana japanskih gradova su rijeke utjerane u betonske kanale tako da sliče kanalizaciji... Ni umjetni vodopadići ne pomažu.  Put me je vodio pokraj dosta hramova, ali većina njih nije dovoljno zanimljiva da ih spominje, pa čak ni fotografira: moderni, slično uređeni i opremljeni... Jedan od njih, Hokongo-in, barem je imao zgodni ukrasni crijep.  |
08.09.2009., utorak
Nara, drugi put: povratak u muzej
Mjesec dana nakon prvog posjeta Nari osvanula je oblačna nedjelja za koju nisam imala nekih planova, pa sam odlučila opet skoknuti do Nare pogledati novu gostujuću izložbu. Na putu sam uživala u pogledu na svježe proklijalu rižu na poljima (i dalje stari fotić).  Bila je to izložba kipova i slika iz Horyu-ji hrama za koju su red čekale hrpe Japanaca kad sam bila u Nacionalnom muzeju u Tokyu. U Nari navala unatoč vikendu nije bila velika, i izložbu sam mogla spokojno razgledati. Fotografiranje je i opet bilo zabranjeno, pa evo sken ulaznice s prikazima dvaju najvećih atrakcija izložbe.  U prednjem planu su najstarije poznate budističke skulpture u Japanu, kipovi 4 nebeska kralja koji redovito čuvaju svetište u kojem je kip Bude. Za razliku od kasnijih razmahanih verzija, ovi su monolitni i ukočeni. U pozadini je pak jedna od slika kojom je bila oslikana jedna od zgrada Horyu-ji, koje su prikazivale budistički raj i bodisatve (na freski jedan od njih, bucmast i s tri podbratka kao simbolima ljepote i obilja). Izvorne slike su preživjele sve nedaće koje su zadesile Naru, uključujući i Drugi svjetski rat, da bi izgorjele u požaru 1949. Sadašnje slike su rekonstrukcije načinjene prema fotografijama, na kojima su reproducirana sva oštećenja i nedostatci izgubljenih originala. Uz blaga Horyu-ji, gostovala je i mini izložba posvećena japanskim kućama i građevinama kroz stoljeća. Najdojmljivija mi je bila Haniwa glineni model dvokatnice (glineni modeli pokapali su se u grobnice ili postavljali na njih), s prozorima na sve četiri strane i na oba kata. Da bi glinena konstrukcija bila stabilna, unutra je podbočena drvenim gredama. Datira iz 5. stoljeća i nađena je u Hitonizuka tumulu. Drugi zgodan izložak bješe pagoda oblikovana od slova Lotus sutre (tj. sutra je ispisana da oblikuje pagodu), pisane zlatnim tušem na indigo papiru kako se sutri i dolikuje. Povirila sam ponovno i u stalni postav muzeja, i otkrila prostoriju koja je prošli put bila zatvorena. Juhu! Snimih monumentalne drvene kipove već spomenuta 4 nebeska kralja iz kasnijeg razdoblja (12. stoljeće). Zochoten, čuvar juga:  i Komokuten, čuvar zapada.  Demon po kojemu Zochoten gazi više je iznerviran nego pokoran.  U parku su me počeli opsjedati jeleni, valjda zbog lošeg vremena nisu imali dovoljno posjetitelja da ih hrane. Jedan je doslovno cvilio za hranom, pa sam ga i snimila na djelu: Jelen s nejednakim rogovima...  ...s jednim rogom...  ...i s jadnim rogom.  Kako je još bilo dana a nije kišilo, prošetah se opet do Todai-ji...  ...i uspeh do Nigatsu-do.  Pod verandom jedne od zgrada odmarahu se srne.  Ponovno pogled na Todai-ji i Naru s terase Nigatsu-do.  Ovaj put se nisam uputila do Kasuga-taishe, nego sam s platoa Nigatsu-do sišla drugim putem koji je vodio uz stražnju stranu Todai-ji.     Time završih svoje obilaske Nare. |
07.09.2009., ponedjeljak
Nara, prvi (recimo) put. Dio peti: Nacionalni muzej u Nari
|
Kako je još bilo rano poslijepodne, imala sam vremena svratiti u Nacionalni muzej pogledati gostujuću izložbu u novoj zgradi i stalni postav u staroj. Taj se muzej svakako isplati posjetiti ako ste u blizini (Kyotu ili Osaki) i volite starine. Izložba je bila posvećena konjima svilenog puta, i izlagala je prikaze konja od zemalja sredozemlja, preko bliskog i srednjeg istoka do Indije, Kine i konačno Japana. Pri tom su tumačena mitološka i simbolička značenja konja, povijest njihove ratne i praktične upotrebe, itd. Bilo je krasnih izložaka, ali fotografiranje je, avaj, bilo strogo zabranjeno a muzej pun ljudi. Tako sam samo preko cijele dvorane snimila meni najfascinantniji izložak, dementno izgledajućeg konja kineske izrade. Na žalost, ispade totalni mutež...  (bronca iz razdoblja istočnog Hana, 1-3. stoljeće, nađen u (pretpostavljam) Fangling Baoding) U stalnoj postavi se pak smjelo fotografirati (ili barem nije izričito zabranjeno, što meni dođe na isto, hehe). U zbirci su većinom budistički kipovi... dijelom i zato što šintoizam nije poznavao skulpturu do dolaska budizma, svetišta su bili prazni okićeni prostori u kojima je boravilo nevidljivo božanstvo. Pod utjecajem budizma počeli su se davati likovi i šintoističkim božanstvima, većinom ih miješajući s budističkim i drugim uvezenim božanstvima i svecima. Opat  Bodisatva Gandara iz Pakistana (vjerovali ili ne, naučite prepoznavati pakistanski stil kiparstva nakon nekoliko primjeraka).  Preporučena ruta ponekad je malo zbunjujuća...  Razlog zbunjujućoj ruti je depandansa u kojoj je smještena bogata zbirka kineskog brončanog posuđa, mog omiljenog Taotie stila.    Amfora iz 8. st. prije Krista. Impresivna i povelika.  Vraćamo se iz depandanse. Ovog sam Budu slikala zbog izraza lica. :)  Djelići raznih izgubljenih glinenih buda. Ovi stošci su mu kovrče kose.   Još glinenih ostataka, pomalo sablasnih.  Sidarta (budući Buda) silazi s planine nakon asketskog boravka (zato i je kost i koža).  Princ Shotoku, Konstantin budizma u Japanu. Za vrijeme njegove vladavine (bio je regent za vrijeme bolesti i starosti svog oca) uveo je budizam kao državnu religiju, sagradio par poznatih hramova (Horyu-ji i Shitenno-ji) i osigurao si mjesto u povijesti Japana i budističkoj skulpturi. Najčešće ga prikazuju kao dvogodišnjaka, ponekad (kao ovdje) kao mladića, a tek rijetko u 30-im, koliko je imao kad je budizam uveo.  Kip osedlanog lava.  Kipić jednog od 12 nebeskih generala, povezanog s horoskopskim znakom Ovna (kineski horoskop, ne uobičajeni babilonski).  Moja najdraža budistička emanacija, Fudo Myo-o.  Iz kompletnog seta kipića 4 nebeska kralja koji tradicionalno gaze po demonima: Komokuten, naoružan kistom, čuvar zapada...  ...i Jikokuten, čuvar istoka.  Najljepši izložak u stalnom postavu, jedan od 8 čuvara budizma iz Kofuku-ji zbirke, Kinnara. Ima tako sjetan izraz lica...  Kinnara je zapravo rasa bića, a 8 čuvara su 8 legija, svaka sastavljena od drugačije rase bića... U podrumu muzeja hodnik je koji povezuje staru i novu zgradu. U njemu je uz restorančić i suvenirnicu i poučna izložba o načinu izrade kipova i slika i drugome što pomaže boljem razumijevanju izložaka. Primjer ugradnje kristalnih očiju (gyoku-gan) u kipove, što je postalo praksa negdje od 12. stoljeća (Kamakura razdoblje). Na prozirnom kristalu naslikalo bi se oko, a iz kristala stavio bijeli papir ili pamuk da oku da prirodnu bijelu boju.  Prikazi najčešćih mudri (simboličkih oblika ruku u budizmu) po kojima se mogu razlikovati bude. Raigo-in mudra, karakteristična za Amida budu dok dočekuje preminule u svom raju:  Seppo-in mudra, karakteristična za "povijesnog" budu (Sidartu) dok propovijeda, ali se u Japanu također često rabi u kipovima Amida bude:  Chiken-in mudra, karakteristična za Dainichi budu ezoteričnog budizma, budu Sveobuhvatnog:  Sken par razglednica iz suvenirnice, vjerojatno iz jedne od prošlih izložbi. Prikazuju ubojice čudovišta (koji su strašniji od jadnih žrtava si).   Lastavičje gnijezdo na reflektoru ispred izlaza iz muzejskog restorančića. Primijetite strateški postavljen pladanj sa starim papirom.   Natrag u mome kvartu, vrijeme se napokon popravilo.  |
06.09.2009., nedjelja
Nara, prvi (recimo) put. Dio četvrti: Shin-Yakushi-ji
Od zanimljivosti u gradu ostao mi je još jedan (budistički) hram, Shin-Yakushi-ji. Kako mu ime kaže (shin = novi), sagrađen je poslije Yakushi-ji hrama koji se nalazi južnije od Nare, ali i dalje je prilično star, iz 8. stoljeća. Sagrađen je da bude bliže središtu grada od starog hrama, ali kako se Nara mijenjala kroz stoljeća sad se nalazi u zabačenom predgrađu, i treba malo lutati uličicama između kuća i vrtova da bi ga se našlo. Iskreno, to mi je bio najljepši dio obilaska Nare. Toliko mi je stvarčica zaokupljalo pažnju... (otrcani Toyotin kombi parkiran na taman dovoljnom komadu tla, kao u Dalmaciji) Izložba žir-umjetnosti na zidu jedne kuće.  Strašilo se odmara od posla.  Taman kad se zapitaš jesi li zalutao u svim tim uličicama...  (svaka im čast, znakići su postavljeni na strateškim položajima) Cestica do hrama  Veseli crijep (prikazan je Ebisu, jedan od 7 bogova sreće koji je izvorno bio ribarsko božanstvo i jedini od sedmero porijeklom iz Japana - ostali su došli iz Kine)  Kip usred predgrađa.  Zvjerčica čuvar hrama.  A evo i samog hrama.  Navodno zgrada pokazuje utjecaj klasične grčke arhitekture (makar je tu sličnost s grčkim hramovima ne vidim). Ako se pitate kako je grčki utjecaj došao do Japana: Aleksandar Makedonski ga je doveo do Indije, a iz Indije ga je kroz Kinu i Koreju do Japana doveo budizam. Zgradi pripada neobična čast da je jedina građevina iz svog vremena (8. stoljeće) koja nije izgorjela, i da još uvijek sadrži originalni set kipova Yakushi (liječničkog) bude i 12 nebeskih generala. Kipovi su izrađeni od gline koja je nekoć bila obojana, poprilično su veliki (3-4 metra) i impresivni! Ne samo pozom i kvalitetom izrade, već i karakterizacijom lica... Slikavanje unutar hrama nije bilo dozvoljeno, ali kupila sam nekoliko razglednica. Svaki od 12 generala asociran je s jednim znakom kineskog horoskopa: Konj  Ovan  Pas  Vol  Od Shin-yakushi-ji našla sam put natrag do središnjeg parka, i uputila se kroz park glavnom cestom porubljenom parovima kamenih svjetiljaka natrag prema središtu Nare.  Još fotografija na Photobucketu. |
05.09.2009., subota
Nara, prvi (recimo) put. Dio treći: Kasuga-taisha
Od Nigatsu-do sam se šetala po obroncima brda koja počinju sjeverno od Nare na putu do najvećeg šintoističkog hrama u Nari. Usput sam otkrila da mi se novokupljene tenisice za kišnu sezonu (jer su mi se jedine zatvorene cipele raspale u prvih mjesec dana u Japanu) kližu na mokrim glatkim površinama. Da se oporavim od stresa, svratila sam na ručak u jedan od restorana usput. Osim restorana, hodočasničke staze porubljene su i suvenirnicama, u kojima možete kupiti lutkice za ruku s likovima dva glavna simbola Nare: jelena i Bude. Nizovi kamenih svjetiljki jedan su od zaštitnih znakova Kasuga-taishe.    Posao u hramu dobro ide: hrpe molitvenih pločica, i svećenica koja prodaje proročanstva.   Kasuga-taisha je zapravo isto hramski kompleks nekoliko zgrada, te evo jedne od njih.  Središnji dio odijeljen je od ostatka kompleksa zidom, a ulaz se plaća. Unutar zida na počasnom mjestu nalazi se višestoljetni cedar.    (uz jedan rub je i višestoljetni ginko...) Svetim stablima grane se ne sijeku, čak ni kad zadiru kroz arhitekturu...  Glavna hramska zgrada.  Uz zid glavne zgrade i ispod trijema s unutrašnje strane zida koji ograđuje središnji dio kompleksa vise bakrene zavjetne lampe.    A u jednoj zamračenoj prostoriji obješene su upaljene lampe, dočaravajući kako bi hram trebao izgledati navečer (kad je zatvoren posjetiteljima).    U glavnu hramsku zgradu pristup imaju samo svećenice i svećenici. Svećenici su obučeni u najsvečanije odore, po uzoru na dvorske halje iz vremena kad je Nara bila prijestolnica. Cipele su im stoga pomalo klompaste (i svećenici se izuvaju prije ulaza u hram). Do cipela su svećeničine japanke.  I izvan središnjeg dijela kompleksa nalazi se pokoje sveto stablo.  Neobični stil gradnje hramskih krovova također seže iz zlatnog doba Nare.  Isti stil primjenjuje se i na malim oltarićima.  |
04.09.2009., petak
Nara, prvi (recimo) put. Dio drugi: hram ponad hrama
Srna se pita imam li keks za nju. Jelen je prelijen za pomaknuti se.  Lijepa strana kišne sezone je što je oblačno (pa nije vruće kako bi lipanj inače bio), i što brojni presahli potočići nabujaju i postanu fotogenični.  Inarijeva lisica ispred manjeg šintoističkog svetišta blizu (budističkog) Todai-ji hrama.  Tko kaže da kamen mora biti isklesan u nešto da bi ga se stavilo na oltar?  Studija stopala divovskih Nio čuvara jednako divovskih vrata u kompleks Todai-ji.   Ah, staro drvo.  Do Todai-ji nisam ponovno išla, nego sam pokraj njega produžila do hramova na brdu, putokaze do kojih sam uočila prilikom prvog posjeta Nari ali nisam stigla posjetiti. Uspon nije bezazlen, pogotovo kad je strma staza mokra od kiše. Puf, pant. Prva postaja za pauzu je zvonik.  Ne jedan turist se sklonio pod zvonik da predahne i čak prigrize nešto, ali svi su uviđavno sjedili sa strane gdje neće ometati prolaz... osim barbarskih neodgojenih europljana, točnije Njemica. ;)  Od zvonika vode blage ali brojne stepenice do platoa ispred Nigatsu-do, dvorane Drugog mjeseca (iliti Veljače).  Spomenuti plato, s više hramskih zgrada.  U jednom stabalcima zaklonjenom zakutku bilo je svetište Fudo Myo-oa, jednog od popularnijih budističkih svetaca/štogod.  Ispred kipa su zavjetni darovi, u ovom slučaju neka instant hrana u vrećici s likom Doraemona. I ovo je bilo povezano s tekućom vodom, kapala je pokraj oltara iz jednog oluka... služi i za obred pročišćavanja vjernika (pranje ruku i ispiranje usta).  Do samog Nigatsu-do vodi još stepenica. Puf pant.  Kao dodatno ohrabrenje uspuhanim hodočasnicima, s obje strane stepenica smješteno je - groblje.   Zdenac za obredno pranje kod Nigatsu-do skladna je kombinacija stila i kiča.  Oko cijelog Nigatsu-do obješene su karakteristične široke lampe, a ispod zabata vise zavjetne slike.    Još lampi, ove su klasičnijeg stila.  Zalutao među zavjetne slike, profani telefon.  S terase Nigatsu-do inače puca krasan pogled na Naru i njenu širu okolicu. Naravno, pomaže ako dan nije kišljiv.  Todai-ji je toliko golem da se vidi bez obzira na vremenske nepogode.  |
03.09.2009., četvrtak
Nara, prvi (recimo) put. Dio prvi: kišna subota
|
Nara, prva trajnija Japanska prijestolnica, praktički je nadomak Sakaija. Iako sam je već posjetila u sklopu studijskog obilaska Japana, temeljita kakva jesam kanila sam otići još jednom za svoju dušu, detaljno pogledati sve što smo preskočili. Kako sam vedre vikende trošila za dulje i avanturističkije izlete, u Naru sam otišla jedne mutne subote (već je počela kišna sezona, kad je većinom oblačno), pa su i fotografije shodno tome sive. Stari fotić. Stara reklama za (novu?) željezničku liniju, na izlasku iz kolodvora.  Kanta za smeće jedinstvene ružnoće.  U proljeće se rasvjetni stupovi ukrašavaju plastičnim granama s trešnjinim cvjetovima, u jesen s crvenim lišćem japanskog javora. A u ljeto...  Od kolodvora do povijesnog centra Nare prolazi se običnim ulicama punim dućana i restorančića. Možda nemaju šarm stare prijestolnice, ali sasvim su zgodne.  (Skulptura se zove Cvijet). Cesta podno Kofuku-ji hramskog kompleksa kojeg posjetismo tijekom studijskog obilaska.  Sad sam već zašla u turistički dio Nare, gdje počinju parkovi i hramski kompleksi. Nara nije velika za propješačiti, a ima i kružnu autobusnu liniju. No za one koji žele obilaziti u stilu tu su rikše.  Ptičja perspektiva na kipić bodisatve Jizo kraj ceste, sa skromnim prinosima.  Radnici na skeli preko puta ceste skakuću s razine na razinu bez primjetnog osiguranja. Atraktivno.   Jednom u središnjem parku Nare na jelenjem ste teritoriju, na što vas podsjećaju znakovi koji upozoravaju čime sve možete razljutiti svete životinje.  (makar ih najviše ljuti kad ih se ne hrani njihovim keksima) Tužni ostatci nekoć svetog stabla.  Marumado-tei (sjenica okruglih prozora) smještena u šljiviku - uz trešnje, šljive su među popularnijim rascvjetanim voćkama u Japanu. Prije nego što su joj probili te okrugle prozore, sjenica je bila spremište sutri.  Livade i zelenilo nastavljaju se i izvan središnjeg parka prema sjeveru. Odmor za dušu i u ovakav sivi dan...  Da se vidi da je kišna sezona, počelo je kišiti. U kišnoj sezoni ne padaju obilni pljuskovi (bar ih nisam primijetila), nego povremene dosadne kiše. Imala sam kabanicu ali mi je u njoj bilo vruće, pa sam se zaklanjala ispod stabala i uživala u pogledu na kišno jezerce Sagi-ike (ike = jezerce).   (vidikovac na jezeru) Zaklon ispod stabala je bio izvrstan - primijetite granicu kiše na jezeru!  Most u beskonačnost. :)  Kroz kišu sam skoknula do vidikovca.  Nisam jedina koja ide do vidikovca po kiši.  Po lijepom vremenu mogu se iznajmiti čamci za izlet na jezerce.  Kad je kiša popustila zaputih se prema Todai-ji, i dalje se guštajući u zelenilu...   Još slika Nare na Photobucketu. |