27.09.2009., nedjelja
Kyoto, peti put. Dio prvi: vlakom do Arashiyame.
U svojim prijašnjim obilascima Kyota vidjela sam sve važnije i meni zanimljive atrakcije grada, ali jednu sam si nedjelju koncem kolovoza priuštila oproštajni posjet dijelu Kyota koji sam prvi posjetila, i koji mi je i ostao u najljepšem pamćenju - Arashiyami. Pogotovo sam htjela provesti se panoramskim vlakićem koji do Arashiyame vozi od jednog od obližnjih predgrađa kroz brdašca uz klanac rijeke Oi-gawe (gawa = kawa = rijeka). Tako sam redovni gradskim prijevozom došla do početne postaje vlakića (ugodna šetnja pokraj žitnih polja u dijelu grada koji rijetko viđa strance) i smjestila se. Vrijeme je i opet bilo mutno, pa su takve i neke fotografije, novom fotiću usprkos.   Dok sam u prvom obilasku Arashiyame šetala od hrama do hrama, ovaj put sam samo šetala, s ciljem da obiđem dijelove do kojih ranije nisam došla. Arashiyama nije velika, pa ni šetnja nije bila naporna. Viđeno usput... Prozori na skladištu.  I još.  Čak i kipove mačaka drže na lancu. Tsk.  Lampioni za neku svečanost, što li.  Jednog je vjetar otpuhao...  Morž izbližega, baš je reprezentativan.  Još lampiona, imam osjećaj da su ih oslikavala lokalna klinčadija.  Osim apstraktnih, ima ih i budistički...  ...i manga tematiziranih.  U jednom izlogu - lutkice od svilenih čahura.  Otprilike jedini hram kojeg nisam posjetila prvi put kad sam bila u Arashiyami, Nanbutsu-ji (ji = budistički hram) je najpoznatiji po svojoj zbirci izlizanih nadgrobnih spomenika u obliku kamenih budica. Postavljani kroz stoljeća u obližnjem šumarku bambusa, davno je zaboravljeno nad čijim grobovima, napokon su u napadu japanske urednosti sabrani i postavljeni svi zajedno na posvećeno tlo u sklopu Nanbutsu-ji hrama. Osim njih i činjenice da se osnivanje hrama pripisuje Kobu Daishiju (spominjanog kod Koya-san samostana i groblja), hram se ničim posebno ne ističe. Nije torii, ali da posjeća, podsjeća.  Golema kupolasta konstrukcija meni nepoznate svrhe.  Put do groblja vodi kroz šumarak bambusa.   Zvono.  |