Trećinu svijeta daleko

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Rujan 2009 (23)
Lipanj 2009 (13)
Svibanj 2009 (21)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (10)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (24)
Srpanj 2008 (23)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (12)
Travanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dojmovi i fotografije iz Japana

Linkovi
Glavni fotoalbum:
Photobucket
Photobucket2
(jerbo se prvi napunio)

Japan:
Službena stranica grada Sakaija
Interaktivna karta Sakaia
(Japanska, s titlovima)
Prefekturno sveučilište u Osaki
Matsumae međunarodna zaklada (hvala im)
Hyperdia planer putovanja
(vozni i letni redovi, vrlo korisno iako isprva nespretno)
Japan-guide.com - sve što ste htjeli pitati o Japanu a niste znali gdje biste.

Preporučena literatura:
Blog Kućanice u Japanu
(za one koji ne čitaju ovaj blog samo iz rodbinske dužnosti)

Meni zanimljivo:
Ilustrirani vodič kroz japansku mitologiju
Službeni sumo portal
Sumoforum
Ghibli muzej
Takarazuka Revue
(službena stranica, na Japanskom)

Bratske stranice:
Darko Macan piše blog
MCNov crtani notes

30.06.2008., ponedjeljak

Mozu Hachimangu i okolica

Na kojih pola sata od mog stana je lokalni hram Hachimanu, šinto božanstvu. Sad, ako ga proguglate ili potražite u leksikonu za Hachimana će vjerojatno pisati da je božanstvo rata, zaštitnik ratnika. Ali naravno da kategorije u šintoizmu nisu tako jasne (kao ni u bilo kojoj drugoj mitologiji, ma što mislili mi koji smo odrasli na Schwabovim Pričama iz klasične davnine), pa su Hachimana i u feudalno doba štovali ne samo samuraji već i seljaci kao božanstvo poljoprivrede. Kako bilo, Hachiman je dosta popularno božanstvo, pa nije rijetko naići na Hachmangu (gu = šinto hram) gdje god se u Japanu našli.

Za hram sam znala preko imena stanice vlaka između moje i Mikunigaoka stanice (blizu crkve): Mozuhachiman, i preko naziva ulice koja od glavne uličetine ide u njegov smjeru: Mozuhachiman-minami (minami = jug). Moram priznati da su imena japanskih ulica (kad ih imaju) istovremeno vrlo nemaštovita i vrlo korisna: ulica koja vodi do Nakamozu stanice zove se Nakamozu-eki-mae (eki = stanica, mae = ispred), a tu Nešto-eki-mae konstrukciju vrlo često viđam i vrlo je korisna za navigaciju do najbliže stanice kad se zagubiš.

Odlučila sam jedan dan poslije posla prošetati do njega, nakon što sam proučila put na interaktivnoj karti Sakaija da se ne zagubim. Popodne tog petka bilo je ugodno sunčano usprkos upornim kišnim prognozama, pa sam se napokon pokrenula... Kišno razdoblje je inače službeno počelo prije mjesec dana, ali kiše nije bilo nešto, samo što je redovito oblačno i što prognoziraju pljuskove koji u najboljem slučaju budu dosadna kišica a u najgorem slučaju topli zrak prezasićen vlagom. Ako pljusne, obično bude predvečer ili noću, i pri tom krasno rashladi zrak...

Susjedstvo u kojem je Hachimangu, iako je samo preko glavne cesturine od mojega, ima ponešto drugačiji, skoro seoski štih. I u Japanu obrađuju zapuštene parcele između stambenih zgrada...
Photobucket
(nikako da se sjetim slikati mini rižino polje blizu moje zgrade!)

Photobucket

Kao svaki pošteni šintoistički hram, Hachimangu ima svoju sjenovitu šumicu.
Photobucket

Mozu-gawa protiče kroz hram.
Photobucket

Tu je i umjetno jezerce s umjetnim otočićima i malo netipičnim (za hram) vodoskokom. Ah, moderni ukus...
Photobucket

Photobucket

Bojim se da jezerce ne čiste dovoljno često. :P
Photobucket

Kao jedan od rijetkih pješačkih i sjenovitih javnih prostora u kvartu, prednji dio Hachimangu koriste rekreativci i šetači pasa.
Photobucket

Pjetlić na krovu jedne pomoćne zgrade.
Photobucket

Osim glavnog Hachimanovog hrama u stražnjem i povišenom dijelu Hachimangu, po prednjem dijelu rasuta su pomoćna svetišta/kapelice/oltari drugim popularnim božanstvima. Tako je na umjetnom otoku svetište božici Benten (sreće, ali i umjetnosti i mnogo drugoga), kako lijepo piše na natpisu uz njega.
Photobucket

A uz obalu otočića usred baruštine stoji šarmantno svetište božanstva vode...
Photobucket

...ispred kojeg se samopouzdano sunča patka.
Photobucket
(inače, ona bež kutija s krovom ispred svetištanca je škrabica za priloge - ubaci se novčić, pokloni koji put, pljesne rukama dvaput da se božanstvo probudi i obrati pažnju na molitvu, i na kraju nakloni još jedanput... elegantniji hramovi imaju zvonce za buđenje)

Photobucket

A uz stepenice koje vode do platoa sa zgradom Hachimanovog svetišta je Inarijevo svetište, koje se lako prepozna po zvjerčicama čuvarima - samo Inarija čuvaju lisice.
Photobucket
Inari je inače božanstvo riže (i inoga), pa ne moram ni spominjati da je vrlo popularan i štovan.

I napokon, glavno svetište Hachimana!
Photobucket

Vrlo prikladno, na vrhu skalina odmarao se par golubova, koji su Hachimanovi glasnici (kao što su lisice Inarijevi).
Photobucket

Photobucket

Hram krasi prilično debelo sveto uže od slame (shimenawa).
Photobucket

Hram je sagrađen na mjestu starijih hramova, a ove zvjerčice čuvari možda i imaju koju stotinu godina:
Photobucket

Photobucket

U svakom slučaju, netko je ostavio novčić jednome u uhu (5 jena, oko 25 lipa).
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Vrlo novo-izgledajući pobočni hramčić, posvećen palima u zadnjem ratu. Mislim da nisu imali još koji nakon "Pacifičkog" (Drugog svjetskog), trenutno im je nešto vojske dio policijske akcije u Afganistanu ili Iraku.
Photobucket

Uvijek popularne krovne zvječice:
Photobucket

Šinto hram nije pravi ako nema bar jedno prastaro sveto stablo u dvorištu, pa i Hachimangu svoga starca za trku imade - kamforovac.
Photobucket

Photobucket
Kamforovo lišće sam naučila prepoznavati skupljajući ga na Lokrumu za Jadru, ali ima i natpis uz stablo, čak i na engleskom.

Obišavši hram, skoknuh preko ceste do susjeda mu... u idućem blogu.
- 15:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.06.2008., subota

Baš sam se uželjela riže...

Jedan od prvih kulturnih šokova u Japanu bile su (već spomenute) police pune nepoznate hrane u supermarketu. Kroz tri mjeseca u Japanu dio tih polica mi je manje stran... Dakle, kako se hranim u Japanu?

Kao prvo, kruh koji se može naći u dućanima i ponekoj pekari većinom ne valja. Naime, za Japance kruh je ili kolač ili sendvič/pica križanac, dakle ili mliječan i slatkast ili punjen raznim glupostima. A peciva od lisnatog tijesta (kao kroasani) imaju previše putra u sebi. U Nari sam naišla na pekaru sa zbilja dobrim prstićima punjenim maslinama, i to je to od dobrog kruha. A ipak, kruh mi ne nedostaje, čak nisam ni pribjegla alternativama u vidu pice ili nana iz indijskog restorana. Kao pravi Japanac, navikla sam se na nezačinjenu, čistu bijelu rižu, toliko da me uhvati pomisao iz naslova ako je nisam jela nekoliko dana.

Japanci takvu svježe kuhanu rižu jedu umjesto kruha uz većinu obroka. Sama po sebi gotovo nema okusa, ali kad se jede zalogaj riže, pa zalogaj jela, pa zalogaj riže ide sjajno u tek! Za ručak se uz rižu dobije i zdjelica juhe (većinom tradicionalne miso juhe), nešto salate (zelena, kupus, tragovi pomadora, paprike ili kukuruza), ponekad prilog ala proljetne rolice, malo ukiseljenog povrća i meso. Koje meso? Svakakvo. Pohani ebi iliti račići. Hamburger. Karaage - pileći zabaci u nešto ljutkaste pohe (bez mrvica) i prženi u dubokom ulju (preporučujem). Tonkatsu - pohana svinjetina zalivena sosom (također). Pečeno pileće bijelo. Nije loše, ha? Miso juha radi se od miso (fermentirana soja) i morske trave uz razne sezonske dodatke: bambusove mladice, tofu, gljive... i na nju sam se brzo navikla. Inače, na ručak me vodi grupica postdiplomaca iz labosa u kojem radim, pa sam zahvaljujući njima upoznala sve lokalne restorančiće gdje se poslužuje jeftin a dobar ručak (ispod 700 yena, tj 35 kuna). U većini restorana možete besplatno dobiti okawari (repete) riže i juhe, ili barem odabrati oomori (veliku) porciju riže bez nadoplate.

U ovom kraju Japana, oko Osake, lokalna jela su yakisoba, okonomiyaki i takoyaki (yaki = pržen). Idemo redom: soba je heljdina tjestenina koja se skuha, pomiješa s nešto sitno sjeckanog mesa, kupusa i inog povrća, zalije odabranim uljima i sosovima i zaprži na tavi, i na kraju opet prelije svim i svačim, pospe sušenom algom i dimljenim ribljim mrvicama i posluži vruće. Mljac. Okonomiyaki ima sličnu filozofiju: u tijesto se ulupa dosta sjeckanog kupusa i drugog povrća, začini te meso po izboru, i ta gusta smjesa se izlije na vruću ploču te prži. Kad je gotovo prelije se i pospe sličnim stvarima kao yakisoba, te poslužuje na vrućoj podlozi. Mmmmljac. Jedan restoran blizu faksa poslužuje okonomiyaki set za ručak, što znači da uz okonomiyaki dobiješ i rižu, juhu i ukiseljeno povrće. Vjerujte mi, nasitiš se od toga toliko da je teško ostati budan na poslu... Na kraju, takoyaki, okruglice od hobotnice. Komad kraka umiješa se u tijesto koje također sadrži nešto kupusa i inog povrća, i peče na masivnoj željeznoj ploči izdubljenoj u hrpu polukuglastih kalupa u kojima se tijesto oblikuje u okruglice. Zalije se i pospe kao i okonomiyaki i poslužuje i jede vruće (uz pomoć para čačkalica). Najbolji japanski fast-food koji sam probala dosad.

A što se još može kupiti na kioscima za vrijeme sajmića i fešti? Karaage na štapiću u papirnatoj čaši, deeebela "frankfurter" kobasica s kečapom i senfom (nije baš), pečeni slatki krumpir/batata posut šećerom (bio bi bolji bez posipanja), okonomiyaki, pečene lignje na štapiću (nisam probala, ne djeluje appetitlich), hrpe raznih misterioznih japanskih slatkiša...

Teško mi se odlučiti koja mi je najdraža japanska hrana, ali sushi je ozbiljan takmac za prvo mjesto. Ne bih nikad pomislila da je tako dobar... Sirovu ribu, tj. sashimi sam prije probala na večeri upriličenoj u čast novopristiglih diplomanata, i bila je zanimljiva i ukusna. Sushi je ta ista riba na grudici riže, zalije se soja sosom s malo wasabija (japanski hren) i sve skupa je takva divna kombinacija okusa i teksture... mljac. Sushi restoran u koji idem je "jeftini" restoran sa sushijem na tekućoj vrpci, svaki tanjurić 100 yena (5 kuna), obično po dva komada sushija po tanjuriću. Osim što biraš što te zanima s tekuće vrpce, ako znaš japanski možeš naručiti i preko displaya, koji zatrubi kad tvoja narudžba dođe na tekućoj vrpci. Onaj sushi na koji bih prije Japana prvo pomislila, komad ribe zamotan u algu i rižu, zove se makizushi (maki = namotati, zamislite). Od ribe tu je nekoliko tuna i rođaka im, losos, račići, jegulja (ne sirova), lignja (sirova i ne), ikra od lososa, ježa i inih riba, masna plava riba i meka bijela riba... Između tanjurića može se poslužiti rezanim đumbirom, koji usput ispere okus ribe iz usta tako da drugi sushi bolje sjedne. Ma koji sushi da sam probala bio je slastan, ali tuna mi je najdraža (kako neekološki od mene). Siromašni brat sushija su onigiri, trokutaste tortice od riže s malo ribljeg ili algastog punjenja u sredini i omotane suhom algom. Mogu se kupiti u svakom dućanu, kao japanski ekvivalent sendviča.

Taman kad sam pomislila da sam svladala jedenje sa štapićima, za ručak smo otišli na udon, japanske debele, dugačke i skliske rezance. Ništa te ne spusti na zemlju tako lako kao rezanci koji ti klize iz štapića... Uz veliku zdjelu rezanaca s preljevom po izboru (komadići govedine i povrće, jaje i povrće, japanski blagi curry, itd itd itd) uzme se i koji komad tenpure. Tenpura je bilo što namočeno u tijesto za pohanje i nakratko poprženo u ulju: od račića i riblje mješavine preko tikve i lotusa do slatkog krumpira. Rezanci mogu biti i hladni, što je jako dobro sad kad su udarile vrućine, s preljevom od gljiva i nekih osvježavajućih ljepljivih japanskih papričica.

Kad sam išla u Japan bojala sam se da će japanska hrana biti dosadna i bland. No jedino japansko jelo koje zaslužuje tu osudu je možda najtipičnije: donburi, ili zdjela riže s preljevom. Preljevi mogu biti kao za udon, ali začini su malo drugačiji, pa je sve skupa... bland. Nije nezačinjeno, nego se začini nekako međusobno potuku, tako da je baš dosadno za jesti. Srećom, uvijek postoji kineska verzija toga jela, malo bolje začinjena. A tu je i yakimeshi, "pržena riža", tj. riža, jaje i još svašta začinjeno i bačeno na tavu. Mljac, kao i sve drugo s "yaki" u nazivu.

Dosta raširena kineska (tako mi kažu) hrana, koja se čak može kupiti u supermarketu, jest gyoza (kao malecki burek punjen smjesom povrća i mesa) i nikuman. Nikuman se sastoji od blago kuhanog ili pirjanog mljevenog mesa (svinjskog ili goveđeg) s lukom i začinom, koje se zamota u tijesto i skuha na pari. Jako fino, i također se može nabaviti kao brza hrana.

Tako mi ne nedostaje previše domaća kuhinja. Samo kad mi netko spomene nešto što se ovdje ne može naći (kulen, recimo, ili ćevape) sjetim se da mi fali. Kad me baš uhvati nostalgija skuham si pastu ili patate i ispržim komad mesa. A i finu pastu mogu jesti vani, ima jedan restoran/zalogajnica (Quello, Quella) čiji je glavni kuhar učio u Italiji i Španjolskoj, pa mu je pasta baš prava... Moja preporuka ako zabrazdite u Nakamozu.

Ukratko - zdebljat ću se.
- 16:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.06.2008., petak

Hikone, dio četvrti: do obale, od obale

Nakon muzeja sam se uputila do obale da napokon pošteno vidim to jezero.
Jarak oko dvorca.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Ovo je senzacionalna fotografija barske kornjače u pokretu! Dosad sam ih viđala samo kako se sunčaju ili plutaju, i zavidila im. :)

Manje simpatičan od Hikonyana, Jomaru-kun bio je maskota svjetskog sajma starih dvoraca održanog u Hikoneu 1987 (kako piše).
Photobucket

Bicikl čeka vlasnika pred javnim zahodom.
Photobucket

Nogometni akrobat, koji je radio ovo za vlastiti gušt...
Photobucket

Photobucket

Čaplja na kandelabru.
Photobucket

Kajakaš na rijeci ... .
Photobucket

Motociklisti čekaju zeleno
Photobucket

Kanal do jezera - sad sam već blizu obale.
Photobucket

Obala! Došetala sam direktno u luku...
Photobucket

Mul koji štiti luku od golemih jezerskih valova
Photobucket

Photobucket
Horizont, koji horizont? Baš je bilo mutno vrijeme. Inače je atmosfera bila kao na morskoj obali, samo što su falili galebovi... zato je bilo čaplji, a na Takejimi i pataka, koje bi panično polijetale iz skrovišta kad bih prošla iznad njih.

Dolazak izravno u luku je bio dijelom i namjeran, jer sam u prospektu iz turističkog centra na kolodvoru vidjela da iz nje isplovljavaju brodovi do otočića Takejime (jima = shima = otok) nasred jezera. Kad sam planirala put čak sam namjeravala "skoknuti" vlakom do još jednog mjestanca na obali ako mi ostane vremena, ali kad sam došla do lučice i vidjela da idući (i posljednji) brod isplovljava za 20-ak minuta, odabrala sam krstarenje (usprkos relativno skupe karte). Krstarenje je kratko, sve skupa traje sat i 10 minuta: 20 minuta do Takejime, 20 minuta natrag, i pola sata za obilazak dotične hridi, što je 10 minuta previše. ;)

Brod (s Tezukinim Leom na kabini! svašta)
Photobucket

Isplovljavanje
Photobucket

Pogled na Hikone s jezera, vide se dvorac i trokatna kula.
Photobucket

Pogled na luku
Photobucket

Uzgajalište nekih školjki, pretpostavljam.
Photobucket

Ribarica (lovi rakove)
Photobucket

Takejima se bliži.
Photobucket

Cijela Takejima je velika kvarcitna hridina kojih 500 metara duga, na kojoj je sagrađen budistički hram i par malih šintoističkih svetišta na najnemogućijim mjestima.
Hram viri iz zelenja
Photobucket

Primijetite golemu stjenčugu s natpisom... ne znam što piše, ali je najvjerojatnije budističko.
Photobucket

Pristanište na Takejimi
Photobucket

Dva mala majmuna
Photobucket
(iz nepoznatih razloga treći je bio malo dalje, s jizo crvenim bavarinićem pod bradom)

Kamena svjetiljka
Photobucket

Borovi strše nad pučinom
Photobucket

Photobucket

Strmina iza torii je zapravo prilično grozan prilaz šintoističkom svetištancu...
Photobucket

Photobucket

Još jedno svetištance na nemogućem mjestu.
Photobucket

S kraja Takejime čak se i nazire suprotna obala (koja uopće nije toliko daleko)
Photobucket

Obala Takejime
Photobucket

Divovski obelisk iznad hrama
Photobucket

Dokaz da i na jezeru ima plime i oseke
Photobucket

Na povratku smo oplovili otočić...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Natrag u luku.
Photobucket

Na kraju dana sam se prošetala do plaže da barem tabane malo namočim u jezeru (uopće nije bilo toliko hladno) i gledam daskaše (ne znam samo s kojim su vjetrom jedrili).
Photobucket

Photobucket

Već je bilo dosta kasno popodne, pa sam se s noge na nogu vratila do kolodvora...
Photobucket

Luk!
Photobucket

Photobucket

Crijep
Photobucket

Drvenjara
Photobucket

Prilično ofucani i naivni Nio ispred Kitano hrama.
Photobucket

Prolazim pokraj dvorca.
Photobucket

I za kraj, HikoKitty.
Photobucket
(opsjednutost Japanaca s Hello Kitty je nezamisliva... čak sam i ja popustila i kupila jednu)

Ostale fotografije možete naći na Photobucketu.

- 17:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.06.2008., četvrtak

Hikone, dio treći: Genkyu-en i muzej

Genkyu-en (vrt) je odmah pokraj Crnih vrata, preko jarka. Baš tu negdje me je nadletio cepelin...
Photobucket

Ljetnikovac Rakuraku-en pokraj vrta (pristup zabranjen).
Photobucket

Oblačno vrijeme nije baš najbolje za japanske vrtove, tako da slijedi hrpa sivo-zelenih fotografija...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Naravno da je vrt postavljen tako da se dvorac dobro vidi...
Photobucket

Stari drveni mostić preko usjeka...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Suncobran čajane gdje možeš dobiti šalicu gustog zelenog čaja i slatkiš za 500 jena (takvu ponudu za istu cijenu može se dobiti u većini japanskih vrtova, i ni najmanje me ne privlači).
Photobucket

Nakon vrta sam se uputila do muzeja i usput uslikala jednu vranu. Japanske vrane su ogromne (u usporedbi s našima) i nimalo se ne vole slikavati, prhnu čim me vide da se mašam za aparat.
Photobucket

Muzej je uređen na mjestu u i stilu kneževske rezidencije, tako da je dio muzeja zapravo rekonstrukcija rezidencijalnih soba i vrtova (pa se i ovdje treba izuvati). Ali dobar dio je klasični muzej, s vrlo raznolikim izlošcima, većinom iz ostavštine obitelji Ii.

Ovaj zaslon mi se jako svidio - poza mladića dok se upucava curama je tako univerzalna...
Photobucket

Ukrasi na šljemu bi trebali služiti zastrašivanju protivnika, ali zečje uši imaju donekle suprotni učinak.
Photobucket

Evo i slavnog krvavo-crvenog Ii oklopa:
Photobucket
(ruku gore koga nijansa crvene podsjeća na Imperijalnu gardu u Ratovima zvijezda!)

Ovaj oklop ima finu nosatu masku...
Photobucket

Ii zastava (znak je prvo I iz Ii)
Photobucket

Elegantno lakirano sedlo s grbom
Photobucket

No maske
Photobucket

Photobucket

No autoportret. :)
Photobucket

Primjeri čvorova za zavezivanje posuda za čaj
Photobucket

Još jedan No autoportret, ovaj s pozornicom za No. U feudalno doba predstave su se naravno davale samo za gospodara i njegove ljude, a danas se ljeti održavaju predstave za stanovništvo i goste Hikonea.
Photobucket

Rezidencijalni dio muzeja i šljunčani vrtovi...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

U ovaj vrt se moglo sići (u natikačama samo za to predviđenima).
Photobucket

I za kraj ovog nastavka, kornjače u jarku...
Photobucket
- 17:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.06.2008., srijeda

Hikone, dio drugi: Malecki dvorac

Prvi dojam dvorca (pogotovo nakon Himeji-jo) bio je koliko je zapravo malen. Da nisam jedina tog mišljenja potvrdili su brojni komentari "Chicchai!" ("Malecki") od okolnih Japanskih turista. Iako je zgrada sama po sebi prilično velika, jednostavno se ne doima kao pošteni dvorac. Zato je dražestan, sa svojim oblim linijama i ugodno smeđim temeljnim kamenjem.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Pored dvorca je i vidikovac, ali na žalost vrijeme je bilo trulo - poluoblačno i izmagličasto, tako da se druga obala jezera rasplinula...

Unutar dvorca (opet sa sandalama u vrećici) ima nešto izložaka, većinom dijelova koji su zamijenjeni tokom obnove, kao što je ovaj krasni zaglavni crijep s grbom.
Photobucket

No najzanimljivija je bila sama građa dvorca, s neobičnim zakrivljenim nosivim gredama.
Photobucket

Photobucket

Također sam naučila razliku između puškarnica...
Photobucket

...i "strjelarnica".
Photobucket

Malo unutrašnjosti:
Photobucket

Pogled na istok (vidi se i vrt Genkyu-en, en = vrt):
Photobucket

I soko. U dvorcu sam povremeno bila dovoljno visoko da gledam sokole kako lete ispod mene!
Photobucket

Kad toliko bosonogih turista tu gazi, podove treba redovito održavati. :)
Photobucket

Krov kroz prozor
Photobucket

Još malo greda i unutrašnjosti:
Photobucket

Photobucket

Nakon izlaska iz dvorca, uputila sam se prema vrtu (uključen je u cijenu ulaznice, a ja sam kupila kombiniranu ulaznicu koja uključuje i muzej, naravno). Usput sam još malo slikavala dvorac...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

...i nabasala na trokatnu kulu (što joj je i službeni naziv: Sanju-yagura, yagura = kula ili toranj), očuvani dio obrambenog bedema prema sjeveru, tj. jezeru.
Photobucket

Vatrogasne kante pokraj ulaza
Photobucket

Stepenice na drugi kat (pristup zabranjen)
Photobucket

Građa krila koja se sastaju pod kulom je fascinantna, grede i nabijeni glineno-slamnati zid između njih...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Ponor pod zidinama:
Photobucket

Moja nizbrdica, drugima uzbrdica...
Photobucket

Photobucket
(plavo odjevena peteročlana obitelj: mama u zelenkasto-plavoj majici nosi bebu, dok tata tegli dječja kolica)

Moćno stablo na nasipu jarka pokraj Kuro-mon (Crna vrata):
Photobucket

Na nasip se može i popeti...
Photobucket

I šećer na kraju ovog nastavka, grana momiji (japanskog javora) nad jarkom...
Photobucket

- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.06.2008., utorak

Hikone, dio prvi: do dvorca nad jezerom

Možda inspirirana maketom dvorca koju sam vidjela u Himejskom muzeju, za idući izlet odabrala sam Hikone na obali jezera Biwa. Biwa-ko (ko = jezero) najveće je slatkovodno jezero u Japanu i prilično blizu Osake, pa mi je i inače bilo na listi mjesta koja želim vidjeti. A dodatni je bonus što Hikone kao maskotu ima mačku - Hikonyan dočekuje posjetitelja na svakom koraku, počevši od kolodvora.
Photobucket
("nyan" je "mjau" na japanskom)

Rogovi na glavi dolaze sa samurajskog šljema feudalnih gospodara Hikonea, obitelji Ii (nije li sjajno prezime?). Pred kolodvorom je spomenik prvom od knezova, Naomasi Iiju, Tokugawinom zapovjedniku koji je nedugo nakon preuzimanja posjeda preminuo od rana zadobivenih u bitci na Sekigahari.
Photobucket

U toj bitci (tijekom koje se Ii posebno istaknuo) Tokugawa je izborio ključnu pobjedu nad Toyotomijevim saveznicima čime je zapravo zapečaćena njihova sudbina, iako će biti još čarki do konačnog poraza par godina kasnije. Iijeve trupe u bitci nosile su krvavo crvene oklope da uliju strah u kosti protivnicima, što im je dalo nadimak "crveni vragovi". Nije ni čudo da je zapovjednik nosio rogove na šljemu... Istina, Ii je zamisao o krvavim oklopima drpio od jednog od Shingenovih zapovjednika.

Hikonyan je toliko popularan da ga se osim u suvenirnicama i na zastavicama koje pokazuju put do dvorca može naći na konzervama gaziranih pića i izlozima svih mogućih dućana i radionica, kao što je ova kamenorezačka. :)
Photobucket

Na putu do dvorca nabasala sam na šintoistički hram Gokoku, posvećen palima u ratu. Japancima nalik, ne odaju počast samo palim ljudima...
Photobucket

Za razliku od "zloglasnog" Yasukuni hrama u Tokyu (izvještaj o kojemu sam vam još dužna) i njegove pompozne atmosfere, ovaj hram je melankoličan i dostojanstven.
Photobucket

Photobucket
spomenik majci

Photobucket

I ima impresivne zvjerčice-čuvare:
Photobucket
Također ima divovske, ali divovske leptire. Velike kao omanja ptičica... i prebrze da ih se uhvati foto-aparatom. Otprilike kao oni zbilja veliki noćni leptiri, samo što su ovi, pretpostavljam, danji. Nije ni čudo da su Japanci izmislili Mothru. ;)

Pozor, radovi na cesti.
Photobucket

Hikonyan u svom najsimpatičnijem obliku:
Photobucket

Za razliku od Himeji-jo (jo = dvorac, sjećate se), Hikone-jo se ne vidi nadaleko i ponekad se jednostavno utopi u okolnom zelenilu.
Photobucket

Jedna od ulica koja vodi do dvorca uređena je u starinskom stilu, s restorančićima i suvenirnicama. Tu je i Soan-ji (ji = budistički hram), posvećen Tokugawi, oko kojega je jarak sa šarančićima i zlatnim ribicama.
Photobucket

Hram sam po sebi i nije toliko zanimljiv, ali ima par zgodnih sitnica...
Photobucket
rezbarija feniksa i zmaja

Photobucket
oluk

Photobucket
demonski crijep

Photobucket
stara vatrogasna pumpa

Kad sam došla do jaraka oko dvorca, sam dvorac se uopće više nije vidio. Između dva jarka nalaze se dvije škole i još koja javna zgrada, a od drugog jarka do dvorca gotovo je sve samo šuma. Par veličanstvenih povelikih sokolova (jastrebova, orlova... ne razlikujem ih, priznajem) kružilo je nad šumom, hrpe čaplji su se gnijezdile na jednom od stabala nad jarkom izgledajući sasvim nestvarno (kao da ih stablo ne bi moglo sve podnijeti), a samim jarkom plovili su labudovi...

Photobucket
Primijetite kornjače koje se sunčaju na daski. :)

Za razliku od sokolova i čaplji koji nisu htjeli pozirati, labud je bio vrlo fotogeničan.
Photobucket

S mostom do dvorca.
Photobucket

Kućica za kornjače... ako joj to nije izvorna namjena, ne znam čemu bi drugom služila.
Photobucket

Nakon što se pređe taj drugi most i uđe u predkrug zidina, prvi dojam je vrlo neturistički - oko budističkog hramića nalazi se nekoliko šupa i polu-oronulih pomoćnih zgrada, jedna se baš nazire:
Photobucket

Pred ulazom u jednu polu-oronulu zgradu, stalak za kišobrane i polica za cipele.
Photobucket

Naravno, do dvorca se trebalo penjati...
Photobucket

Djetelina iz zida
Photobucket

Ograda od bambusa
Photobucket

Ispod mosta do kruga utvrda
Photobucket

Biljčica iz zida
Photobucket

I napokon, ulaz u krug utvrda.
Photobucket

Photobucket

Zakovice na vratima
Photobucket

Nije za piće.
Photobucket

Ispod glavnog kruga utvrda (i putokaz do WC-a kojega nikako nisam mogla izbaciti iz kadra, a sad mi je baš drago da je u slici).
Photobucket

Zvonik koji zvoni svaka 3 sata (6, 9, 12, 15, 18...). Njegova zvonjava popraćena cvrčcima dio je zaštićene zvučne baštine Japana. Zbilja!
Photobucket

Svjetiljka pred vratima u glavni krug utvrda.
Photobucket

Napokon, dvorac!
Photobucket

I sokolovi koji kruže nad njim... (mogu li biolozi/pticoznanci identificirati vrstu iz ove siluete?)
Photobucket

Nastavak u idućem blogu. Sve slike iz Hikonea možete naći na Photobucketu.

- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2008., nedjelja

Himeji, dio peti: Koko-en

Zadnja postaja u obilasku Himejija je sklop japanskih vrtova Koko-en, uređen kao samurajski stambeni kvart podno dvorca. Usput sam šetala uz opkop u kojemu su pogolemi koi:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

i par pataka, (crno-)bijela i u boji:
Photobucket

Tako je teško uloviti popodnevno sunce kamerom - ova scena je bila 100 puta ljepša uživo...
Photobucket

Festivalci na izlazu iz Sannomaru (da, još uvijek):
Photobucket

Napokon vrt. Natkrivene drvene staze su mi najdraži dio japanske vrtne arhitekture:
Photobucket

Photobucket

Volim slikavati koi...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Ulica između vrtova.
Photobucket

Puteljak
Photobucket

Photobucket

Još koi!
Photobucket

Photobucket

Divovski koi... Zbilja divovski, ono je sjena vidikovca u jezeru.
Photobucket

Žuti bambus... neobično.
Photobucket

Oproštajni pogled na glavna vrata dvorca:
Photobucket

Sladoled!
Photobucket

Dobrovoljci koji se odmaraju nakon završetka festivala.
Photobucket

Na putu do kolodvora sam stala na večeru u obiteljski okonomiyaki restorančić (jedna od konobarica je školarka, unuka vlasnice), s pravom domaćom atmosferom. Na zidu vlasnica ima svoju sliku s (sumo hrvačem) Kaiom, a stalni gosti kraj kojih me je smjestila znaju da je Hrvatska blizu Kotooshuove (još jedan sumo hrvač) Bugarske. Pravi restoran za sumo fana kao što sam ja. :)

I na kraju, iz vlaka na putu kući, viseći Kaikyo most dug 4 km koji spaja Honshu s Awaji-shimom (shima = otok), otokom na kojem je bio epicentar velikog Kobe potresa 1995.
Photobucket

Photobucket

Ostale slike na Photobucketu.
- 17:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.06.2008., petak

Himeji, dio četvrti: od dvorca do muzeja

Ako mislite da sam završila s dvorcem, grdno se varate. :) Kad je tako prekrasan...

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Harakirimaru, u kojem se vjerojatno nikad nisu provodila samoubojstva, ali nadimak je ostao.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Divovska ikebana...
Photobucket

Photobucket

Tajni izlaz ;)
Photobucket

Photobucket

Pukotine u zidu! Pođite posjetiti Himeji prije nego što se uruši! ;)
Photobucket

U svakom slučaju ga vrijedi vidjeti...
Photobucket

Spomenik Nakamuri koji je spasio dvorac.
Photobucket

Zbog festivalaca koji su sad izlazili iz Sannomaru, izašla sam na bočni izlaz...
Photobucket

...i prošetala do Prefekturnoga muzeja povijesti, dizajniranog tako da se Himeji-jo zrcali u fasadi. :) S druge strane tog zrcalnog stakla je muzejski kafić iz kojega se može diviti pogledu. U muzeju je stalna postava (dobar dio koje je dostupan besplatno!) posvećena povijesti Himeji-jo i cijele prefekture.
Poveća maketa dvorca, da ga možeš slikavati iz neobičnih kuteva.
Photobucket

Dio muzeja posvećen je igračkama, uz par interaktivnih izložaka, i par stripova... Tezuka, naravno!
Photobucket

Photobucket

Ali i njegov prethodnik iz 1930-ih, za kojega dosad nisam čula: Katsuji Matsumoto.
Photobucket

Nazo no Clover (Mysterious Clover, 1934):
Photobucket

Kurumi-chan preslikači.
Photobucket

Igračke iz 1960ih, za curice (primijetite Princezu Safir)...
Photobucket

...i dečke (Astro i drugi roboti)
Photobucket

Igračke i slikovnice iz ratnog doba (Pacifički rat, znate...)
Photobucket

Photobucket
Sablastan je. Toliko sablastan da sam naglas nešto rekla, što je privuklo pažnju čuvarice dvorane, mlađe cure. Nakon par uvodnih primjedbi ("Nije li sladak?" "Ne, zapravo je sablastan") počeo je standardan razgovor stranog turista s Japancem:
"Odakle ste?" (Hrvatska)
"O, to je daleko. Koliko ste u Japanu?" (2 mjeseca)
"O?" (6 mjeseci u Osaki, Sveučilište)
Sad, obično je iduće pitanje "I sami ste ovdje?", ali ovaj put je bilo:
"O, Osaka! Ja sam živjela u Osaki donedavno, prije nego što sam se doselila u Himeji." (Lijep je Himeji)
"Da, ali..." (Ah, mali grad...)
"Nema se što raditi u njemu."
Eto, u cijelom svijetu ista stvar. :)

Nastavljamo s igračkama, natrag kroz vrijeme jer kao pravi zapadnjak kružim dvoranom u krivom smjeru. Predratno doba:
Photobucket

Photobucket

Taisho era (oko Prvog svjetskog), i prekrasne igračke...
Photobucket

S dječjih lutaka prelazimo na lutkarsko kazalište.
Photobucket
Ne, ne znam ni ja koga predstavlja.

Dekonbo ritualne lutke
Photobucket

Bunraku lutke
Photobucket

Slamnati shirihari koji se daje za djetetovo rođenje. Ovaj izgleda kao da pleše...
Photobucket

Ribež! Super.
Photobucket

Najzanimljivija mi je bila dvorana s maketama Himeji-jo i drugih očuvanih dvoraca u omjeru 1:50 (čini mi se), kao i uništenog Edo-jo:
Photobucket
(Edo = Tokyo)

Himeji-jo u usporedbi s manjom braćom...
Photobucket

Preslatki (a ne volim inače tu riječ) Maruoka-jo:
Photobucket

I zgodnički obli Hikone-jo:
Photobucket

Makete brodova koji su trgovali s Shikoku u Kyushu
Photobucket

Nastavak obilaska Himejija u idućem blogu!
- 17:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.06.2008., srijeda

Himeji, dio treći: glavna zgrada Himeji-jo

Za obilazak samog dvorca opet izuvanje i sandale u vrećicu. Prva razina naziva se podrumom, iako je debelo iznad zemlje, jer je uglavnom služila kao skladište.
Photobucket

Pogled na istok:
Photobucket

Pogled na unutarnja dvorišta:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Stalci za oružje i čavli za vrećice baruta:
Photobucket

Photobucket

"Tavanski" prozor:
Photobucket

Susjedne kule:
Photobucket

Photobucket

Visoki treći kat:
Photobucket

Pogled na zapad (vidi se kraj damskih odaja na Nishinomaru)
Photobucket

A evo i cijelih odaja:
Photobucket

Pogled na mjesto za najbolji pogled (vide se reflektori!)
Photobucket

Festival i dalje traje, jadnici se prže u Sannomaru bez tračka hlada dok je u dvorcu baš fino prohladno... (ali bojim se pomisliti kako je zimi)
Photobucket

Vrh!
Photobucket
Ne sjećam se jesam li dosad objašnjavala ribe na krovu - služe za zaštitu od požara (jer ako su ribe na krovu, znači da su u vodi, a ako je krov pod vodom zgrada ne može gorjeti, zar ne?)

Na vrhu dvorca osim pogleda i suvenirnice (naravno) dočekalo me i šintoističko svetište Osakabe. Stajalo je na vrhu brda prije nego što je sagrađen dvorac, pa je preseljeno drugdje. Ali onda su se počele događati razne prirodne nepogode, pa su ga vratili na vrh brda - najviši kat dvorca, gdje ga je sačuvalo od svih prirodnih i ljudskih nepogoda do današnjega dana.
Photobucket

Nakon što sam udarila žig u letak o dvorcu (isto omiljeni japanski suvenir s raznih atrakcija, mislim da je prvenstveno namijenjen đacima da imaju dokaz svojih ekskurzija, ali možda se varam) počelo je spuštanje...

Dobrovoljci u organizaciji festivala našli dobru poziciju za gledanje (i fotografiranje):
Photobucket

Malo unutrašnjosti
Photobucket

Kad si u drvenom dvorcu...
Photobucket

Još malo unutrašnjih dvorišta:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
Šporki zid! Napokon odmor od savršene bjeline! ;)

Pogled na stražnja vrata:
Photobucket

Krovovi
Photobucket

Unutar dvorca je i mala izložba, raspršena na nekoliko razina...
Photobucket
Daruma i fotograf u žutoj majici

Photobucket
Maketa nosive drvene konstrukcija dvorca, napravljena 1950-ih za potrebe obnove dvorca.

Photobucket
Autoportret ;)

Sandale iz doba konstrukcije dvorca, nađene prilikom obnove:
Photobucket
Otporna ta slama.

Stare grede i nova nadzorna kamera.
Photobucket

Photobucket

Za kraj ovog posta, originalna zabrana:
Photobucket
ne po tome što zabranjuje, već po slikicama... Inače su po krugu dvorca natpisi s prekriženom cigaretom i hamburgerom s kolom. (Zabranjeno je jesti u cijelom krugu dvorca, vjerojatno da ljudi ne bi ostavljali hrpe ambalaže za sobom, što mene Balkanca nije spriječilo da sjednem na piknik u Nishinomaru i poslije cukam otpad sa sobom u ruksaku...)

- 17:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.06.2008., ponedjeljak

Himeji, dio drugi: od Nishinomaru do Honmaru

Na izlasku iz Nagabone, još sam malo švrljala po Nishinomaru, da vidim kako izgleda gledan izvana. Posebno mi se sviđaju raznolike puškarnice...
Photobucket

Natpis na ograđenom šumarku:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Nishinomaru mi se jako svidio, sunce, stabla i boja tla me malo podsjećala na Lokrum, kao da šećem pokraj vrlo šminkerskih Lazareta. Cvrčci su cvrčali, a zvučnu kulisu je nadopunilo podvikivanje festivalaca iz Sannomaru uz povremeno impresivno bubnjanje ili frule.
Photobucket

Napokon sam se uputila prema glavnom dvorcu:
Photobucket

Photobucket

Ju, šarki!
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Ju skalina!
Photobucket
Sad vam jasno zašto me Himeji-jo podsjećao na Lokrum i Dubrovnik. ;) Naravno, odmah uz ove skalinurine su bile drvene blaže za prosječne turiste. Ali ja, naravno, zagrabih po ovima.

Photobucket

Photobucket

Neobično oblo skladište riže i soli (oblik uvjetovan brdašcem na koje je sagrađeno - i ono je dio obrambenih zidina)
Photobucket

Zidine nemaju ravni brid, nego povijen, "lepezast", da bi bilo teže uspeti se po njima. Takva je konstrukcija navodno i otpornija na potrese i poplave.
Photobucket

Čuvaj glavu!
Photobucket

Photobucket
(bili su niski ti Japanci, čak i ja mogu razbiti čelo na ovim vratima, ili bih mogla da ih nisu obložili spužvetinom)

Pred sam ulaz u Honmaru (glavni krug dvorca) je putokaz koji te upućuje na najbolje mjesto za divljenje dvorcu:
Photobucket
(očito i najbolje mjesto za reflektore za noćno osvjetljavanje dvorca)

A evo vam i dotični pogled na ljepotana:
Photobucket

Honmaru
Photobucket

Photobucket

Photobucket
(Dubrovnik, kažem vam, samo su crjepovi krive boje... i oblika)

Pogled na slojeve dvorca:
Photobucket

Dvorac sa stražnjih vrata:
Photobucket

Dvorac s prednje poljane:
Photobucket

I s prilaza:
Photobucket

Za kraj obilaska Honmaru, meni najdraža fotografija cijelog dana:
Photobucket
Abura-kabe, iliti uljni zid, od gline i pijeska vezanih vodom u kojoj se kuhala riža. Otporna konstrukcija, i ugodne smeđe boje.

U idućem nastavku - glavni dvorac!

- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.06.2008., subota

Himeji, dio prvi: Što se bijeli u gori zelenoj?

Prve nedjelje (i dana) u lipnju zaputila sam se u Himeji, grad poznat gotovo isključivo po svom dvorcu, najvećem, najočuvanijem i najljepšem od sačuvanih drvenih dvoraca. Himeji-jo (jo = dvorac, sjećate se) od milja zovu i Shirasagi-jo, Dvorac bijele čaplje, jer se bijeli nadaleko.

Photobucket

UNESCO je proglasio Himeji-jo svjetskom kulturnom baštinom, i sad je ponos cijelog Japana. Ali skoro nije doživio sadašnju slavu. Prvi put se izvukao u doba "građanskog rata" (Sengoku-jidai, razdoblje zaraćenih... kneževina, recimo, prijelaz 16. na 17. stoljeće), koji je pokosio njegovog zlosretnog rođaka, Osaka-jo (i Himeji-jo je dao urediti Toyotomi). Za vrijeme Tokugawa šogunata dvorac je dodjeljivan šogunovoj svojti i inim prikladnim velikašima, i tako dočekao Meiji restauraciju. Kao svaka poštena revolucija, i Meiji restauracija bila je pogubna po relikte prošlog razdoblja. Posebno su stradali dvorci, djelomice kao simboli reakcionarnog feudalizma a djelomice jer su bili skupi za održavanje. Carskom uredbom sravnjeno je ili spaljeno preko stotinu dvoraca, a neodržavani Himeji-jo je polako propadao i na kraju prodan na dražbi. Kupac je platio 23 i po jena (što je, istini za volju, tada nešto i vrijedilo: 1,5 gram zlata za jen) u biti za zemljište, ali dvorac ipak nije srušen, možda zbog manjka novaca. Spas se pojavio u liku pukovnika Shigetoa Nakamure, pomoćnika u Ministarstvu vojske, koji je uspio obrlatiti nadležne da zadrže Himeji-jo kao jedan od "reprezentativnih" dvoraca. Čak je i dio vojnih sredstava svrnuo u održavanje dvorca. Dvorac se izvukao i tokom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, a krajem 1950-ih dočekao je i potpunu stručnu obnovu i rekonstrukciju nekih pomoćnih zgrada.

Photobucket

Toliko što se teorije tiče. A u praksi... Himeji-jo je prekrasan, fotogeničan, sjajan. Ne toliko na prvi pogled iz daljine, koliko jednom kad se počneš šetati po dvorištima i zgradama. U vodiču optimistično prenose procjenu da za obilazak treba sat i pol. Ha! Obilazila sam ga tri i po sata... Priznajem, dosta vremena je otišlo na fotografiranje, imam preko 200 fotografija samog dvorca. (Jesam li spomenula da je fotogeničan?) Ne brinite, neću ih sve utrpati u blog (samo pola, ha!), pa odite na Photobucket pogledati ostale...

Oba Himeji kolodvora (JR i privatna Sanyo željeznica) izlaze na središnju aleju s koje puca neometani pogled na dvorac (nisu ni Himejani ludi).
Photobucket

Grad kao japanski grad, pa je ulica posuta kipovima od kojih je ovaj baš... dražestan.
Photobucket

Nizozemski kompas (tko drugi ima Zud?)
Photobucket

Po običaju, uspjela sam banuti u "pravi" dan. Iako u vodiču lijepo piše da je u Himejiju festival najesen, ove godine su ga iznimno organizirali 1. lipnja. Na prilasku dvorcu dobrovoljci i plakati upozoravaju da se zbog festivala na ledini u Sannomaru (treći krug utvrda, brojeći od glavnog dvorca, maru = krug) neće uvijek moći ulaziti kroz glavna vrata. Kako je festivalska povorka baš ušla u krug dvorca, vrata su ponovo bila otvorena, pa sam s rijekom ljudi (koji su, srećom, došli gledati festival a ne dvorac) ušla kroz Otemon (glavna vrata, mon = vrata).
Photobucket
Grb na vratima je u biti carski, ali su ga carevi već odavno (još od Ashikaga šoguna) dodjeljivani raznim "slugama carstva", pa je i Toyotomi, seljački sin, dobio taj častan grb na korištenje.

Festival! Gužva! Ništa se ne vidi ako ne platiš 500 jena za tribine...
Photobucket

Photobucket

O-mikoshi (prijenosna svetišta) u điru, Japanke pod suncobranima da ih slučajno sunce ne potamni.
Photobucket

Festivalac na putu do bojišta.
Photobucket

Pomoćne zgrade Himeji-jo, a i sam glavni dvorac, labirint su bijelih zidova i sivih crjepova. Dan je bio baš savršen, jedan on onih bistrih ljetnih dana kad je nebo plavo a sunce jarko, i dvorac je sjao u suncu.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Umjesto da se odmah zaputim do glavnog dvorca, krenula sam obilaziti Nishinomaru (zapadno dvorište), u kojem su djelomično rekonstruirane damske odaje sagrađene za princezu Sen, unuku Ieyasua Tokugawe i udovu nesretnog Hideyoshija mlađeg koji je izgorio zajedno s Osaka-jo. Sen se sretno preudala za novoimenovanog gospodara Himeji-jo, pa su za nju uredili nove odaje.

Zid Nishinomaru (one četvrtaste rupe su puškarnice)
Photobucket

Damske odaje Nagatsubone, duuuugački hodnik koji se u tri razine penje klisurom koja čini glavni dio obrambenih zidina zapadne strane dvorca...
Photobucket
Samo ime ove vrste odaja u sebi sadrži dužinu (naga) i dvorsku damu (tsubone).

Hodnik se može obići pod uvjetom da se izuješ i nosiš cipele sa sobom (izlaz je na drugom kraju). Izuvanje pri obilasku raznih dvoraca i hramova mi je postalo sasvim normalno, čak mi bude i drago da malo odmorim stopala hodajući bosonoga ili u čarapama. Pravo je zadovoljstvo hodati po glatkim drvenim podovima...
Photobucket

Prozor
Photobucket

Photobucket

Uz zidove se inače nalaze otvori za bacanje kamenja, vrele vode i govana na napadače. Moram priznati da prvi put čujem za korištenje ovih trećih projektila, možda spada u bakteriološko ratovanje kao što je katapultiranje trulih lešina u grad pod opsadom... a možda samo računa na gadljivost napadača.

Vrata
Photobucket

Photobucket

Druga razina
Photobucket

Photobucket

Između hodnika i zidina
Photobucket

Photobucket

Hodnik je zbilja, zbilja dugačak:
Photobucket
(ograđuje pola Nishinomaru)

Pogled na glavni dvorac iz damskih odaja:
Photobucket

Naravno da sam za razliku od ostalih turista morala zaviriti kroz svaki prozor i ući u svaku sobu. Iako su prazne, svaka je drugačija, i kroz svaki prozor pogled malo drugačiji... Nije ni čudo da mi je trebalo toliko vremena za cijeli dvorac. :)

Treća razina
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Skale u potkrovlje
Photobucket

Krov
Photobucket
Primijetite grbove na kraju crjepova - ovi pripadaju obitelji Honda, u koju se udala Sen, i prilično sliči klasičnom Tokugawa grbu. Crjepovi dobrim dijelom odaju u koje doba (tj. pod kojom vlašću) je pojedini dio dvorca uređen.

Na kraju hodnika - rekonstrukcija uređenja Seninih odaja, s lutkama nje i jedne od dama kako igraju Memoriju (na školjkama su naslikani parovi prizora), prema suvremenoj slici.
Photobucket
(Japanci baš vole stavljati rekonstrukcije i lutke u svoje muzeje)

Ako ste se pitali što se događa sa svim onim vrećicama koje turisti dobiju da bi u njima nosili svoje cipele - recikliraju se:
Photobucket

A ovi misteriozni snopovi blizu izlaza?
Photobucket
Nisu nikakvi zavjetni darovi ili poljoprivredni proizvodi - to se suše zaštitne navlake za mokre kišobrane (kakve u kišni dan dobijete na ulazu u muzeje i supermarkete, a vjerojatno i druge javne zgrade, da ne kapate po podu). Dan prije je lila kiša, čemu sam mogla zahvaliti bistrinu ovog sunčanog dana...

Nastavak u idućem blogu.
- 16:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.06.2008., srijeda

Takarazuka, Tezukin muzej

Muzej nije posebno velik... u prizemlju je stalna postava i kino-dvorana u kojoj se obično prikazuju crtići ali je ovaj put davan dokumentarac o Tezuki. Kad slušam dokumentarce o nečemu što već znam, prilično dobro razumijem japanski! I to je nešto. Stalna postava (za koju se može posuditi engleski prijevod popratnih tekstova) prati Tezukinu karijeru, od ranih radova još prije nego što je krenuo u školu:
Photobucket

Ne samo da je već tada prilično dobro slagao stripove, nego se tu javlja i jedan od njegovih zaštitnih znakova, ono prasoliko stvorenje/gljiva/tikva koju uvijek zaboravljam kako se zove... (na gornjoj slici, drugi lik lijevo)
Photobucket

Prva verzija Metropolisa (mutna jer je bila na rotirajućoj podlozi...)
Photobucket
Prva pojava jednog od uobičajenih negativaca (onaj s cerekom i ričama).

Autoportret iz školskih dana:
Photobucket

Kapa i naočale (nisam sigurna da su original, ali to japanskim muzejima ionako nije bitno). Kapu je počeo nositi u studentskim danima, da mu pomogne prebacivati se iz uloge studenta u ulogu stripaša.
Photobucket

Prvi plaćeni rad:
Photobucket

Stranice "Novog otoka s blagom" koje nikad nisu štampane jer nisu stale u mjesečne nastavke:
Photobucket

Photobucket

Metropolis:
Photobucket

Još naslovnica, sa začuđujućom količinom latinice:
Photobucket

Još naslovnica, uključujući prvi u nizu priča "Hi no tori":
Photobucket

Reklama za "Cara džungle" (Kralj lavova)
Photobucket

Osnivanje Mushi Pro (Tezukinog animacijskog studija):
Photobucket

Prvi TV crtić u Japanu - Astroboy:
Photobucket

Crtić Princeza Safir:
Photobucket

Par originalnih tabli iz stripova za odrasle:
Photobucket

Photobucket

Jumping! Dobitnik nagrade Animafesta, i vjerojatno prvi Tezuka kojeg sam u životu vidjela...
Photobucket

U stalnoj postavi su izložene i razne igračke i ini proizvodi vezani većinom uz Astroboya:
Photobucket
(baterije! genijalno)

Lutkice robota koji su se pojavljivali u Astroboyu, vrlo "realistično" napravljeni, i vjerojatno u odgovarajućem omjeru prema Astru.
Photobucket

Kronologija Tezukinih mangi (od dječjih mangi na dnu do onih za odrasle pri vrhu):
Photobucket

Photobucket

Kraj kronologije (Ludwig B, Gringo)
Photobucket

Na drugom katu je izloženi prostor, u kojemu je trenutno izložba o zadnja tri (nedovršena) Tezukina stripa: Ludwig B, Gringo, i Novi Faust. Izložba je postavljena u povodu 80-godišnjice Tezukinog rođenja...
Photobucket

Da je doživio svoj 80-ti, tko zna koliko bi još stripova napravio, priča ispričao... Umro je prije gotovo 20 godina.
Photobucket

Ludwig B naslovnica (odlična)
Photobucket

Novi Faust, originalna tabla
Photobucket

Gringo, originalna tabla (sa sumom!)
Photobucket

Skice za crtić "Car džungle":
Photobucket

Uz izložbu, na drugom katu je i dućančić s bijednim izborom suvenira, i knjižnica s Tezukinim stripovima, čak i u prijevodu.

U podrumu je mala izložba povijesti animacije, i studio u kojemu klinci mogu vježbati animiranje. U dnu studija je golem i sablastan karikirani lutak Tezuke koji radi za svojim stolom, i povremeno se okrene baciti pogled na svoj studio.
Photobucket

I to je bio Tezukin muzej. Ostale slike iz Takarazuke možete, po običaju, naći na Photobucketu.
- 15:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.06.2008., utorak

Popodne u Takarazuki

To nedjeljno popodne je po prognozi trebalo biti kišno, pa sam se uputila u Takarazuku, gradić pola sata vlakom od Osake, u posjetu Memorijalnom muzeju Tezuke. Za one koji ne znaju tko je Osamu Tezuka i zašto me zanima: strip autor i animator, majstor u oba područja i valjda najproduktivniji stripaš svih vremena. Dodatne detalje možete naći u Wikipediji. Djetinjstvo je proveo u Takarazuki, pa su mu tamo podigli muzej.

Photobucket

Ipak, prva mi asocijacija kad čujem "Takarazuka" nije na Tezuku, nego na Takarazuka mjuzikl kazalište u kojem nastupaju samo žene. Nisam bila sigurna da je to ista Takarazuka, dok nisam pokraj perona na kolodvoru vidjela divovski ekran sa scenama iz mjuzikla (i to baš iz "Versajske ruže", tj. Lady Oscar - ako je ikad koja manga stvorena za Takarazuka obradu...) Cijeli grad je oblijepljen plakatima za predstave:
Photobucket
(Scarlet Pimpernel, Bonnie and Clyde, i nešto izvorno japansko)

I Takarazuka kazalište i Tezukin muzej nalaze se na Cvjetnoj ulici koja ih spaja s kolodvorom, i koja je cijela... raskošna do granice kiča, bajkovita, s vrlo egzotičnim crvenim crjepovima. :)

Photobucket

Photobucket

Photobucket
(kao što možete vidjeti, popodne je ispalo lijepo i sunčano, prognozi usprkos)

Photobucket

Photobucket

A što vidjeh usput doli spomenik... Versajskoj ruži. Spomenik stripu! Negdje otud mi se osmijeh nije prestao skidati s lica.
Photobucket

Tezukin muzej nije teško pronaći, ponajviše zahvaljujući još jednom strip-spomeniku - Hi no tori (Feniks), strip na kojemu je Tezuka radio doslovno cijeli život.
Photobucket

A to je tek početak: medaljoni na zidu muzeja i podnožjima kandelabra s likovima iz Tezukinih stripova, pločnik slavnih s otiscima njihovih ruku i nogu, mozaici na podu i freske i vitraj na stropovima dvorana, pločice u WC-u...

Photobucket
(Ribon no kishi/Princeza Safir)

Photobucket
(u prvom planu otisak prof. Ochanomizua, uključujući njegovu nosinu)

Photobucket
(Higeoyaji/Brko i par divovskih robota)

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Otisci slavnih su jednostavno savršeni... pogotovo male Pinoko koja je čučnuvši ostavila otisak guze. :D
Photobucket

Imala sam sreće i na ulasku u muzej nabasala na promociju "Hi no tori" mjuzikla, kojeg organizira i izvodi lokalna, čini mi se amaterska skupina. Izveli su plesnu točku i par songova, a dio jednoga sam snimila za vaš užitak...

Photobucket



Nastup im je bio toliko pun oduševljenja da sam upala u napast da odem i pogledam taj mjuzikl. A i Scarlet Pimpernela u Takarazuka izvedbi... :)

U muzeju sam provela par sati, većinu toga u knjižnici nosa zabijenog u stripove. Napokon su me izbacili pred zatvaranje u 5... Oproštajni pogled na muzej:
Photobucket

Ulica koja se križa sa Cvjetnom ima zanimljivo ime:
Photobucket
(Ispred Memorijalnog muzeja Osamu Tezuke)

Volim japanske čemprese...
Photobucket

Kako se u gradu (osim predstava) nema ništa drugo zanimljivo, vratih se na kolodvor istim putem.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Lastavica u šoping-centru ispred kolodvora...
Photobucket

Photobucket
Spomenik pred kolodvorom.

Nadhodnjaci tipični za ovaj dio Japana, stisnut između mora i brda, gdje nema prostora za promet ako nije na nekoliko razina...
Photobucket

Detalji iz muzeja u idućem nastavku...
- 15:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se