Šetnja sa Nevidljivim

26 prosinac 2013

Navlačim patike, zakopčavam se do grla, kosu sam skupila gumicom, nenašminkana, samo su oči blago istaknute crnom olovkom. Prije izlaska gledam u zrcalu lice žene, istim čuđenjem kao što sam gledala lice djevojke godinama prije. Smiješno je to što kad promatraš sebe cijeli život ne vidiš izdajničke detalje koje ti godine donose. Zamišljam što bi bilo da je ovo zrcalo bilo zatamnjeno deset godina ili više, bi li nakon toga sebe prepoznala ili bih rekla: "Gospođo, znamo li se mi?" Jer: "Mladost živi od nadanja, starost od sjećanja" napisao je netko...Hesse? Svejedno. Ne mogu se oteti dojmu da nas nitko nije pitao želimo li se igrati i pristajemo li na ovakva pravila igre.

Vani se spušta još jedna zimska noć, konformistički štakori žure kućama u svoja legla, u svoje brloge sazdane od ugode i lažne sigurnosti, kroz prozore njihovih nastambi na ulicu klizi svjetlo boje urina. Prije nego ubace ključ u bravu uputit će ti onaj specifičan, nepovjerljiv pogled pripitomljenog divljaka koji nema ništa a strah ga je da će izgubiti sve.

Hladnoća i vlaga se uvlače u kosti, na obzoru nebo krvari i umire prije konačnog obračuna sa crnilom noći koje neumitno prodire sa svih strana. Divna, predivna tama... Sa pročelja prastarih kuća u mene zure grbovi izumrlih obitelji, iskešeni lavovi i anđeli polomljenih krila, porterti ovjekovječeni u posivjelom kamenu čija patina prodire sve do moga srca. Hodam ispod njih duboko svjesna svoje prolaznosti a opet, nekako, čudno ponesena mogućom idejom o vječnosti.

Nemam cilja ni unaprijed stvoren plan ove zimske, noćne šetnje.Nemam obavezu da se kao dobro dijete vratim do deset kući, moja je kuća prazna a preci mrtvi. Lutam. Volim ta zimska, besciljna lutanja jer znam da ga samo tako mogu sresti, kad se oprostim od razuma, vremena i logike.

Nakon nekog vremena Nevidljivi me nježno uzima za ruku i vodi tamo gdje smo prije mnogo godina ja i on odlazili. Davno napuštena zdanja, tamne ruševine dvorca iz bajke otvaraju se pred nama.Iz rupa izlijeću noćna bića, mali, pahuljasti šišmiši, sa čijih krila na zemlju pada svjetlucavi prah. Ja sam kraljevna koja je zauvijek zaspala od otrovne jabuke. On hoda tik uz mene, prati moj korak, osjećam njegov dodir na kapcima dok mi se oči pune svjetlom. Sjećaš li se? Sjećam se. Voliš me još uvijek? Uvijek. Samo mi reci nešto u povjerenju, reci mi.... da li sam vjetar u svojoj boli zamijenila za tebe?

Mladost živi od nadanja, starost od sjećanja. Sutra mi je rođendan.

Oznake: ljubav, san, fantazija

Bal pod maskama

22 prosinac 2013

Mrvim vrijeme među prstima i puštam ga da se rasipa poput zlatne prašine. Među drugim ljudima, na domjencima i predstavama, na formalnim druženjima, navlačim na lice osmjeh koji pristaje uz aktualnu izvještačenu situaciju, ćaskam ležerno, sa razumjevanjem klimam glavom na svakodobne žalopojke ljudi koji me okružuje a sve se svode na ono "imati ili nemati", dignuti kredit ili platiti u kešu, kupiti bež pločice za kupatilo ili sasvim bijele, kako montirati klimu uz što manje prljanja stana, gdje na skijanje i tako dalje, i tako dalje, i što sam dalje od svog središta to se više pitam - tko sam??
U suštini ti me ljudi ne zanimaju, i ne zanimaju me njihove priče, jer kad čuješ jednu čuo si ih sve, one su tako iste poput matrice koja se ponavlja i nema u njima strahova, nadanja i čežnji, samo prosta malograđanska ugoda vlastitim statusom, položajem, u društvu, na poslu, u obitelji, i to je je sve. Ali ono što fascinira jeste automatizam kojim navlače na sebe maske, pa i ja među njima, jednu na drugu, masku podređenog, nadređenog, masku muža, žene, roditelja, župljanina, načelnika i pročelnika, mlađeg kolege koji teži napredovanju i onog starijeg koji rezignirano i sa cinizmom komentira to što ga ovi mlađi gaze, masku vječite paćenice žene, majke, kraljice, masku uzorne kćeri/sina, i tako traje taj bal pod maskama cijeli jedan ljudski vijek, ili barem "trećinu života" kako je to Osho jednom napisao.
Ipak, ima u životu perioda kad gledamo prema Suncu bez maski, a to je najčešće onda kada - volimo.
Ljubav, da ljubav je ključ. Ljudi danas tako malo vole a tako puno žele. Jer, ljubav je bol. Ljubav mora biti bol inače ne bi bila tako plemenita, tako čista.
A ljudi ne žele bol. Oni žele ugodu. Ne žele zaroniti da se ne bi udavili. I onda, cijeli život se bućkaju u plićaku, sa svojim dihalicama, perajama i plastičnim rukavicama, jer čak i u plićaku oni pažljivo paze da ne potonu previše.
Naiđu nekad, ipak, i oni drugi, ona vječna manjina, koja ponire u dubinu po cijenu svog života. I takvi vam obilježe život zauvijek, i stoljećima kasnije u sebi osjećate njihov trag dok među prstima mrvite vrijeme u sve sitnije i sitnije čestice, sve dok ne dođe kraj vremena, kraj svega.
Zbog takvih ljudi isplati se živjeti, zbog takvih veličanstvenih zarona, pa makar trajali samo jedan mali, kratki trenutak u cijelom životu, a najčešće tako kratko i traju. No kako je vrijeme, sudeći po svemu, ipak relativan pojam, jedan trenutak nekad dovoljan je da obilježi cijeli život, dok s druge strane pak cijeli život pod maskom nije dovoljan da ostavi ikakav trag.
Imam svoju tajnu pred kojom skidam masku i puštam de me ljubav i bol očiste od svega onog smrada, make upa i facijalnog grča koji se javljaju dok igramo svoje uloge na balu pod maskama.
Imam svoju tajnu i pretvaram je u riječi, dok vrijeme mrvim među prstima.

Hrvatska ljubavnica

20 prosinac 2013

Teško je biti ljubavnica u Hrvatskoj. Posebno ako ste uz to , što bi se reklo frizerajskim žargonom, "slobodna" tj. neudana.

Onima u braku koji međusobno varaju svoje partnere nekako je mnogo lakše - otkrije li se preljub učinit će se sve da se brak spasi i "obitelj održi na okupu", zataškat će se prljavo rublje pred javnošću i kao spužvom preko krede prijeći preko onog što je bilo u ime višeg cilja, a to je održanje kršćanskog braka kojemu je glavna smisao prokreacija i pružanje ugodnog života podmlatku a sve ostalo (ljubav, seks, privlačnost) tek usputni sadržaji kojih može ali najčešće i ne mora biti.

No ako imate taj peh da ste slobodna i uz to ljubavnica tipičnom tradicionalnom Hrvatu onda vam zaista ne treba zavidjeti. Možda se jedino pirotehničari bave krvavijim i mukotrpnijim poslom od vas.
Jer, kod nas postoje samo dvije vrste žena - kurve i majke. Trećih nema. I dok ove prve zaslužuju svaku moguću osudu jer "razaraju obitelj" , dotle ove druge uživaju kolektivni senzibilitet društva. Jer, one su Majke. A Majke se voli, poštuje i klanja im se do poda. Biti Majka to je životna misija i poslanje svake žene, i svaka žena treba svoju kćer naučiti slijedećem - da ti ni jedan uspjeh u životu ne vrijedi ukoliko nisi iz vagine istisnula nekoliko kilograma živog dojenčeta. Od malih nogu gledaju vas čudno ako se umjesto "mama i beba" sa lutkicama igrate, na primjer, autića sa dečkima. Vaš partner... ha, nakon nekoliko mjeseci shvaćate da i on želi samo jednu majku mijenjati sa drugom! "Budi Majka" vrišti iz svih usta, novina, tabloida, iz svih pronatalitetnih mjera i demografskih upozorenja, iz misa i neobaveznih kružoka sa majkama-prijateljicama, sa tv ekrana, iz upita zabrinute rodbine, odasvud...

No što ako ne samo što niste majka, nego ste uz to - ljubavnica???
Vaš će vas nesuđeni izabranik, što zbog osjećaja grižnje savjesti što zbog straha od bauka alimentacije kojim mu zakonita maše pred nosom kao mačetom - vrlo vjerojatno držati vas u stanju "vječnog obećanja". A to je ono - ostavit ću je slijedeći mjesec, i tako redom, sve dok vam negdje oko pete godišnjice ne postane jasno da se to neće nikada dogoditi. A vrijeme leti i niz vaše lice slijevaju se potoci pljuvačine onih koji vas osuđuju.

No svemu ima lijeka pa tako i ovome. Postoji, naime, jedan efikasan način uz pomoć kojeg preko noći možete doživjeti preobrazbu iz prezrene i osuđivane ljubavnice u ženu vrijednu poštovanja. Zatrudnite i rodite dijete svome ljubavniku.

Opet se vraćamo na početni dio teksta, tj. Odu majci. Onog trena kad rodi, ljubavnica doživljava kafkijansku preobrazbu iz kurve u sveticu i odjednom sve se mijenja: postaje ravnopravna Majci jer je i sama postala Majka, ogroman teret pada s leđa jer se ne mora skrivati više,a oni koji su je do tada osuđivali sada se malograđanski istapaju od nježnosti nad kolicima iz kojih viri crvena i zajapurena pojava koja svojoj Majci predstavlja ulaznicu u bolji svijet.

Jer, rođenjem djeteta veza koja je bila "griješna" odjednom postaje ispravna i prihvatljiva. Bacači kamenja na ljubavnicu odjednom joj postaju najbolji prijatelji i poznanici sa kojima će ubrzo mijenjati recepte za kuglof i baklavu. Nešto je u svemu tome umrlo, jedna ljubavna priča se pretvorila u banalnost. Ali, s druge strane, dobili smo još jednu Majku i Dijete i svjetina se umirila. Tako se priča na kraju uvijek završi u društvu kojem su na vjeronauku kolektivno stadu ucijepili u glavu mit o "Svetoj Obitelji."

Oznake: kurve

Klupa u parku

19 prosinac 2013



U svojim emotivno-kontemplativnim poremećajima tektonskih razmjera koji su me zadesili zadnjih mjeseci , nekako polažem više pažnju na detalje nego na krupne, očite stvari.

Ovaj tekst ću, stoga, posvetiti jednoj klupi u parku.

Vjerujem da ste svi, barem jednom u životu, prošli pokraj klupe o kojoj pričam. Ta je klupa stara, drvena, i ima na sebi urezane na desetke imena i srca probodenih strelicama. Pored klupe je obavezno neko veliko stablo, kesten ili hrast. To je stablo bitno kao i klupa, stablo i klupa su simbioza. Zašto? Reći ću vam kasnije.

Klupa o kojoj pričam pripada zaljubljenima. Ljubav, u svim svojim pojavnostima, pronalazi svoje utočište na toj klupi. Noću, kad svjetla postaju prigušena, stara i neudobna klupa u parku ljubavnicima postaje najnježniji ležaj i prostirka. Čvrsto sljubljeni jedno uz drugo, na klupi u parku, ljubavnici iz sadašnjosti polako putuju u prošlost ostavljajući svoje mjesto na klupi nekim novim parovima. To je prešutna ljubavnička tradicija, da jedni ljubavnici preuzimaju klupu od drugih kojih više nema. To je jedina tradicija koju poštujem.

Dolazimo sad polako i do stabla. Sve do kasne jeseni krošnje su guste, pune lišća i pružaju se do zemlje. Drhtite goli na toplom, ljetnom povjetarcu, u noći koja se nikad više neće ponoviti, skriveni iza te tamne zavjese lišća koja vas štiti od pogleda znatiželjnika i šetača pasa. Ponekad lišće zašušti i stopi se sa vašim uzdasima - onda ponovo zavlada tišina i kao da vas nema, a vi ste tu. I volite se. Vodite ljubav na drvenoj klupici. Jednom ćete odlepršati kao i to lišće sa grana, uvenuti, nestati, pretvoriti se u prah. Nije li život, u suštini, divan?

Te noći sam se probudila u znoju. Kao da su mi srce isčupali iz grudi.

Ujutro, kad sam prošla pored parka, vidjela sam da je raskopan, da je stari kesten izvađen iz zemlje i ispilan na komade, i da klupe više nema. Znala sam su ga čupali onda kada me oblio ledeni znoj u postelji. Znala sam da su to oni ljudi, "društvena većina", koja o ljubavi, strasti i životu pojma nema.

Danas je to neki drugi park. Stabla su niska i nikoga ne štite od pogleda. Klupe su poredane uokrug, jedna do druge, tako da o nekakvoj intimnosti nema ni govora. Ljubiti se, grliti i maziti možete samo ako imate egzibicionističke sklonosti.

Moja je priča davno ispričana. Sjećanja postoje. Ali, sjećanja su kvarljiva kao i ovo tijelo. S vremenom gube oštrinu, i tada niste načisto sami sa sobom da li se priča stvarno dogodila ili je to samo vaša fikcija.

U takvim trenucima pomaže kakav konkretni, materijalni predmet, poput, eto, stare klupe u parku. Tek da dlanom pređete preko tog drveta, izglancanog od svih onih, uključujući i vas, koji su se tu voljeli.
Ali, što kada i toga nema više?

Onda ostaje pisanje.

Oznake: ljubav, erotika

Pepeljuga

17 prosinac 2013

U ponoć se trgnula iz polusna u kojem se bacala poput ribe na suhom. Pokraj nje je blaženo hrkao njen muž. Djeca su bila u susjednoj sobi. Na prstima se iskrala iz kreveta dok joj je preko tanke spavaćice hladni zrak milovao ukrućene bradavice.
Došla je do ormara u kojem je uredno bila složena dječja roba. Pružila je ruku ispod naslaga robe i tražila sve dok nije napipala ono što je tako željno tražila. Povukla je kvaku i vrata su se otvorila, a mračna svjetlost s druge strane obasjala joj je lice.
Iza vrata su se pružale uske, zavojite stepenice a na samom ulazu čekala ju je pripijena, crna haljina, crne čipkane rukavice, crne cipele sa visokim, zlatnim štiklama, krvavo crveni ruž. Specijalno za nju.
Odjenula se, našminkala, raspustila kosu da joj pada preko obnaženih leđa i ušla unutra. Spustila se niz stepenice i našla ispred još jednih vrata koja su se pred njom otvorila, a mršavi, tamnokosi muškarac dijaboličnog izgleda, u tamnom sakou sa crvenom leptir mašnom galantno joj se naklonio.
"Vi ste...?"
"Pepeljuga, " odgovori ona.
"Oh. Ali Pepeljuge idu kući u ponoć."
"Nisam ja ta Pepeljuga. Ja sam jedna druga. I nikako nisam mogla stići ovdje prije ponoći."
"Zašto?"
"Hm, pa hajdemo redom. Najprije moram djecu odvesti u školu. Zatim idem na posao. Radim do četiri, onda idem kući i kuham ručak djeci i mužu. Oko pet popodne mlađu kći vodim na gimnastiku a stariju na tečaj sviranja klavira.Tih sat vremena obično iskoristim tako što se vratim kući i sa mužem obavim jedan brzinski snošaj, ukoliko je on raspoložen i ako mene ne boji glava. Onda ponovno nazad po djecu, pa kući, a zatim priprema večere i rješavanje njihovih zadaćnica iz matematike. Povremeno nam navrate prijatelji koji također imaju djecu, što znači da nakon toga slijedi barem pola sata pospremanja po stanu. Svemu još treba dodati i to da barem tri puta dnevno moram pričekati da se upali zeleno na semaforu kao i potencijalni nepredviđeni ulet svekrve u ulozi sanitarnog inspektora. Ne, nikako ne stignem prije ponoći."
"Uf, dobro, dobro, ne zavidim ti...Ti si dakle ona druga Pepeljuga, o kojoj nikad nije napisana bajka. Razumijem. Znaš koja su ovdje pravila ponašanja, iako naizgled pravila nema?"
"Ne, koja?"
"Prvo, osnovno i jedino pravilo jeste da ostaviš sve to što si maloprije navela ovdje ispred vrata. Možeš li to?
"Ovaj... mislim da mogu."
"Sigurno?"
"Sigurno."
"U redu onda. Samo zapamti - prekršiš li to, sve ovo što vidiš nestat će u sekundi. Ugodno uživanje u noći bez granica ti želim," galantno joj se naklonio i pokazao u pravcu satenskih zavjesa bordo-zlatne boje.
Ušla je u prostoriju u kojoj je svjetlo bilo prigušeno a u zraku se osjećao oporo-slatkasti miris nečeg što je godilo njenim čulima. Kad su joj se oči prilagodile na polutamu vidjela je da se radi o prostoriji nalik na noćni klub, sa stolovima poredanim uzdužno sa obje strane a za stolovima su bile neke pokretne figure...tad je shvatila da se radi o drugim ljudima, da neki od njih tiho pričaju priljubljenih glava, drugi se ljube, treći vode ljubav i jecaju u grču orgazma....
U svemu tome osjetila je da je nečije ruke miluju po leđima, na jedan poznat, a opet tako davno zaboravljeni način. Nešto se u njoj pokrenulo, nešto što je mislila da je davno mrtvo. Okrenula se i prepoznala Njegove oči.
"Trebale su ti godine da dođeš," tiho je rekao.
"Nisam mogla prije, nisam znala da mogu. Mislila sam da duhovi uvijek ostaju u prošlosti," odgovorila je.
"Ali ipak si tu. Izgleda da sadašnjost nije ispunila tvoja očekivanja. Imaš sigurnost, zar ne? A što je sa strašću, sa željom, sa žarom u očima? Sa kršenjem pravila i osjećajem naslade zbog toga? Imaš li i to u svojoj sadašnjosti ili si zato navratila ovdje?"
"Znaš i sam odgovor," šapnula je oborivši pogled. Može li se voditi ljubav sa duhom, o bože, može li???
"Uvijek si tražila sigurnost. Zato si i otišla od mene. Tada još nisi ni bila svjesna da je ljubav sama po sebi sigurnost i da nikakvi materijalni statusi pored nje nisu potrebni. Nitko od njih te ne poznaje, ni tvoj muž ni tvoja djeca. Najgore od svega jeste što ni ti sama ne poznaješ više sebe. Ja sam jedini koji te zna u dušu, a opet, ja sam duh i sa mnom ne možeš ništa više..."
"Poljubi me..."
"Duhovi ne umiju ljubiti..."
"Poljubi me, želim te tako jako..."
"Ja sam već u tebi, dugo, dugo godina, osjeti me..."
"Ali, meni treba tvoj dodir, a ne samo osjećaj, treba mi koža, meso, okus krvi na usnama, trebaš mi da me uzmeš, da klizneš u mene, da me ispuniš svojim sokovima dok ne izgubim svijest i pojam o vremenu i prostoru..."
"Ovdje nema vremena koje poznaješ. Misliš da si maloprije sišla niz one skale, a prošla je vječnost..."
"Vječnost?"
"Da, vrijeme prestaje iza ovih vrata."
"Ali, ali..."
"Što je bilo, ljubavi?"
"To znači da su se djeca već probudila, da čekaju da im pripremim doručak, da moram ići, moram..."
I tako je sve nestalo u sekundi.



Oznake: žena, ljubav, erotika

Žao mi je vašeg Boga

11 prosinac 2013

Nemam ništa protiv ljudi koji vjeruju. Zamišljam ih kao tihe, u kontemplaciji, bez potrebe da se razmeću velikim riječima, nesklone osudi drugih. Sami vode svoje unutarnje bitke, bez ikakvog šugavog posrednika u mantiji i daleko od hipnotisane gomile.

Istina, ne poznajem ni jednog takvog što me donekle čudi, jer gdje god se okrenem su ljudi koji se deklariraju kao - katolici.

No njihova "vjera" uglavnom se sastoji u tome da budu viđeni na misi i da detaljno prostudiraju šta je tko obukao i koliko dao "lemozine", da upijaju kao spužve mrzilačke govore sa oltara i u tom isčašenom duhu odgajaju svoju djecu, da nakon što su prevarili ženu, muža ili ubili nekoga odverglaju dva-tri očenaša i time zarade oprost grijeha i mjesto u raju.

Strašno je koliko je vjera u ovoj državi profana i primitivna, skoro životinjska, utemeljena na mržnji, čoporu i ufuranosti u priču kako su Hrvati ako ne prvi a ono među prvima do Boga.

Da se razumijemo, nisam vjernik. Nisam krštena, ne idem u crkvu, bilo kakav oblik okupljanja stada u meni izaziva mučninu. Ujedno, ne dijelim mišljenje jednog dobrog dijela ateista da tuđe vjerovanje treba pod svaku cijenu izrugati i prikazati neracionalnim. Za mene, to je isti nivo nametanja svog "nevjerovanja" kao i onaj u kojem talibani nameću svoje "vjerovanje".

Ponekad se, nekako, baš sažalim kad vidim kako katolička bulumenta obezvrijeđuje tog svog jadnog, odrpanog Boga koji više sliči na nekog ratnog profitera nego na nadzemaljsku silu. Odatle i ovaj tekst.

Vozim se, tako, nekidan autobusom u Zagreb i sjedalo ispred mene neka tetka vergla na mobitel. Uz detaljan opis svih dionica od Karlovca do Jastrebarskog koje još moramo prevaliti uz preciznu minutažu, uhvatila se i teme o čušpajzu i o tome što taj netko tko je zove (vjerojatno dijete ili muž) može naći u frižideru ako je gladan. Ono što mi je upalo u uho i zaparalo bubnjić jeste što je u svakoj drugoj rečenici spominjala - Boga. Te: "Imaš u crvenom loncu malo govedine, u zelenom varivo od graha, to sam jučer skuhala da se nađe, Bogu hvala!, pa onda:"A evo, sad smo hvala Bogu pokraj Macole", "Glavno da ne pada kiša ili snijeg, hvala Bogu!" i tako redom. Kao da Bog nema pametnijeg posla nego stražariti kraj njene obitelji dok žderu varivo. Otprilike petstotinjak puta u toj glupavoj "diskusiji" spomenula je Boga, a jedna od zapovjedi kako ono glasi .... ne spominji Božje ime uzalud, hm?

Ili, taj fenomen krda, stada. Kao neko jedinstvo duha svetog što se pretače u stado okupljeno pred pastirinom tj. svećenikom koji je par minut prije toga bacio drkicu na mlađahnog ministranta iza sakristije... Sjećam se kad smo prije par godina na proputovanju pokrajinom Veneto na uskrsni dan navratili do Padove. Kako se održavala misa, a moji suputnici bijahu katolici, prihvatila sam njihov poziv da zajedno sa njima nazočim tom obredu. Kad smo ušli u katedralu Sv. Ante Padovanskog, u prvi tren me zadivila sva ta masa ljudi i ogroman filharmonijski orkestar koji je svirao prekrasne arije.

A onda je netko u blizini prdnuo. Bio je to onaj kužni, ogavni prdac koji vam još satima poslije ostaje u nozdrvama. Ljudi, među njima i ja, su se počeli razmicati, krivo gledati jedno drugo, psovati ispod brka i odjednom je nestalo sve te čarolije. Nečije debelo crijevo podsjetilo nas je na to da je ovo - samo jedno obično krdo, u kojem smrdi ali je i toplo.

Da i ne spominjem stare bakice koje su u svojim najboljim danima mrzile i ogovarale sve živo, zavadile muževe sa cijelom okolinom u radijusu od tisuću kilometara, a sada u sutonu života ližu oltare i mole krunice jer im se matoro dupence stislo od straha pred ognjem paklene vatre koja ih u njihovoj mašti čeka. Ili divljake iz Opus Dei koji bi rado zavladali maternicama i mošnjama svih Hrvata i Hrvatica. Svećenike koji služe mise Anti Paveliću i iživljavaju se na djeci koju su im roditelji velikodušno darovali na pladnju...


Svima njima oprost će dati fluorascentna Gospa sa Ebaya.








Oznake: Crkva, U ime obitelji

Žena, majka, kraljica

08 prosinac 2013

Prije par mjeseci kod nas se otvorio novi trgovački centar, valjda deseti po redu. Novi trgovački centar znači, kao što je poznato, nova radna mjesta. Nova radna mjesta znače blagostanje.

Na svoje oči sam se uvjerila da hrvatski radnik itekako zna cijeniti to blagostanje koje mu je ponudio ugojeni kapitalist.

Naime, već pri prvom izviđačkom posjetu tom centru uočila sam da blagajnice, za razliku od onih iz drugih trgovina, nakon što vam na blagajni uzmu novac za GMO smeće koje ste tu kupili, obavezno kažu "Bilo mi je drago i želim vam ugodan dan."
E sad, kad se to prvi puta dogodilo mislila sam da je iznimka, i da sam imala "sreću" taj dan naletjeti na jednu zaista ljubaznu prodavačicu. Potpuna neznanka vam želi "ugodan dan" i to sa smješkom koji vas podsjeća na vašu pokojnu, nikad prežaljenu tetu.
No to se ponovilo i drugi i treći put, svaki put sa drugom prodavačicom.

Kasnije sam saznala da im je neto plaća dvije tisuće i nešto kuna i ta činjenica mome doživljaju daje onaj prijeko potreban dramski zaplet.

Naime, od tog trenutka postalo mi je kristalno jasno da paćenica koja radi na blagajni vama, zapravo, ne želi dobar i ugodan dan, nego je tako programirana, poput robota, da ostavlja dobar dojam za onu mizeriju od plaće koju prima. Ljudi danas imaju malu cijenu.

Pretpostavljam da se udala odmah nakon srednje škole a rodila par mjeseci kasnije. To i jeste glavni razlog što mora trpjeti ova govna na poslu "jer djeca moraju jesti". Ako ne ostavi dobar dojam za blagajnom dobit će pedalu i brzinski biti zamijenjena novom očajnicom sa biroa za zapošljavanje koja gladno čeka svoju priliku da rinta i da se ponižava za dvije tisuće i nešto kuna. Zatreba li, vjerojatno će probati prevaliti krivnju na kolegicu jer će novi posao teško naći. Spremna je na sve oblike mentalne prostitucije za te dvije tisućice i nešto, ako od nje zatražite da zapleše bećarac dok otkucava na kasi ona će to učiniti jer je "kupac uvijek u pravu". U fušu će, vjerojatno, probati zaraditi još koju kunu jer mladunci žele novi mobitel, pa će se prijaviti kao publika u epsko-domoljubnom spektaklu "Lijepom našom" gdje će pljeskati ručicama za sto kuna svaki puta kad neopisivo ljigavi Branimir Uvodić izađe na scenu.

To je hrvatska žena, majka, kraljica. To je nositeljica četiri zida hrvatskog braka i hrvatske obitelji.

Jeste li se ikad zapitali zašto su se biskupi onomad onako zdušno zalagali za to da upravo ovaj korpus hrvatskih radnica bude oslobođen rada nedjeljom?

Pa zato jer je nižeobrazovano žensko stvorenje, koje je s jedne strane razapeto između obitelji u kojoj je izgubilo svoj identitet, a sa druge strane kapitaliste koji ju izrabljuje, idealan sastojak stada koje tamjanom posvećuje pretili, kolesterolski svećenik dok pripovjeda o skromnosti, poštenju, i usput, mržnji prema drugačijima. Mržnji prema nepokorenima.







Oznake: žena, majka, kraljica

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se