Večera za 6

Mrvim vrijeme među prstima i puštam ga da se rasipa poput zlatne prašine. Među drugim ljudima, na domjencima i predstavama, na formalnim druženjima, navlačim na lice osmjeh koji pristaje uz aktualnu izvještačenu situaciju, ćaskam ležerno, sa razumjevanjem klimam glavom na svakodobne žalopojke ljudi koji me okružuje a sve se svode na ono "imati ili nemati", dignuti kredit ili platiti u kešu, kupiti bež pločice za kupatilo ili sasvim bijele, kako montirati klimu uz što manje prljanja stana, gdje na skijanje i tako dalje, i tako dalje, i što sam dalje od svog središta to se više pitam - tko sam??
U suštini ti me ljudi ne zanimaju, i ne zanimaju me njihove priče, jer kad čuješ jednu čuo si ih sve, one su tako iste poput matrice koja se ponavlja i nema u njima strahova, nadanja i čežnji, samo prosta malograđanska ugoda vlastitim statusom, položajem, u društvu, na poslu, u obitelji, i to je je sve. Ali ono što fascinira jeste automatizam kojim navlače na sebe maske, pa i ja među njima, jednu na drugu, masku podređenog, nadređenog, masku muža, žene, roditelja, župljanina, načelnika i pročelnika, mlađeg kolege koji teži napredovanju i onog starijeg koji rezignirano i sa cinizmom komentira to što ga ovi mlađi gaze, masku vječite paćenice žene, majke, kraljice, masku uzorne kćeri/sina, i tako traje taj bal pod maskama cijeli jedan ljudski vijek, ili barem "trećinu života" kako je to Osho jednom napisao.
Ipak, ima u životu perioda kad gledamo prema Suncu bez maski, a to je najčešće onda kada - volimo.
Ljubav, da ljubav je ključ. Ljudi danas tako malo vole a tako puno žele. Jer, ljubav je bol. Ljubav mora biti bol inače ne bi bila tako plemenita, tako čista.
A ljudi ne žele bol. Oni žele ugodu. Ne žele zaroniti da se ne bi udavili. I onda, cijeli život se bućkaju u plićaku, sa svojim dihalicama, perajama i plastičnim rukavicama, jer čak i u plićaku oni pažljivo paze da ne potonu previše.
Naiđu nekad, ipak, i oni drugi, ona vječna manjina, koja ponire u dubinu po cijenu svog života. I takvi vam obilježe život zauvijek, i stoljećima kasnije u sebi osjećate njihov trag dok među prstima mrvite vrijeme u sve sitnije i sitnije čestice, sve dok ne dođe kraj vremena, kraj svega.
Zbog takvih ljudi isplati se živjeti, zbog takvih veličanstvenih zarona, pa makar trajali samo jedan mali, kratki trenutak u cijelom životu, a najčešće tako kratko i traju. No kako je vrijeme, sudeći po svemu, ipak relativan pojam, jedan trenutak nekad dovoljan je da obilježi cijeli život, dok s druge strane pak cijeli život pod maskom nije dovoljan da ostavi ikakav trag.
Imam svoju tajnu pred kojom skidam masku i puštam de me ljubav i bol očiste od svega onog smrada, make upa i facijalnog grča koji se javljaju dok igramo svoje uloge na balu pod maskama.
Imam svoju tajnu i pretvaram je u riječi, dok vrijeme mrvim među prstima.