Večera za 6

U ponoć se trgnula iz polusna u kojem se bacala poput ribe na suhom. Pokraj nje je blaženo hrkao njen muž. Djeca su bila u susjednoj sobi. Na prstima se iskrala iz kreveta dok joj je preko tanke spavaćice hladni zrak milovao ukrućene bradavice.
Došla je do ormara u kojem je uredno bila složena dječja roba. Pružila je ruku ispod naslaga robe i tražila sve dok nije napipala ono što je tako željno tražila. Povukla je kvaku i vrata su se otvorila, a mračna svjetlost s druge strane obasjala joj je lice.
Iza vrata su se pružale uske, zavojite stepenice a na samom ulazu čekala ju je pripijena, crna haljina, crne čipkane rukavice, crne cipele sa visokim, zlatnim štiklama, krvavo crveni ruž. Specijalno za nju.
Odjenula se, našminkala, raspustila kosu da joj pada preko obnaženih leđa i ušla unutra. Spustila se niz stepenice i našla ispred još jednih vrata koja su se pred njom otvorila, a mršavi, tamnokosi muškarac dijaboličnog izgleda, u tamnom sakou sa crvenom leptir mašnom galantno joj se naklonio.
"Vi ste...?"
"Pepeljuga, " odgovori ona.
"Oh. Ali Pepeljuge idu kući u ponoć."
"Nisam ja ta Pepeljuga. Ja sam jedna druga. I nikako nisam mogla stići ovdje prije ponoći."
"Zašto?"
"Hm, pa hajdemo redom. Najprije moram djecu odvesti u školu. Zatim idem na posao. Radim do četiri, onda idem kući i kuham ručak djeci i mužu. Oko pet popodne mlađu kći vodim na gimnastiku a stariju na tečaj sviranja klavira.Tih sat vremena obično iskoristim tako što se vratim kući i sa mužem obavim jedan brzinski snošaj, ukoliko je on raspoložen i ako mene ne boji glava. Onda ponovno nazad po djecu, pa kući, a zatim priprema večere i rješavanje njihovih zadaćnica iz matematike. Povremeno nam navrate prijatelji koji također imaju djecu, što znači da nakon toga slijedi barem pola sata pospremanja po stanu. Svemu još treba dodati i to da barem tri puta dnevno moram pričekati da se upali zeleno na semaforu kao i potencijalni nepredviđeni ulet svekrve u ulozi sanitarnog inspektora. Ne, nikako ne stignem prije ponoći."
"Uf, dobro, dobro, ne zavidim ti...Ti si dakle ona druga Pepeljuga, o kojoj nikad nije napisana bajka. Razumijem. Znaš koja su ovdje pravila ponašanja, iako naizgled pravila nema?"
"Ne, koja?"
"Prvo, osnovno i jedino pravilo jeste da ostaviš sve to što si maloprije navela ovdje ispred vrata. Možeš li to?
"Ovaj... mislim da mogu."
"Sigurno?"
"Sigurno."
"U redu onda. Samo zapamti - prekršiš li to, sve ovo što vidiš nestat će u sekundi. Ugodno uživanje u noći bez granica ti želim," galantno joj se naklonio i pokazao u pravcu satenskih zavjesa bordo-zlatne boje.
Ušla je u prostoriju u kojoj je svjetlo bilo prigušeno a u zraku se osjećao oporo-slatkasti miris nečeg što je godilo njenim čulima. Kad su joj se oči prilagodile na polutamu vidjela je da se radi o prostoriji nalik na noćni klub, sa stolovima poredanim uzdužno sa obje strane a za stolovima su bile neke pokretne figure...tad je shvatila da se radi o drugim ljudima, da neki od njih tiho pričaju priljubljenih glava, drugi se ljube, treći vode ljubav i jecaju u grču orgazma....
U svemu tome osjetila je da je nečije ruke miluju po leđima, na jedan poznat, a opet tako davno zaboravljeni način. Nešto se u njoj pokrenulo, nešto što je mislila da je davno mrtvo. Okrenula se i prepoznala Njegove oči.
"Trebale su ti godine da dođeš," tiho je rekao.
"Nisam mogla prije, nisam znala da mogu. Mislila sam da duhovi uvijek ostaju u prošlosti," odgovorila je.
"Ali ipak si tu. Izgleda da sadašnjost nije ispunila tvoja očekivanja. Imaš sigurnost, zar ne? A što je sa strašću, sa željom, sa žarom u očima? Sa kršenjem pravila i osjećajem naslade zbog toga? Imaš li i to u svojoj sadašnjosti ili si zato navratila ovdje?"
"Znaš i sam odgovor," šapnula je oborivši pogled. Može li se voditi ljubav sa duhom, o bože, može li???
"Uvijek si tražila sigurnost. Zato si i otišla od mene. Tada još nisi ni bila svjesna da je ljubav sama po sebi sigurnost i da nikakvi materijalni statusi pored nje nisu potrebni. Nitko od njih te ne poznaje, ni tvoj muž ni tvoja djeca. Najgore od svega jeste što ni ti sama ne poznaješ više sebe. Ja sam jedini koji te zna u dušu, a opet, ja sam duh i sa mnom ne možeš ništa više..."
"Poljubi me..."
"Duhovi ne umiju ljubiti..."
"Poljubi me, želim te tako jako..."
"Ja sam već u tebi, dugo, dugo godina, osjeti me..."
"Ali, meni treba tvoj dodir, a ne samo osjećaj, treba mi koža, meso, okus krvi na usnama, trebaš mi da me uzmeš, da klizneš u mene, da me ispuniš svojim sokovima dok ne izgubim svijest i pojam o vremenu i prostoru..."
"Ovdje nema vremena koje poznaješ. Misliš da si maloprije sišla niz one skale, a prošla je vječnost..."
"Vječnost?"
"Da, vrijeme prestaje iza ovih vrata."
"Ali, ali..."
"Što je bilo, ljubavi?"
"To znači da su se djeca već probudila, da čekaju da im pripremim doručak, da moram ići, moram..."
I tako je sve nestalo u sekundi.

Oznake: žena, ljubav, erotika

Prije par mjeseci kod nas se otvorio novi trgovački centar, valjda deseti po redu. Novi trgovački centar znači, kao što je poznato, nova radna mjesta. Nova radna mjesta znače blagostanje.

Na svoje oči sam se uvjerila da hrvatski radnik itekako zna cijeniti to blagostanje koje mu je ponudio ugojeni kapitalist.

Naime, već pri prvom izviđačkom posjetu tom centru uočila sam da blagajnice, za razliku od onih iz drugih trgovina, nakon što vam na blagajni uzmu novac za GMO smeće koje ste tu kupili, obavezno kažu "Bilo mi je drago i želim vam ugodan dan."
E sad, kad se to prvi puta dogodilo mislila sam da je iznimka, i da sam imala "sreću" taj dan naletjeti na jednu zaista ljubaznu prodavačicu. Potpuna neznanka vam želi "ugodan dan" i to sa smješkom koji vas podsjeća na vašu pokojnu, nikad prežaljenu tetu.
No to se ponovilo i drugi i treći put, svaki put sa drugom prodavačicom.

Kasnije sam saznala da im je neto plaća dvije tisuće i nešto kuna i ta činjenica mome doživljaju daje onaj prijeko potreban dramski zaplet.

Naime, od tog trenutka postalo mi je kristalno jasno da paćenica koja radi na blagajni vama, zapravo, ne želi dobar i ugodan dan, nego je tako programirana, poput robota, da ostavlja dobar dojam za onu mizeriju od plaće koju prima. Ljudi danas imaju malu cijenu.

Pretpostavljam da se udala odmah nakon srednje škole a rodila par mjeseci kasnije. To i jeste glavni razlog što mora trpjeti ova govna na poslu "jer djeca moraju jesti". Ako ne ostavi dobar dojam za blagajnom dobit će pedalu i brzinski biti zamijenjena novom očajnicom sa biroa za zapošljavanje koja gladno čeka svoju priliku da rinta i da se ponižava za dvije tisuće i nešto kuna. Zatreba li, vjerojatno će probati prevaliti krivnju na kolegicu jer će novi posao teško naći. Spremna je na sve oblike mentalne prostitucije za te dvije tisućice i nešto, ako od nje zatražite da zapleše bećarac dok otkucava na kasi ona će to učiniti jer je "kupac uvijek u pravu". U fušu će, vjerojatno, probati zaraditi još koju kunu jer mladunci žele novi mobitel, pa će se prijaviti kao publika u epsko-domoljubnom spektaklu "Lijepom našom" gdje će pljeskati ručicama za sto kuna svaki puta kad neopisivo ljigavi Branimir Uvodić izađe na scenu.

To je hrvatska žena, majka, kraljica. To je nositeljica četiri zida hrvatskog braka i hrvatske obitelji.

Jeste li se ikad zapitali zašto su se biskupi onomad onako zdušno zalagali za to da upravo ovaj korpus hrvatskih radnica bude oslobođen rada nedjeljom?

Pa zato jer je nižeobrazovano žensko stvorenje, koje je s jedne strane razapeto između obitelji u kojoj je izgubilo svoj identitet, a sa druge strane kapitaliste koji ju izrabljuje, idealan sastojak stada koje tamjanom posvećuje pretili, kolesterolski svećenik dok pripovjeda o skromnosti, poštenju, i usput, mržnji prema drugačijima. Mržnji prema nepokorenima.

Oznake: žena, majka, kraljica