Večera za 6

Navlačim patike, zakopčavam se do grla, kosu sam skupila gumicom, nenašminkana, samo su oči blago istaknute crnom olovkom. Prije izlaska gledam u zrcalu lice žene, istim čuđenjem kao što sam gledala lice djevojke godinama prije. Smiješno je to što kad promatraš sebe cijeli život ne vidiš izdajničke detalje koje ti godine donose. Zamišljam što bi bilo da je ovo zrcalo bilo zatamnjeno deset godina ili više, bi li nakon toga sebe prepoznala ili bih rekla: "Gospođo, znamo li se mi?" Jer: "Mladost živi od nadanja, starost od sjećanja" napisao je netko...Hesse? Svejedno. Ne mogu se oteti dojmu da nas nitko nije pitao želimo li se igrati i pristajemo li na ovakva pravila igre.

Vani se spušta još jedna zimska noć, konformistički štakori žure kućama u svoja legla, u svoje brloge sazdane od ugode i lažne sigurnosti, kroz prozore njihovih nastambi na ulicu klizi svjetlo boje urina. Prije nego ubace ključ u bravu uputit će ti onaj specifičan, nepovjerljiv pogled pripitomljenog divljaka koji nema ništa a strah ga je da će izgubiti sve.

Hladnoća i vlaga se uvlače u kosti, na obzoru nebo krvari i umire prije konačnog obračuna sa crnilom noći koje neumitno prodire sa svih strana. Divna, predivna tama... Sa pročelja prastarih kuća u mene zure grbovi izumrlih obitelji, iskešeni lavovi i anđeli polomljenih krila, porterti ovjekovječeni u posivjelom kamenu čija patina prodire sve do moga srca. Hodam ispod njih duboko svjesna svoje prolaznosti a opet, nekako, čudno ponesena mogućom idejom o vječnosti.

Nemam cilja ni unaprijed stvoren plan ove zimske, noćne šetnje.Nemam obavezu da se kao dobro dijete vratim do deset kući, moja je kuća prazna a preci mrtvi. Lutam. Volim ta zimska, besciljna lutanja jer znam da ga samo tako mogu sresti, kad se oprostim od razuma, vremena i logike.

Nakon nekog vremena Nevidljivi me nježno uzima za ruku i vodi tamo gdje smo prije mnogo godina ja i on odlazili. Davno napuštena zdanja, tamne ruševine dvorca iz bajke otvaraju se pred nama.Iz rupa izlijeću noćna bića, mali, pahuljasti šišmiši, sa čijih krila na zemlju pada svjetlucavi prah. Ja sam kraljevna koja je zauvijek zaspala od otrovne jabuke. On hoda tik uz mene, prati moj korak, osjećam njegov dodir na kapcima dok mi se oči pune svjetlom. Sjećaš li se? Sjećam se. Voliš me još uvijek? Uvijek. Samo mi reci nešto u povjerenju, reci mi.... da li sam vjetar u svojoj boli zamijenila za tebe?

Mladost živi od nadanja, starost od sjećanja. Sutra mi je rođendan.

Oznake: ljubav, san, fantazija

U ponoć se trgnula iz polusna u kojem se bacala poput ribe na suhom. Pokraj nje je blaženo hrkao njen muž. Djeca su bila u susjednoj sobi. Na prstima se iskrala iz kreveta dok joj je preko tanke spavaćice hladni zrak milovao ukrućene bradavice.
Došla je do ormara u kojem je uredno bila složena dječja roba. Pružila je ruku ispod naslaga robe i tražila sve dok nije napipala ono što je tako željno tražila. Povukla je kvaku i vrata su se otvorila, a mračna svjetlost s druge strane obasjala joj je lice.
Iza vrata su se pružale uske, zavojite stepenice a na samom ulazu čekala ju je pripijena, crna haljina, crne čipkane rukavice, crne cipele sa visokim, zlatnim štiklama, krvavo crveni ruž. Specijalno za nju.
Odjenula se, našminkala, raspustila kosu da joj pada preko obnaženih leđa i ušla unutra. Spustila se niz stepenice i našla ispred još jednih vrata koja su se pred njom otvorila, a mršavi, tamnokosi muškarac dijaboličnog izgleda, u tamnom sakou sa crvenom leptir mašnom galantno joj se naklonio.
"Vi ste...?"
"Pepeljuga, " odgovori ona.
"Oh. Ali Pepeljuge idu kući u ponoć."
"Nisam ja ta Pepeljuga. Ja sam jedna druga. I nikako nisam mogla stići ovdje prije ponoći."
"Zašto?"
"Hm, pa hajdemo redom. Najprije moram djecu odvesti u školu. Zatim idem na posao. Radim do četiri, onda idem kući i kuham ručak djeci i mužu. Oko pet popodne mlađu kći vodim na gimnastiku a stariju na tečaj sviranja klavira.Tih sat vremena obično iskoristim tako što se vratim kući i sa mužem obavim jedan brzinski snošaj, ukoliko je on raspoložen i ako mene ne boji glava. Onda ponovno nazad po djecu, pa kući, a zatim priprema večere i rješavanje njihovih zadaćnica iz matematike. Povremeno nam navrate prijatelji koji također imaju djecu, što znači da nakon toga slijedi barem pola sata pospremanja po stanu. Svemu još treba dodati i to da barem tri puta dnevno moram pričekati da se upali zeleno na semaforu kao i potencijalni nepredviđeni ulet svekrve u ulozi sanitarnog inspektora. Ne, nikako ne stignem prije ponoći."
"Uf, dobro, dobro, ne zavidim ti...Ti si dakle ona druga Pepeljuga, o kojoj nikad nije napisana bajka. Razumijem. Znaš koja su ovdje pravila ponašanja, iako naizgled pravila nema?"
"Ne, koja?"
"Prvo, osnovno i jedino pravilo jeste da ostaviš sve to što si maloprije navela ovdje ispred vrata. Možeš li to?
"Ovaj... mislim da mogu."
"Sigurno?"
"Sigurno."
"U redu onda. Samo zapamti - prekršiš li to, sve ovo što vidiš nestat će u sekundi. Ugodno uživanje u noći bez granica ti želim," galantno joj se naklonio i pokazao u pravcu satenskih zavjesa bordo-zlatne boje.
Ušla je u prostoriju u kojoj je svjetlo bilo prigušeno a u zraku se osjećao oporo-slatkasti miris nečeg što je godilo njenim čulima. Kad su joj se oči prilagodile na polutamu vidjela je da se radi o prostoriji nalik na noćni klub, sa stolovima poredanim uzdužno sa obje strane a za stolovima su bile neke pokretne figure...tad je shvatila da se radi o drugim ljudima, da neki od njih tiho pričaju priljubljenih glava, drugi se ljube, treći vode ljubav i jecaju u grču orgazma....
U svemu tome osjetila je da je nečije ruke miluju po leđima, na jedan poznat, a opet tako davno zaboravljeni način. Nešto se u njoj pokrenulo, nešto što je mislila da je davno mrtvo. Okrenula se i prepoznala Njegove oči.
"Trebale su ti godine da dođeš," tiho je rekao.
"Nisam mogla prije, nisam znala da mogu. Mislila sam da duhovi uvijek ostaju u prošlosti," odgovorila je.
"Ali ipak si tu. Izgleda da sadašnjost nije ispunila tvoja očekivanja. Imaš sigurnost, zar ne? A što je sa strašću, sa željom, sa žarom u očima? Sa kršenjem pravila i osjećajem naslade zbog toga? Imaš li i to u svojoj sadašnjosti ili si zato navratila ovdje?"
"Znaš i sam odgovor," šapnula je oborivši pogled. Može li se voditi ljubav sa duhom, o bože, može li???
"Uvijek si tražila sigurnost. Zato si i otišla od mene. Tada još nisi ni bila svjesna da je ljubav sama po sebi sigurnost i da nikakvi materijalni statusi pored nje nisu potrebni. Nitko od njih te ne poznaje, ni tvoj muž ni tvoja djeca. Najgore od svega jeste što ni ti sama ne poznaješ više sebe. Ja sam jedini koji te zna u dušu, a opet, ja sam duh i sa mnom ne možeš ništa više..."
"Poljubi me..."
"Duhovi ne umiju ljubiti..."
"Poljubi me, želim te tako jako..."
"Ja sam već u tebi, dugo, dugo godina, osjeti me..."
"Ali, meni treba tvoj dodir, a ne samo osjećaj, treba mi koža, meso, okus krvi na usnama, trebaš mi da me uzmeš, da klizneš u mene, da me ispuniš svojim sokovima dok ne izgubim svijest i pojam o vremenu i prostoru..."
"Ovdje nema vremena koje poznaješ. Misliš da si maloprije sišla niz one skale, a prošla je vječnost..."
"Vječnost?"
"Da, vrijeme prestaje iza ovih vrata."
"Ali, ali..."
"Što je bilo, ljubavi?"
"To znači da su se djeca već probudila, da čekaju da im pripremim doručak, da moram ići, moram..."
I tako je sve nestalo u sekundi.

Oznake: žena, ljubav, erotika