Večera za 6

Navlačim patike, zakopčavam se do grla, kosu sam skupila gumicom, nenašminkana, samo su oči blago istaknute crnom olovkom. Prije izlaska gledam u zrcalu lice žene, istim čuđenjem kao što sam gledala lice djevojke godinama prije. Smiješno je to što kad promatraš sebe cijeli život ne vidiš izdajničke detalje koje ti godine donose. Zamišljam što bi bilo da je ovo zrcalo bilo zatamnjeno deset godina ili više, bi li nakon toga sebe prepoznala ili bih rekla: "Gospođo, znamo li se mi?" Jer: "Mladost živi od nadanja, starost od sjećanja" napisao je netko...Hesse? Svejedno. Ne mogu se oteti dojmu da nas nitko nije pitao želimo li se igrati i pristajemo li na ovakva pravila igre.

Vani se spušta još jedna zimska noć, konformistički štakori žure kućama u svoja legla, u svoje brloge sazdane od ugode i lažne sigurnosti, kroz prozore njihovih nastambi na ulicu klizi svjetlo boje urina. Prije nego ubace ključ u bravu uputit će ti onaj specifičan, nepovjerljiv pogled pripitomljenog divljaka koji nema ništa a strah ga je da će izgubiti sve.

Hladnoća i vlaga se uvlače u kosti, na obzoru nebo krvari i umire prije konačnog obračuna sa crnilom noći koje neumitno prodire sa svih strana. Divna, predivna tama... Sa pročelja prastarih kuća u mene zure grbovi izumrlih obitelji, iskešeni lavovi i anđeli polomljenih krila, porterti ovjekovječeni u posivjelom kamenu čija patina prodire sve do moga srca. Hodam ispod njih duboko svjesna svoje prolaznosti a opet, nekako, čudno ponesena mogućom idejom o vječnosti.

Nemam cilja ni unaprijed stvoren plan ove zimske, noćne šetnje.Nemam obavezu da se kao dobro dijete vratim do deset kući, moja je kuća prazna a preci mrtvi. Lutam. Volim ta zimska, besciljna lutanja jer znam da ga samo tako mogu sresti, kad se oprostim od razuma, vremena i logike.

Nakon nekog vremena Nevidljivi me nježno uzima za ruku i vodi tamo gdje smo prije mnogo godina ja i on odlazili. Davno napuštena zdanja, tamne ruševine dvorca iz bajke otvaraju se pred nama.Iz rupa izlijeću noćna bića, mali, pahuljasti šišmiši, sa čijih krila na zemlju pada svjetlucavi prah. Ja sam kraljevna koja je zauvijek zaspala od otrovne jabuke. On hoda tik uz mene, prati moj korak, osjećam njegov dodir na kapcima dok mi se oči pune svjetlom. Sjećaš li se? Sjećam se. Voliš me još uvijek? Uvijek. Samo mi reci nešto u povjerenju, reci mi.... da li sam vjetar u svojoj boli zamijenila za tebe?

Mladost živi od nadanja, starost od sjećanja. Sutra mi je rođendan.

Oznake: ljubav, san, fantazija