Ljubav kroz riječi jedne žene

Kamikaze na cesti

Došlo je vrijeme za moj prvi ovogodišnji post. Moja Toshibica na samu staru godinu otkazala mi je poslušnost. Evo je sada , opet je kao nova.

Ponekad se u nekoliko dana dogodi dosta toga lijepoga i manje lijepoga. Takav je život. Na događaje ne možemo utjecati. Početkom ove godine dobila sam dvije predivne vijesti. O njima ću jednom drugom prilikom pisati.

Često se u životu nađemo u situacijama iz kojih izađemo zdravi i čitavi, ni sami ne znajući kako. Tako sam i ja neki dan putovala našom lijepom Slavonijom. Do Osijeka naravno, starom cestom. Pravi doživljaj putovanja je , barem meni, cestama kojima mogu uživati u krajolicima.

Ima nešto posebno u slavonskim ravnicama. Prostiru se uzduž i poprijeko. Ne vidiš im ni kraj ni početak. Prepustiš se ljepoti, misli pustiš nek prostranstvima lutaju i uživaš. Onda, na pojedinim mjestima prolaziš pored starih slavonskih kuća i sokaka. Drvene avlije su nakrivljene, na njih nitko naslonjen nije. Česti su natpisi –prodaje se. Starih više nema, mladi su se u gradove odselili ili su se u druge zemlje iselili. Previše je toga čega više na ravnici nema.

Na povratku , odlučila sam ići autocestom. Sve do uključenja na autocestu kod Slavonskog Broda promet je bio rijedak. Sada je promet bio gust. Kamiona je bilo neuobičajeno puno . Dva kamiona jedan iza drugoga i dostavne kombije zovem- kamikaze na cesti. Loša iskustva, ili bliski susreti, tome su me naučili.

Na desnoj strani ceste bilo je šest kamiona. Vozeći se lijevom stranom ceste u jednom trenutku, jedan kamion počeo je preticati drugoga. Kako to obično i biva , onaj kojega je kolega preticao povećao je brzinu. Dosta dugo trajalo je njihovo nadmudrivanje. Kada je konačno kamion iz lijeve prešao u desnu traku „plešući“,auto ispred mene uspio je proći. Kako i kada se točno kamion dijelom vratio u lijevu traku teško je reći. Kako sam uspjela prikočiti, trubiti, kako sam izbjegla siguran put pod kotače, pojma nemam. Vjerojatno je i auto iza mene vidio što se događa sa kamionom pa je uspio zakočiti ne tresnuvši me. Kamion, sada iza mene još jedno vrijeme , „plesao“je po cesti. Jedino što znam da sam došavši k sebi , onako muški , pokazala mu šaku, prst srednjak, a o onome što sam mu govorila da i ne pričam. Naravno da sam skrenula na prvu bengu, popušila dvije cigarete, pa tek onda otišla na kavu.

Kada nemamo sreću i kada priče ne završr ovako, za takve događaje uvijek se pitamo kako?
Otprilike ovako. Umorni šoferi, nervozni šoferi, previše sigurni šoferi....Suluda vožnja, blesavi razlozi. Posljedice su uvijek teške. Onda se pitamo , zbog čije greške?
Na kraju nije ni važno zbog čije greške. Kada se dogodi manje je važno tko je kriv i kolika je materijalna šteta. Jedino što je važno su ljudski životi.

Tako sam ja odlučila ubuduće putovati polako, ali sigurno. Ako su kamikaze na cesti ispred mene, vjerujte mi , ja ću polako i sugurno voziti iza njih. Oni koji će reći –gle, baba za volanom-neka govore. Bolje je biti iza, nego ispod kamiona.

Svima koji putuju sretnu i sigurnu vožnju.

Oznake: ceste, Putovanja, šoferi

11.01.2018. u 22:48 | 11 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se