skaska

Znate one fore kad vam netko uleti s bajaderama, ledenim kockama, ciglicom frankove, vinom krive boje i sličnim. O nejestivim nedobrim darovima koje bi radije zafrndelali prek susedove ograde ne bih, jer oni naprosto nisu jestivi i ne kvare se iako su kvarni u suštini, jer dobar dar je uvijek od dobrog čoeka ili ako hoćete dobre komunikacije. Neću ja darovati svojoj dobroj frendici nekaj od čega bu se zbljuvala, jer mi je dobra frendica baš zato jer znam od čega joj se želudac diže. Da ne štedim slova, reći ću samo da takvim nejestivim darovima kojima me znadu iznenaditi znanci punim i šopam jednu policu jednog regala i onda ih zločesto darujem drugim znancima za koje mi se zbljuv ak se zbljuv. Liniju dobrog darivanja treba čuvati, malo je dobrih darova kao kak je i malo dobrih prijatelja i tu se ne treba zavaravati. Ako pogodim nekad i oduševim nekog nejestivim zbljuv darom to je slučajnost tako mi predistražnog postupka u slučaju "knjigolov" (javnosti još nepoznat proces u bliskoj budućnosti).
Idemo se mi vratiti na jestive poklončiće koji su se nekad nosili obično umotani u bijeli dućanski papir, a danas ih većma trpamo u neke kineske šarene vrećice s ručkicama jebemti ručkice i lopovsku državu. Dakle, jestive darove koji odudaraju od mog jestivog ukusa zbog svog okusa trpam u drugu policu i proslijeđujem. Nekad, dok sam još imala vremena i dok sam radila manje i imala više kao i svaki pošteni hrvatski bedak, znala bih se baviti prstenovanjem primjerice čokolade s lješnjacima. Ne volim lješnjake u čokoladi, pa kad mi to dojde u paketu s onom ciglicom onda šaljem dalje. Prstenovanje se sastojalo od sitnog znaka prepoznavanja na nekom neuglednom mjestu omota. Poslala bih čoksu u svijet i čekala je da se vrati poput poruke u boci. Čoksa je putovala i putovala, takoreć s koljena na koljeno, te bi se pritom apšisala vraćala tik do mog kućnog praga. Najdalje do mamine sestre. Da nije umrla možda bi krug bio zatvoren. Mamina sestra. No, u ono sam vrijeme vrijedno mogla pratiti put prstenovane, puno se više obiteljski družeći.
Danas kad više radim, a manje imam, nemam više vremena za ta istraživanja iako mi pada na pamet tražiti neki suport grada i ministarstva u tom smislu, pače i kakav europski fond sklon opservacijama svekolike vrste. Možda da isto probam s europskom unijom, pa pošaljem životinjsko carstvo gore te čekam kad će mi se kao bumerang vratiti slatkica koja skriva fotku čiope ili bijeloglavog supa.
Al ono jebemti kaj vidim, osjetim, njušim i kaj smrdi i zakaj sam natrackala sve ovo je ful zbljuv stalno jedne te iste face koje prelaze s medija na medij, uključujući i ovaj matere mu, a nejestivi su i neupotrebljivi, iskaču iz svega upaljenog kao apšisali komadi čokse s črvljivom rižom. I tu kiselu rižu se uvijek nanovo pita kaj misli o nečem, a riža ne misli o ničem. Misli kosooki kak bu je pobral i zapjenil u svom rižinom voku. Bemti.
Koji blogeri, koji bakrači, dajte malo safta i dodane vrijednosti, izmislite nove ljude, puna mi je žučna kesica dramskih pokušaja razrookih bića naslinjenih na slavu naše male palanke.
I da se razmemo, jebe mi se za takozvanku popularnost. Želim biti popularna i slavna samo za svoje buduće snahe i zeta, tako mi Bog pomogao. Iritacija pizdarijama tipa novopečenog blogiranja na poticaj izvana prestrašna je. Ne brojim dane, postove, al mislim da sam u ovih pet godina na ovom blog servisu, na kojem se nude itekako ukusni i jestivi i nejestivi darovi, upoznala čitajući cijeli svemir onih koji imaju kaj reći.
kisikisi
p.s. mnijem da je sve to ipak j. u mozak ter ću se ubaciti u kategoriju seksa

"impresionira" me opsjednutost motorima svakojake sorte. okej, grad je ionak otišel vrit po tom pitanju. auti sim auti tam, kamioni, tegljači, busevi, motorkotači manji il' veći, puši se na sve strane, dimi se gore, dimi se dolje. prije dobiš na lotu nego ukebaš tišinu. al ono od čega mi se doslovno zbljuv ovo ljeto i onaj dio japanskog "odmora" koji sam provela na moru je opsjednutost ispušnim parama ne samo gore, dolje nego u tolikoj količini na moru da to prelazi granice zdravog podmorja. ploveći brodom par dana uistinu sam se uvjerila koliki je promet jahtaša i ostale čeljadi, pa nije preloša usporedba jednog lucidnog komentatora s najgušćim prometom velehvaljene A1 u špici. dakle, ako niste negdje baš jako daleko na otvorenom plavom, teško da ćete doživjeti ljepote razvedene obale s obzirom da je izgleda sklopila brak sa svakojakim vlasnicima morskih brundalica i udri.
kaj se tiče obale, meni nikad nisu išli skup auti i ručnici. većina malih obalnih mjesta pruža upravo taj "doživljaj". auti su parkirani tik do plažica, sam kaj se ne sparkaju na ručnike, ispred ručnika jure gliseri, a tam di auti ne mogu uvijek se nađu lokalni dečeci koji se probijaju svojim tomosićima i ostalim metalnim raspršivačima.
u tih par dana imala sam prilike pogledati jednu predstavu na otvorenom i kak je parking bil, naravno, ispred kulture, tak su i auti ostali sparkirani tik do pozornice. rijetki su gradići koji uvode pješačke zone navečer, rijetki a možda je samo jedan. no dobro kaj, čovjek bi to progutal, auti auti i mobiteli i mobiteli ti pas mater, al usred glavne scene, ono usred presudnog trenutka eto ti vlasnika stare apšisale četvorke, kurbla on onom žicom i nikak se uspalit. tek na kraju predstave, uz dramatični oblak ispušnih para ode u nepoznato. no no, valja mi gledati pozitivno, pa je taj oblak čist dobro zaprašil scenu što je pridonijelo efektnoj završnici.
hoću samo reći da kolikogod ljudi prestali ispuštati duhanske dimove ima ih koji će to stostruko nadoknaditi.
i hoću reći da tu nema ni s od neke svijesti i da bu nas sve to dovelo do totalne besvijesti.
more puno jahti, kruzera i ostalog jednako je more puno dreka. kopno zraubano do ludila. sve skup je to budalaština koja eskalira. i vis bu postal siv, ak me razmete.
nije da se nemre, al se neće

evo vidim da se na fejsu vode rasprave o tome jel' u crtićima previše kajkanja. ne znam zakaj se uvijek nađe povod za spiku između sjevera i juga, al apeliram da se ponovi američka serija "Sjever i jug". dakle, kaj i vama smeta kaj? Il vam smeta ča. Jel' bi bilo bolje da svi govore standardnim književnim jezikom? ako je tako onda bum i ja morala skrenuti, tj. kak je ovaj blog napravil novu naslovnicu tak bum i ja počela standardizirati, pa kom' kaj kom ča. bemti sve. što više podjela, a što manje jela, jer to smo zaslužili

tomica

hrvati se vole diiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiijeliti na razne načine, u tvrdo, u meko, lijevo i desno, za adeze, za esdepe, na pedere i dlakave mačoide koji barem triput vjutro moraju zarevat: di si pičkooooooooooo, na bolesne i zdrave, na ustaše i partizane, na one s kreditom u švicarcima i na one kakti malo sretnije s kreditom u nešvicarcima, na one koji TREBAJU STAN I RAĐAJU BEZ PORODILJSKOG I ŽIVE BEZ BOLOVANJA I BOŽIĆNICE I PIZDINOG REGRESA i NUŽDA IM JEHEHEHE!!!! al ne mogu dobiti kredit ni u švicarcima ni u bantu crncima jebemli vam lijevi žulj - NISTE U STANJU PROČITATI POST KAO ŠTO NISTE U STANJU BILI ČITATI NI SITNA SLOVA NA UGOVORU VAŠEG "ŠVICARSKOG KREDITA", pa sad cvilite bemu. dakle, hrvati se dijele na one koji čitaju i one koji ne čitaju, na one koji navijaju za Dinamo i one koji navijaju za Hajduk, na one kojima je Maminjo turbo simpatičan i neponovljiv i nenadjebiv tip i na one koji ne mogu shvatiti da postoje ljudi kojima taj lik može biti simpatičan, neponovljiv i nenadjebiv, na nestale i one koji kakti nisu nestali nego su tu a kao da nisu (tako barem svjedoče dok žvaču preforsirane brašnaste proizvode po tramvajskim stanicama). lepi naši Hrvati dijele se na lijepe i nelijepe, bogate i siromašne, na one na jahtama i one u pišalinskom plićaku. paradoksalno je da se podjela na političare i kriminalce izgubila negdje na putevima suvremenog hrvatskog društva i paradoksalno je da s tom činjenicom nitko nije sretan osim aktera te iste podjele. kaj se tiče spomenutih cepanja mogli bismo ići u beskraj, od onih koji slušaju glazbu do onih koji se pale na narodnjake, onih koji vjeruju i onih koji preziru crkvene rabote, mesoždere, vegetarijance. dijele se i intelektualci, o da oni pogotovo, osim na lijevo i desno oni se doslovno dijele od glave do pete, dok ližu mecenatski šupak, noge su im u jednom društvu, istovremeno, (bez)duša raspreda o jalovim stihovima koje će promovirati u dalekoj toploj zemlji ako uspiju popušiti karu moćnom drugaru.
od svih podjela najviše dira ona na purgerose i dalmoše, na furešte i domaće. pa je lijepo kad vas na ulazu u kraljevski grad dočeka dvometarski grafit: RECI KAJ I KREPAJ! nu si misliš ajd dobro, neki mulac se uvijek nađe jebiga, no malo dalje drugi rukopis: ZAGREBAČKE PIČKE MARŠ...gledam neki dan izložbu fotki ratnog kraljevskog grada u arheološkom muzeju istog. čovjek bi pomislio kako su ga zagrebačke pičke granatirale, jer eto nam i u kerumgradu buše gume kad zaboravimo skinuti zagrebačke tablice ili zabuksati auto u nečije dvorište. kaj bi sad mi trebali preko zime po gubici svakog tko se usudi na špici naručiti kavu s mlikom. i da ne ulazimo u spike tko se sve vozi pod zagrebačkim tablicama, koje zvijeri s trostrukim putovnicama žive podno srca zagrebačke katedrale.
i tako dok se mi dijelimo ONI imaju špil. i fakat smo zaslužili svaku stopu, svaki drek u koji zagazimo. i one koji lepo dišiju i one koji smrde. o ne, neće to mila moja prekriti snješko bijelić i šaš...taj smrad osjetit će, ako preživi, i NAŠA praunuka i VAŠ praunuk...

srela jutros susedu pa se žali: sjela mi fina i blokirala me. ima kredit od stotrideset tisuća eura na trideset godina, plaću od dva soma kuna kod znanog tajkuna. kreda joj sjeda na cijelu plaću od muža i na pol od njene. pitam je kak izađe sa soma kuna i troje djece na kraj i zakaj je opće dizala takvu kredu. drugo je pak pitanje tko joj je takvu kredu i mogel dati, jer kad ju je i dizala stanje je bilo isto kaj se tiče prihoda.
možda da se malo zapitamo o nužnosti. jebiga. naposljetku bu vratila banci dvestošezdeset tisuća eura. jel' bila vatra kupovati kuću ak se svetlo nije vidlo na kraju tunela?
iz pozicije građanke drugog reda promatram "sretne ljude" u času kad ih banka nazove na kućni i nudi zatvaranje kredita novim. kad vide lovu sretni su ko mali majmunčići s friškom bananom. oni si sugeriraju da ih banka zove jer je banka dobra i da im ona kao svaka dobra teta želi pomoći hehe.
ja tih problema nemam. kao i puno njih koji nikad nisu imali gazdu i redovitu plaću, ja nisam nikada bila "kreditno sposobna". nisam mogla kupovati na rate, ni biti u minusu. to što sam pojedinih godina debelo i krasno zarađivala, dok je još bilo mladosti i zdravlja, to mi nikaj ni pomoglo kod tete banke. imala sam redovitu mengu, ali prihodi su stizali uvijek u obliku autorskih honorara i nema majci nikako ništa u banci.
jednom mi je bila baš neka velika frka i složili smo neku spiku i hipoteku na roditeljsku stančugu, čak i jamca da bi na kraju rezultat bio nula. naravno, možda da sam se potrudila na "drugačiji način", da sam iskopila kakvu podvezicu, začkoljicu...no, nema te neprilike koja bi me natjerala da puzim pred tetom čije funkcioniranje mi je jasno i čije postojanje doživljavam ko jedno od nužnih svjetskih zala.
situacija je, dakle, kod nas tzv. slobodnjaka jednostavna: ak imaš imaš, ak nemaš nemaš. preporučljivo je ne snatriti o nekim bedastoćama ak nemaš, a kad imaš opet moraš duboko koncentrirano trošiti, jer nikad ne znaš kad će ti koji od naručitelja tvoga slobodnjačkog rada platiti. pa kašnjenja ukalkuliraš i eventualno si nabijaš još dodatnih sitnih poslića. i tako do zadnjeg udaha. nema godišnjeg, nema bolovanja, nema regresa, božićnice ni pizde materine. samo zato kaj oš' bit slobodan i raditi ono kaj voliš.
radim od devetnaeste i nekako mi je prava punoljetnost nastupila u trenutku kad sam shvatila da ću uvijek biti tretirana kao građanka drugog reda i ne samo od banaka. sistemi ne vole iskorake, iznimke, slobodnjake. a svima onima koji sad grcaju u ratama, ne iz zavisti, ne ne nikako Božemoj ni govora, eh, svima njima fakat preporučam da se upitaju jel im to fakat trebalo. čast iznimkama, čast, al' bojim se da je njih jednostavno premalo prema kolektivnom dužničkom vapaju.