Zar je važno tko je kriv? Važno je!

28.04.2012.



Jučer je Vlada RH donijela Odluku o debeljuškastom poskupljenju struje. Oglasili su se ogorčeni građani, sindikati…. i političari.
Građani negoduju zbog velike i opravdane zabrinutosti za vlastiti standard … a političari se brane i pri tom se ne ustručavaju svoje odluke zamatati u laži i pravdati ih tako da krivnju peru upirući prstom u pogrešne ljude… a to su radnici HEP-a.
Ja se u ovoj temi neću upuštati u objašnjavanje koliko je ovo poskupljenje opravdano ili nije, ali političari su nam jučer zaboravili reći prave razloge ovakvih odluka i ističu kako u HEP-u postoji višak radnika te će ovo poskupljenje pokriti njihove potrebe.
Sinoć je u Dnevniku 3 gostovao i Predsjednik Uprave HEP-a, koji je iznio ekonomsku opravdanost ovakve odluke, ali je pri tom zaboravio spomenuti radnike i tako ih eventualno zaštititi od neugodnosti koje ih očekuju zbog ove političke odluke.
Zaboravili su spomenuti tko je pokrao državu i HEP, tko je neodgovorno masakrirao to poduzeće desetljećima. Isto tako su zaboravili spomenuti da su radnici HEP-a i sami žrtve takvih ponašanja politike, te su u teškim uvjetima osigurali da sustav djeluje svo ovo vrijeme. HEP podsjeća na starog i umornog konja… ali je još uvijek živ…. A živ je zahvaljujući dobrim i savjesnim radnicima koji su svoj posao odrađivali dok su političke karavne prolazile.
Sljedećih dana će ogorčeni građani svoje negodovanje iskaliti na monterima s kojima dolaze u dodir, na šalterskim slubenicima i svim HEP-ovcima koji su im dostupni. A upravo su ti ljudi oni koji nisu krivi za ovakvo stanje…. jer ako viškovi i postoje… to je šačica poltički podobnih koji su u HEP upumpani nepotizmom i možete biti sigurni da su vam nedostupni…. jer oni ne rade s građanima….
I zato… dragi blogeri, nemojte dozvoliti da vas vozaju i uvjeravaju u svoje neistine. Za ovo poskupljenje nisu krivi radnici HEP-a, a oni će sasvim sigurno od istog imati najmanje koristi.
U HEP-u postoji višak radnika…. a to su svi oni koje je politika u to poduzeće dovela… bez adekvatnih znanja, sposobnosti i potrebnog formalnog obrazovanja…. Dok pravih radnika…. inženjera, montera, uklopničara i svih onih koji su potrebni da sustav funkcionira nedostaje.
Imamo pravo biti ljuti…. Imamo pravo vrištati i postavljati pitanja…. no važno je znati na koga se trebamo ljutiti i kome su ta pitanja upućena. To je opet POLITIKA i samo POLITIKA.
Dana 28.05.2007. godine napisala sam temu pod nazivom „Heroji oluje“…. Zbog ove situacije, ali i zbog predstojećeg praznika kopirat ću je i na ovoj temi….. jer ne znam bolji način na koji bih radnicima i svim građanima čestitala Praznik rada.


Heroji oluje
28.05.2007.

Taman sam se lijepo uvaljala u trosjed i počela slušati dijalog između Hloverke i Milanovića, kad krajičkom oka vidim brezu kako strastveno zabacuje svoju dugu kosu i koketira sa ljubavnikom vjetrom. Odmah mi je doletjela misao: „Sad će nestati struje!“ I bi tako.
Uffff... a tako sam htjela gledati tu emisiju. No što je jedna emisija kad znam što se sada dešava... zvone telefoni, dižu montere iz njihovih domova... Neki ni ne čekaju poziv... ostavljaju dječicu, žene, privatne obaveze i poput dobro uvježbane vojske hitaju na posao.
Zapalili smo svijeće.... i koristimo nemogućnost bavljenja svim što nas veseli za obiteljsko druženje.... ali klinci su nervozni. Najmlađi neprestano ponavlja: „Zovi ih?“ Ja se nedam nagoviriti... objašnjavam mu da sada svi zovu.... neki ih pristojno pitaju kada će struja doći, neki im psuju mater, neki im psuju predsjednika države, premijera, direktora... bakice plaču na telefon i objašnjavaju da buju im piceki pocrkali bez žarulje.... bahate gospođe zovu i prijete tužbama jer će im se pokvariti meso u škrinjama, a i propuštaju novu epizodu „Zabranjene ljubavi“. Dežurni na telefonu sluša.... guta knedle... sluša uvrede i trudi se svima pristojno odgovoriti da ekipe traže kvar, da daju sve od sebe i da ne zna točno kad će struja doći...... trudi se biti što pristojniji, a rado bi se mijenjao sa onima koji se bore s vjetrom i kišom na terenu.... jer priroda je mila majka... čak i kada je ljuta i prkosi olujom u odnosnu kako se ljudi ponašaju prema njima u takvim trenucima.
Oluja se smirila... sve se stišalo... vrijeme prolazi.... noć je sve crnja... a gospođe struje nema, pa nema....
Oko 21:00 h ipak uzimam mobitel.... okrećem ga u ruci.... premišljam malo i zovem... kad javlja se legenda Lili i kaže: Bok Dona! Baš kod vas gore je frka... tamo prema vojsci... svi su na terenu... tam su ti Mladen i Vladek... budi bez brige... sve bu kak treba. I brzo ga ja pozdravljam... jer znam da mu se vuha već ljubičaste od telefona i sjedim pri svjeći i slušam vjetar koji opet počinje... slušam kišu koja sve jače udara.... a znam da su oni vani... molim se... ni sama ne znam komu da se nevrijeme stiša.... da što prije riješe problem i vrate se svojim domovima.... Ja bih rado bila bez struje i cijelu noć... ma koliko god se osjećam nemoćno kad je nema.... samo da oni ne moraju po tom vremenu biti vani... ali to nije moguće. To znamo i oni i ja.....
Sjećam se jedne zime prije desetak godina. Došla je dama Stara godina. Klinac mi je dobio visoku temperaturu i početak večeri smo proveli na hitnoj u Zagrebu.... vratili smo se doma izmoždeni i zatekli baku u grčevima.... od brige za unuka unervozio joj se žučni kamenac.
Zima je bila strašna... danima je padala ledena kiša. Breza je ličila na veliku staklenu figuru... sve je bilo prekriveno debelim slojem leda. Tup! Nestala je struja. Tada smo dočekali Novu bez struje.... a i bez grijanja jer centralno nije pristalo raditi na žgance.... Bez struje smo bili cijelu noć.... sljedećeg dana popodne nas je razveselila povratnica i konačno nam ugrijala dom. No mi smo ipak sjedili zamotani u deke... a dečki na terenu su se penjali po zaleđenim stupovima... bili su na toj strašnoj hladnoći do krajnjih granica izdržljivosti... hodali po grabama, poljima... i tražili... tražili.....
Blogeri.... razmišljate li ikada o tim ljudima kad ostanete bez struje?
Vani su na plus 30 i minus 30 stupnjeva, vani su po olujama, preplivavaju potoke i bore se s prirodom... vani su uvijek kad je frka.
Znate li kako je to bilo u ratu? Na crtama razdvajanja često su vojnici bili u rovovima, a monteri visoko na stupovima... jer su se kvarovi morali otkloniti.... Bili su oni nenaoružani na prvim crtama..... i izlagali svoje živote da bi svima nama bilo što lakše. Oni nemaju visokoke mirovine, jer nisu bili vojnici...
Neću vam ni napisati kako su sramotno malo plaćeni.... neću vam sada pričati da nakon dvadeset godina rada postaju „potrošeni“ od takvih radnih uvjeta.... neću vam pričati da imaju sve manje mladih kolega, a njima kosti škripe.... jer po njima su udarale već mnoge oluje i nepravde.
Zašto sam napisala ovaj tekst?
Napisala sam ga da svima vama koji se ne sjetite njih kad ostanete bez struje kao malu iskricu koja će vas ubuduće podsjetiti... i kad budete ljuti i psujete.... nemojte njih psovati... jer oni ne odlučuju o ničemu.... oni su tu samo da bi vama pomogli.... i čine to toliko savjesno i nesebično da vam ni najrođeniji ne bi bili bolji u tim trenucima. Da svi u ovoj zemlji uskaču poput njih u „vatru“ kad je frka svima bi nam bilo puno ljepše.
Napisala sam ga jer su oni večeras bili moja prva misao veliki dio večeri.... jer su oni heroji ove oluje... kao i mnogih koje su se stišale, ali i onih koje tek dolaze.
Napisala sam ga zato jer znam da će oni sutra skužiti ovaj tekst... a ja ih njime želim puno pozdraviti, napisati im jedno veliko HVALA .... napisati im da sam uvijek s njima u mislima kad im je teško... i napisati im da sam ponosna na njih... i da ih puno, puno volim.... SVE... pa i one koji će sutra papirima popratiti ova herojstva koja su se dešavala popodne i večeras....
I Bog reče: „Neka bi svjetlost!“ „I bi svjetlost!“ Dečki, On je sredio dan..... a vi ste sredili sve ostalo.... svima nama tako važno i neophodno.... vi ste stupovi, vi ste kičma.... i nikada to ne zaboravite!


Dragi blogeri.... radnici i građani.... SRETAN VAM PRAZNIK RADA!

Komentari (21) - Isprintaj - #

Lopate

26.04.2012.



"Zbog aktualnog stanja u Hrvatskoj 'trebalo bi proglasiti i de iure izvanredno stanje', smatra don Grubišić, ali pritom ističe: 'Ne zazivamo izlazak vojske na ulice, niti policijsku državu, nego nacionalni konsenzus da se suspendiraju određene zakonske norme i provedu korjenite reforme.'" (T portal)

Ova mudra glava nudi jedino logično rješenje situacije u kojoj se nalazimo… ali očito ga nitko ne sluša.

Ministri Linić i Čačić najavljuju raspisivanje velikog broja natječaja u svibnju… dok u lipnju možemo očekivati prve lopate.

To po postojećim propisima nije moguće. Natječaje treba raspisati, poštovati rokove…. pa najčešće do realizacije prođe nekoliko mjeseci, a ako je puno žalbi i do godina dana.
Ako će Vlada poštovati propise lopate ne možemo vidjeti u lipnju. A ako će kršiti propise, a da ne proglasi izvanredno stanje tada ništa od reda u državi.

Lopate su važne, ali od njih je važnija pravna država. Bez poštivanja propisa uzalud nam lopatanje.
Ne sumnjam da oni koji drže lopate znaju svoj posao… a znaju li ga vladajući vidjet ćemo ovog lipnja.

Da nam živi rad...

14.04.2012.



Jako mi se sviđa prijedlog ministra Mrsića da nezaposlene mlade osobe dobiju priliku raditi za simboličnu naknadu od 1600 kuna.
Čitam kako mnogi napadaju ministra Mrsića zbog navodnog pokušaja iskorištavanja mladih. Osobno smatram da je njegov prijedlog odličan i bilo bi lijepo da se svi zajedno malo osvjestimo i konačno počnemo slaviti i poštovati RAD… da sami sebi priznamo u kakvoj se situaciji nalazimo i što nas je uz aljkavu i lošu politiku do te situacije dovelo.
U zadnjih dvadesetak godina njegujemo kulturu „fah idiota“ i na taj način od vlastite djece stvaramo ljude uskih znanja, koji poštuju samo novac, dok su znanje i opće dobro kategorije koje tek šaptom spominjemo ili ih ni ne spominjemo.
Kad čovjek zasnuje radni odnos tada počinju i njegova prava iz rada… koja moraju biti sveta, propisima regulirana i za njih se radnici organizirano i samostalno moraju boriti svakog dana… no ne smijemo zaboraviti da uz prava uvijek idu obveze i odgovornost. Mi danas po poduzećima imamo puno ljudi koji rade malo, rade loše… dolaze u radne sredine s nedovoljno znanja, često i bez potrebne naobrazbe, a ima i onih koji posao dobiju temeljem lažnih diploma. Zasnivanjem radnog odnosa i ti loši i lažni ostvaruju ista prava kao oni vrijedni, obrazovani, savjesni i dobri radnici….. često rade malo i ništa, a pokrivaju ih i za njih vuku oni koji znaju, hoće i mogu raditi.
Težimo društvu u kojemu će se poštovati znanje, sposobnost i marljivost. Kako ćemo do njega doći ako ne poštujemo rad?
Kroz suho školovanje… a pogotovo danas, mladi ljudi nisu završena priča i gotovi radnici nego je to tek početak njihove radne priče i zato im u tome treba pomoći. Rad je nešto što će im osigurati egzistenciju, a sva znanja koja na tom putu steknu će im podići samopouzdanje i od njih stvoriti pojedince koji će poštovati svoj i tuđi rad jer do njega i prava koja proizlaze iz rada neće doći vezama, lažnim diplomama i drugim muljažama… nego će ga zaslužiti marljivošću, učenjem, vlastitim trudom. Tako se stvaraju pojedinci jaki i čvrsti ko Velebit i koji se ne šlepaju na račun drugih…. prvo roditelja, a kasnije na grbačama nekih kolega i općeg ludila i nepravdi u društvu. Dobar radnik pred nikim ne mora puzati, ne mora se nikome ulizivati, s njim nitko ne može manipulirati, nikome se ne mora prodavati.
U neka davna vremena… navodnog mraka, kad sam ja išla u osnovnu školu, organizirano smo išli u sezonske radove kopanja repe, čupanja metlica na kukuruzu i branje kukuruza. Bile su to velike akcije koje je organizirao PIK našeg grada i naša škola. U rano jutro bi nas utrpali u autobuse i odvezli na polja. Redovima repe ili kukuruza se nije vidjelo kraja, bilo nam je fizički teško….. radili smo do mraka. Za ručak smo dobili vojnički grah koji je skuhan u kasarni. Novcem koji je PIK platio školi sufinancran je školski restoran u kojemu smo svakodnevno dobivali kuhani obrok (tri jela…. na biranje), naši roditelji su plaćali povoljnu cijenu te prehrane jer smo mi svojim zajedničkim radom omogućili da ta cijena bude prihvatljiva SVIMA. Zajedno sa mnom u tim radovima su sudjelovali mnogi danas poznati liječnici, suci, glumci, uspješni poduzetnici i drugi… očito im poljoprivredni radovi nisu naštetili u izgradnji uspješnih karijera. Uvjerena sam da im je upravo način na koji su nas tesali pomogao da su danas uspješni. U to vrijeme bila je organizirana dobrosusjedska pomoć. Svatko bi dobio jednu ili više starih osoba koje bi posjećivali svakog dana. Odlazili bi im u ljekarnu, trgovinu i pomogli ako bi im što trebalo. To je bio dobrovoljan rad koji se nije plaćao…. a oni koji su se njime bavili bili su glavne face jer je društveno koristan rad bio poštovan. Sami smo bojali zidove svog Omladinskog kluba gdje su se održavali plesnjaci… sami smo ga čistili i održavali… pa smo ga zbog toga i čuvali. Dani su nam bili ispunjeni radom, učenjem, sportom i raznim drugim aktivnostima. Većina nas se bavila sportom. Nismo imali veliki izbor… ali bili su tu nogomet, rukomet i košarka. Tko se trudio igrao bi za gradske klubove koji su financirali sportsku opremu. Dobila bih laganu i toplu trenirku, dresove za treninge i utakmice…. dva para tenisica godišnje. Moji roditelji nisu imali troškova zbog mojih sportskih aktivnosti. Za takav odnos sportskih klubova nije bio potreban nadprosječan talent… nego je bilo dovoljno da redovito dolaziš na treninge i utakmice i daješ sve od sebe. Sve nabrojano nije nam ostavljalo vremena za depresije, za cendranje i razne druge poroke s kojima se muče današnji mladi.
Ne pamtim da je itko iz moje generacije pio antidepresive u toj dobi…. a danas je dovoljno na forumima psihologije pročitati dijaloge mladih gdje razmjenjuju iskustva koje su tablete bolje.
Mojih prvih šest mjeseci radnog staža odradila sam u poduzeću gdje sam doslovno prevarena. Dobila sam samo prvu plaću... a preostalih pet nikada nisam vidjela. Radila sam svakog dana od 7 do 19 h. Poduzeće je bilo registrirano na sve i svašta.... glavna djelatnost je bila organizacija koncerata, kao što je ista bila paravan za trgovanje zbog kojeg je kasnije direktor morao pobjeći iz zemlje. Tada sam se osjećala zbilja jadno.... bila sam bez love, radila sam puno, a radilo se tu i o pravoj prijevari.
No danas.... kad se okrenem iza sebe nisam više ljuta. Za tih šest mjeseci mi je priznat staž, naučila sam tamo puno. Raditi me učio gospodin Horvat... koji je bio umirovljeni knjigovođa starog kova, zaposlen na ugovor..... Bio je strog, strah i trepet, pedantan, uredan i jako zahtjevan. Svakog dana je učio jednu stranicu telefonskog imenika napamet da bi svoju koncentraciju i pamćenje držao u formi. Kasnije sam upoznala mnoge mlade ljudi čija koncetracija na poslu nije bila ni do gležnja onoj koju je imao gospodin Horvat u toj poznoj dobi....
Prevarili su me za lovu.... ali dobila sam djelić znanja koje mi nikada nitko nije mogao oduzeti, ni osporiti....
Mladima se treba baviti… treba ih zaposliti kroz školovanje i nakon što školu završe. Treba im pružiti mogućnost da rade razne poslove, da se nauče kako samo vlastitim trudom i savjesnim radom mogu ostvariti uspješnu budućnost i postati samosvjesne i cjelovite osobe.
Zato sve pohvale prijedlogu ministra Mrsića jer on tim prijedlogom ne nudi iskorištavanje nego izvlači mlade iz mračnih sobičaka u kojima piju antidepresive i čekaju da rješenja padnu s neba i da njihove probleme rješava netko drugi. Ovaj prijedlog nudi prilike…. Mladi će se kretati među ljudima, radit će šarene poslove, a svakog dana na bilo kojem poslu se nešto novo nauči... pa čak i onda ako se ne bavimo svojom strukom. Uzalud sva znanja iz struke ako ljudi ne dobiju ostala znanja koja su potrebna da bi funkcionirali u zajednici s drugim ljudima. Kad poslodavci prepoznaju marljive, vrijedne, obrazovane i sposobne sasvim sigurno će se potruditi da takve zadrže….. A oni koji nisu dovoljno marljivi morat će se u toj utakmici potruditi svoje ponašanje mijenjati. Tko se ne želi uključiti lijepo može ostati doma čekati da mu dragi Bog pronađe posao, roditelji će ga financirati i kupovati mu tabletice da ublaži svoje nezadovoljstvo samim sobom.
Ovu akciju treba popratiti dobrim propisima i nadzorom, a koji će onemogućiti zloupotrebe.
Mislim da je ministar Mrsić zaslužio ovim prijedlogom široku podršku javnosti jer ovo je jedna od rijetkih akcija koja otvara vrata mladima, a i svima nama pomaže u borbi da u sustavu vrijednosti RADU vratimo zasluženo mjesto.



DA NAM ŽIVI RAD

Drugarska se pjesma ori,
Pjesma koja slavi rad!
Srce gromko nek' nam zbori
Da nam živi, živi rad!

Podignite u vis čela
Vi heroji rada svog
Takva bit će zemlja cijela
Da nam živi, živi rad!

U divljaka luk i strijela!
Željeznica, selo i grad
To su naših ruku djela
Da nam živi, živi rad!

Komentari (56) - Isprintaj - #

Bacili nam kost....

12.04.2012.



MUP je danas zabranio prosvjed koji je na Trgu trebala organizirati HČSP, a iz razloga jer „postoji utemeljena vjerojatnost da bi održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda, uz sudjelovanje pripadnika navedenih profašističkih organizacija, izazvalo uznemirenost kod većeg broja građana, te dovelo do nasilja i ozbiljnog remećenja javnog reda i mira.“
Ja spadam u skupinu uznemirenih građana, ali iz posve drugih razloga.
Ne može me uznemiriti prosvjed ili skup neistomišljenika…. bez obzira što o njima i njihovim idejama mislim.
Pravo na prosvjed i javno iznošenje mišljenja je jedno od temeljnih demokratskih prava.
Ako ta prava osporavamo neistomišljenicima onda nema govora o demokratskom društvu.
Uznemirena sam što u mojoj zemlji moji neistomišljenici ne mogu slobodno iznositi svoja razmišljanja bez obzira što se s njima ne slažem iz dubine svog srca.
Argument uznemirenosti dijela građana je više nego smiješan…. a to što se radi o skupu visokog rizika nije ništa novo i zato plaćamo policiju da u takvim situacijama osigura red u skladu s važećim propisima.
Još više me uznemiruje što je cijela ova priča tek kost koju nam bacaju da ne bi širom otvorenih očiju vidjeli ono što se dešava oko nas i što nas s razlogom uznemirava, a vladajućima ne pada na pamet da se zabrinu što smo uznemireni.
Opasnija je izjava gospodina Radimira Čačića da će uvoditi red po uzoru na Gestapo… no što je najavljani i zabranjeni skup šačice iskompleksiranih desničara. Tada se nitko iz Vlade nije ogradio od te izjave prvog potpredsjednika Vlade.
Sinoć sam se slatko nasmijala kad sam čitala najave kako se Građanska akcija sprema na protuprosvjede…. i pomislila kako se radi o igrokazu koji nas treba uvjeriti da će izbiti nemiri.
I evo… danas su se moje sumnje ostvarile. Ma tko bi to napadao desničare na Trgu? Zar narod koji ne izlazi na prosvjede ni nakon što dobiju otkaze…. ne izlaze na prosvjede ni onda kad im je ugrožena gola egzistencija…. i sad bi se mi trebali zabrinuti zbog hordi antifašista koje će se sukobiti s desničarima. Zbilja duhovito…..
Antifašizam je odavno pobjedio. Naši strahovi su sada posve druge prirode.
Sve je ovo smišljeni igrokaz. Znaju veliki igrači iz politike i medija da se ovaj narod voli igrati ustaša i partizana… pa nude omiljenu igru svom narodu dok se oni bave „važnijim“ poslovima.
Premijer je neistomišljenicima poručio: „To ne bu išlo!“…. a ja mu samo moram odgovoriti na ovaj scenarij…. Ni to ne bu išlo…. skužili smo vas....trala-la-la-la.... i skoncentrirano čekamo što to radite iza kulisa dok nas zabavljate ovakvim predstavama. Kost nam više nije dovoljna….. trebamo kruha, mesa… a može i kolača…
Zabrana prosvjeda, javnih okupljanja i onemogućavanje iznošenja različitih mišljenja je u suprotnosti sa socijaldemokratskom idejom.

Uoči Uskrsa...

07.04.2012.



Jednom sam u životu išla linijom manjeg otpora, odabrala sam naizgled kraći i lakši put, a to je bila moja velika greška. Bilo je to onda kad sam djecu krstila u crkvi njihovih predaka....
Djecu sam rodila na samom početku rata…. u doba kad se hrvatski narod branio od agresije, ali to doba je obilježio i podivljali nacionalizam i ružni krkanizam iz mraka puštenih krkana.
Muž i ja smo odgajani u agnostičkim obiteljima… jer su se njegov djed kao i moji otac i majka, te ostali članovi obitelji odrekli katoličke vjere, kojoj su pripadali svi naši preci. Kad smo mogli razumijeti i donositi odluke dobili smo objašnjenja i naš izbor bio je istovjetan njihovom.
Devedesetih… kad su se rodili klinci odlučili smo ih krstiti… da im olakšamo odrastanje u tim nimalo neopasnim vremenima. Kad su krenuli u školu upisali smo ih na vjeronauk…. a razlog tome je bio taj što smo mislili da tamo ništa loše ne mogu naučiti, da ne hodaju oko škole za vrijeme trajanja vjeronauka, te da se ne osjećaju različito.
Sjedila sam svakodnevno s malenim dječacima i učila gradivo iz vjeronauka. Svake nedjelje su išli na misu… pješice, kilometar i pol do crkve… bez obzira da li je padao snijeg, kiša ili sjekire sa neba. Dobili bi žigove u vjeronaučnu knjižicu. Stariji je obavio Sv.prvu pričest i nakon toga je došlo vrijeme priprema za Sv.prvu pričest mlađeg klinca. Vjeronauk im je predavao kapelan. Mali je brbljao na satu vjeronauka… a on ga je digao i rekao mu: „Tvoje ponašanje je bezobrazno…. ali od tebe ništa drugo i ne možemo očekivati jer dolaziš iz obitelji grešnika koji ne dolaze na misu i žive u grijehu jer se nisu vjenčali u crkvi.“
Istog dana smo otišli u školu i ispisali ih s vjeronauka.
Nakon toga je uslijedio pakao za moju djecu. Druga djeca su ih nazivala ćifutima, četnicima…. a jedna učiteljica si je priuštila preko posrednika poručiti da su ljudi poput nas „gori izdajice od Srba“.
Za vrijeme satova vjeronauka šetali su po hodnicima, oko škole…. a kada je jednom profesorica iz tjelesnog malog pozvala da smije gledati sat tjelesnog nekog drugog razreda meni su zbog te dobrote krenule suze na oči. Ali u svih osam razreda… bio je to tek jedan sat kad je moje dijete dobilo sadržaj u svojoj rupi u školskom rasporedu. Tu profesoricu i danas rado srećem na cesti…. jer bila je jedna od rijetkih… koja je tako nešto učinila.
Ostale uspomene koje pamtim su uglavnom ružne….. Sjećam se uplakanih lica dječaka koji su mi pred san pričali s kakvim se uvredama nose i što doživljavaju od ostale djece, a i nekih profesora u školi.
Bila je to seoska škola… pa se nije radilo samo o vjeronauku. Jednom je bio neki crkveni blagdan… a koji je padao na radni dan. Ravnatelj je dobar sa župnikom… pa su se dogovorili da će cijela školska smjena biti oslobođena nastave dva školska sata i organizirano će doći na misu… u obližnju crkvu. Prije polaska moj mlađi klinac je došao do razrednice i rekao: „Vi znate da ja ne pohađam sate vjeronauka i ne odlazim u crkvu. Došao sam vas pitati smijem li ja biti na dedinom grobu (groblje je u dvorištu crkve) dok ste vi u ckrvi?“ Ona je pošizila i počela vikati na njega da joj ne pada na pamet, da je ona za njega odgovorna i da ne može lutati okolo da mu se nešto ne dogodi. A pri tom je zaboravila na to da ga roditelji nisu poslali na misu, nego u školu i da on ionako luta baš pod svakim satom vjeronauka. Mala mudrica joj je tiho odgovorio i pružio mobitel: „Onda možemo nazvati moju mamu i pitati je što ona o tome misli….“ Odgovor je bio: „Možeš ići na djedov grob!“
Dolazim jednom u školu , a razrednica starijeg mi kaže kako u imeniku stoji opaska zbog lošeg ponašanja starijeg klinca. Bio je to kraj školske godine njegovog sedmog razreda. Tražim ja da mi je pročita….. i čujem sljedeće.
Na zamjenu im je došla profesorica ih materinjeg jezika… jer je njihova bila na bolovanju. Listala je imenik, prozivala ih…. upoznovala one koje ne poznaje itd…. Kad je otvorila stranicu mog klinca…. Prozove ga i pita: „J. vidim da ne pohađaš sate vjeronauka… jesi li ti trofazni?“ Klinac se digao i bez riječi napustio sat.
Tada sam razrednici rekla da sam ponosna reakcijom svoga sina…. jer je na pristojan i po mom uvjerenju jedino prihvatljiv način odgovorio na uvredu i kršenje njegovih ljudskih prava.
Ovakvih primjera bi vam mogla pisati do sutra…. Toliko ih je da bi se mogla napisati knjiga. O svemu tome sam nebrojeno puta već pisala u mnogim temama…
Ovo je tema koja me boljela godinama…. Prelaskom klinaca u srednju školu, u veći grad… ta priča je završila i za nas je počeo normalan život… jer više nije bilo prilike za cipelarenja. Danas se srećemo s tim ljudima i uz slatka smješkanja si poželimo dobar dan…Ja im ga doista i želim... a što oni meni žele pokazali su mi maltretiranjem djece.
Ovo svjedočanstvo pišem zbog pisma koje je Hrvatska biskupska konferencija uoči samog Uskrsa uputila premijeru Zoranu Milanoviću, nakon što je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović prije par dana izjavio kako je svim školama upućena preporuka ministarstva da satove vjeronauka pokuša staviti na početak ili kraj rasporeda, a ako to nije moguće, da se u školama osigura briga za djecu koja ne pohađaju satove vjeronauka.
Znači…. radi se o preporuci koja nikoga ne ugrožava, ne znači diskriminaciju… nego tek pokušava ublažiti diskriminaciju nad djecom koja ne pohađaju vjeronauk.
„HBK je su nadležna za nastavu vjeronauka te je Preporuka o izvođenju nastave vjeronauka protivna pravnom statusu vjeronauka jer je Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture definirano da se vjeronauk izvodi pod istim uvjetima kao i ostali obvezni predmeti, »napose s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati«, navodi se.“
U pismu su zaprijetili da takav način razmišljanja Hrvatsku biskupsku konferenciju “primorava na daljnja razmišljanja i korake koje će u budućnosti, čini se, morati učiniti”.
Zašto Kaptolu smeta ova preporuka koja ničim i baš ničim ne ugrožava njihovo pravo iz Ugovora RH i Svete Stolice? I dalje imaju vjeronauk u školama, ali to nije dovoljno… nego se sada žele uključiti u izradu školskih rasporeda i odlučivati o sudbini djece koja ne pripadaju njihovoj religiji ili djeci koja religije nemaju. Zašto im smeta da oni kasnije dođu u školu, ranije odu ili da im se osmisli vrijeme dok drugi slušaju vjeronauk? Umjesto da se drže propovjedanja vjere…. oni različitima ne žele olakšati diskriminaciju koja traje već dva desetljeća…. ne pada im na pamet da bi većina trebala biti velikodušna nad manjinom… pogotovo ako im to ne šteti… nego oni žele i odlučno traže da se ta diskriminacija nastavi, oni žele linč, mučenje i maltretiranje onih koji im ne pripadaju.
Upravo time što većina učenika (navodno 85%) pohađa vjeronauk oni štite svoje stečeno pravo da ostane sve kao i do sada. Jer ako je na niskim temperaturama njih 85% na toplom onda je red da se onih 15 % vani smrzne… neka cvile… neka pate… sunce im žareno!
Ovakvom reakcijom svoje vjernike uvjeravaju da su upravo oni kao većina diskriminirani…. a time ih pozivaju s nastavljanjem uobičajene prakse da pljunu na sve one po vjeri različite od sebe.
A kako iz prakse već znamo…. neki će preporuku poslušati, a većina ipak neće… no šutnjom i okretanjem glave će se praviti da je sve O.K.
I za cijelu tu priču nisu mogli pričekati sljedeći tjedan… nego svoju pljuvačku nad ionako diskriminiranom manjinom šalju uoči samog Uskrsa. Tvrde da su Isusovi sljedbenici… a ponašaju se prema ljudima onako kako su se Isusovi mučitelji ponašali prema njemu.
Osobno sam im zahvalna na ovakvim ponašanjima…. jer ona mi samo potvrđuju da sam ispravno odlučila kad sam se odrekla religije svojih predaka.
Neka mi svi pravi vjernici oproste na ovoj temi koju objavljujem u neprimjereni trenutak… no trenutak nisam odabrala ja nego Kaptol…. a ja im to ne mogu prešutjeti… radi svega onoga što su prošla moja djeca i radi svega onoga što trebaju doživjeti moji unuci.
Sretan Uskrs svim vjernicima, a onima koji to nisu želim ugodan vikend.


Komentari (16) - Isprintaj - #

Prepeličje mlijeko

04.04.2012.



U neka davna vremena doma i u školi su nas učili da moramo učiti, biti marljivi, savjesni i vrijedni pa će nam se trud isplatiti. Učili su nas da moramo biti skromni, nenametljivi, da je poželjno misliti svojom glavom i biti ponosan.
Prestrašan je svijet u kojemu danas mladi ljudi odgajaju svoju djecu. Ako ih se uči da misle svojom glavom…. mogli bi zbog toga nastradati…. Ako previše uče i gube vrijeme na znanje to im nije nikakva garancija da će naći posao i da će im se sav taj trud isplatiti, samo će nabiti dioptriju od puno čitanja, a onda neće imati gdje zaraditi da si plate lasersku korekciju vida. Skromnost i nenametljivost su neke izumrle vrijednosti…. jer je poželjno što više se slikati, što više blještati, kititi se, lapradati što veće gluposti jer one garantiraju da će biti zapaženi... kao Aleks Grdić koja objašnjava mladim djevojkama da je Kleopatra bila onako lijepa jer se kupala u prepeličjem mlijeku… ili Ava Karabatić koja s otoka „pozdravlja svoje roditelje, a pogotovo mamu i tatu“. One odlično žive od svih tih ispaljenih gluposti.
Reklame koje gledaju naša djeca su prepune „mudrih“ poruka i savjeta da bi im se što više olakšao život.
Novac je danas najveće božanstvo kojemu se većina klanja…. a banke i kapital su gospodari svijeta.
Preuzeli su i odgojnu ulogu pa poručuju našim kćerima da su sirove strasti garancija za uspjeh.
Poželjno se zaduživati, a pri tom trebaju koristiti svoje ženske čari, odjenuti što izazovnije haljine, pokazati što više od svog tijela, širiti noge, afektirati i tim adutima ispolovati što povoljniji kredit.
I svi šute, nikome ne smeta… svima je to logično… jer eto živimo u kapitalizmu i svatko ima pravo reklamirati svoj proizvod kako god poželi.
Ova reklama ponižava cijeli ženski rod jer nas svodi na komade mesa od kojih se ništa drugo i ne očekuje nego da to meso što duže održimo svježim. Ponižava i muškarce jer ih svodi na spodobe kojima upravljaju nagoni. A u taj blještavi i privlačan celofan umotan je poziv na zaduživanje…. poziv na dobrovoljno pristupanje u ropstvo.
Gledajući tu reklamu uvijek se pitam tko li ju je smislio? Ima li možda kći? Da li bi volio da i ona na ovakav način ostvaruje svoje ciljeve? Ili je ipak odgovore na sva ta pitanja potisnuo da bi zaradio novac....

Imam doma nešto prepelica…. Svakodnevno ih uzimam u ruke…. okrećem na sve strane i nikako ne mogu smisliti kako da ih pomuzem. Ako netko zna… neka mi se hitno javi s odgovorom, a ja ću mu u znak zahvalnosti pokloniti demižonku prepeličjeg mlijeka… za vječnu mladost.



Komentari (12) - Isprintaj - #

Čaj od kamilice

02.04.2012.



Danima već čitam izjave prvog potpredsjednika Vlade gospodina Radimira Čačića koji se nemilice obrušio na sindikate.
Što su to sindikati?
Zakon o radu, u Glavi XVIII., članku 226., stavku 1. jasno propisuje:
„Radnici imaju pravo, bez bilo kakve razlike, po svojem slobodnom izboru, utemeljiti sindikat te se u njega učlaniti, uz uvjete koji mogu biti propisani samo statutom ili pravilima toga sindikata.“
Znači… sindikati nisu neko strano tijelo… nego su radnici koji su se temeljem Zakona i međunarodnih konvencija udružili u sindikalnu udrugu da bi lakše štitili svoja prava i interese.
Masu ljudi sindikate poistovjećuje s čelnicima sindikalnih udruga više razine…. a to je prilično površan pristup… jer te udruge se sastoje od puno „malih“ sindikata koji djeluju unutar poduzeća, većina sindikalaca dobrovoljno i bez naknade sudjeluje u radu sindikata. Članstvo u sindikalnim udrugama više razine je nužno radi mogućnosti pregovaranja s Vladom (GSV-u) kad se radi o sudbinskim pitanjima konkretnih područja koja se odnose na te sindikate. Rad „malih“ sindikata je javnosti nepoznat, a to su odnosi između radnika i poslodavca.
Gospodin Čačić je u neprestanom javnom ratu sa radnicima. U slučaju radnika Petrokemije i sudbine njihovog poduzeća izjavio je: „"Ako tvrtka danas u odnosu na svoj kapital ne donosi više od 2-3 posto povrata, očito da treba više. Posao sindikata nije da misle o tome jer oni i ne mogu misliti.“
U slučaju radnika Zračne luke Zagreb izjavio je: "Dolazi koncesionar koji sve garantira, sve plaće i radnike pet godina. Garantira višestruko povećanje prometa. I onda su radnici protiv. Zašto? Zato što će morati više raditi",
Izjavio je: "Slučaj Dalmacijavina je još gori, trebalo bi ih biti 78 a ima ih 500. Tvrtku je preuzeo sindikalni povjerenik, a onda je sve jasno".
Izjave prvog potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva Radimira Čačića o tome kako dio zaposlenih u Poreznoj upravi dosad nije radio ništa izazvala je buru negodovanja među zaposlenima u ovoj upravi Ministarstva financija.
Gospodin Čačić poručuje da ne može pregovarati sa sindikatima jer se boji da bi ih morao tući.
Gospodin Čačić u svezi sindikata iznosi neistine u javnosti… pa je u emisiji „Otvoreno“ izjavio kako su sindikati tražili povlačenje Prijedloga zakona o dopuni Stečajnog zakona kojeg je „on napisao“, a predviđena je dvostruka zaštita radnika. A prava istina je ta da je gospodin Čačić jedno obrazložio predstavnicima sindikata na Gospodarsko-socijalnom vijeću, a drugo napisao u tekstu Prijedloga Zakona. Sindikati su bili obmanuti pa su morali reagirati u interesu radnika… ali oni nisu dobili priliku to u jednoj od najgledanijih emisija državne televizije javnosti objasniti.
To je tek mali dio izjava prvog potpredsjednika Vlade, a koje se odnose na hrvatske radnike.
Očito su po njegovom mišljenju hrvatski radnici najveći krivci za sve probleme ove zemlje. Smatra ih nesposobnima da misle, neradnicima i lijenčinama, očito ih smatra odgovornima za ovakvo gospodarsko stanje u zemlji, a i sami spomen radnika u njemu budi agresiju i potrebu za nasiljem…. Jer kako je rekao…. „boji se da bi ih morao tući.“
U našim poduzećima ima puno problema. Ako je prevelik broj zaposlenih zar su tome krivi radnici?
Zar su u poduzeća došli osvajačkim ratom ili ih je možda tamo netko doveo? Tko je zaposlio prevelik broj radnika po državnim poduzećima? Politika.
Kadrovska situacija u mnogim hrvatskim poduzećima je loša zbog nepotizma i korupcije.
Tko je tome kriv? Politika.
Za loše gospodarenje i kadrovsku politiku hrvatskih poduzeća odgovorna je politika, a ne radnici!
Svijet nije nastao proglašenjem izbornih rezultata na prošlim izborima i postavljanjem gospodina Čačića na funkciju koju trenutno obnaša. Nova vlast je znala s kakvim problemima će se sresti ako dobije izbore. Zašto u predizbornoj kampanji nisu hrvatske radnike i njihove obitelji upoznali sa svojim mišljenjem o njima?
Gospodin Čačić se upušta i u osobne izjave o konkretnim sindikalnim povjerenicima…. i to u poduzećima u državnom vlasništvu…. tamo gdje je država poslodavac. Time besramno krši odredbe ZOR-a….. jer nije on taj koji će birati predstavnike radnika po svojim simpatijama, nego će to činiti sami radnici… bez obzira koliko se njemu pojedini predstavnici sviđali ili ne.
Socijaldemokrati su dobili većinu glasova hrvatskih građana. Ni od jedne ovakve izjave gospodina Čačića se nisu ogradili, a time poručuju da o hrvatskim radnicima misle isto što i on.
Tako su strastveno branili ulazak u EU…. pa ne bi bilo loše da upravo u razvijenim europskim zemljama pogledaju kakav je odnos prema radnicima i njihovim predstavnicima.
O kakvom socijalnom dijalogu uopće možemo razgovarati ako jedna strana u startu zna da ih pregovarač sa strane Vlade doživljava nesposobnima da misle, najradje bi ih tukao, obraća im se s visoka i ironičnim opaskama osporava sva ona prava koja ZOR i međunarodne konvencije radnicima garantiraju?
U zadnjih dvadeset godina vidjela sam svašta… ovaj narod je nazivan stokom sitnog zuba, uništene su mnoge tvornice i mnoga poduzeća, mnogi radnici su ostali bez posla, kršena su radnička prava na vrlo maštovite načine, radnici su pod pritiscima ovlaštenika poslodavca (države) morali istupati iz nežutih sindikata da bi mogli napredovati na poslu, sindikalci su proganjani na razne načine – bez obzira na zaštitu koju im jamči ZOR… vršio se pritisak na pravosuđe od strane politike u sporovima s radnicima… i bilo je tu zbilja svašta… ali nitko se ipak nije usudio ovako javno i bahato ponižavati, vrijeđati i omalovažavati radnike.
Gospodo političari… za svo zlo u ovoj zemlji, pa čak i za eventualna loša ponašanja radnika odgovorna je politika…. odgovorni ste vi i zato bi bilo pristojno da preuzmete odgovornost i da se počnete ponašati poput odraslih ljudi… jer je samo nezreloj dječici svojstveno da svoje greške svaljuju na druge.
Propisi točno propisuju kako se problemi rješavaju. Tko je propise pisao? Vi, gospodo političari.
Ako već prepisujete propise od naprednih zemalja EU onda ih se i držite.

Problemi koje imamo ne mogu se riješiti fizičkim obračunima, kršenjem propisa i vrijeđanjem.
Ako u vašim redovima ima nervoznih neka piju kamilicu…. odlična je za opuštanje.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (3)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se