Marketing
Zar je važno tko je kriv? Važno je!
Jučer je Vlada RH donijela Odluku o debeljuškastom poskupljenju struje. Oglasili su se ogorčeni građani, sindikati…. i političari.
Građani negoduju zbog velike i opravdane zabrinutosti za vlastiti standard … a političari se brane i pri tom se ne ustručavaju svoje odluke zamatati u laži i pravdati ih tako da krivnju peru upirući prstom u pogrešne ljude… a to su radnici HEP-a.
Ja se u ovoj temi neću upuštati u objašnjavanje koliko je ovo poskupljenje opravdano ili nije, ali političari su nam jučer zaboravili reći prave razloge ovakvih odluka i ističu kako u HEP-u postoji višak radnika te će ovo poskupljenje pokriti njihove potrebe.
Sinoć je u Dnevniku 3 gostovao i Predsjednik Uprave HEP-a, koji je iznio ekonomsku opravdanost ovakve odluke, ali je pri tom zaboravio spomenuti radnike i tako ih eventualno zaštititi od neugodnosti koje ih očekuju zbog ove političke odluke.
Zaboravili su spomenuti tko je pokrao državu i HEP, tko je neodgovorno masakrirao to poduzeće desetljećima. Isto tako su zaboravili spomenuti da su radnici HEP-a i sami žrtve takvih ponašanja politike, te su u teškim uvjetima osigurali da sustav djeluje svo ovo vrijeme. HEP podsjeća na starog i umornog konja… ali je još uvijek živ…. A živ je zahvaljujući dobrim i savjesnim radnicima koji su svoj posao odrađivali dok su političke karavne prolazile.
Sljedećih dana će ogorčeni građani svoje negodovanje iskaliti na monterima s kojima dolaze u dodir, na šalterskim slubenicima i svim HEP-ovcima koji su im dostupni. A upravo su ti ljudi oni koji nisu krivi za ovakvo stanje…. jer ako viškovi i postoje… to je šačica poltički podobnih koji su u HEP upumpani nepotizmom i možete biti sigurni da su vam nedostupni…. jer oni ne rade s građanima….
I zato… dragi blogeri, nemojte dozvoliti da vas vozaju i uvjeravaju u svoje neistine. Za ovo poskupljenje nisu krivi radnici HEP-a, a oni će sasvim sigurno od istog imati najmanje koristi.
U HEP-u postoji višak radnika…. a to su svi oni koje je politika u to poduzeće dovela… bez adekvatnih znanja, sposobnosti i potrebnog formalnog obrazovanja…. Dok pravih radnika…. inženjera, montera, uklopničara i svih onih koji su potrebni da sustav funkcionira nedostaje.
Imamo pravo biti ljuti…. Imamo pravo vrištati i postavljati pitanja…. no važno je znati na koga se trebamo ljutiti i kome su ta pitanja upućena. To je opet POLITIKA i samo POLITIKA.
Dana 28.05.2007. godine napisala sam temu pod nazivom „Heroji oluje“…. Zbog ove situacije, ali i zbog predstojećeg praznika kopirat ću je i na ovoj temi….. jer ne znam bolji način na koji bih radnicima i svim građanima čestitala Praznik rada.
Heroji oluje
28.05.2007.
Taman sam se lijepo uvaljala u trosjed i počela slušati dijalog između Hloverke i Milanovića, kad krajičkom oka vidim brezu kako strastveno zabacuje svoju dugu kosu i koketira sa ljubavnikom vjetrom. Odmah mi je doletjela misao: „Sad će nestati struje!“ I bi tako.
Uffff... a tako sam htjela gledati tu emisiju. No što je jedna emisija kad znam što se sada dešava... zvone telefoni, dižu montere iz njihovih domova... Neki ni ne čekaju poziv... ostavljaju dječicu, žene, privatne obaveze i poput dobro uvježbane vojske hitaju na posao.
Zapalili smo svijeće.... i koristimo nemogućnost bavljenja svim što nas veseli za obiteljsko druženje.... ali klinci su nervozni. Najmlađi neprestano ponavlja: „Zovi ih?“ Ja se nedam nagoviriti... objašnjavam mu da sada svi zovu.... neki ih pristojno pitaju kada će struja doći, neki im psuju mater, neki im psuju predsjednika države, premijera, direktora... bakice plaču na telefon i objašnjavaju da buju im piceki pocrkali bez žarulje.... bahate gospođe zovu i prijete tužbama jer će im se pokvariti meso u škrinjama, a i propuštaju novu epizodu „Zabranjene ljubavi“. Dežurni na telefonu sluša.... guta knedle... sluša uvrede i trudi se svima pristojno odgovoriti da ekipe traže kvar, da daju sve od sebe i da ne zna točno kad će struja doći...... trudi se biti što pristojniji, a rado bi se mijenjao sa onima koji se bore s vjetrom i kišom na terenu.... jer priroda je mila majka... čak i kada je ljuta i prkosi olujom u odnosnu kako se ljudi ponašaju prema njima u takvim trenucima.
Oluja se smirila... sve se stišalo... vrijeme prolazi.... noć je sve crnja... a gospođe struje nema, pa nema....
Oko 21:00 h ipak uzimam mobitel.... okrećem ga u ruci.... premišljam malo i zovem... kad javlja se legenda Lili i kaže: Bok Dona! Baš kod vas gore je frka... tamo prema vojsci... svi su na terenu... tam su ti Mladen i Vladek... budi bez brige... sve bu kak treba. I brzo ga ja pozdravljam... jer znam da mu se vuha već ljubičaste od telefona i sjedim pri svjeći i slušam vjetar koji opet počinje... slušam kišu koja sve jače udara.... a znam da su oni vani... molim se... ni sama ne znam komu da se nevrijeme stiša.... da što prije riješe problem i vrate se svojim domovima.... Ja bih rado bila bez struje i cijelu noć... ma koliko god se osjećam nemoćno kad je nema.... samo da oni ne moraju po tom vremenu biti vani... ali to nije moguće. To znamo i oni i ja.....
Sjećam se jedne zime prije desetak godina. Došla je dama Stara godina. Klinac mi je dobio visoku temperaturu i početak večeri smo proveli na hitnoj u Zagrebu.... vratili smo se doma izmoždeni i zatekli baku u grčevima.... od brige za unuka unervozio joj se žučni kamenac.
Zima je bila strašna... danima je padala ledena kiša. Breza je ličila na veliku staklenu figuru... sve je bilo prekriveno debelim slojem leda. Tup! Nestala je struja. Tada smo dočekali Novu bez struje.... a i bez grijanja jer centralno nije pristalo raditi na žgance.... Bez struje smo bili cijelu noć.... sljedećeg dana popodne nas je razveselila povratnica i konačno nam ugrijala dom. No mi smo ipak sjedili zamotani u deke... a dečki na terenu su se penjali po zaleđenim stupovima... bili su na toj strašnoj hladnoći do krajnjih granica izdržljivosti... hodali po grabama, poljima... i tražili... tražili.....
Blogeri.... razmišljate li ikada o tim ljudima kad ostanete bez struje?
Vani su na plus 30 i minus 30 stupnjeva, vani su po olujama, preplivavaju potoke i bore se s prirodom... vani su uvijek kad je frka.
Znate li kako je to bilo u ratu? Na crtama razdvajanja često su vojnici bili u rovovima, a monteri visoko na stupovima... jer su se kvarovi morali otkloniti.... Bili su oni nenaoružani na prvim crtama..... i izlagali svoje živote da bi svima nama bilo što lakše. Oni nemaju visokoke mirovine, jer nisu bili vojnici...
Neću vam ni napisati kako su sramotno malo plaćeni.... neću vam sada pričati da nakon dvadeset godina rada postaju „potrošeni“ od takvih radnih uvjeta.... neću vam pričati da imaju sve manje mladih kolega, a njima kosti škripe.... jer po njima su udarale već mnoge oluje i nepravde.
Zašto sam napisala ovaj tekst?
Napisala sam ga da svima vama koji se ne sjetite njih kad ostanete bez struje kao malu iskricu koja će vas ubuduće podsjetiti... i kad budete ljuti i psujete.... nemojte njih psovati... jer oni ne odlučuju o ničemu.... oni su tu samo da bi vama pomogli.... i čine to toliko savjesno i nesebično da vam ni najrođeniji ne bi bili bolji u tim trenucima. Da svi u ovoj zemlji uskaču poput njih u „vatru“ kad je frka svima bi nam bilo puno ljepše.
Napisala sam ga jer su oni večeras bili moja prva misao veliki dio večeri.... jer su oni heroji ove oluje... kao i mnogih koje su se stišale, ali i onih koje tek dolaze.
Napisala sam ga zato jer znam da će oni sutra skužiti ovaj tekst... a ja ih njime želim puno pozdraviti, napisati im jedno veliko HVALA .... napisati im da sam uvijek s njima u mislima kad im je teško... i napisati im da sam ponosna na njih... i da ih puno, puno volim.... SVE... pa i one koji će sutra papirima popratiti ova herojstva koja su se dešavala popodne i večeras....
I Bog reče: „Neka bi svjetlost!“ „I bi svjetlost!“ Dečki, On je sredio dan..... a vi ste sredili sve ostalo.... svima nama tako važno i neophodno.... vi ste stupovi, vi ste kičma.... i nikada to ne zaboravite!
Dragi blogeri.... radnici i građani.... SRETAN VAM PRAZNIK RADA!
Post je objavljen 28.04.2012. u 10:28 sati.