Jako mi se sviđa prijedlog ministra Mrsića da nezaposlene mlade osobe dobiju priliku raditi za simboličnu naknadu od 1600 kuna.
Čitam kako mnogi napadaju ministra Mrsića zbog navodnog pokušaja iskorištavanja mladih. Osobno smatram da je njegov prijedlog odličan i bilo bi lijepo da se svi zajedno malo osvjestimo i konačno počnemo slaviti i poštovati RAD… da sami sebi priznamo u kakvoj se situaciji nalazimo i što nas je uz aljkavu i lošu politiku do te situacije dovelo.
U zadnjih dvadesetak godina njegujemo kulturu „fah idiota“ i na taj način od vlastite djece stvaramo ljude uskih znanja, koji poštuju samo novac, dok su znanje i opće dobro kategorije koje tek šaptom spominjemo ili ih ni ne spominjemo.
Kad čovjek zasnuje radni odnos tada počinju i njegova prava iz rada… koja moraju biti sveta, propisima regulirana i za njih se radnici organizirano i samostalno moraju boriti svakog dana… no ne smijemo zaboraviti da uz prava uvijek idu obveze i odgovornost. Mi danas po poduzećima imamo puno ljudi koji rade malo, rade loše… dolaze u radne sredine s nedovoljno znanja, često i bez potrebne naobrazbe, a ima i onih koji posao dobiju temeljem lažnih diploma. Zasnivanjem radnog odnosa i ti loši i lažni ostvaruju ista prava kao oni vrijedni, obrazovani, savjesni i dobri radnici….. često rade malo i ništa, a pokrivaju ih i za njih vuku oni koji znaju, hoće i mogu raditi.
Težimo društvu u kojemu će se poštovati znanje, sposobnost i marljivost. Kako ćemo do njega doći ako ne poštujemo rad?
Kroz suho školovanje… a pogotovo danas, mladi ljudi nisu završena priča i gotovi radnici nego je to tek početak njihove radne priče i zato im u tome treba pomoći. Rad je nešto što će im osigurati egzistenciju, a sva znanja koja na tom putu steknu će im podići samopouzdanje i od njih stvoriti pojedince koji će poštovati svoj i tuđi rad jer do njega i prava koja proizlaze iz rada neće doći vezama, lažnim diplomama i drugim muljažama… nego će ga zaslužiti marljivošću, učenjem, vlastitim trudom. Tako se stvaraju pojedinci jaki i čvrsti ko Velebit i koji se ne šlepaju na račun drugih…. prvo roditelja, a kasnije na grbačama nekih kolega i općeg ludila i nepravdi u društvu. Dobar radnik pred nikim ne mora puzati, ne mora se nikome ulizivati, s njim nitko ne može manipulirati, nikome se ne mora prodavati.
U neka davna vremena… navodnog mraka, kad sam ja išla u osnovnu školu, organizirano smo išli u sezonske radove kopanja repe, čupanja metlica na kukuruzu i branje kukuruza. Bile su to velike akcije koje je organizirao PIK našeg grada i naša škola. U rano jutro bi nas utrpali u autobuse i odvezli na polja. Redovima repe ili kukuruza se nije vidjelo kraja, bilo nam je fizički teško….. radili smo do mraka. Za ručak smo dobili vojnički grah koji je skuhan u kasarni. Novcem koji je PIK platio školi sufinancran je školski restoran u kojemu smo svakodnevno dobivali kuhani obrok (tri jela…. na biranje), naši roditelji su plaćali povoljnu cijenu te prehrane jer smo mi svojim zajedničkim radom omogućili da ta cijena bude prihvatljiva SVIMA. Zajedno sa mnom u tim radovima su sudjelovali mnogi danas poznati liječnici, suci, glumci, uspješni poduzetnici i drugi… očito im poljoprivredni radovi nisu naštetili u izgradnji uspješnih karijera. Uvjerena sam da im je upravo način na koji su nas tesali pomogao da su danas uspješni. U to vrijeme bila je organizirana dobrosusjedska pomoć. Svatko bi dobio jednu ili više starih osoba koje bi posjećivali svakog dana. Odlazili bi im u ljekarnu, trgovinu i pomogli ako bi im što trebalo. To je bio dobrovoljan rad koji se nije plaćao…. a oni koji su se njime bavili bili su glavne face jer je društveno koristan rad bio poštovan. Sami smo bojali zidove svog Omladinskog kluba gdje su se održavali plesnjaci… sami smo ga čistili i održavali… pa smo ga zbog toga i čuvali. Dani su nam bili ispunjeni radom, učenjem, sportom i raznim drugim aktivnostima. Većina nas se bavila sportom. Nismo imali veliki izbor… ali bili su tu nogomet, rukomet i košarka. Tko se trudio igrao bi za gradske klubove koji su financirali sportsku opremu. Dobila bih laganu i toplu trenirku, dresove za treninge i utakmice…. dva para tenisica godišnje. Moji roditelji nisu imali troškova zbog mojih sportskih aktivnosti. Za takav odnos sportskih klubova nije bio potreban nadprosječan talent… nego je bilo dovoljno da redovito dolaziš na treninge i utakmice i daješ sve od sebe. Sve nabrojano nije nam ostavljalo vremena za depresije, za cendranje i razne druge poroke s kojima se muče današnji mladi.
Ne pamtim da je itko iz moje generacije pio antidepresive u toj dobi…. a danas je dovoljno na forumima psihologije pročitati dijaloge mladih gdje razmjenjuju iskustva koje su tablete bolje.
Mojih prvih šest mjeseci radnog staža odradila sam u poduzeću gdje sam doslovno prevarena. Dobila sam samo prvu plaću... a preostalih pet nikada nisam vidjela. Radila sam svakog dana od 7 do 19 h. Poduzeće je bilo registrirano na sve i svašta.... glavna djelatnost je bila organizacija koncerata, kao što je ista bila paravan za trgovanje zbog kojeg je kasnije direktor morao pobjeći iz zemlje. Tada sam se osjećala zbilja jadno.... bila sam bez love, radila sam puno, a radilo se tu i o pravoj prijevari.
No danas.... kad se okrenem iza sebe nisam više ljuta. Za tih šest mjeseci mi je priznat staž, naučila sam tamo puno. Raditi me učio gospodin Horvat... koji je bio umirovljeni knjigovođa starog kova, zaposlen na ugovor..... Bio je strog, strah i trepet, pedantan, uredan i jako zahtjevan. Svakog dana je učio jednu stranicu telefonskog imenika napamet da bi svoju koncentraciju i pamćenje držao u formi. Kasnije sam upoznala mnoge mlade ljudi čija koncetracija na poslu nije bila ni do gležnja onoj koju je imao gospodin Horvat u toj poznoj dobi....
Prevarili su me za lovu.... ali dobila sam djelić znanja koje mi nikada nitko nije mogao oduzeti, ni osporiti....
Mladima se treba baviti… treba ih zaposliti kroz školovanje i nakon što školu završe. Treba im pružiti mogućnost da rade razne poslove, da se nauče kako samo vlastitim trudom i savjesnim radom mogu ostvariti uspješnu budućnost i postati samosvjesne i cjelovite osobe.
Zato sve pohvale prijedlogu ministra Mrsića jer on tim prijedlogom ne nudi iskorištavanje nego izvlači mlade iz mračnih sobičaka u kojima piju antidepresive i čekaju da rješenja padnu s neba i da njihove probleme rješava netko drugi. Ovaj prijedlog nudi prilike…. Mladi će se kretati među ljudima, radit će šarene poslove, a svakog dana na bilo kojem poslu se nešto novo nauči... pa čak i onda ako se ne bavimo svojom strukom. Uzalud sva znanja iz struke ako ljudi ne dobiju ostala znanja koja su potrebna da bi funkcionirali u zajednici s drugim ljudima. Kad poslodavci prepoznaju marljive, vrijedne, obrazovane i sposobne sasvim sigurno će se potruditi da takve zadrže….. A oni koji nisu dovoljno marljivi morat će se u toj utakmici potruditi svoje ponašanje mijenjati. Tko se ne želi uključiti lijepo može ostati doma čekati da mu dragi Bog pronađe posao, roditelji će ga financirati i kupovati mu tabletice da ublaži svoje nezadovoljstvo samim sobom.
Ovu akciju treba popratiti dobrim propisima i nadzorom, a koji će onemogućiti zloupotrebe.
Mislim da je ministar Mrsić zaslužio ovim prijedlogom široku podršku javnosti jer ovo je jedna od rijetkih akcija koja otvara vrata mladima, a i svima nama pomaže u borbi da u sustavu vrijednosti RADU vratimo zasluženo mjesto.
DA NAM ŽIVI RAD
Drugarska se pjesma ori,
Pjesma koja slavi rad!
Srce gromko nek' nam zbori
Da nam živi, živi rad!
Podignite u vis čela
Vi heroji rada svog
Takva bit će zemlja cijela
Da nam živi, živi rad!
U divljaka luk i strijela!
Željeznica, selo i grad
To su naših ruku djela
Da nam živi, živi rad!
Post je objavljen 14.04.2012. u 13:35 sati.