Bruno Šantek - brutek

ponedjeljak, 30.11.2009.

ZAGREB, TI I JA

(1992.)

kao da neku novu slobodu pronalazim u sebi
videći tvoju kosu i to poznato lice u daljini
cijeli sam svijet prošao vračajući se k tebi
nalazeći spas samo u tvojoj mirisnoj tišini

šutke me vodiš gradom, svim onim našim mjestima
uživamo u njima kao što smo to nekada činili
svaki korak je ljubav a obasipamo je bezbrojnim koracima
uz tvoje tople poglede koji su me napokon otopili

i svaki put kada me pogledaš kao da se nismo ni rastajali
te tvoje divne oči i svjetlost ostavljaju trag u meni
gledamo grad s mjesta na kojem su mnogi već stajali
al mi ga ipak zovemo svojim krijući se u toj sjeni

svi parkovi ovog grada kao da dio su nas
ulice i izlozi, i stube starih majstora i vladara
zvuk tramvaja i kočnica i naš su glas
dok šutke hodamo kroz sva ta mjesta stara

stapamo se u ulice i spomenike, u svjetla velegrada
gladimo korijene starog drveta koje je naše bilo
sjećajući se prošlosti kao da se sve ne dešava sada
ili me prošlost vara i sve mi se samo snilo

a ti se smiješ kao da znaš što se u meni zbiva
možda i ti osjećaš svu tu moć grada koji nas spaja
ako smo izgubili ljubav ona je u gradu još živa
i tebi i meni je zagreb ono što nam ostaje do kraja

govorimo o vremenu u kojem smo bili razdvojeni
kao moreplovci o svojim plovidbama dalekim morima
i uvijek se ponovo srećemo kao da smo na to osuđeni
da budemo luke i obale našim zajedničkim snovima

a grad je uvijek tu i čeka nas svaki put
ko brižni roditelj, prijatelj, ko čedna ljubavnica
uvijek nas ponovo veže i prima u svoj skut
brišući tragove vremena i suza s naših lica

svaki novi korak poklanjamo mu u zahvalu za sve
sjaj tvojih očiju čini ga još ljepšim i kao da sanjam
svakim svojim pogledom kao da mi poklanjaš sne
znajući da sve svoje snove ionako tebi poklanjam

dok se rastajemo umorni i sretni kao nakon strasti
govorimo si riječi koje napamet znamo i osjećamo
ponovo ćemo se sresti i ponovo u isti trans pasti
zagreb, ti i ja, to je priča kojoj zauvijek pripadamo

- 09:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.11.2009.

POSLJEDNJI LET

(1987.)

vidim sjaj i osjećam moć
noćas ću poletjeti
anđeli zovu me k sebi
u grad spasenja
razbijam čaše i prolijevam vino
koje zemlja upija umjesto mene
daleke livade ostaju puste
bez ponosa kojeg su nekada nosile
slomljena stakla moje propasti
tren po tren klize niz obraz
prodirem kroz maglu
noćas ću poletjeti
sanjam grobove i znam da odlazim
anđeli zovu me k sebi
u grad očaja
slamam okove i bježim
noćas ću poletjeti
uzimam zalet
sve miriše na spokoj
anđeli zovu me na posljednji let

- 10:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2009.

FALIŠ MI

(2006.)

fališ mi
u ovoj toploj studenoj noći
koju mjesec časti svjetlom
a meni bez tebe je samo do tmine
i tišina noći me boli
bez tvojih uzdaha
bez tvojih osmijeha
prazne misli me pritišću očajem
kao da se žele provući do tebe
kroz sve te daljine
kroz sve te planine
tamo negdje gdje sada ti snivaš
ili si možda u zanosu s drugim
tko bi to znao
kad samoća moja slutnje nosi
i svaka sumnja sada je zavjera
a svaka riječ je poput otrova
i tvoje lice tek daleka slika
koža tvoja tek požudni san
dok još jednom sam trčim ka jutru
da spasi me od noći bez tebe

- 10:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2009.

MOJ GRIJEH

(1991.)

vjetar mi govori: ostavi sve i kreni ka jugu
preonađi za nas dvoje barem malo topline
prati zvijezde i otkrij izgubljene daljine
u tom prostranom moru isperi svoju tugu

okreni se i vidjet ćeš kako nestaju godine
okreni se i vidjet ćeš, hej čovječe!
kako kao pored zida prolaze kraj tebe
ostavljajući ti ožiljke na koži, bez isprike

vidjet ćeš kako nikoga nemaš pored sebe
kako tvoj put nema čak niti blijedih tragova
to djelo je vremena a ne izmišljenih vragova
oni samo dijele prokletstvo koje slama i tebe

ne, nisi proklet, reko je vjetar
hrabro nosiš svoj grijeh a drugi ga se boje
nauči tu igru u kojoj pravila ne postoje
prije no što spoznaš da si već star

spasi svoju mladost i svoju dječačku vedrinu
u ovom prljavom svijetu ti si zapravo čist
tek prevarene žene i pokoji poderani list
sve se to da oprostiti i zaboraviti u vinu

i još mi je rekao: ne zaboravi na smijeh
ovoj izmučenoj zemlji daruj veselje i snove
ljudima po putu dozvoli da sa tobom plove
to najbolja je pokora za svaki budući grijeh

- 10:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2009.

PROGNANI IZ SNA

(1989.)

dok svijeća gori i loša muzika razara uši
ljudi žubore i njihov šapat se pretvara u jecaj
nitko ne postoji izvan njihovih misli
a mi smo se u svoj kut stisli
vidim sjenke kako prolaze kroz nas i nestaju kroz zidove
ispisuješ riječi na praznoj čaši
a onda opet sve tragove brišeš
tražiš li mir za svoje promrzle ruke
ili samo čekaš da svijeća dogori
bezvremeno vrijeme se potkrada kao slovo između redova
kao taj sjaj u tvojim očima, taj ples sjena u njima
na rubu oka ponekad ti zaiskri suza
i kao ptica proleti niz obraz
znam da je teško odreći se prošlosti
ali riskiraj i ostavi sve iza sebe
pomozi mojoj pijanoj duši da dopre barem do prividne topline
ponekad mi se čini da umirem gledajući te tako skrušenu
umornu od sitnih čestica života
kao adrenalin protičeš mojim venama
daješ mi snagu i vraćaš osmijeh
pokloni mi jedan i sa tvojih obraza
istisni tu bol kroz suzu iz sebe
ne dozvoli da te kradu pijane budale
dok odsjaj praznine krije se u tebi
ludilo koje me brani od zla pomoći će ti ako želiš
moje oči su te prepune
potraži moje ruke, tako su željne topline
zauzvrat ću ti pokloniti mir koji toliko tražiš
prisjećajući se ratova koji su srušili stare zidine
koje su nas trebale čuvati od zla
koje bi nas mogle noćas spasiti od sna

- 11:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2009.

PARANOJA

(1991.)

okrvavljene ruke dolaze iz mraka
grabeći tminu svojim sjenkama
a ipak, kročim naprijed stisnutih šaka
ne, neću se predati tim zvijerima

lica tamnija od tmine me prate
jeka koraka kao zvuk nadolazeće smrti
pokušavam prizvati misli da mi se vrate
ili ću se u ovom mraku potpuno izgubiti

vakuum crnila prilazi mi sve bliže
još jedna bol mog umnog stroja
smrt me polako iz zasjede sustiže
ili je to samo moja paranoja

iza praznih ulica nadolazi ništavilo
sjajeće ptice sna negdje su odletjele
sav taj suvišni mir spravlja me u ludilo
te ruke smrti na novi križ bi me raspele

raspukle lubanje svijetle iz tame
ali to svjetlo iz očiju nije sjaj
i te oči zla sigurno nisu same
sva su ta svjetla meni za ispračaj

bježim ka paklu iz ovog raja praznine
u carstvi tmine iz pakla šarenila boja
tonući u ponor kao da dohvaćam visine
postajem svet, ili je to samo paranoja

tisuće križeva vidim, i duše koje sjaje
dok su sa polja letjele ja sam ih gledao
slike im blijede ali pitanje s usana ne nestaje
„bože, gdje si bio dok sam te trebao?“

i moja je duša izgubljena između pakla i raja
no nastavljam put tražeći privatnog anđela
vrtlog slika zla tjeraju me da izdržim do kraja
da postanem svet, ili samo hrpa praha i pepela

iz tame mi prilaze sjenke nalik na ljude
ako još postoji čovjek u ovom suludom boju
i ja ću krenuti ka njima pa nek mi sude
za sve zločine i kazne, i za moju paranoju

- 10:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2009.

VOJNICI

(2006.)

ne daj se lutko
to je mene sjebalo
poredali su se loši trenuci
ko vojnici
pa su pucali na mene
bez opomene
i nema milosti
nema oprosta
u ovoj priči nitko ne oprašta
svi su krivci
nema skrivanja iza šminke
bez iznimke
sačuvaj bar ponos
to je meni trebalo
da bar nešto ostane kad me ogole
kao prosjaka
kad su se smijali
pa me pribijali
na novi križ

(ideja i suradnja - Melita Rundek)

- 09:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.11.2009.

GLUPO PITANJE

(1988.)

znam, istina je obak prašine
a oblak je samo dio neba
mene će pokopati daleko odavde
gdje zemlja će mirisati drugačije no ovdje
ali teret će biti isti
svejedno je hoćeš li zaplakati
staviti cvijet na moj grob
bit ću isuviše mrtav da bih brinuo
noć poklapa travu
mjesec zatamnjuje sunce
a zvijezde postaju nebo
želim barem dio tog svjetla
koje krao sam nekada iz tvojih očiju
vjetar nosi prašinu s puta
hodam sve dalje od tebe
iza mojih leđa ostaje praznina
i ti si u njoj
korak po korak, sve dalje
prsti su hladni i suhi
bojim se tvojih kleveta
lažnih istina
kada vode preliju nasipe
nije mi važno žališ li
da li ćeš se sjetiti umornog sanjara
onog koji ti je želio pokloniti svijet
a od tebe je dobio samo predgrađe pakla
na ovom prašnjavom putu
nije vrijedno sjećanja a previše je za zaborav
ne želim se okrenuti
negdje daleko si ti
i ono tvoje glupo pitanje:
„hoćeš li se zapravo ikada vratiti?“

- 09:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30