ČUDA
(1992.)
rasterečen od očaja igram se očima
i čekam znak da me pokupe
da dođe tren koji čekam već noćima
ne želeći slavu ni skupe pokope
u buci pretovarenih kamiona čujem da dolaze
čujem zveket potkova tih jahača iz daljine
donose spokoj a strah zauvijek odnose
možda u zadnji tren doprem i do istine
zamišljam svijet nakon kraja i ne vidim ga
ili je to nevažno kad ionako sve nestaje
kad sve je laž i nema ni boga ni vraga
samo ljudska patnja i bol koji ne prestaje
tako bih želio pomoći svima koji pate
ali kako kad ni sebi nisam mogao pomoći
pa makar mi nikada tu dobrotu ne vrate
teško je sići s trona kad se dokopaš moći
a ja sam još isti onaj sanjar i luda
koji sanja o suncu i ljubavi bez primjesa
govore mi da sam lud jer vjerujem u čuda
i samo ih još više izazivam do bijesa
a zapravo ne vjerujem u čuda kao što kažu
već samo u istinu od koje su učinili stravu
jer sve manje se voli a svi samo mrze i lažu
nitko za više ciljeve više ne podmeće glavu
a ja bih još samo malo sanjao svoj san
a ako se ne probudim neće mi biti žao ni tada
jer moja čuda su moguća baš svaki dan
al nemam ih kome dati sred ovog sivila grada
|