Bruno Šantek - brutek

petak, 29.02.2008.

MOJI PRINCIPI

(1992.)

leći ću i reći ću:
ne, nemoj me više voljeti
a onda ležat ću i čekat ću
kad će me vrag odnjeti

što mi sad vrijede svi moji principi
kada sve je u meni prazno i slomljeno
koraci su teški, snijeg pod njima škripi
čak je i vino za mene postalo preslabo

moje ime su nekad izgovarali šapatom
bojeći se moje moći i otrova
a ja sam tu stvarnost zamijenio snom
i ta priča je u trenu bila gotova

svi su se divili mom ponosu i stavu
i principima, mada ih nikada nisu shvatili
igrao sam za sve njih i riskirao glavu
i u tom metežu dušu su mi ukrali

ostavi me samog i nemoj me više voljeti
ne želim da me itko voli, pa ni ti
svaki novi pokušaj još više će boljeti
a ja ću se samo još jednom napiti

leći ću i reći ću
idi i nemoj za mnom žaliti
a onda ležat ću i čekat ću
kad će me grom spaliti
- 14:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 27.02.2008.

VRISNI

(1990.)

reci mi – ne reci mi
šapni mi – vrisni
zašto se vraćati
kroz san, kroz svitanje
prilaze mi utvare izlizanih lica
ulice su prepune promrzlih ljudi
presahle rijeke nekud ih odvode
ulice pune su smrada
kapi kiše bježe od svog stada s vjetrom
ti bježiš s njima, bježiš mojim snovima
iza sjene prazničnih zastava na tren si zastala
i nestala
tako prazno je lice grada
vrati se, tamo nema radosti
dodirni me i ja ću te povesti
gdje stvarnost gubi od sna
gdje kao riba u vodi osjećam se ja
ne izdaji me tim pokvarenim ljudima
ti sigurno još imaš ljubavi u grudima
i čistina duše još iskri u očima
pomozi mi u hladnim noćima
vrati se preko obale
ludilo na tebe me podsjeća
tamo nema ničega
vrati se u moje odaje
nek vrisak u tebi se probudi
vrisni što jače
nek se rasprsnu čaše
priđi mi preko obala sna
od duhova branit ću te ja
zašto se vraćati tamo gdje smo počeli
ulice lome se svjetlima oluje
oluja će ispuhati sve vjetrove i kiše će isprati mostove
ti si sa druge strane
sunce se rastapa
drveće gubi korjenje
spasi me od groznice
šapni mi – vrisni
kad budemo pokisli
otriježnjen i sam uz tebe ću shvatiti sve što trebam
obećajem ti sve što poželiš
samo me spasi od gomile ljudi
od tog jada bez krinke
ulice prepune očiju plaše me
povuci me za sobom u mrak
pobjegnimo sa snovima
- 11:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.02.2008.

MASKE

(1991.)

ove maske koje blijede
ove maske koje govore
sve više su krinka izlizane glume
tope se pred iskusnim pogledima kao snijeg
kao hladnoća koja osvaja zavedena srca
dan ljubavi se krije iza sjenki
iza mjesečine zimske noći
luta proždirući usamljene
gutajući nesretne poput pića
dok tražim samilost nestalih zraka sunca
da me bar malo ugriju
i sve dok imam povod ja ću se skrivati
iza maski odbojnosti i hladnoće
iza grubih misli i prljavih igara
sve dok jednom ne zapalim kulise
i plamen proširim i na te oči
što me gledaju s prezirom i bez sjaja
sve dok ne izgori ovo selo
u kojem se skrivam od prenapučenosti grada
- 13:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 22.02.2008.

SJENE TMINE

(1993.)

znam kako izgleda noć. znate li vi?
kako se bježi sa svjetla i tone u duboki snijeg
a od umorne duše ipak se ne mogu sakriti
i sve više je stvari koje me tjeraju na bijeg

pucajući u slobodne zvijezde odmaram oči
zabadajući ledenjake u svoje srce tražeći izgovor
za svaku bol i i sve nemire koji će doći
poput lososa se vraćajući divljom rijekom na izvor

razumijem zašto mi sudite i ne branim se
znam da svi imate više grijeha od mene
a istina sva na kraju samo u meni ostaje
i briga me sa sve te licemjerne presude

ja samo sam jedan a vas je stotine
možda i tisuće, beskičmenjaci se brzo množe
meni ne treba svjetlo uz vaše sjene tmine
sav vaš bijes i jal tu vam ne pomaže

vaše me oči slijede, vaši urlici prate
ali ja znam, ja osjećam, ja postojim
sve to i vi vrlo dobro znate
al vaše se zlobe ni najmanje ne bojim

ja udišem slobodu kroz opojni zrak
ionako naviknut na tu svoju tminu
pa čak i ako me prognate u mrak
ja već sam naviknut na takvu sudbinu

nije me strah vaših naivnih prijetnji
nemam što izgubiti čak i ako nestanem
i ma koliko vi tada bili sretni
iz svoje tmine ja svjetliji od vas ostajem

a zapravo me je i briga što će se zbiti
na kraju ionako samo sjećanje ostaje
i dok ćete se u svojim sjenkama kriti
moja tmina je jača i ona zauvijek traje
- 13:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2008.

LJETNO SUNCE U VELJAČI

(1992.)

osjećam dodir tvojih usana
osjećam toplinu tvojih bedara
i uživam
a znam da sve je san
ni moja ljutnja ni nagon da preživim sam
ni moja moć da stvorim priču iz ničega
sada ništa ne pomažu
ljetno sunce u veljači tuče u oči
znojim se i bojim se
ljudi bježe u hlad
o, kakva vremena
o, kakvih sve zima ima
glava boli od sunčeve svjetlosti
kao tvoje oči me je zaslijepilo
i sokovi tvoje mladosti ponovo su me opili
tihe riječi pune nježnosti
moji kapci su se sklopili
i uživam
a znam da sve je san
tamo, preko vode ponovo grmi
utihle oluje se bude
ljudi ginu, ruše mi domovinu
vojnici žele postati heroji
njihovi koraci gaze polja bez sjemena
nitko nije posijao ništa osim mržnje
to nažalost nije san
sjećam se svojih gorih vremena
lažući da sad je sve u redu
udišem dah toplog vjetra i šume borova
slankasti okus mora i kamenja
koračam kroz gradove koji više ne postoje
pričam s ljudima koji svoje sjenke boje se
divim se ljetnom suncu u veljači
brišem znoj sa čela
osjećam svoju kožu ispod tvojih nokata
osjećam snažni trzaj vrućih bokova
i uživam
a znam da sve je san
i dok pokušavam ponovo dodirnuti ti grudi
moć moje psihe se rastapa
ispod ljetnog sunca u veljači
ni hladnoća mog srca, ni smirenost
ništa neće vratiti taj san
ni nada da postoji još jedan ovakav dan
ništa mi sad ne pomaže
- 22:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.02.2008.

KRIK

(1990.)

začuh krik
iza zatvorenih vrata bila je zavjesa
iza zavjese opet zatvorena vrata
iza vratiju bio je zid
iza zida krila se praznina
što li to tražim i od koga bježim
odakle dopire taj zvuk
je li to jecaj moje izgubljene ljubavi
ritam mojih koraka ili šapat ranjene duše
jeka mog očaja...

tamo je mrak
iza prozora prividnog mira vidi se magla
sišla je niz stepenice sna
i traži obećanu zemlju u koju će potonuti
već osjećam toplinu pakla u hladnoj nedorečenosti smrti
i krišom se molim svom bogu ludila
da ne patim više i da me uzme zauvijek
pitanja sama nadolaze
pljušte kao meteori u mojoj glavi
gluhonijema tišina pritišće obruč
opkoljen i ponižen uz ritam tmine i muka
pokušavam prići k oltaru
uz stazu osvijetljenu prividom svijeća ispod kapaka
ocrtanu svijetlim oblakom magle

priznajem poraz kroz istinu strasti u prstima
gdje se nalazi sva moja moć
puzim k nečemu što me vuče
i opet, iznanada, resko, mučki, s leđa
začuh krik
u podsvijesti krio se odgovor
u očima prijetila pitanja
u svijesti plesale su vatre
u spoznaji nije bilo ničega
u mojoj moći ni moj glas
u duši krije se praznina
gdje li je izvor sreće
kuda sve to vodi
što li je to
moje pijano ludilo ili san
moje istinite laži ili zabluda
samo noćna mora poduprta stvarnošću
ili jeka mog očaja
iza stoljeća dolaze lutajuće magle
u njihovim obrisima prepoznajem sličnost sa sobom
hoću li moći pronaći sebe zauvijek
kada se oči naviknu na maglu i tminu???
- 13:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 16.02.2008.

SNIJEG

(1991.)

umotani ljudi gaze po snijegu
kao da žurnim korakom bježe
kroz vrijeme, a ne od nevremena
gume škripe na mokrim kockama
blato snijega leti ka pločniku
plaši uglađene dame
a pahulje i dalje lepršaju kroz promrzli zrak
sve je drugačije
sve je bijelo
nestalo je zamorno sivilo ovog mjesta
i mada je to samo snijeg
ipak, kao da je promjena poput punog vjetra
kao da su ljudi i svoj osmijeh pronašli u bjelini
kao da se je sjaj vratio na uprljana stakla
hladnoća više ne steže toliko da se i dah mrzne
kao da je više topline u nama
kao da je snijeg otopio srce grada
dok koraci ne odzvanjaju zlokobno kao nekad
samo škripa snijega i tragovi
naše postojanje zabilježeno do prvog tračka sunca
mogao bih tako koračati kroz bjelinu
sve dok ne dođem do granice
tamo gdje ljudi nisu više isti
gdje snijeg se topi od vatre koja gori uzalud
a onda bih se po svojim tragovima vratio
u topli krevet gdje bih mirno zaspao
prateći pahulje kako se spuštaju na zemlju
i sanjao bih nakon dugo vremena
sanjao bih sunce i toplinu proljetnih dana
- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.02.2008.

DUBOKO U MENI

(1993.)

tako duboko a tako daleko od mene
nedostaje mi tvoj lik, tijelo, toplina
osmijeh djevojčice i usne žene
vrijeme bez tebe je samo praznina

ne dam nikom da te budi dok snivaš
mada to zapravo ja sanjam da si tu
i nesvjesnim se pokretom razotkrivaš
baš kao nekad u našem vremenu

još igram se životom i još uvijek gubim
ali predobro znaš da se neću predati
a i rijetke pobjede dao bih da tebe ljubim
možda i ti jednom poželiš ostati

duboko u meni a ne mogu te dotaći
koliko još očaja treba da izgorim do kraja
kad samo te u vatri mogu pronaći
a ni moj led se u toj vatri ne otapa

ne mogu pobjeći od svojih noćnih mora
u njima me mrziš i umirem zbog toga
a nije mi lakše ni kada dolazi zora
samotan sam otok sred kreveta svoga

tako te trebam, svaku riječ, makar i laži
sve djetinjaste hirove i svu strast žene
jer i duša se umori dok te besciljno traži
dok s njom se igraju te varljive sjene

još uvijek te čekam, i još uvijek se nadam
i ti predobro znaš da neću se predati
pa makar sve dublje u ponore padam
možda mi te ta dubina jednom i vrati

- 11:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 12.02.2008.

SVE JE POČELO S KRAJEM

(1991.)

sve što sam gradio bilo je uzalud
sve što sam želio stopilo se s maglom
sve što bih trebao drugi bi uzeli
samo sam ja sve naivno davao
i dok svijet se ruši kroz prozore iskrivljenih pogleda
sve je počelo s krajem
sa snom koji se je stopio u noćne more
baš sve me je natjeralo u misli
i tek sada znam da sam daleko od istine
želim pobjeći od svih
ali kuda, u ove sive smrznute dane
kada ti od hladnoće srce stane
suze se gorke zamrznu na licu
bez ikoga da ih izbriše
bez ičega da ih odledim
ni novaca za piće
ni snage za prolivanje krvi
sve je isprano u danima i noćima bez sna
bez ijedne želje za poletom i visinom
sve su sad želje ukaljane blatom
sada znam da sam daleko od prave istine
i tako daleko od svega što mi treba
i zašto baš sad krijesovi gore
baš sad da me obuzme očaj
i svlada sentimentalnost koja se bistri u meni
nostalgija koja me opija jače od pića
a sve sam to nekada imao
sve za čim sada žalim
a nisam bio toga svjestan
kasno je sad za žal umornog luđaka
sve je gotovo
sve je propalo
sve je nestalo
- 11:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 09.02.2008.

SAM U TVOJOJ NOĆNOJ MORI

(1992.)

zamagljeno lice pravde plače predamnom
ljudi lete u mjehurićima od sapunice
samo dodir treba da se sretnu sa dnom
i shvate da visine su za druge sretnike

a ja puzim po izgaženom snijegu
kao loš primjer u društvu antialkoholičara
tamu neba razbija plamen pakla na brijegu
kao svjetionik svima koji više nemaju izbora

i što mi sad vrijede sve moje pobjede
kad jedan je poraz dovoljan da izgubim sve
već noćima sanjam kako me na vješala odvode
a ti se smiješ na moje očajne molitve

i što mi sad vrijedi da kažem istinu
kad sve je manje onih što za nju se bore
ponajviše onda kada predaju se vinu
tek tada bez straha sve iskreno govore

a ti se smiješ kad kažem da mi trebaš
i u tom smijehu moja duša do pepela gori
pa kuda poći kad samo ti put znaš
da se ne izgubim u tvojoj noćnoj mori

ne dozvoli barem da me zli ljudi dodirnu
sačuvaj moj mjehurić sapunice od propasti
pokaži mi oltar na kojem se predaješ snu
da barem te pokušam u svoje snove dovesti

noćima sanjam kako me golog vode kroz grad
da mi se svi smiju, da osjetim sramotu i bijedu
tražim tvoj pogled da na tren prekineš moj jad
ali i ti se smiješ i puštaš da dalje me odvedu

pitam se dali i stvarnost samo sanjam
jer i tu mi prijete giljotinom i metkom među oči
i svaki put kada sam tako bolno sam
zovem te, a znam da nikada nećeš doći

ne dozvoli da im služim kao paravan za laži
samo sam loš primjer u društvu alkoholičara
pomozi mojoj duši koja neki spokoj traži
jer teško je kad se čovjek baš u sve razočara

a ti se smiješ i kad te molim da mi oprostiš
kada moj se ponos protiv samog sebe bori
i sve to onda nije važno kad znam da me ne voliš
i da ću vječno biti sam u tvojoj noćnoj mori

- 10:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.02.2008.

KADA SAM LETIO

(1990.)

pokloni mi osmijeh, tvoj osmijeh tako sliči njoj
noćas želim zaboraviti, pogledom te ukrasti
ne želim te dodirnuti, bojim se – nestat ćeš
kao i ona u prošlom snu, kada sam letio
letio kao ptica kroz zrak
ljudi su me čudno gledali, na peronu glavnog kolodvora
pred vlakom koji kreće u nepoznato
željeli su da ih spasim i povedem sa sobom
drotovi su bili posvuda
ali, samo ja sam letio
vidio sam prijatelje u daljini
metci su me proganjali i bušili oblake
znoj sa mog lica padao je na gomilu ljudi
želio sam povesti i nju, no ona se je samo nasmijala
i izgubila poput magle negdje u dubini šina
sačuvaj ovu misao, jer ja nemam dovoljno snage za to
sve se gubi u mojoj glavi
pričaj mi neke ljepše priče od ove moje
jer kada sam se probudio shvatih da sve je samo san
a tako sam ludo letio
kao leptir podno svjetla
klizio niz stakla izgubljenog grada
vrištao od sreće
prijatelji su se čudili
nazdravljali sa čvrstog tla i pitali gdje je ona
a to nisam znao ni ja
pitaj me bilo što
vrisni barem da me probudiš
tvoje oči poput ogledala vraćaju me natrag
i opet sanjam da sam gore
da letim iznad grada
vlak odlazi a ja ga pratim
ostavljajući tragove u zraku
probudi me dok ne padnem
isuviše bola nosim iznutra
ne dotiči moje umorno lice
bojim se – nestat ću
kao i san kada sam letio
- 10:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 05.02.2008.

TROŠENJE VREMENA

(1993,)

ljubio sam mnoge, a gubio ih još i više
bilo je i plavih, i crnih, i umjetnih
ali malo je onih o kojima nešto piše
kojima je posvećen i jedan moj stih

ponekad se i ne želim sjećati svih tih priča
sad glup i naivan, sad sebičan i okrutan
negdje tišina, a negdje prepuno ljudi i pića
a malo je sjećanja koja su me vodila u san

ne znam dali mogu za ijednu reći da bila je prava
ili pak to mogu reći baš za sve
zbog nekim me je boljelo srce a zbog nekih glava
a sad mi od svega ništa ne ostaje

voljele su me ludo ili su bježale od mene
a poneke su činile sve to odjednom
govorile da sa mnom samo troše vrijeme
a ipak sanjale da uz mene stvore dom

smetale su mi kad nisam želio biti sam u dvoje
vrijeđale me, psovale, otkrivale moje tajne
a onda ipak, kao da se moga otrova boje
za sve su se nagle riječi ispričavale

nikada nisu znale što je u mojoj glavi
dok smo trošili vrijeme ljubeći se na čudnim mjestima
u haustorima, na ulicama, na travi
i nikada nisu saznale koliko sam sebe davao njima

a kada se osvrnem unatrag kao da ništa ne vidim
ni ta požudna tijela, ni usne pune sokova i slasti
možda je čudno ali sada se više ničega ne stidim
sve će to jednom u vječni zaborav pasti

i ja sam već odavno dio tog vječnog zaborava
za sve zajedno, i posebno, za svaku od njih
i tada shvatim da svaka je zapravo bila prava
jer sve su stale u ovaj moj nostalgični stih
- 16:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.02.2008.

DVIJE-TRI RIJEČI

(1991.)

kako da te prebolim, kako da te zaboravim
kada sad te netko ljubi kao nekada ja
netko sada klizi rukom niz tvoje bokove
koji su nekada drhtali pod mojim dodirom
i grudi ti miluje, malene i čvrste
dobivajući od njih pulsirajuću snagu razorne strasti
prsti mu klize niz tvoju meku, lepršavu kosu
oh, kako li sam je ja volio ljubiti
i putovati kroz nju sve do vrata sna...

a sada sam sam i nemam razlog za san
tako mi treba tvoj nježni pogled
tvoj tihi jecaj pri svakom mom odlasku
i prikriveni osmijeh kada dolazim
tada sam znao da me voliš, a sad znam da si patila
zbog moje samovolje i samoubilačkog ponosa
zbog dvije-tri riječi koje nikada nismo htjeli reći
i pitam se kakva li je to ljubav
ako putuje od obale do obale
kao valovi velikog potopa
i zašto baš patnja dolazi nakon svakog od njih
kao da ako nisam patio, nisam ni volio
a onaj tko nije volio nije ni živio
takva je i ova bol, ovaj život kao patnja

vidim tvoje mutne sjenke i vidim kako se nekome predaješ
i kako onda da zaboravim, kako da to prebolim
kada tvoje meko, bijelo lice
skriva se pod dlanovima drugog
kada tvoje sočne usne sada su pune sokova
ali za drugoga
a nije ljubomora
samo patim za nekim starim slikama koje su me obuzele
kroz koje još jednom osjećam
kroz koje još jednom vidim i znam da postojim
jer patim – znači živim
samo što ne mogu zaboraviti
samo što ne mogu preboljeti
sav taj bol i za slijedeći život podnosim
- 15:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 01.02.2008.

PRINCEZA SNA

(1990.)

ovo je tvoja uspavanka
princezo nemirna i snena
tvoje me oči zovu na grijeh
tako bih rado potonuo u njih i više se ne bih vraćao
samo da mi otvoriš dušu
u rukama skrivaš nemir i boriš se protiv njega
pokaži mi mjesto gdje čuvaš tu snagu kojom se kontroliraš
oko tebe miriše mir
spokoj prislanja usne na tvoje rame
vidim njegov sjaj
riskirat ću sve samo da ga poljubim
sada dok sanjaš
pričaj mi svoju najdražu priču
slušam te, tu, u tvome snu
dopusti da ostanem i kada se probudiš
čitam tvoju poruku sa usana
kao rosu želi ispijati tvoje sokove, stvorene za bolesne
stvorene za rane na duši
pomozi mi da premostim svoje nemirne rijeke
pomozi mi da pronađem pobješnjele delte
možda si baš ti izgubljena princeza mog omiljenog krajolika
buduća kraljica okolnih dolina
priznaj mi samo da postojiš, ili i ti si samo san
sve je ovo onda uspavanka za princezu sna
zašto trošiti misli kada se sve ruši kroz staklo
i sa druge strane ogledala postoji život
dozvoli mi da potonem u tvoje oči
dozvoli mi da dotaknem tvoju dušu
ne želim ti ukrasti srce, želim ti pokloniti svoje
vibracije struje niz kožu
buka iz stvarnosti me plaši
nitko ne kuca na moja vrata sna
moja je duša sad izgubljena skitnica
tamo negdje u mraku
prisloni uho na zid
čut ćeš pitanje koje dopire izdaleka
ali nećeš shvatiti
ovo je samo uspavanka za princezu sna
pričaj mi o ljubavi i o miru
ja sam tu, u tvome snu
dopusti da ostanem i kada se probudiš
- 11:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu

    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme