Bruno Šantek - brutek

srijeda, 30.01.2008.

NE VOLIŠ NI MOJE PJESME

(1993.)

ne sumnjam kada kažeš da me mrziš
zašto bih, nisi ni prva ni posljednja
ne voliš ni moje pjesme, ništa moje ne voliš
samo si jedna u nizu mojih izgubljenih želja

mnoštvo je sakrivenih zvijezda iza ovih oblaka
jednom ću ih otjerati iz glave i vidjeti sve
i ne brine me dok prepoznajem ritam tvojih koraka
kako u bijesu ponovo bježe od mene

nije mi jasno zašto se uvijek vraćaš
ne tražim to, mada te želim sve više
kao da pokorom neke davne grijehe plaćaš
a ja samo želim nekog da kraj mene diše

bez tebe je teško pronaći inspiraciju za san
ne pomaže ni tama, ni toplina, ni plamen iz peći
u vlastitoj je tmini teško vječno biti sam
treba mi netko kome sve boli mogu reći

i briga me što na kraju misliš o meni
iako sam zbunjem tvojim nestajanem i povratkom
svi drugi za mene već su odavno izgubljeni
još samo poneki trag pokazuje gdje mi je dom

vjerujem ti na riječ za sve što kažeš
nije mi važno, istina je ionako na maloj cijeni
pa što onda čak i da sve mi slažeš
nije to ništa prema onom što su već sve činili meni

bijesniš na svako moje iskreno pitanje
a u tišini tmine čak uživaš u mojim dodirima
zar je to sve što na kraju od nas ostaje
ili bar još nešto osim požude u nama ima

ne obračam pažnju na tvoje psovke i urlike
ne voliš ništa moje i kažeš da ništa ti nisam dao
i uzalud sve one bivše propuštene prilike
kada ni u njima te nisam obradovati znao

jednom ću se razbistiriti i možda ću tada shvatiti
zašto me mrziš, vraćaš se, pa onda opet odlaziš
jednom kada ću na kraju ipak sasvim sam ostati
nedostajat će mi taj tvoj način na koji me ne voliš
- 16:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.01.2008.

NEMIR

(1989.)

noć smjenjuje dan, dan prelazi u noć
posljednja svjetlost se gubi
negdje iza dalekih prozora
rosa postaje led
trava sad je bijela
zvukovi zamiru u pjesmi s papira
ni mirisa nema
jer, ti nisi tu
zatvaram vrata za sobom, i sada samo zidove gledam
oko mene mrak
oko mene ludilo praznine
a kako bih te sada rado gledao
dirao tvoju toplu kosu
niz lice mi klize suze
niz lice klizi sav moj bol
znam, do jutra zaspati neću
i znam, tada sanjat ću tebe
negdje tamo u prokletstvu mraka
mala svjetlost i zvuci motora
opet bude uzavrelu čežnju
usred noći bih krenuo
tamo, pod prozore tvoje
ne bih te ni probao zvati
čuvao bih tvoj miran san
samo da znam da si negdje tamo
i da si mi tako blizu
blagi šum vatre iz uspavane peći
ponovo me vraća u ružnu stvarnost
ja, i samoća koja me guta
ja, i vino koje gutam
usne plave a oči crvene
nisam ni pijan, ni malo smiren
sve se je još samo više uzburkalo u meni
drhtim spominjući tvoje ime
čak i nebu obraćam se tiho
pomisli na mene – osjetit ću to
toliko toga još ti želim reći
a tek sada shvaćam da ne mogu sve riječi
očima bih govorio ti tiho
sanjaj me, pa makar samo na tren
ovoga puta bit će dovoljno
samo da za mene znaš, samo da me osjećaš
a ja se samo borim protiv tog nemira
pokušavam preživjeti do novog susreta
kada će mir ući u mene
poželjevši da tako bude vječno
- 11:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 26.01.2008.

ŽIVOT KAO MILOSTINJA

(1990.)

pokaži mi izlaz
želim van iz ove priče
moje ime je postalo sveto i sada čekam da me okuju
otvori mi vrata ovog pakla
ne mogu se izvući ispod neona
ludilo postaje sasvim normalno ali normalni sada su čudni
više ni kurve ne liče na lutke
ljudi se prazne iza svakog ćoška
pomozi mi da sagradim put za san pa da se više nikada ne budim
pričaj mi bajke makar bile stvarne
pretvarat ću se da vjerujem, kao dijete
pjevaj mi uspavanke, ako će se čuti od loma narodnjaka
siđi niz oblak i dođi po mene
slike pijanstva gube se kroz noć
moje ruke čine čuda i samo čekam da me pribiju na križ
priznajem zločin samo da se spasim
izazivam sreću i razbijam staklo
ogledalo s licem koje je nekada bilo moje
ne uspjevam pronaći smisao
pokaži mi izlaz
kunem se vinom da želim s one strane
tamo gdje počinje vječiti mrak
krizna vremena došla su po mene
uzmi nož i presijeci cjevčice
kojima dobivam život kao milostinju
kupi mi kartu u jednom pravcu za zemlju u kojoj caruje san
i ne daj da se ikada vratim
to je moja posljednja želja
pjevaj mi na uho sve stare laži koje te opijaju
svatko ponekad ima ludilo u sebi
ali meni sada treba samo san
krik na cesti
svjetla se miješaju sa injem
panduri zaustavljaju kolonu optimista koji misle da su našli put
ali, ovo je labirint ludila, ni arijadna mi ne može pomoći
lešinari se spuštaju sve niže
plamen baklji traži me uz rub
a ja sam još na gorkom bolu, golom plaču
bez tračka nade za san
u očima osjećam neonsko blještavilo
moje prazne riječi smatraju pjesmom
i sada čekam da me spale na lomači
krivci su se razbježali, nevini ne postoje
pokaži mi izlaz
ovo je praznik za osuđenike
doživotna robija je nagradni vikend iz stvarnosti
smiju mi se i majmuni iza rešetaka
lavovi kažu da nisam iz njihova kraljevstva
ispričaj mi kako si me pronašla
ili si i ti njihova?
ne plaši me izdaja, sve o meni nitko neće znati
čak ni kada dušu ostavim medicini
jer i nju sam lagao i pred njom sam glumio
sada mi je svejedno
rušim se i ustajem
da li uopće postoje vrata sna
možda su sa druge strane pakla
priznajem, kriv sam za sve što se je dogodilo
otkada ne sanjam
ne kontroliram svoje riječi, netko drugi misli za mene
donesi mi lijek protiv života
shvaćaš li zašto sam tako očajan
ne mogu pronaći svoju čergu
čujem jecaj gitara u mraku, glasove i muziku u glavi
umoran od rizika
pa zašto onda ne mogu izaći
kroz buku raspoznajem jecaj
kroz blještavilo vidim sjenke
krijem se od pobješnjelih očiju
bježim prema dnu
pokaži mi izlaz
ja ne postojim u ovoj priči
krišom gledam kroz prozore – ništa se ne vidi
u ušima zvone krici
pjevaju mi uspavanke, možda to pomogne
da izađem iz pakla stvarnosti, da potonem u san
i da nikada više ne izronim
pomozi mi da srušim mostove povratka
reci mi da sam blizu
odsjeci ove ruke što dolaze iz mraka
i dijele mi život kao milostinju
gurni me niz ivicu u san
i ne daj mi da se ikada vratim
- 10:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2008.

HEROINA

(1993.)

ne možeš pobjeći, ne možeš se sakriti
ne možeš vjerovati tipu kao što sam ja
ako odeš predaleko nećeš se moći vratiti
morat ćeš biti hrabra i izdržati do kraja

sve što imam, sve što nosim u sebi
samo je mješavina halucinacija i snova
ni za što nikom takav bol poželio nebi
dok duša boluje od škorpionskog otrova

a ipak, želim te kraj sebe mada znam
ti si još gotovo dijete i zaslužuješ više
no ne želim i ovu noć provesti sam
dok hladni snjegovi smjenjuju kiše

bojiš se te hladnoće i vani i iznutra
i zloslutnih glasnina koje si čula o meni
bojiš se što će o tebi govoriti sutra
dok će nas sa ekrana silovati isti kreteni

toliko smo različiti i baš u tome uživamo
tako bi rado pobjegli iz svojih uskih svjetova
u neki kutak za koji samo mi znamo
sakriveni od licemjernih ljudi i ratova

jednom ćeš postati svjesna same sebe
i shvatiti ćeš zašto sam to što jesam
da sada me se plašiš bez potrebe
tek možda pokoju tajnu previše znam

sakupi hrabrost i reci mi sve u lice
budi heroina i drogiraj me svojom ljubavlju
pokupi me prije ralica sa hladne ulice
riskiraj jer i u strasti samo odvažni dobivaju
- 11:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 22.01.2008.

NESANICA

(1990.)

polako ispuštam riječi koje lebde kroz promrzli mrak
bjelina koje steže drveće nije snijeg
već čvrsta slika ove jalove zime
muzika lebdi svemirom skupa s mojim nemirom
i stiže u otrcani radio
zvuk se miješa sa signalima kosmosa
i pomoću njih zamišljam kraj
koji mi uvijek oduzima snagu
jer pokazuje da je sve uzalud
i još tisuću misli struji mojom glavom
čak i nostalgija za nesuđenom dragom
čak i stare ludosti
a sve samo da pobjedim nesanicu
klasika raznosi moj smrznuti dah
ne znam koji orkestar svira
ali zar je to i važno u ovoj mori
noćne sjenke se prikradaju vatri
svatko traži svoj dom
a toplina donosi još i više
pokušavam spasiti oči uzavrele od gledanja u plamen
zatvaram ih a iza tame u njima opet iste sjenke
sve se miješa s ludilom
i prolazne iskre usnulosti brzo se gase i blijede u tami
oči su tako navikle na mrak da se bojim upaliti svjetlo
ovo nije noć moje poetske snage
ali riječi same bježe i komešaju se
kao regruti u slijepoj ulici
mirišem na hladnoću sobe koja podsjeća na smrt
tako da od te slasti poželim i umrijeti
u mraku se izgubiti
a sve je moglo drugačije biti
možda ne bih morao ni piti
da sam zaspao kao i svi
a sve bih sada razbio
možda i poletio
i možda bih se vječno svetio
samo da pobjedim nesanicu
- 10:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.01.2008.

ŽENE IZ VLAKOPRATNJE

(1993.)

iznad krovova grada koji prokišnjava
krijem se na periferiji iz prošlosti
nad bezličnim nijansama sivila
koje samo snijeg pokušava prekriti

na peronima posljednjih postaja
izgubljeni vlakovi koje ne čeka nitko
i slomljene dame bez imalo sjaja
koje uzimaju ono što je još ostalo

ne traže ni utjehu, ni lažane izgovore
dok popravljaju dekolte kao oružje
u igri u kojoj se lažljivo bore
da bi što prije došle do predaje

još čekaju vlak koji im je obećan
koji će ih odvesti u neki bolji svijet
nesvjesne da sve to samo je san
jer ovaj je grad već odavno uklet

ispod krovova grada koji prokišnjava
tek gomila smeća i snijeg bez bjeline
nema ni tragova iza mojih koraka
sve je samo borba za malo topline
- 11:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 18.01.2008.

VITEZ PLAČA

(1989.)

ovaj moj život je sjenka
nekog mog prošloga života
nekada bio sam vitez
a sad samo sam sramota

još je tisuću lutanja do kraja
ili samo jedan drhtaj i plač
samo da pronađem bar dio sjaja
prije no što ću potegnuti mač

sve je sad razlog za juriše
čak i miris jutarnje kave
i škripe kočnica me plaše
a nikako da se zaustave

sanjam cvijet kao njen miris
a vidim raj koji je sad pakao
tamo me opet zovu na bis
samo da bih pred njima plakao
- 21:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 16.01.2008.

VEČERNJA ŠETNJA

(2002.)

snijeg
moji tragovi
zgaženi snijeg
moji teški udasi
moji teški izdisaji
noć i bjelina
hladnoća i toplina
za samo jedno veče
moji koraci u nigdje
moji pogledi u ništa
moja praznina napunjena zrakom
korak po korak
udah po udah
sve bliže kraju
a tako daleko od svega
samoća u snijegu
bačeni snijeg u ponor
tak tiho škripanje grana
tek daleki smijeh
sve drugo je tišina
škripa koraka i jauk snijega
moja večernja šetnja
bez razloga i bez cilja
tek da osjetim još jače
tek da obolim još jače
od sve ove praznine
od ove osorne zime
sam
u snijegu
- 10:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.01.2008.

ODJEK

(2007.)

opet daleko od cijeloga svijeta
ko brodolomac izlizane priče
jer sve „nove“ mi na ovu liče
i ta samoća mi odavno ne smeta

pucnji, plotuni, baš sve se trese
ko da sam bačen sred ofenzive
zar to je vrhunac za koji svi žive
ili samo strast u kojoj gube se?

kao da se zemlja lomi na pola
kao da sam zarobljen u oku oluje
a gdje je tu sreća i dal je tko čuje
ili su utopljeni u moru alkohola?

nije me strah ni bljeskova ni buke
ja ništa ne gubim ni da izgubim sve
jer imam samo još izlizane sne
i ništa drugo da primim u ruke

al sve sam birah, i sve sam trpim
i ja sam tek odjek tog ludila
tih tmurnih strana ljudskih sila
i tek kao odjek još samo postojim
- 15:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.01.2008.

I DALJE JE PADALO

(1994.)

sanjao sam ružne stvari
puno krvi kao u stvarnosti
drhtaje zemlje i plač mora
pokušao sam pobjeći od svega
plivah kroz brzake rijeka sve do stvarnosti
a vani je i dalje padao snijeg
bjelina svuda oko mene
kao da je htjela prekriti sva zla
svo smeće i jad, cijeli grad
sakrili su se i drveće i ljudi
i automobili su bili samo sjene
sve kao da je pod lavinom nestalo
a i dalje je padalo
ritam pahulja raznosio mi je misli
i uspavao me po tko zna koji put
sanjao sam očajnike iznad plamena
i vješala krvnika, bez suda
pohlepne silnike bez muda
pokušao sam podići glas ali odustah
ionako nitko nije slušao
a krik stvarnosti ponovo me dozvao
moj pogled u bjelinu je propao
a noć je lebdjela negdje nad gradom
samo je treba pronaći
dok se smrzavaju zameteni vozači
i psuju ne znajući što ih je spopalo
a i dalje je padalo
dok sam još jednom odlutao u san
sanjao sam postelje od cvjetova
livade pune zvukova ugodne tišine
slavlje pobjede i krvnike koje privode
i tek tada me je stigao strah
hoće li zaista ikada ovako biti
i od svoje sam se sjenke probao skriti
pobjeći od tih snova
pa makar više nikada ne zaspao
a i dalje je padalo
- 10:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 09.01.2008.

ZBOGOM

(1997.)

zbogom prijateljice, zbogom ljubavi
zbogom tješiteljice, sretna postani
nek te drugi čuvaju od lomova
ovo je okrutan svijet oko nas
nek ti drugi nose darove
nek ti drugi nude plodove
u mom vrtu sve je uvelo
ne, nije još kraj, ali blizu je
tek poneki vjetar još snaži me
sve manja su jedra koja napinje
pazi da te more ne proguta
obala na kojoj stojimo više nije sigurna
to je samo brod koji topi se
nek te drugi vode na putovanja
ja preslab sam za nova lutanja
ja više neću biti tvoj
lako je samo ako to želiš
nek boli i zauvijek, nismo jedini
kad odemo ništa neće ostati
čemu brinuti
što god činili, što god mislili
ipak jednom neće svanuti
nek te drugi vode kroz tminu
ja sam preslab za istinu
ovo je okrutan svijet oko nas
više ti ne mogu lagati u lice
zbogom prijateljice, zbogom ljubavi
zbogom ljubavnice, sretna ostani

- 10:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.01.2008.

DIO TAME

(1996.)

izlazim iz tame kao da dio sam nje
strah me je svjetla, strah od sudbine
tek ponegdje sam sretan
a sve više izgubljen
tražeći svoj kutak da se sakrijem
putokazi blijede ispred pustih gradova
još samo šume znaju za moja nadanja
ali teško je kad vjetar snove otpuše
da se poput mene nikada ne vrate
a zapravo je čudo to što postojim
kraj toliko se smrti teško provući
baš ono što želim to ne dobijem
samo neke slike da se uspavam
a onda opet natrag putem cirkusa
od grada do grada sve do oblaka
da se dublje padne kad poletim
a samo mrak mi treba da se sakrijem
da vratim se u tamu i budem dio nje
pa da vidim sve te duhove
jer, u mraku možeš vidjeti
samo ako mrak ćeš postati
- 10:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 05.01.2008.

SJEĆANJA

(1997.)

sjećanja, samo sjećanja
u sobi za dvoje ti i ja
posljednja stanica za lutanja
vrata raja pred vratima sna

mirisi, tvoji mirisi
još i sad ih nosim u sebi
samo ti više tu nisi
otrgla si sve što je pripadalo tebi

praznina, teška praznina
tek poneko jutro mi izmami osmijeh
slaba je toplina vina
kad ne grije kao naš slatki grijeh

prilike, potrošene prilike
vječiti kraj gdje nema povratka
tek poneki spomen, blijede slike
bez svjetla u morima mraka

pogledi, umorni pogledi
i što mi vrijede kad tebe ne vidim
samo se srce još više zaledi
ne mogu da ga uz tebe otopim

poljupci, tvoji poljupci
još mi ponekad u snu probude sjećanja
potpuno sami kao otoci
gdje pronaći most za nova spajanja

ljubavi, bivše ljubavi
još jedna u nizu krivih priča
kako da to se zaboravi
kad nismo riječi, već živa bića
- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.01.2008.

KOSMOS

(2002)

izbrisao sam vrijeme
izravnao sve dugove
sve drugo da sad krene
u meni vrtjelo bi krugove
i ne bi mi bilo stalo
ionako bi bilo svejedno
jer još jednom sam samo marioneta
tek prolaznik i poznanik kraj šanka
dok čekam da sve dođe kraju
na početku još jednog goda
tek gomila nade za naivce
a još jedna bol za mene
i promatram život kroz izlog
gledam i ne čudim se ničem
sve ovo kao da sam vidio već
sve te zvijezde i tmine
ovo je nekada bio kosmos
a sada tek novi svemir koji nas dijeli
jer sutra već ja bit ću ništa
rasplinuti dio galaksije
a zvijezde će sjati na drugom kraju
i anđeli će sa svojih oblaka blistati
briga me što meni ništa ne daju
ja ću i onako za tren se ugasiti

- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2008.

HODAJUĆI MRTVIM GRADOM

(1998.)

hodajući mrtvim gradom
kao lošim vjetrom nošen
tragajući bar za nadom
jer i san je već istrošen

izgubljen, bez ikakve šanse
preslab da se pomirim sa tim
isuviše imun na sve one nijanse
koje život čine boljim

tek u daljini još poneki prasak
tek da dokrajći žrtvu na umoru
štedeći misli za svaki korak
ja i dalje hodam u tom moru

i svaki šum mi je izgovor
da se ne odlučim na novi rizik
a ipak u sebi smišljam govor
dok sklapam oči i gledam tvoj lik

duboko u sebi znam istinu
neću skupiti dovoljno snage za to
tek novi snovi po starom ginu
samo da bih opet u prazno hodao

čitave romane nosim u sebi
a uzalud je, i glupo je, znam
sve moje više ništa ne znači tebi
pa kome onda sve to da dam

hodajući mrtvim gradom
samo slabim suncem grijan
ledenjaci iznutra žude za tobom
a ti ćeš misliti da opet sam pijan

izgubljen dok gube se i riječi
svi ti romani iz mojih dubina
preslab, da ti ne mogu ni reći
ono kratko: sretna ti nova godina!
- 22:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu

    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme