subota, 25.02.2017.

uklonjeni zazor

ROD AVETNJAKA

Na Facebooku je mnogima znano: jedna od zanimljivijih osoba koju se može pratiti je Slađana Bukovac. Kadikad prenese fotografiju nekog slatkog peseka u nevolji kojeg treba udomiti ili štogod slično (od čega nitko od nas nije imun), ali daleko češće postavi poduži tekstualni status koji onoga tko ga počne čitati prisili da klikne na ono "Prikaži više". Piše jasno i nedvosmisleno, precizno ocrtavajući profinjene nijanse, a sve to tečno i krajnje ekonomično, bez ičega suvišnoga. Užitak ju je čitati bilo čega da se dohvati, tim više što na kraju obično izmami pomisao "Pa bilo je vrijeme da to već netko kaže!" ili ostaje dojam da nas je preduhitrila za ono što nam je bilo na vrhu jezika ili ostanemo zadivljeni kako je uočila nešto što je svima pred nosom, nešto što mnoge iritira, ali su već toliko oguglali da više ni ne primjećuju, i kako je to besprijekorno iznijela. Većinu onoga što je napisala mogao bih potpisati od prve do posljednje riječi, često mi svrne pažnju na nešto o čemu nisam ranije razmišljao, pa se opet nađem da sam u svemu suglasan s njom te joj zbog svega toga vjerujem kad izvještava o nečemu što ranije nisam znao. Svega sam jednom naletio na njezin status za koji mislim da je temeljito zabrazdila, ne znam što joj bi, da ne duljim o tome.

Dakle, prema Slađani Bukovac sam krajnje dobrohotan i - na prvi pogled paradoksalno - upravo zbog toga sam odlagao pročitati neku njezinu knjigu. Naime, nisam se mogao osloboditi bojazni da ću se razočarati, što bi mi upravo zbog toga koliko je cijenim bilo žao. Roman ipak zahtijeva drugačiju usredotočenost i drugačije pletenje priče od fb-statusa. No kako u posljednje vrijeme sve češće nailazim na hvaljenje njene posljednje knjige, "Stajska bolest", donekle umiren odlučio sam se ipak odvažiti na tako nešto.

Izgledalo mi je protuprirodno da prvo pribavim i prihvatim se posljednje knjige, "Stajske bolesti", kad "Rod avetnjaka" već odavno stoji u hrpi knjiga koje želim što prije pročitati, tim više što mi je bio pri ruci. Već nakon prvih nekoliko stranica sam odahnuo - pa to je dobra stara Slađana, i to u punom sjaju! Pitko, tečno, pametno, zavodljivo… što dalje - to bolje. Nekako se ne sjećam da se o "Rodu avetnjaka" govorilo, a kamoli pisalo. To je još jedna od knjiga koje nisu zadobile zaslužene odjeke, a bio bi veliki gubitak prepustiti je potpunom zaboravu. Možda je pojava "Stajske bolesti" prilika da se i "Rod avetnjaka" aktualizira?

"Rod avetnjaka" je prema čitatelju sasvim nezahtjevan, a po onome što daje široke ruke. Moguće se u njega unijeti i prepustiti mu se. U njemu sam našao meni najdraži lik domaće literature - Duginog Ratnika. Vjerojatno sam pristran iz osobnih razloga, ali me uopće ne peče savjest zbog moguće neobjektivnosti. Jedino što je ostalo je žaljenje zašto se taj lik, koji se pojavljuje kao jedan u niski drugih, nije još pojavio kao glavni lik posebnog romana, ali možda još hoće.

Zapravo, sad živim u nadi da se Dugin Ratnik pojavio u "Stajskoj bolesti", makar i pod drugim imenom, i polako počinjem zazirati od čitanja "Stajske bolesti" da se ne bih razočarao…






<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se