ponedjeljak, 28.12.2015.

procjenjivanje političara



Suvremeno demokratsko društvo traži od svojih građana da što više njih u što većoj mjeri znaju za što više političara od onih koji se nude i da zauzme što primjereniji stav prema njima; traži to od tebe, mene, nje, njega, njih i ostalih. Što je situacija u društvu bolja, to je ta potreba slabija, te veći broj građana može dozvoliti da kažu „sve se to mene ne tiče“ i odgovarajuće se ponašaju. Što je situacija lošija, to je potreba za brojnijim angažmanom glasača i za njihovom što točnijom prosudbom veća, krucijalnija.

Jedan od problema za svakog glasača: za tebe, mene, nju, njega, njih i ostale, jest da političari žele zavesti za sobom što više glasača, dobiti što više glasova, te da su u tom cilju spremni svašta poduzeti. Dakle, može se očekivati da će svaki političar imati neke tajne i slabosti koje će čuvati kao zmija noge dok će u javnosti prijetvorno izgrađivati što bolju sliku o sebi uz pomoć raznih PR stručnjaka, glasnogovornika i sličnih muljatora. Naravno, treba dozvoliti i da su neki političari časni, pošteni i sposobni ljudi bez mane, ali kako ih razlikovati od falšnih licemjernih lažnjaka? Kako vjerovati ijednoj informaciji kad znamo da svaka može biti namjerno isfabricirana, bilo od protivnika da nekoga ocrne, bilo od pobornika da prodaju muda pod bubrege? Kako ne osnovu nepouzdanih informacija donijeti što bolju prosudbu?

Jedan od načina, ne jednini, ali svakome dostupan, jest da se pozove na apriorni stav da dobar političar mora biti prije svega dobar čovjek: dobronamjeran, istinoljubiv, pošten, obrazovan i pametan, da jedino dobar čovjek može biti dobar političar, a zatim se osloniti na one informacije koje su neupitne i one o kojima se sam može osvjedočiti.

Primjeri neupitnih informacija. Ako se jedni zlurado ismjehuju kako je neki Zoki skakao s vojnog transportera i u doskoku ljosnuo, a drugi smatraju da je to potpuno nevažno, ali ne niječu, neupitno je po općem suglasju da je taj Zoki odvažno skočio i nespretno doskočio, što god to značilo. Ako se jedni zgražaju da je neki Vaso prepisao diplomski rad, a drugi u tome ne vide išta zazorno, neupitno je da je taj Vaso prepisivač diplomskog rada, kakva god su značenja i konsekvence tog čina. Na taj način možemo sakupiti poprilično informacija o bilo kome tko nas iz bilo kojeg razloga zainteresira.

Informacije o kojima se možemo sami osvjedočiti su šture i varljive, ali instruktivne: ono što vidimo svojim očima. Svaki političar mora istupati u javnosti, vidimo to posredstvom televizije, o tome svjedoče i fotografije, daje izjave za javnost… Naravno, uzimamo u obzir da mu je odijelo izabrao savjetnik za odijevanje, da su ga prije izlaska pred kamere namazali stručnjaci za kozmetiku, počešljali frizeri, da mu je neki PR maher savjetovao što da govori, a što da izbjegava, uzmimo u obzir sve takve okolnosti, ipak preostaje dovoljno toga. Preostaje pojava, držanje, brzina reakcije, intonacija, preostaju oni trenuci u kojima se pomno održavana maska pocijepa i načas se iskezi pravo lice, postoji sve ono po čemu i inače procjenjujemo ljude u svakodnevnom životu, intuicijom na osnovi osobnog iskustva.

Da bi si pomogli da se intuicija aktivira trebamo se odaljiti od uzvišenih i velevažnih pitanja kojima su političarima puna usta i zapitati se uobičajena svakodnevna trivijalna pitanja: da li bih s tom osobom s užitkom otišao na kavu i popričao? Da li bih toj osobi s povjerenjem posudio posljednjih tisuću eura bezbrižan da će na vrijeme vratiti, kako se na sva usta svim i svačim kune? Da li bih toj osobi spokojno prepustio da mi pričuva dijete šest sati? Da li bih od te osobe kupio rabljeni automobil? Da je ta osoba lav, da li bih joj bez straha gurnuo glavu u ralje? Da li ocjenjuješ da ta osoba opere ruke prije nego izađe iz zahoda? Bi li se s njom bez zazora rukovao?

Pitanje koje bih dodao tim i takvim pitanjima je i koliko je knjiga osoba koju procjenjujete pročitala u, recimo, posljednjih godinu dana. Od nikoga se ne očekuje da bude knjiški moljac. Što se mene tiče, koliko god ja pročitao od nikoga drugoga ne tražim da pročita više od, recimo, šest knjiga godišnje. Potpitanje je koje su to knjige, kakvi su bili kriterij i razina izbora, koliko je pročitanog shvaćeno i usvojeno, je li bilo ikakve vajde od toga.

To pitanje se patološki potencira time što na posljednjim izborima nijedna stranka nije imala nikakav kulturni program, a pismenost je osnova suvremene civiliziranosti i kulture. Utoliko je za početak i temelj pokreta otpora stanju s kojim je malo tko zadovoljan dovoljno nešto što je svima dostupno – čitajmo dobre knjige!






<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker