neprežaljeni pokojnik

utorak, 28.07.2015.

- revitalizirani post od 26.7.2009.

Izišao sam uvečer u grad vidjeti hoću li naći neko društvo za provod i naletio na dvoje poznatih koji su sjedili s nekom nepoznatom ženskom u crnom koji su me pozvali da sjednem s njima. Ispostavilo se da je nepoznatoj prije šest mjeseci umro muž, te da je tom prilikom prvi put izašla iz kuće nakon toga. Zaključila je da zbog djece i zbog sebe i zbog toga što bi to pokojni želio treba prestati plakati i početi živjeti što normalnije, pa je pristala da je zajednički poznati izvedu van.

Trudila se koliko je mogla da pokojnog spominje što manje, ali ipak joj se povremeno oteo koji duboki uzdah, povremeno su joj oči zasuzile, povremeno je spomenula preminulog supruga i nakon što smo tri sata sjedili zajedno saznao sam mnogo o njemu.

Umro je u najboljim godinama, mlad, od neke bolesti koja je naglo iskrsnula i skršila ga u dva mjeseca. Kada sam čuo da je bio baletan, moram priznati da je prvo što sam pomislio bilo "Peder!", ali je udovica govorila o njemu kao o muškarčini kojemu nije bilo premca. Pored toga bio je izuzetno pažljiv suprug, brižan otac i rijetko dobar, uglađen i odgovoran čovjek. Toliko ga je hvalila da sam na trenutke pomišljao da je nemoguće da je postojalo takvo savršenstvo bez mane, te da ga u boli zbog gubitka idealizira, međutim su zajednički poznati, koji su i njega dobro poznavali, potvrđivali, a kako sam ih dobro znao kao razumne ljude koji dobro prosuđuju nije mi preostalo drugo nego da povjerujem. Pomišljao sam čak da potvrđuju iz sažaljenja i kurtoazije, no kada se udovica u jednom trenutku udaljila, uvjeravali su me da nije tako.

Sve zajedno i usprkos težini komemorativnih momenata dobro smo se proveli i kada su konobari proglasili fajrunt, udovica nas je pozvala da se premjestimo kod nje jer joj je bilo teško vratiti se u prazan stan, pogotovo nakon tako prijatno provedene večeri, tim više što su djeca otišla prespavati njezinim roditeljima i to bi bila prva večer da je sama u stanu. Stan je već svojim izgledom svakom pojedinošću potvrđivao udovičinu priču, no kada sam na komodi ugledao fotografiju pokojnika u srebrnom okviru zamalo su mi se noge posjekle i, kao što bi rekla moja majka, "maltene da me šlag trefio".

Odmah sam ga prepoznao.

U ranim dvadesetim upao sam u ono što bi se nazivalo "loše društvo". Bio je ondje tip kojega sam smatrao gorim od svih, apsolutni ništkoristi i zvijer u ljudskom obliku. Igramo belu, njegov partner, najbolji mu prijatelj, baci krivu kartu, a on ga isti tren opali preko stola šakom pravo posred lica da mu se nos rascvao, tresnuo stolicom na leđa i zveknuo glavom po podu, zamalo ga ubio, skočio oko stola i počeo ga daviti, morali smo ga četvorica skidati s njega. Idemo gradom, a on bez veze iznenada mlatne nekog čovjeka koji ga je krivo pogledao ili mu se nije svidio, te smo ga morali odvlačiti da ne cipelari jadnog čovjek. Muško, žensko, mlado, staro, sve mu je bilo svejedno. Uglavnom, maksimalno nisam volio biti s njim u društvu, a čim bi se približio na tri metra svi su bili napeti i spremni izmaknuti udarcu i uzvratiti.

Posljednji put sam ga vidio nekoliko godina prije nego ga je udovica srela i ako sam ikada i pomislio na njega, bilo je to s olakšanjem da ga više ne srećem, ni njega ni ikoga sličnog njemu. Nisu mi išli u glavu oni koji su prijateljevali s njim, pitao sam se da li je to bilo iz straha ili im je imponiralo kako on mlati sve naokolo. Bio sam uvjeren da nije bio normalan i da mora da je loše završio.

I takav čovjek postao baletan! Uzoran građanin i primjeran otac obitelji! Što se dogodilo s njim u međuvremenu da se toliko preobratio? Zatajio sam da ga znam od ranije, pogotovu što se moja priča ne bi slagala s udovičinom, pokušavao sam neupadljivim pitanjima dokučiti tajnu, ali uzalud. On je bio tako idealan od prvog trenutka kada ga je srela.

Da ga nije netko tako gadno prebio da se prepao za život i odlučio preokrenuti list? Možda ono ranije nije bio on pravi, već se tako ponašao iz tko zna kojeg razloga, pa je jedva dočekao da može postati kakav je zapravo? Da ga nije izliječio neki odličan psihoanalitičar i psihoterapeut? Ili je, upoznavši buduću suprugu, uvidio da mu ne valja sve do tada i odlučio se preobratiti? Možda je ona naprosto iz njega izvukla ono najbolje, dobro skriveno? Kako onakva zvijer nije završila u zatvoru i kako je iz nje uopće mogao postati normalan čovjek? Što bi o tom njegovom preobražaju rekli oni koji je isprebijao? Ili se on nije nimalo promijenio, ali je ona ista kakav je bio on, pa joj je upravo takav bio fantastičan, ali u društvu se spominje sve, nego samo ono za što zna da će naići na razumijevanje i prihvaćanje? Tu sam pomisao odbacio, jer se u tom slučaju zajednički poznati ne bi družili s njima.

Dok ovo pišem u blizini huči more, razdanjuje se i ne znam što bih više o tome rekao.

- 11:00 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>