ponedjeljak, 17.09.2007.

majstor u akciji - 1.dio

Dobio sam službenu obavijest da je moj predmet riješen, te da ga dođem podići u utorak u devet prijepodne u sobi broj 229. Došao sam pet minuta ranije, ali su vrata sobe s tim brojem bila zaključana. Nakon nekog vremena u dnu hodnika, pedesetak metara dalje, pojaviše se tri ženske, svaka noseći naramak fascikala, torbe i plastične vrećice. Približavale mu mi se polako. Dva-tri koraka, a onda su zastale pa klepete-klepete, klepete, pa opet dva-koraka i klepete-klepete-klepete, i tako sve bliže. U jednom trenutku se jedna odvoji i uđe u jednu od soba postrani. Ostale su dvije, napravile dva-tri koraka, pa klepete-klepete-klepete. Napokon preostade samo jedna koja u pola deset dođe do vrata ispred kojih sam čekao, zabode ključ u bravu i otključa, te me zapita "Mene čekate?"

U međuvremenu sam naučio napamet ime koje je pisalo na vratima, te rekoh:

- Ako ste Vi gospođa Marta, onda da.

Uđosmo u kancelariju. Ona je odložila fascikle na policu do ulaza, torbu stavila u ormar i zaključala, odnijela vrećicu u najdalji ugao i spustila pored rešoa za kuhanje kave, te sjela za stol i upalila kompjutor. Ja sam spazio slobodnu stolicu i bez pitanja se bacio na nju. Zatražila je da joj pokažem poziv.

- Aha, to ste vi! Sad ćemo vidjeti!

Počela je prekapati po gomili fascikala ispred sebe, pored sebe i iza sebe i uskoro izvukla jedan s mojim imenom na koricama. Tresnula ga je na stol i otvorila.

- Aha! - počela je polako čitati što je pisalo na najgornjem papiru. Očigledno moj predmet nije bio riješen, nego se tek počela upoznavati s njim da vidi što je potrebno. Šutio sam da je ne ometam, no iznenada se odškrinu vrata, kroz procijep do dovratka proviri glava jedne od onih dviju ženski s kojima se pojavila i reče:

- Marta, molim te, možeš li hitno doći?

Marta - kao da je to čekala - zaklopi moj fascikl, hitro skoči na noge i izjuri na hodnik ostavivši me bez ikakvog objašnjenja. Nakon desetak minuta čuo sam je kako se vraća, ali nije unišla nego zastala pred vratima i pričala s nekim još neko vrijeme.

Vrativši se za svoj stol ponovo počne proučavati onu prvu stranicu koju je već pogledala jer je u međuvremenu zaboravila što je pročitala. Nisam je htio ometati jer je stvar bila jednostavna. Naprosto je na osnovu dokumenata koje sam priložio trebala izdati dvije suglasnosti, nesporne, čas posla. No ona podigne već prvi dokument na koji je naišla i uzvikne:

- A! Ovo moram pitati!

Nije mi bilo jasno što bi morala pitati i koga jer je sve na dokumentu jasno pisalo, no ona izjuri iz sobe i ponovo me ostavi samoga. No ovaj puta već nakon minutu više nisam mogao izdržati na miru. Već ranije sam primijetio da je ispod fascikala koje je donijela bila i neka knjiga i novine. Izvukoh novine. "Jutarnji list". Prelistao sam ga, pročitao naslove, pročitao jedan članak koji me zainteresirao, te vratio novine odakle sam ih uzeo. Tren nakon toga više nisam znao što raditi. Ponovo izvukoh novine, pažljivo ih položim na pod, sa stola dohvatim plastičnu kutijicu s ljepilom, na svako stranicu natrackam plastičnom lopaticom malko ljepila i ponovo složim kako je bilo, te vratim ispod fascikala. Potom uzeh knjigu u ruke. "Da Vincijev kod". Knjiga se spontano otvarala oko sredine dokle je Marta stigla s čitanjem. Moguće čita u tramvaju ili se sprema nakon posla do doktora, pa ponijela za čekaonicu… Brižno iščupam posljednje tri stranice, presavijem ih i spremim u džep, a novine i knjigu namjestim kao da ih nitko nije dirnuo.

No Marte još nije bilo. Zaobiđem stol i pogledam upaljeni ekran. Boje na ekranu bile su crna, bijela i plava. Znači, ne trebaju joj ni crvena ni zelena ni žuta. Piknem dugmiće za postavke boja i oštrine i nakon kraćeg prtljanja spustim vrijednosti za crveno, zeleno i žuto na nulu. Na ekranu se ništa nije vidjelo. Odlično. Vidjet će se tek kada Marta zaigra neku igricu ili poželi vidjeti neki klipić.

Uskoro se vratila i sjela na svoje mjesto. Uz jedan rub usta i na prsima imala je nekoliko mrvica. Izgledalo je kao ostaci makovnjače. Kao da je dovukla teški teret odložila je moj dokument na vrh hrpe i značajno klimnula glavom:

- To je sve u redu. A sad da pogledamo ovo… - izvukla je sljedeći papir na kojemu je bilo svega nekoliko napisanih redova i nekoliko žigova i zagledala se u njega kao da tako nešto vidi po prvi puta u životu. Minutu-dvije je šuteći proučavala tih nekoliko redaka koji su iskazivali dobro poznatu banalnu frazu, a zatim okrenula praznu poleđinu pa se zagledala i u nju. Prekinula ju je zvonjava telefona. Brzinom kobre počela je podizati papire sa stola da ga pronađe, ali nije bio ondje. Bio je pod papirima na niskoj polici uza zid. Prinijela je slušalicu uhu i lice joj se ozarilo:

- Zove me šef! Odmah se vraćam!

Nisam se ni snašao, a ponovo sam ostao sam, buljeći u svoje dokumente razastrte po radnoj površini njezina stola. E, tu sam popizdio. Onda sam se prisjetio da u džepiću prsluka imam švicarski nožić, swiss army knife, onaj s crvenom drškom i mnoštvom oruđa u kompletu.






nastavak OVDJE

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker