17.07.2006., ponedjeljak

open-airom protiv stečaja

nebo iznad Festivala; sutra dodajem nove fotke Dirty Old Festival 2006.
Požeško Slavonska županija prva je bankrotirana županija u povijesti moderne Hrvatske države. Bankrotirala je i općina Velika iz iste županije, a zbog spomenute situacije u Velikoj su jučer (16.07.) ponovljeni lokalni izbori. Na vlasti u Županiji godinama je HDZ sa ex županom Bagarićem na čelu i nemalo sam se iznenadio kad sam vidio da su se (HDZ, jel) uopće usuditi izaći sa listom za općinu Velika, jer bi svakom normalnom to bilo izvan pameti. Ne treba zaobići niti legendarnu tvrtku Kamen Ingrad, njenog lidera Vladu Zeca i njihov također legendaran da ne može biti legendarniji stečaj od 700-800 milijuna kuna minusa + devastacija Parka priode kamenolomom koji nema dozvolu.No tko je u hrvatskoj politici normalan, o tome bi se dalo raspravljati...
Druga je stvar u pitanju, kultura i umjetnost rekli bi. U prekrasnom pitoresknom mjestašcu Velika održao se proteklog vikenda (14. i 15. srpnja) 7. po redu Dirty Old Festival, najveći open air u ovom dijelu države, a po mnogo čemu jedinstven u RH. Festival ground smješten je na samom ulazu u Park prirode Papuk, omeđen s dvije strane šumovitim papučkim gorjem, dok kroz sam (doslovno po pola Festivala) teče lokalni potok Veličanka. U blizini (cca 500 metara) od mjesta događanja nalaze se otvoreni bazeni što pojačava kvalitetu after hour programa, a nije loše ni za liječenje onih koji su pretjerali u konzumiranju Festivala. Kako sam već nekoliko godina redovit gost spomenutog događanja, mogu konstatirati kako je ovo bila najposjećenija godina do sada, pretpostavljam nekih 2000 gostiju prisustvovalo je živoj svirci nekih 30-tak bendova, doslovno iz cijeloga svijeta. Mislim da općina Velika nema sve skupa toliko stanovnika. E, po tome je DOF specifičan open air; kako u blizini nema niti jednog većeg grada (ako zanemarimo Požegu) 99% posto gostiju dolazi acctualy kampirati, tj nisu to nepoželjni dnevni gosti i znatiželjnici, nego ljudi masovno dolaze sa šatorima, ostaju od petka do nedjelje, uživaju u predivnoj prirodi, hlade noge u potoku, uživaju u glazbi, druženju itd. Skužio sam ljude iz Makarske, Splita, Karlovca, Zagreba, Osijeka...nevjerojatno – svaka čast onima iz Makarske, ljudi su putovali preko 12 sati do Velike. Ni Splićani vjerojatno nisu puno kraće...
Eto, na DOF-u se uživalo, malo kiše prvi dan poslužilo je samo kao test za šatore, a kasnije su ljudi ionako ušli u specifičnu atmosferu Festivala i ništa im nije moglo pokvariti ugođaj. Čestitam organizatorima koji su unatoč bankrotu Županije i grada, nezavisno od istih, ponovno uspješno organizirali DOF, dovukli bendove i omogućili ljudima kulturu i umjetnost na svježem zraku.

UPDATE (18.07.): Osječki portal Osijek031 prvi je objavio odličnu galeriju sa DOF-a, pa svakako pogledajte što ste propustili (ili niste)...
UPDATE (19.07.): O alternativnijem i kultnijem festivalu na istom području više na www.kamp.hr...
- 18:35 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.07.2006., ponedjeljak

Slučaj Hrvoja Vojkovića najbolji primjer kako ništa ne treba ostati u rukama države

Adlešićeva zaboravlja da joj se stranka zove LIBERALNA, i da je zadnja kojoj bi trebali smetati ljubavni incidenti... Ogromna i vrijedna tvrtka Croatia osiguranje i dalje je u rukama države. Predsjednik uprave već je nekoliko godina HSLS-ovac Hrvoje Vojković koji je na spomenutu poziciju stigao političkim dogovorom i kombinacijama. Nedavno je Vojković pri svečanosti otvaranja jednog Hvarskog hotela imao manji incident sa fotografom Slobodne Dalmacije koji ga je fotografirao dok se ovaj zabavljao sa svojom mlađahnom (buduća studentica) pratiljom, pri čemu su se mladi zabavljali kao da oko njih nema žive duše. Uskočio je Vojkovićev stranački kolega koji je napao fotografa i sve se pretvorilo u priču za žuti tisak i rekli bismo – skandal.
No, osobno me niti malo ne zanima što je nakon petnaest godina braka rastavljeni Vojković pronašao utjehu u, kako sam kaže, budućoj studentici, deset je puta gorja stvar što njegovu ostavku na mjesto predsjednika uprave CO traži ni manje ni više, nego njegova stranačka šefica Đurđa Adlešić. I eto, tako je to kada država (tj. politika) ima vlasništvo nad ogromnom firmom koja bi trebala egzistirati na tržištu. Đurđa Adlešić, protiv koje također nemam ništa osobno, ali čija stranka gotovo da nemože prijeći izborni prag, skida po političkoj liniji predsjednika uprave tvrtke koja zapošljava više ljudi nego što HSLS ima članova! Iako Croatia osiguranje već godinama ima pad udjela na tržištu, kad se zrelo analizira konkurencija s kojom se ta tvrtka bori na tržištu, Vojkoviću se ne može predbaciti loše poslovanje. Samim tim što je preuzeo tvrtku koja je nastala u komunističkom sistemu, sa dobrim dijelom kadrova izraslih u netržišnim uvjetima i bez prave slike kako se suprotstaviti predatorima poput Allianza, Grawea, Generalija i sličnih, Vojković je uspio sačuvati stabilno poslovanje i spriječiti da gubitci udjela ne budu i drastičniji. To što Adlešićeva smatra kako je njegov privatni incident loš za image HSLS-a, nema nikakve veze sa poslovanjem tvrtke i po stoti put pokazuje kako su politički kadrovi, pa bila to velika ili mala stranka, uvijek u kandžama te iste politike i kako se kao takvi ne mogu 100% posvetiti poslu i fokusirati na napredak tvrtke. U nekakvim normalnim okolnostima o Vojkoviću bi raspravljao Nadzorni odbor tvrtke, ocijenio da li spomenuti incident može imati utjecaja na poslovanje firme i sukladno tome donio prijedlog skupštini dioničara o ostanku ili odlasku predsjenika uprave. To što njegovu sudbinu kroji predsjednica stranke, katastrofalan je uteg za napćenu državnu firmu, koliko god to ona tako ne izgledala...

Spajanje Vjesnika i Narodnih novina

Jutarnji list objavio je kako država sprema spajanje Vjesnika i Narodnih novina. Nedavno kritizirani od oporbe kako se maćehinski odnose prema Vjesniku, vladajući su brže bolje osmislili, rekao bih, genijalan potez, koji će svojim sinergijskim učincima pokrenuti ne samo HDZ i Hrvatsku, nego i medijsko tržište u ovom dijelu Europe. Nezapaženo je prošla informacija kako je prosječna plaća u dvjema firmama oko pet i pol tisuća kuna, što je 1000 kuna više od državnog prosjeka, više nego prosječna plaća u obrazovanju, a najbolje od svega je to što Vjesnik od devedesetih gomila stotine milijuna kuna dugova, naklada je sve manja, politički utjecaj trenutne pozicije evidentan i komičan, a odgovornost uprave nepostojeća. No, kako je aktualna vlast oprostila nogometnoj mafiji koja nema veze sa sportom 700 milijuna kuna, kako se možemo buniti financijskoj potpori jednoj ikoni hrvatske novinske povijesti, jednom skupu intelektualaca i naprednih mislilaca koji svakodnevno preispituju pozitivne i negativne pojave u našem društvu. Samo neka rade, nema veze što ih nitko ne čita...

- 18:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se