Nakon nepredviđenih situacija, osjećaja cajtnota, djelomične krivnje što ne ispunjavam sve svoje uobičajene obveze i zadatke, odgovornosti prema vlastitoj obitelji, kolegama na poslu i samoj sebi - s mišungom uzburkanih osjećaja uputih se jučer na ispit.
Vozeći se ka jugu, kolegica i ja još par puta ponovismo sažetak kolegija, pokušavajući zapamtiti hrpu imena, kategorizacije, osobine i slično. Na faksu, pred predavaonicom - velik broj jednako tako uznemirenih odraslih ljudi. Jer, nismo mi obična grupa studenata. Raspon godina - od 20 i nešto do 50 i nešto. Raspon profila - od inženjera strojarstva preko medicinskih sestara do likovnih umjetnika. Svi smo upisali doškolavanje ili zbog zadržavanja postojećeg posla ili zbog bolje mogućnosti zapošljavanja. I oni koji rade i imaju obiteljske obveze, i oni koji su bez posla i muža i djece - trebali su se natjerati na učenje, prethodno pretumbavši vlastite živote.
Ispit bijaše pismeni, raspored sjedenja rijedak, mogućnost prepisivanja vrlo blizu nuli (vjerojatno je netko i uspio nešto smuvati). Olovka, papir i čupanje pojmova i činjenica iz glave (tko je čitao ili gledao Harryja Pottera, sjetit će se izvlačenja sjećanja). Pa ono što ti se čini da si koju minutu ranije znala - jednostavno više ne možeš uloviti i prepoznati.
Čim smo predali ispunjene testove, profesorica ih je počela ispravljati. I u rekordnom roku, sat vremena nakon početka testa - znali smo tko je prošao a tko nije. Nakon neizvjesnosti i stisnutog želuca i srca, čitanje mog prezimena razbilo je sve čvorove i prasnulo vatrometom osjećaja. Ocjena i potpis u indeks, i hajdemo kući pjevajući! Ihaaaa!