Imam novi posao. Sretna sam. Naći posao u ova vremena, u mojim godinama, nakon samo tri mjeseca nezaposlenosti je skoro pa ravno glavnom zgoditku na lutriji. Privatno poduzetništvo je za mnom, netko drugi će voditi računa o mojim prijavama, odjavama, doprinosima, porezu, prirezu. Iskustva ostaju, možda će nekad nekome pomoći.
Dok se sve ovo nije iskristaliziralo, nisam niti osjećala potrebu pisati o traženju, čitanju oglasa, pisanju molbi, rokovima. O tome ionako svi sve znate. Bitno je da smo izdržali i da nismo klonuli duhom, cijela naša obitelj. Sad se navikavamo na novi režim života, preraspoređujemo dužnosti. Koliko god je bilo ljepote i ležernosti u bivanju kod kuće, dužem spavanju, čišćenju, kuhanju i dočekivanju, rado se prepuštam novim radnim pobjedama. Da ne govorim kako će lijepo biti svaki mjesec dobiti plaću. Privatnici i oni bliski njima znaju kako je uvijek bitnije namiriti sve druge - zaposlenike, državu, selo i grad - nego samom sebi isplatiti plaću. A ovaj moj novi posao bi trebao biti povezan s redovitom plaćom. Kuc-kuc-kuc...