Kao da nam nije dosta cvrčanja i zavijanja kućne ljubimice (a ovo je već treći put u mjesec dana da je tresu hormoni... Lastane, da li je moja mačka normalna?), otišli smo slušati zavijanje vukova i vukodlaka. Sumrak saga: mladi mjesec (zagrlio zvijezdu Danicu). Nagovorile nas Potočnice. Gledali smo i prvi film, nismo baš nešto pretjerano zadovoljni izašli nakon projekcije. Ovaj će, drugi dio, kao možda biti bolji.

Cinestar, Rijeka. T-mobile srijeda - pošalješ sms i osvojiš jednu besplatnu kino-ulaznicu, uz svoju koju platiš. Ili, ako nemaš društvo, platiš svoju upola jeftinije. Prijašnjim iskustvom poučeni, parkirasmo se na krov Tornja. Vrijeme do projekcije proveli u šetnji hodnicima, razgledanju izloga. I ak ništa drugo, isplatilo se otići jer je Gimnazijalka napokon našla traperice koje joj se sviđaju. Nakon cca tri mjeseca potrage. I lutanja po nekoliko gradova, tržnih centara, obilaska čak i Outlet sela u Palmanovi...

Saga, baš prava riječ. Veseli me što je u moru akcijskih, nasilnih filmova s krvlju do koljena, pubertetlije osvojio ovakav. Romantičan, kao. Ali, dragi moji, on traje li ga traje. Li ga traje i traje. Duuugačke scene pogledavanja, uzdisanja, cjepkanja rečenica izmučiše nas. Oni se vole, on njojzi objašnjava preko nekoliko puta koliko je voli i da je ona smisao njegova života. Ja povjerovala od prve, njoj trebalo ohoho. A nije plavuša.

Mišići vukodlaka - iha! Al facica Crnog Jakoba mene ne obara s nogu. A ni kćeri moje, koliko primijetih... Elem. Nije sad to neka katastrofa od filma, al je mogao trajati blog blogu sat vremena, maksimalno. I ništa se ne bi izgubilo. Samo da su zeru brže izgovarali rečenice. Osim toga, skoro padoh u besvijest promatrajući scene snimljene kamerom koja se spiralno vrti. Mislim, lijep prikaz proteklog vremena, godišnja doba se izmjenjuju pri pogledu na prozor, ali smo svi shvatili nakon prvog uvrtanja da slijedi slijedeće godišnje doba. Al ne, trebalo je još par puta tako se isprevrtiti, isprespiraliti se. Pa kokice i Coca Cola skoro prisjedoše.

Cure nas sad nagovaraju da se odgleda Avatar. Kuku lele. Čitam u novinama da hrpa gledatelja najavljuje suicid. Jer ak je život nakon života tak lijep i bajkovit ko u Avataru, ajmo se samoubit. Ne vjerujem da bi moje Potočnice mogle takvo što pomisliti, mislim da su čvrsto na tlu i da im je logika stamena, matematičarke mamine pametne. Al sam mrvu u dilemi. Trilemi. Polilemi.