18
ponedjeljak
studeni
2013
Muško-ženska prijateljstva - stvarnost ili mit?!
By Marina Katušin
Naravno da postoje muško-ženska prijateljstva, no pitanje je koliko su ta prijateljstva iskrena i prava. Žene na takva prijateljstva gledaju kao na mogućnost da kroz suprotni spol otkriju grublje i maskulinije poglede na svijet. Za razliku od žena, muškarci na muško-ženska prijateljstva gledaju kao na nešto što prethodi ljubavnoj vezi.
Te izražene razlike načina na koji muškarci i žene doživljavaju prijateljstvo s osobom suprotnog spola često su predispozicija (ne)ostanka samo na prijateljstvu. Istraživanja pokazuju da će kad-tad jedan od spolova osjetiti bilo fizičku bilo psihičku privlačnost prema suprotnom spolu.
Osim privlačnosti, nerijetko se dogodi da se jedna od osoba u prijateljstvu i u potpunosti zaljubi. Upravo zbog te činjenice trebamo jako paziti ukoliko mi to prijateljstvo želimo pretvoriti u nešto više, jer bi mogli izgubiti i prijateljstvo i to nešto više.
Ako se odnos između suprotnih spolova i temelji samo na prijateljstvu, dokazano je da to tako neće ostati zauvijek. Situacija će se barem s jedne strane poljuljati. Koliko god se odupirali toj činjenici, glumili pravo prijateljstvo, to više nije iskreno prijateljstvo.
Normalno je da imamo prijatelje suprotnog spola, da razbijamo monotoniju gledanja na svijet samo iz perspektive svog spola, no ipak moramo paziti na granice takvog prijateljstva. Kako god bilo, najvažnije je da u svakom odnosu budemo iskreni i prema sebi i prema drugoj osobi, te da u normalnim količinama ulažemo u taj odnos jer ipak nam nije u cilju izgubiti i zanemariti prijateljstvo.
komentiraj (0) * ispiši * #
Maturantice posjetile izložbu o Anni Frank
By Marina Katušin
Po običaju svako polugodište u našoj školi imamo po jedan projektni dan. Tako je nedavno bio organiziran izlet u Krapinu, no kako smo mi maturantice obišle Krapinu još u prvom razredu, za nas se organizirao posjet izložbi Anne Frank.
Izložba je postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti, pa smo prvo uz dobre vodiče, studentice, prošetale muzejom, te naučile o zanimljivostima suvremene umjetnosti. Nakon završenog prezentiranja o muzeju, slijedio je nama najbolji dio, spuštanje s vrha zgrade toboganom koji je sastavni dio muzeja.
Tada je došlo vrijeme za posjet putujuće izložbe na Pedagoškom odjelu muzeja pod nazivom „Anna Frank - povijest za sadašnjost“ u sklopu projekta Povijest za svijest. Izložba je dosad obišla četrdesetak zemalja, a u Hrvatskoj će gostovati i u Osijeku, Rijeci i Splitu.
Kroz izložbu nas je provela volonterka, također studentica. Na tridesetak izložbenih plakata imali smo priliku vidjeti i pročitati brojne detalje, kako iz života ove židovske djevojčice i njezine obitelji, tako i općenitosti o Drugom svjetskom ratu. Svrha ove izložbe je progovoriti o temama koje su i danas aktualne u našem društvu, o djeci koja bivaju žrtvama diskriminacije i zločina protiv čovječnosti diljem svijeta. Izložba aktualizira pitanje ponovne pojave nacističke ideologije u suvremenom svijetu. Tu problematiku isprezentirali su nam pričanjem primjera iz stvarnosti kojih je bilo čak i tijekom Domovinskog rata. Djeca su nevina bića, no bez obzira na to često su žrtve zločina u ratovima. Nitko od nas ne bira u kojoj će se rasi, vjeri ili obitelji roditi, kao djeca imamo moralno pravo na normalno djetinjstvo. Svi trebamo pridonijeti tome da djeca kao najnevinija bića ovog svijeta imaju normalne uvjete odrastanja, jer ipak mi svijet ostavljamo njima.
komentiraj (0) * ispiši * #
Dan u društvu krapinskog pračovjeka
By Josipa Božić i Ana-Marija Crnčić
U zapadnom dijelu Krapine, na brdu Hušnjakovome, nađeni su ostaci neandertalskog čovjeka. U sklopu projektnog dana škole, posjetili smo Muzej Krapinskog pračovjeka. Tamo smo imali prilike vidjeti njegove ostatke i kroz rekonstrukciju upoznati njihov način života.
Saznali smo da su to bili ljudi malog do srednjeg rasta, niska čela, debelih nadočnih kostiju, jakog zubala i izbočenog donjeg dijela lica. Poznavali su vatru i živjeli od lova.
Vidjeli smo i fosilne ostatke životinja, a neki od nas su se i ovjekovječili u obliku neandertalca! Proučavali smo njihove kosti i saznali od kojih su bolesti patili i umirali, a posebno nam se svidjelo vidjeti ih u njihovom okruženju u spilji u kojoj su živjeli. Prije samog ulaska u muzej pogledali smo i film o životu pračovjeka. U filmu nema niti jedne riječi, a ipak smo sve razumjeli. To smo protumačili kao dokaz da smo valjda zaista istoga porijekla!
Uspjeli smo prijeći preko leda iz ledenog doba koji nam je pucketao pod nogama i uspješno se vratiti iz prošlosti u sadašnjost te smo nakon toga ponovo otišli u prošlost, ali malo bližu...
Posjetili smo franjevački samostan i crkvu sv. Katarine. Stari oko 350 godina, u baroknom samostanu čuva se rijetka zbirka sakralne umjetnosti i knjižnica utemeljena 1650. godine. Knjižnica pak čuva brojne rijetke knjiga, a najznačajnije su tri Inkunabule (prve knjige tiskane na Gutenbergovom stroju za tiskanje).
Red zabave, red učenja, red druženja....i tako je prošao još jedan projektni dan naše škole. Prvi u povijesti u kojem nije pala niti jedna jedina kap kiše.
komentiraj (0) * ispiši * #
12
utorak
studeni
2013
Darivanje krvi: humani sebi ili humani drugima?
By Ines Tarandek
Danima, tjednima, mjesecima, godinama.. Stalno slušam kako su ljudi humani, kako redovito daruju krv i to ih ispunjava. Kao i svake godine, i ove je došla obavijest o darivanju krvi za srednjoškolce. Pa sam malo promislila i rekla sama sebi "Zašto ne"?
Ljudi godinama daruju krv, nikada ništa nije pošlo po zlu, pa ne mora značiti da ću baš ja u bilo čemu pogriješiti. Darivanje se odvijalo u ponedjeljak 04. studenoga u Multimedijskom centru u Vinogradskoj. Uslijedio je vikend i kako je vrijeme prolazilo, sve više i više se osjećala uzbuđenost.
Napokon! Ponedjeljak... Bližilo se vrijeme darivanja i cijela naša skupina je bila na “iglama” jer smo svi prvi put stupali u ove humane vode. I čekale su nas prave igle. Kada smo došli na samo mjesto radnje, čekali na red, hodnicima su još uvijek odzvanjale nesigurne rečenice, neki su čak razmišljali o bijegu dok su se drugi brinuli oko krvnog tlaka. Tlak je naime bio najveći faktor u cijeloj igri.
Ulazili smo u manjim grupicama u prostoriju za darivanje i napokon, ja sam bila na redu. Opustila sam se, legla i čekala da proces krene. Evo je! Igla je već u krvnoj žili i krv teče u vrećicu od 450 ml. Trebalo je dosta dugo vremena kako bi sve bilo gotovo, a nakon toga još se trebalo odsjediti najmanje desetak minuta na stolu kako ne bi naglo kolabirali.
Dok sam ja tako bila gotova, sjedila sa strane i čekala ostatak svoje grupe u glavi kao da su mi krenule omaglice. Srećom, prošle su dosta brzo. Samo nekoliko sati nakon boravka u našem učeničkom domu, uz sreću koja je u meni gorila zbog humanosti, istovremeno se u meni odvijao proces "padanja". U nesvijest.
Humanost me koštala i krv koju sam darivala s namjerom da je nekome možda baš ta krv za život jako važna, na kraju je meni bila najpotrebnija, ali sada je bilo kasno. Boravak na hitnoj internoj Vinogradske bolnice, rezultirao je liječničkom odlukom da više ne mogu darivati krv, jer je meni, kako doktori kažu, potrebnija. Bez obzira na sve, bila sam humana bar jedan dan, a ovo iskustvo pamtit ću cijeloga života!
Savjet: prije bilo kakve odluke razmislite tri puta i budite sigurno da ono što radite možete učiniti, a da ne bude posljedica po vaše zdravlje ili pak život!
komentiraj (0) * ispiši * #
11
ponedjeljak
studeni
2013
Zamke internet ljubavi
By Nives Kupčarić
U današnje vrijeme internet koristi jako puno ljudi, i normalni i oni malo manje “normalni.” Poznato je svima da se najviše otmica dešava upravo nakon razgovora i komunikacije preko interneta. Kada mladi ljudi odluče upoznati svoju online ljubav, otići se sresti i upoznati uživo.
Na moju sreću, moja priča je puno bolja od svih tih priča što se vrte po vijestima i crnim kronikama. Jedne večeri Barbara, Marija i ja smo se dosađivale pošto je bio vikend i jako malo cura je ostalo u domu. Stoga smo odlučile otići na Chatrandom da se malo smijemo tim malo manje normalnim ljudima i da porazgovaramo s nekim tko se došao zabavljati se kao i mi.
Chatrandom je stranica za online upoznavanje, gdje se putem web kamere sugovornici mogu i gledati uživo. Puno luđaka smo odbili, stalno je miš bio na next, i onda smo ugledali, za divno čudo, jednog dečka koji je iz Zagreba. Ubrzo su se pojavila još dva dečka.
Prvi je bio Mateo, u sredini je bio Petar, a zadnji je Andrija. Tako smo se mi upustili u online upoznavanje s dečkima. Ja sam bila očarana s Petrom koji je bio do grla obučen što mi je bilo drago jer se previše golotinje može vidjeti na takvim online chatovima.
Usred priče, Petar je rekao: “Ova plava je moja”, a to sam bila ja. Pitao me je želim li mu dati link od svoga Facebook profila, malo mi je srce jače zalupalo, bilo me je strah, ali znatiželja je bila jača od mene. Dala sam mu link i dobila zahtjev za prijateljstvo. Prihvatila sam ga.
Ubrzo se javio i dopisivali smo se sljedećih tjedan dana. Saznala sam puno toga o njemu, ima 17 godina, ide u Ugostiteljsko-turističko učilište i maturant je također kao i ja, navija za Hajduk, i još puno toga sam saznala. Nakon što sam mu rekla što tražim kod dečka malo se, pa mogla bih reći, i uplašio. Rekao je da sam opasna cura, da sam uvijek u pravu i da tražim puno, no ipak smo se nastavili dopisivati i dogovarati kada i gdje ćemo se naći.
Došao je dan upoznavanja uživo, sredila sam se i nagovorila cimericu Danijelu da ide sa mnom. S njime se dogovorila da bih voljela biti blizu svoga doma. Pristao je na sve moje uvjete. Danijela i ja smo sjedile na klupici dok se iz daljine vidio visoki crni dečko u svijetlim trapericama i nekom svjetlom džemperu. Zazvonio mi je mobitel, javila sam se, to je bio Petar iako nije nas vidio. Za par minuta bio je ispred mene, srce mi je luđački počelo lupati.
Pružio mi je ruku i rekao da se zove Petar, upoznao se i s mojom cimericom, pa smo se uputili prema mom učeničkom domu Škole za primalje. Sjedili smo ispred doma i zezali se, pričali s ostalim curama, dobro se uklopio među nas cure. Nakon nekog vremena ostali smo sami.
Tišina je nastupila, a onda sam samo čula njegove riječi:,,Jesi ti sigurna da želiš nešto sa mnom, jer ja nisam dečko kojeg cure žele?!"
Trnci su mi prošli tijelom, poslije toga mi je ispričao sve što bih trebala znati o njemu. Progutala sam knedlu i rekla da želim nastaviti viđati se s njime pod uvjetom da bude dobar prema meni. Čujemo se svaki dan, i preko Fejsa, mobitela ili se nađemo osobno.
Dečko je super i jako mi je drago što sam tu večer bila na toj ludoj stranici za upoznavanje, i iako bez ikakve namjere, ja sam našla super dečka. Eto, to je ukratko moja priča koja nije završila ni loše ni tragično. I ovom pričom sam htjela da shvatite da nije toliko loše preko interneta se upoznavati, ali morate (sa)znati da vas ta druga osoba ne laže i nikada, al baš nikada, nemojte ići sami se naći s nepoznatim ljudima.
Nikada ne znamo tko je zapravo ta osoba, može biti neki manijak ili sasvim obična osoba, no nemojte riskirati. Imajte na umu da je najbolje tradicionalno sasvim slučajno upoznavanje. Sretno vama hrabrima koji žele tražiti partnera preko internet stranica :)
komentiraj (0) * ispiši * #
